WORDTHEQUE - Word by word multilingual library
                       Logos' Croatian eBooks


              Project Gutenberg Consortia Center
                    http://www.Gutenberg.us

                           and the 

                World eBook Library Collection
                  http://www.WorldLibrary.net

        Bringing the world's eBook Collection Together


    Project Gutenberg Consortia Center is a member of the 
    World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net


    The mission of the Project Gutenberg Consortia Center
    is to provide a similar framework for the collection
    of eBook collections as does Project Gutenberg for
    single eBooks, operating under the practices,
    and general guidelines of Project Gutenberg.


    The major additional function of Project Gutenberg
    Consortia Center is to manage the addition of large
    collections of eBooks from other eBook creation and
    collection centers around the world.



    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us










Sredinom Avgusta 1993. Konc. Logor: 
- Brze! 
- Cuješ ti mene... brze to radi! 
- Nemoj - da bih te vidio - da se izlezavaš. 
- Razumiješ li? 
- Razumijem... gospodine "Nacion". - brzo odgovorih. 
Skrivao sam - suzu - boli. Gutao sam - knedlu - gorcine... trpeci njegovo maltretiranje. Bjeli opasac... bljeskao mu je... obasjan - suncevom svjetlošcu. Na košulji mu je pisalo - "vojna policija". U srcu mu je pisalo - "ubijaj". 
- Ajde... ajde... pozurite - sa tim istovaranjem. 
- Nemojte zaboraviti... da vas poslje - ceka cišcenje. 
- Trebali biste mi zahvaliti - što sam vas uopce izvukao - iz onog kokošinjca. Zar vam nije ljepše - ovako... malo na zraku... nego srati - u onim barakama - po cjeli dan. Nemojte - da vam vidim - namrgodena lica. Morali biste - biti sretni. 
- "Ti"... - obrati mi se - brcnuvši me - pendrekom sa leda - ...jesi li ti sretan - što mozeš raditi na svjezem zraku i udarnicki doprinositi - izgradnji svoje zemlje? 
- Jesi li sretan? Ha? 
- Sretan sam... gospodine "Nacion". - rekoh - oborenog pogleda. 
Mada ga nisam gledao u oci... cutio sam - njegov zlobni pogled... kao uzareni oganj - koji mi - šara po licu. "Nacion" je bio opasniji - od svih cuvara. Cesto je... iz ciste zabave... nekoga - tukao do smrti. Jednom logorašu... raskolio je lobanju... samo zato... jer ga je ovaj - zamolio za cigaretu. Poslije je lizao krv sa njegove lobanje. Tjerao je i nas... da lizemo krv. Pozurih se - sa poslom. 
- Brze to konji... inace - ništa necete jesti. Ustvari... "pitu ste pocopali prekjucer... veceras vam kurac za veceru". Ha... ha... ha... 
- Ajde... da vas cujem - kako s pjesmom radite. 
- "Ti" ... - rece - šutnuvši me nogom - ajde... ti pocni pjevati. 
- Rušit cemo mostove bratstva i jedinstva... - zaceh sa pjesmom. 
"Nacion" se smijao... uzivajuci - u slušanju pjesme... za koju je znao - da je svaki zatvorenik - mrzi pjevati. Ustvari... svi osim mene su je mrzili. Ja sam postao - gotovo - flegmatican. Sve mi je bilo svejedno. Ovakva ili onakva pjesma. Logor ili sloboda. Rat ili mir. Još do prije nekoliko dana... proklinjao sam svoju ratnicku sposobnost - koja me je sacuvala - od neprijateljskih metaka... uvukavši me ovako - u još vecu bjedu. Bio sam ocajan... Sad je - vec drugacije... jedini instinkt - koji se zadrzao u meni... volja je - za zivotom. Ništa me drugo - nije interesiralo. Bešcutno sam promatrao - kako ubijaju - druge logoraše. Covjek nakon što ga ovako... muce izgladnjivanjem... zaboravi - na svaku politicku ideju... zaboravi - na svaki idealizam i na svaki moralizam. Jedino što ostaje... tek je puka zelja - za prostom egzistencijom... za prezivljavanjem. 
*** 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Gradska kavana. Tri vojnika sjede... nogu podignutih na stolice i uzivaju u ispijanju - velikih - vrceva piva. Vruce je. Nigdje daška vjetra. Nigdje sjene ni oblaka. Konobarica prolazi - ispred vojnika - gurajuci kolica sa svjezim kolacima. Zacudo je nisu - plesnuli - po guzici. Zacudo je nisu - stisnuli - za cicu i nisu joj - polizali - ruz sa usana. Mozda nisu - zbog tlaka zraka. Mozda nisu - zbog mlitavih kuraca. Kako bilo - da bilo... pedesetogodišnja konobarica... kicme zgrbljene - od dugogodišnjeg guranja kolica... prepuna bradavica i nedepiliranih nogu... teško bi smirila njihovu frusraciju. Teško bi njeno - okruglo i bradavicasto lice... priuštilo nekome - nekakvo - zadovoljstvo. Teško sa debelim namazima šminke... pa cak i kad bi bila - mlada i njezna. 
Vruce je. Suncano julijsko popodne... ljeta 1993. Popodne u napola razrušenom... uniformiranom gradu... u kojem svaki kafic... nabijen je sa svjetinom. Popodne u nekad mirnom... sad razrušenom gradu... buducoj prestolnici kriminala. Na ulici - tuce - zlocudno sunce i zagrijava asvalt - koji se topi - pod naletima ubilackih zraka. Iz kafica - tuce - preglasna muzika... parajuci uši svojom nemelodicnošcu. U pozadini - tuku - granate... cije detonacije - neuznemiravaju nikog... valjda - zato - što padaju - na neprijateljski - dio grada. Vojnici i ratnici... gmizu ulicom - u plavim... zelenim... maskirnim ili crnim - uniformama. Ovisno kojoj postrojbi pripadaju. Ovisno o zaslugama i zaduzenjima. Rukavima - brišu - znoj sa cela i sa... od sunca... opaljenih lica. Vecina ih nosi "Ray Ban"... policijski model. Vecini visi pištolj o boku a i puška je - negdje pri ruci. Vecini su zavrnuti - rukavi - od košulja. Vecina ih misli - da nece - nikad umrjeti. Neki se varaju... neki se nevaraju. "Bit ce kako - kome... grah padne". 
*** 
Sredinom Avgusta 1993. Konc. Logor: 
- "Ti"... - derao se - sa svojeg - strazarskog - mjesta... vojni policajac "Domoljub". - ...dolazi ovamo! 
- Izvolite - gospodine "Domoljub". 
- Ocisti mi cizme! 
- Odmah - gospodine "Domoljub". 
Nije mi ni padalo napamet - da ga pitam... gdje ima pribor - za cišcenje obuce. Trljao sam mu cizme - dlanovima. 
- Ne tako... skini košulju i ocisti ih s košuljom. 
- Svakako... gospodine "Domoljub". 
Stojao je ponosno... isturene - brade... dok sam mu... klececi na izranjavanim koljenima... cistio cizme - svojom - jedinom košuljom. Pretrpice - ta košulja i malo prašine sa cizama. Dobra je i cvrsta. Vojna košulja iz jebene vojne. Pretrpila je jedan cjeli i pola drugog - rata. Trpi i to - da je - gotovo - mjesec dana - neskidam sa sebe. 
- Sad ih izglancaj! - zahtjevno je rekao... autoritativno se napuhujuci. 
- Naravno - gospodine "Domoljub". 
- Cekaj malo... nemisliš ih valjda - nasuho glancat. 
- Nikako - gospodine "Domoljub". 
Pljuvao je po svojim... odvratnim cizmama... bezobrazno se kezeci. Oblizivao je ispucale usnice - cvrsto drzeci - pušku u rukama i zudno prizeljkujuci... bilo - kakvo... moje negodovanje. Toliko lud i glup - nisam. Utrljivao sam pljuvacku u zednu kozu cizama... koje su... svojim smradom... opojno omamljivale... poput tamjana ili hašiša.. 
- Tako... dobro je... bjezi sad - nazad na posao. 
- Razumijem - gospodine "Domoljub". 
Nesmijem im - pruziti - motiv. To su rjeci - koje sam... svakodnevno... u sebi ponavljao... poput kakve mantre. Znao sam - da bi jedva docekali... da moje truplo - bace u lonac - u kojem se kuha - "hrana" za logoraše. Nesmijem im pruziti - takvo zadovoljstvo. Uvjek - kad bi me mucili i omalovazavali... zamišljao sam - slike mrtvih prijatelja... palih boraca... koji bi me bodrili i hrabrili - da ustrajem. "Treba prezivjeti" - šaptali bi mi - mrtvi suborci. "Nicija nije - do zore gorjela"... davali su mi nadu. "Bit ce još svega". 
*** 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Gradska kavana. Tri vojnika... rezervnog sastava... pricuvne brigade - Domoljub... Domobran i Nacion - pjevaju pjesme - u slavu domovine. Pjevaju pjesme o mrznji i o teznji za uništavanjem neprijatelja. Izlozi kavane - podrhtavaju - od njihovih baseva. Ptice i miševi... cvrkucu - u skupnom horu - sluzeci kao pratnja neopjevacima. Glasovi im se mješaju... pjesme su im slicne. I ptice i miševi - iz našeg djela grada... mrze ptice i miševe - iz njihovog djela grada. 
Na stol vojnika - stizu novi i novi vrcevi... koje im placaju - senilni starci... raznjeznjeni slušanjem - pjesama o naciji. Kroz suhi... vruci zrak - povremeno proleti - prazan vrc. "Kad se pjeva - nek se i razbija." "Tko pjeva - zlo nemisli." Ta poslovica je - zbilja i primjenjiva na Domoljuba... Domobrana i Naciona - ako se uzme u obzir - da nikad - nisu bili na crti... vec su samo - paradirali gradom... kurceci se u uniformama - zaduzenim u stozeru - pricuvne brigade. Oni su bili "vojnici" domovone a ratništvo su prepuštali ratnicima. Pjevanje pjesmi... iz drugog svjetskog rata... bio je njihov metod - obrane zemlje. Povremeno bi opljackali - kakav "neprijateljski" stan i time bi doprinjeli - bogacenju nacije. Zakon ih je štitio. 
*** 
Sredinom Avgusta 1993 Konc. Logor: 
"Domobran" je ulazio... kroz kapiju logora... noseci mitraljez - prebacen - preko ramena. Kad bi on - ušao u logor... svi zatvorenici - morali bi se - poredati u liniju... cuceci na koljenima i drzeci desnu ruku - visoko podignutu u zrak. Triput bi ga - u toj poziciji - morali pozdravit - sa "AVE CEZARE". 
- Ave Cezare! Ave Cezare! Ave Cezare! 
- Šteta je jedino - što sam Cezar - takvoj... prljavoj i umazanoj stoci. "Ti"... ocisti mi ovaj mitraljez... ti ceš to brzo... itako je - nekad - bio tvoj. 
- Odmah - gospodine "Domobran". - kurvin sine... dodao sam u sebi. 
- Znaš li "Ti"... koliko sam - "tvojih" - danas - s njime - pobio? - govorio je odlazuci "Ray Banke"... na stol - na kojem sam mu - rasklapao mitraljez. 
- Zamisli "Ti" - pobio sam ih barem deset... sa tvojim... vlastitim mitraljezom. 
Kurac si ti moj pobio... - mislio sam u sebi. Poznajem te dvadeset godina i dobro znam - za što - imaš muda a za što - nemaš. Vjerovatno - nisi - ni bio na crti... vec si kakvom... ubogom seljaku - iz bolesne ljubomore - ubijao kokoši. Znam ja prijo... da ti mene netjeraš - da cirtim mitraljez... da bi me ponizio. Stvar je u tome - da ga... još uvjek... nisi ni naucio cistiti. Koja bi budala... dala logorašu - da joj cisti oruzje. Samo malo - skreneš pogled i "frc" - ode udarna igla. 
- Vidiš "Ti"... - nadaljevao je - ...mozda sam i kojeg... tvoje rodaka - ubio. Zamisli ironije... sa tvojim vlastitim mitraljezom. Ha... ha... ha. Smješno... jeli - da je smješno? - rece - udarivši me šakom u pleksus. 
- Svakako - da je smješno - gospodine "Domobran". Izuzetno duhovito. - sa mukom sam procjedio. 
*** 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Gradska kavana. Poznavao sam - "Domoljuba"... "Domobrana" i "Naciona" - gotovo od rodenja. Nije mi trebala pozivnica - da im se priblizim i da sjednem za njihov stol. 
- Kako je momcine? Što slavite? 
- Odkud ti ovdje? Mislili smo da si poginuo. Dugo te nije bilo. 
- Nemam ja vremena... svaki dan... silazit odozgo. Treba branit cuku. 
- Jest. Rat je. Treba branit svoju zemlju. 
- Tocno tako. Nego... kad smo vec kod toga... što mislite da vas ubacim u svoju postrojbu? Dobili biste dobru placu i bolju opremu. Imali biste priliku dokazati svoj patriotizam - u praksi. 
- Pokazujemo mi svoj patriotizam - neboj se. Uvjek je bilo i uvjek ce biti - dovoljno ljudi za branjenje cuka. Mi smo ti za malo suptilnije poslove... za one u kojima se upotrebljava mozak. Inteligencija... shvacaš. 
- Nemojte mi reci da ste poceli radit - za tajnu... vojnu policiju. Sudeci po vašim uniformama i oznakama - teško da jeste. 
- Tajna... vojna policija. Ha... ha... ha. - smijali su se... nešto - medusobno - gestikulirajuci i tajanstveno mašuci glavama - na sve strane. 
- Cujte momci... nemojte se uvrijediti. Ja sam vas pozvao da predete u moju postrojbu - zato jer imam povjerenja u vas... medutim... mogu vam reci da mi se nimalo nesvida vaša misticnost. Nemate što kriti od mene. Ja sam specijalac i sve informacije su mi dostupne. Dakle... jeste li ili nite - u tajnoj... vojnoj policiji? 
- Što ti misliš "Ti"... jesmo li? - upita me "Nacion" - dok su me "Domobran" i "Domoljub" - promatrali podignutih obrva. Imao sam cudan osjecaj. 
- Dobro... uzmimo da jeste. Ukoliko jeste... hocete li vi mene ubaciti u svoju postrojbu? Tako bi opet... kao i uvjek... svi bili skupa a vi nebiste morali ratovati u brdima. Bili bismo - opet - kao u škoji "cetiri za jednog... jedan za sve". 
- Zao mi je "Ti"... - rece "Domobran" cinicno - ...nebi te primili. 
- Zašto to ja - nebih - bio primljen? Ja sam u specijalcima još od pocetka rata... vec godinu i pol. Vas trojica nikad... nigdje niste bili - pa su vas svejedno primili. Zašto onda misliš da nebi mene primili? 
- Nemoj se zavaravat "Ti". Sam sebe zavaravaš. Ti si bio specijalac u onom... prvom ratu a ovo sad je - vec - druga stvar. Teško je da ceš - uopce - zadrzati reputaciju specijalca a kamo li - da bi te primili - u tajnu... vojnu policiju. 
- Što to meni fali? Nisam ni prolupao... niti sam invalid. 
- Porjeklo ti manjka "Ti". Porjeklo te jebe. 
- Kakvo moje porjeklo? Slušaj me "Domoljub"... da te nepoznajem tako - dugo... sad bih te - zubima rastrgo. Kako mozeš meni govoriti o nekakvom porjeklu... znaš me - gotovo - odkad znaš i sebe? Ja sam roden u ovom gradu... o kakvom ti porjeklu govoriš? Ja sam se borio za ovu zemlju... dok si ti šetao po kaficima. Nema više švaba... nema više rasizma. O kakvom porjeklu govoriš? 
- Nemoraš to - meni objašnjavat. Sjeti se pocetka rata - u kojem si bio. Sjeti se kako su prolazili - oni - prvi. Nitko ih nije pitao za njihovo politicko opredjeljenje. \aba su ti svi izgovori. Ništa ti imena - nece promjeniti. "Ti" jesi... "Ti" ceš i ostati. Ništa ti nece promjeniti roditelje i ništa ti nece promjeniti krv koju imaš u zilama. To što si specijalac... bio ili jesi... nece ti vjeru promjenit 
- Kakvu vjeru? Ja nikada nisam bio religiozan. 
- To je sasvim svejedno. Ništa ti kulture - nemoze promjenit. Vidiš li "Ti"... što radite od našeg naroda? - provokativno je ubacio "Nacion". 
- Hej Hej! Pazi ti s kim se zajebavaš da ti nebih zube sasuo. Koji je to - tvoj narid i što ja cinim - protiv tvojeg naroda? Na kojoj se strani ti boriš a na kojoj ja? - digoh se sa stolice i nastavih - Slušajte momci... neznam - koji vam je kurac danas ali samo još jednom da vas cujem... da tako o meni govorite... svu trojicu cu vas po podu povaljat... boga li vam jebem. Vi cete meni govoriti o mojem porjeklu i o "mojima". - prevrnuh stolicu i pozurih kuci. Zurio sam ili bjezao - sa tog.... prokletog mjesta - da me nebi uhvatilo ludilo i da ih nebi - sve pobio. Da su bili - kakva - druga trojica... sigurno bih to i napravio. 
*** 



II dio 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Još jedna cigareta. Još jedno pivo. Još jedno sjecanje. Kako su mi mogli napraviti - nešto - tako? Ja da sam "onaj" a oni da su "ovi". Moja religija. Moj narod. Moja krv. Kakvi su to pojmovi? Odkud im hrabrost - da mi se... baš oni... usude to reci? Jeli mi to - nagrada i medalja - za zasluge - u ostvarivanju novonastale drzave? Jeli mi to nagrada - što sam skrbio za narod - koji je sad "njihov" a ja sam neki "onaj"? Jeli mi to utjeha - što sam se borio - za nešto - što... mozda... nije imalo pravo postojati? Nisam sujevjeran ali... jeli to - kazana za ratništvo? Kazna za ubijanje ljudi? Znam da svakoga - njegov metak stigne ali... meni su - ovi ugrizi - ljuci i otrovniji - od bilo kakvih metaka. Moje. Njihovo. Pa mi to još kazu - tri najbolja prijatelja. Kao brat sam - s njima - bio. Cuvao ih. Štitio ih. Cetiri mušketira smo bili. Cetvorica iz starog grada. Gradski huligani... 
Sjecanja. Naviru. Nadolaze. Sjecanja o veselim... djecackim igrama i o onim... malo - nesretnijim danima. Sjecanja o nestašlucima. Nostalgicna sjecanja. Sjecanja na uplašenu djecicu - "Domoljuba"... "Domobrana" i "Naciona"... sa kojima sam išao - u isti razred. Skupa svršio škole... Bili su - tako - mirni i povuceni - pa su... prirodno... mene... krupnijeg i razvijenijog... primili za vodu. Štitio sam ih - od svakog - tko bi ih uznemiravao. Isiljavao sam novac... od drugih suškolaca... kako bih njima kupovao sladolede i lizalice. Skupa smo - trešnje krali... u poljima... ispred grada. Skupa smo primili - pionirske - kape i marame. Skupa smo prolazili kroz - prva - seksualna iskustva. Lagali smo... jedni - drugima... o stvarima - koje cinimo djevojcicama. Skupa smo im poceli i cinit - te stvari... 
Još se sjecam - veselih i nespretnih poljubaca - Nacionove sestre - bliznakinje. Sjecam se kako - srce mi je divljalo - dok prelazio sam joj prstima - po svilenoj košulji. Morao sam šutati o tome. Zajebavali su me - što nemam djevojku a ja im nisam mogao reci - skim se zadrzavam... u parku... poslije škole. Mislim da "Nacion" - nikada nije saznao - za moju vazu sa njegovom sestrom... Ja i njegova sestra... nekad par - ustreptalih instinkata a evo... sad - dva svjeta razlicita. "Oni" i "mi". "Naše"... "njihovo" i od "onih". Kriomice sam posmatrao - njeno vjencanje. Udala se za trgovca gumom. Strogo odgojena... neobrazovanih i religijom - zatrovanih roditelja... nije im smjela - ni reci - za našu vezu. Sjecam se našeg posljednjeg razgovora. 
- Kako si profan. 
- Nije to - zato što sam profan... vec zato - što sam materijalista... koji neprihvaca mistifikacije a bez obzira na to - uvidi simbiliku nastranosti - u vašoj duhovnosti. Vaša religija... kao i svaka druga... smrdi. Povecava razlike - medu ljudima. Pobuduje mrznju - spram onih - koji pripadaju - drugim religijama. Bog je stvoren... samo zato... da se ima što psovati. 
- Seljacino! - to je bila - njena posljednja rjec. 
Seljacina da sam... ja - koji - zbog svojih progresivnih... neshvacenih ideja - moram - zbilja i glumiti seljacinu - dok komuniciram sa kmetovima. Drugacije bi me izopcili i nebih imao - nikakvog društva. Seljacina da sam... ja - koji - na pragu dvadesetprvog stoljeca... u vremenu osvajanja drugih planeta... u dobu kompjutera... medu malobrojnima... istinski - nevjerujem - u nikakvog boga ili bogove... Još se sjecam - crvenila na obrazu - prouzrocenog njenim šamarom. Nisam joj uzvratio a trebao sam. Mislim da sam trebao. 
Pravo ima "Domoljub". Koga ja zavaravam? Sebe. Koga sam zavaravao - kad sam skakao - po njega... u rjeku... dok se - utapao u virovima? Zamalo obojica - nismo potonuli. Umjetnim disanjem - sam ga ozivio - izvukavši ga na obalu. Ljudi sve zaborave. Koga ja zavaravam? Ja sam "onaj"... neprijatelj. Stranac. Tudinac. Dušman... Koga sam zavaravao - kad sam mu donosio hranu... dok se skrivao po haustorima - pobjegavši od kuce? Još se sjecam batina - koje sam dobio i od njegovih i od svojih roditelja. Otac me je pretukao - kablom od usisivaca... dva mjeseca sam bio modar. Koga sam zavaravao dok sam ga ucio igrati nogomet... voziti motor? Sebe sam zavaravao. Sebe. Prokleto je - imati prijatelje. Prokleto je i misliti da ih imaš... Covjek se rodi sam i sam treba i ostati. Takvi su zakoni prirode. Da treba zivjeti u masi... ljudi bi se radali - po deset odjednom... iz istog stomaka. 
*** 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Još jedna cigareta. Soba mi je... vec - puna dima. Podrigujem po posljednjem pivu. Pokušavam slušat - stare... dobre pjesme - na gramofonu - pokrenutom - automobilskim akomulatorom. Struje nema. Vode nema. I sa prijateljima - nešto je slicno. "Prijatelji... vince nam slatko"* Prijatelji... fukara ste. Prijatelji... jeste li - to - ikad bili? Nevjerujem. Sumnjam. Uganka. Skepsa. 
Iz gramofonskih zvucnika - odjekivala je glazba - nekih - "tudih"... "stranih" pjesama. Sve je ovo - nekad - "naše" bilo... sad - ne samo da je strano... vec je i opasno za slušati. Vec odavno nije isto - dali slušaš ovu ili onu grupu... Sjecam se - kad sam... prije tri godine... morao baciti jednu - od šest najdrazih ploca. Nešto potom... morao sam baciti - još tri. Sad je izbor - još uzi. Moram se odluciti da slušam - samo jednu plocu. Svakako... pod uvjetom - da i ta jedna grupa... zbog svojeg politickog opredeljenja... nebi bila proglašena - antidrzavnim elementom. Moram ubiti svoje srce - bez obzira na to - koliko mi se necija pjesma svidala i koliko - ona - dušom odisala. Evo... trenutak je - da bacim - jednu - od posljednje - dvije ploce. Mislio sam da to nikad necu morat. Koju plocu da izaberem? Dali "našu" ili "njihovu"? Koja je to "naša" a koja "njihova" ploca - kad pjesme su slicne... o ljubavi govore? Koju plocu - da bacim - kad slicna su imena - ispisana na njima... neka imena su i ista? Zbogom pameti. Nerazumijem više ništa... Ukoliko izaberem "ovu" plocu - "Domoljub"... "Domobran" i "Nacion" - imat ce potvrdu za svoje sumnje. Ukoliko izaberem "onu"... manje mi dragu... postat cu šugavac i bolje - da me nije. Što da napravim? Koga da volim? Hajde politicari... naredite mi! Necujem vas! Koga da volim - pitam vas? 
Pogledah prema mitraljezu - oslonjenom o zid. U cjev su upadali i u njoj se nakupljali - sicušni odpadci kreca. Mitraljez uz zid... zid uz mitraljez. Dohvatih ga. Cudovišan je bio. Gladak i izglancan. Podmazan i ocišcen... razen - ovo - malo - odpalog kreca. Moj mitraljez.. M-84 - najbolji model. Uhvatih rukama za cjev i podigoh kundak u zrak. Nece - više nikom - ovaj gramofon - svirat. I nikad i nikom! Nicije pjesme više nece - na njemu pjevat. Ni "naše"... ni "njihove"... ni od "ovih"... ni od "onih". Lupao sa i treskao - po gramofonu... punim kundakom - od orahovog drveta. Komadici plastike... frcali su sobom. Umri spravo prokleta! 
Dvije ploce. Dvije najdraze ploce. "Ova" i "ona" ploca. Zar - da biram - izmedu njih? Dosta je meni biranja. Više nego dosta. Jebite si mater - svi. I "ovi" i "oni" i "naši" i "njihovi". Izvukoh ploce iz omota i bacih ih kroz prozor. Sutradan su novine informirale - o špijunskim letecim tanjirima... koje su "oni" - poslali na našu stranu. Sutradan su novine - sijale mrznju. Nitko se nije potrudio - pronaci gramofonske ploce... razbijene na kamenom plocniku. 
*** 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Išao sam prema gradskoj kavani - nadajuci se - da cu - tamo - pronaci "prijatelje". Razmišljao sam o našem - prošlom susretu. O njihovim rjecima. Spavati nisam mogao... istraumatiziran - šokantnim... neocekivanim izjavama - ljudi - koje sam - za najbolje prijatelje - imao. Budio sam se nocas - buncajuci: - Ne... ja nisam "on"... ja sam "ja"... ja sam "Ti". Nametnuli su mi - krizu identiteta. Tko sam ja? Jesam li "onaj" ili "ovaj"... "naš" ili "njihov"? Koji su to "naši" a koji "njihovi"? 
Išao sam - prema gradskoj kavani - u zelji za pojašnjenjima. Niz dlanove mi je klizio vjetar - drazeci ih. Sreca - da sam kod kuce ostavio pištolj. Treba biti oprezan. Nikad neznaš - što u afektu - mozeš napraviti. 
- Zivili momci! 
- Što je "Ti"... opet si nešto zivcan? 
- Muce me more. 
- I mene bi mucile - da sam na tvom mjestu. - zagonetno i kezeci se... dobaci "Domobran". 
- Što hoceš - time reci? 
- Nemoj se pravit glup - "Ti". Znaš ti - vrlo - dobro - što hocu reci. Nije bilo lako - ni Njemcima - koji su... za drugog svjetskog rata... zivjeli u Americi. Nije lako ni tebi - sad. To ti je zivot... jebi ga! 
- Dobro. Uzmimo da sam glup. Uzmimo da mi je teško povjerovati - u sve to - što mi hocete sugerirat... Zbog jednog sam došao. Samo jedno me interesira. Recite mi ali precizirajte... dali vi zbilja mislite - da sam ja "njihov"... nakon svega što smo skupa prošli i nakon svega što sam ucinio za zemlju koju smatrate - svojom? 
- To prije su bila - druga vremena "Ti". - rece prvi. 
- I medu "onima"... protiv kojih smo prvo ratovali... imali smo prijatelje. To ih nije zadrzalo - da nepredu - na onu stranu. Nemozeš "Ti" - ignorirat - ovaj novi rat... kao da ga nije... kad je - svakim danom - sve zešci i zešci. - rece drugi. 
- Ljudi su sve više ogorceni... onim što im vaši rade. Vec izbjeglice - stizu u grad. Cak i ako ti nebi mi rekli da si njihov... rekli bi ti izbjeglice. Dovoljno je samo - da cuju tvoje ime... pa da pocnu vikati zatobom. "Njihov" si "Ti". "Njihov" si. Tako ti je ime. Takav ti je mentalitet. Takav ti je jezik. "Njihov" si. - rece treci. 
*** 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Nešto cudno se dogada. Zlo je. Jeli to virus... na nekom kometu... doletio iz svemira i pao na Balkan? Jesu li nam virus poslali amerikanci - pokušavajuci nas zastrupiti svojim otrovima? Nas Balkance... najponosnije i najodvaznije - svjetske narode... svi bi htjeli uništiti. Nahuškavaju nas - jedne na druge. Truju nas svojim varljivim idejama - nastojeci sebi stvoriti interesne zone - od novonastalih drzava. Jeli nam virus poslala - tajna... vatikanska policija... pokušavajuci - ponovo ozivjet - gotovo zamrlu religiju? 
Još jedna cigareta - u razbacanoj... razbitoj sobi... u kojoj - nijedna stvar - osim mitraljeza - nije cjela. Opušci i limenke piva... zgnjecene... na podu - leze. Destrukcija. Polovica lustera... još uvjek mi se - njihala - iznad glave. Stiskao sam razbitu šaku - zaustavljajuci krv. Cudna vremena. Vremena u kojim... jedna polovina ljudi boga se boji a druga polovina u boga vjeruje. Vremena u kojim - ljudi nepoznaju granice mojeg ludila... jebem li im - bogove njihove. Izopacenost destrukcije. Vrijeme kad ljudi... neznaju razaznavat - destruktivno - od kreativnog. 
Tko sam ja? Cemu pripadam? Jesam li "onaj" ili "ovaj"? Što sam? Imaju li - "Domobran"... "Domoljub" i "Nacion" - pravo? Tko sam ja - uistinu? Roden sam i odrastao - u ovom gradu... to znam - zasigurno. Nikad me nisu interesirala imena ljudi. Do 1990. nisam ni slutio - da postoje nekakve nacije u našoj drzavi. Mislio sam da se samo - po religiji razlikujemo i da je ta religija - slobodan izbor - onih - koji se za nju odluce. Nisam ni slutio - da ti... vec rodenjem i porjeklom - odreduju religiju. Nije to - da nisam primjecivao - ove razlike - zato što sam glup. Nisam ih primjecivao zato - jer mi... koji nismo vjerovali u bogove - bili smo isti. Medu nama nije bilo razlika. Isto smo se oblacili... isto smo mislili... imena su nam - slicna - bila. Još dok sam bio mali... roditelji su me pokušavali ubjediti - da nema nikakve razlike - izmedu nas i crnaca. Znali su reci - da je to samo privid. Sad vidim da nije privid. Vidim da postoje razlike medu ljudima - pokušavali mi to ignorirati ili ne. Postoje naime... ZLI i DOBRI ljudi. Mislim da su to uvidili i moji roditelji - kad su... 1991... kao izbjeglice... otišli za Italiju. Postoje razlike medu ljudima. Neke ljude - neljude... trebalo je abortirati. 
Sjecanja. Naviru. Nadolaze. Sjetih se kad... skupa sa "Domobranom"... "Domoljubom" i "Nacionom"... vojni rok sam sluzio - u JNA. Sjetih se sretnih lica pri polaganju zakletve. Sjetih se kako... ponosno smo paradirali - u novim uniformama i sa "titovkama" - na glavi. Šepurili smo se... jednom zemljom - sad stranom... jednim gradom - sad omrznutim. Sjetih se kako... volile su nas - djevojke iz tog grada. Nitko nije - pokazivao mrznje. Ljudi su nas zaustavljali na ulici - nepitajuci nas za imena. Vodili su nas kucama... gdje smo pili i jeli - do nesvjesti. "Naša vojska" - govorili su nam... tapšuci nas po ramenima i gurajuci nam... u depove... poneki dinar - nek se nade... nek ima vojska za cigarete. Gledali su nam u "titovke" - suznih... zamucenih ociju - pripovjedujuci o slavi proleterskih brigada. Glupima smo - smatrali te ljude. Ponekad... nakon nekog - takvog susreta... smijali smo se na njihov racun - imitirajuci ih. Bilo nam je vazno - da jedemo i pijemo. Bili smo moderni ljudi - "izobrazeni" americkim filmovima i nije nas zanimalo - cije vojske su - prolazile - ovuda - prije gotovo - pola stoljeca. Htjeli smo samo... upoznati neciju kcer ili unuku. Htjeli smo samo... taj neki dinar. Htjeli smo se zabaviti. Eh... kad bi i sad - takva neozbiljnost - prolazila kod ovih - "naših" ljudi. 
Sjecam se kad... došao je rat. Cudan rat. Drugaciji od onih - o kojima su nas - ucili u školi. Bezpoštedan rat... u kojem je umiralo - zena i djece - više nego vojske. Grozan rat. Normalno... vjerujuci politicarima i predstavnicima svojeg grada... odabrao sam stranu. Dobio sam drugaciju uniformu i drugacije znamenje. Mislio sam da to donosi progres. "Domobran"... "Domoljub" i "Nacion" - imali su me za idola... više nego ikad. Moja strana... bila je i njihova strana - jedino što se oni - nisu - otvoreno - ukljucivali u borbu. Borba je odgovarala - nama... malo - više agresivnima... buntovnijima. Bili su ponosni - što su mi prijatelji. Bratom su me zvali. Dosad. Dosad - kad odjednom - izbio je... jedan novi... meni nerazumljiv - rat. Neshvatljiv rat. Sad - odjednom - ja... koji sam se gotovo dvije godine - borio za ovu stranu... "njihov" sam. Neprijatelj sam. Sad... kao da se opet moram opredjeliti - zmedu dvije strane. Ustvari... neznam ni dali imam - pravo na opredeljenje. Izgleda - da su mi... moju stranu - drugi - vec dodjelili. Mene nitko ništa nije pitao. Kome ja pripadam? Kome? 
*** 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Volim ovaj grad. Volim ulice njegove. Volim plocnike i travnjake. Nebodere... tvornicke dimnjake... nogometni klub... svaki park... svako stablo i grm u parku - volim. Golubove - našeg grada... krušnim mrvicama... cesto hranim... Volim se šetati - po mirnim... osamljenim grobljima - slušajuci šapate mrtvih predaka. Volim se... u zimskim nocima... pješke vracati kuci - umotan u maglu... pjevajuci gradom. Jesam li ja - "onaj" ili "ovaj"? 
Jesam li "onaj" - kad... prolazeci parkom... uberem cvjet i zataknem ga u kosu - prvoj djevojci - koju susretnem? Jesam li "onaj" - kad... glave - osvjezene alkoholom... izbištrenih misli... pjesme pišem - svom - voljenom gradu. Ciji sam ja? Od koga sam? 
Volim ovaj grad. Zaista ga volim. Obozavam mostove njegove i nove i stare i kamene i drvene i armiraniobetonske i konstrukcijske. Volim ovu mješavinu svjetske arhitekture. Volim ovaj skup stilova... zbijen u tristo metara centra. Od orjenta - do zapadne Evrope... Od Izraela - do Grcke... sve je tu... sve na jednom mjestu. Netreba ti putnice putovati svjetom - da bi upoznao cuda svih kultura. Dodi samo u naš grad. Bogatstvo... srecu... uspjeh... zdravlje... mudrost - sve ceš tu naci. Jedino ljudi - malo su cudni. 
A ja... jesam li "njihov"? Jesam li "onaj" - kad... pozdravim sunce - što... u svom zanosu... uzdize se... iznad rosom umivenih zgrada? Jesam li "onaj" - kad... promatram lunu... dok se ogledava u našoj rjeci - kao u zrcalu kristalno jasnom. Ciji sam? Tko sam? 
Ne... nisam "njihov". Ja volim ovaj grad i sve bih dao - za njega. Volim - "Domobrana"... "Domoljuba" i "Naciona"... moju bracu... moje prijatelje. Volim ovu zemlju... po kojoj hodam... u kojoj sam roden... na kojoj sam odrastao. Ne... nisam "njihov". Ja sam "NAŠ"... 
Još jedna cigareta - uz optimisticki uzdah. Sretan sam - što sam... ponovo... shvatio - tko sam. Zašto sam... uopce... bio u dilemi? Cemu... uopce... te diskusije - dali sam "naš" ili "njihov"? Moj stric. Pa jest. On mi uvjek govori da se nemam zašto borit. On me... svojim pricama... uvukao u skepsu. Pokušavao je... u meni uništiti - ono što - ja jesam. On hoce - da ja nisam "naš"... hoce da sam "njihov" - kao on. Nisam ga trebao primiti u stan. Izgovarao se - kako je star i slab i kako... kad vec - više nemamo - druge rodbine u gradu... bolje da zivimo skupa. Infiltrirao se u moj zivot - zeleci mu pokopat ideale. Uvukao mi se - pod kozu - filujuci me svojim idejama... u trenutcima - kad sam bio zaokupljen ratom i kad nisam imao - vremena za razmišljanje. Tocno. On je "njihov". Moj stric... kojeg sam primio u svoj - vlastiti stan... neprijatelj je. Mrzim strica. Mrzim ga - "njihov" je. 
Odškrinuo sam vrata - striceve sobe. Lezao je kao beba... umotana... poslje rucka. Pokrivacem je zatamnio prozor... da ga sunce nebi - ometalo pri pocinku. Hrkao je. "Neprijatelj" - hrce u mojem stanu - bezbrizno se izlezavajuci. "Njihov" je - pa je opet - tako siguran u sebe. Mozda je mislio da je i mene - prepricao da sam "njihov". Mozda je bio - siguran u to... Varaš se strice. Varaš. Ja sam "naš". "Naš" sam u onim - najgornjim granicama. "Naš" sam uvjek i bio... Da vidimo strice... kako ceš ti - "njihov" - reagirati na "našu" propagandu. 
U razmaku od sekunde - izvukoh osigurace iz dvije rucne bombe i bacih ih - stricu... pod krevet. Zatvorio sam vrata... njegove sobe... zakljucavši ih zasobom. Osluškivao sam. Izgleda da se nije probudio. Nije nastojao istrcat iz sobe... prije - no - što - bombe eksplodiraju. 
Zaglušujuca eksplozija. 
Prasak bombi - u zatvorenoj prostoriji... višestruko je glasniji - nego na otvorenom. 
Osluškivao sam... Nadao sam se - da cu cuti - "neprijatelja"... kako jeca - polako izdišuci. Nisam cuo - ništa. Nadao sam se - da cu cuti - poziv u pomoc - "onog" - kome nebih pomogao. Ništa. Ni glasa... ni cvrkuta. 
Zakoracih u sobu. Zacutih vonj baruta. Prozos se razbio od detonacije. Staklo mi je pucketalo pod cizmama - urezujuci se u gumene donove. Bombine kuglice... donekle su oštetile lamperiju. Trebat ce vadit olovo - iz drvenih opiljaka. Nije mi zao... 
Pogledah strica. Pogledah "neprijatelja". Neprepoznatljivo... raznjeto truplo - lezalo je - razbacano na krevetu. Krv po postelji. Pošpricani zidovi. Krevet - uništen zauvjek. Nije mi zao. Još jedan - "njihov" - je mrtav. Crknut. Krepan. Uništen. 
*** 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Gradska kavana. Prilazim - "Domoljubu"... "Domobranu" i "Nacionu". 
- Kako ste mi... braco moja? 
- Što je "Ti"? Valjda neceš opet - gnjavit sa onim - cije je koje... koje je cije? Kakav si... takav si. 
- Dodite samnom - da vidite kakav sam. 
- Kamo? 
- Dodite u moj stan. Imam vam nešto za pokazati. 
- Što je to - tako vazno? 
- Vidjecete - da nisam "njihov". Ubio sam strica... on je bio "njihov". 
Zgledali su se. Prošlo je nekoliko trenutaka - prije - no što - "Domobran" progovori: - Nemoj srat. Strica si ubio? 
- Jesam. "Neprijatelj" - zasluzuje smrt. 
Ulazimo u zgradu. Instinktivno - padošmo po podu... kad su tri granate - eksplodirale u našoj - neposrednoj blizini. 
- Jebem im majku... odkud "njima" granate? - rece "Nacion" - ustajuci se i brišuci - prašinu sa uniforme. 
- Skupljaju "naše" - koje neeksplodiraju i nešto improviziraju od njih. Nade se "naših" budala... koji im pošalju granate a da i neizvade - osigurace iz njih. 
- Koje li su bile' 
- Osamdesetmilimetarske... samo što im se detonacija - malo jace cula - zbog udarca u zgrade. 
- Mogu li ih - još imat? 
- Odkud im? Cim naprave - nekoliko komada... odmah ih ispale - da bi nas zastrašili. Nadaju se - da cemo pomislit... kako i oni imaju aljtiljeriju. Obicno... kad se ovako ispucaju... sljedeci dan traze primirje. 
- Dobar si "Ti". Izgleda da si dobro naucio - vrline ratništva. Idemo gore. 
Propustio sam ih - u stan. Zakoraciše... teškim cizmama... da zaškripa parket - vec isušen. Ulazna vrata - striceve sobe... bila su raznesena i iz šarki - izbacena van. Iz sobe se dimilo. Gorila je lamperija i ono malo predmeta - koje je mogao zahvatiti oganj. Oko bivšeg prozora... sad nejasnog... apstraktnog oblicja - crnile su se mrlje - ostataka paljevine. Strica nije bilo - nigdje. Samo nekakvi - komadi mesa - lezali su... po sobi... svukud razbacani. 
- Ej "Ti"... zajebavaš nas - jelde? S cime si ubio strica... s pet kila plasticnog eksploziva? 
- Bombama sam ga ubio. - rekoh zbunjeno. 
- Ovakav nered - nemogu napravit bombe. Ovo je jedna - od onih granata... direktno... kropz prozor... uletila u sobu. 
- Ja znam - da sam ga ja ubio. 
- Nemoj nas zajebavat. Strica ti je raznjela granata pa si se htjeo - malo našalit sa nama. Koji bi budala - ubio svog strica? 
- Znaci i da ga nisam ubio... ubila bi ga granata. Morao je umrijet. - zamišljeno rekoh. 
- A da ga i jesi ubio - to se neracuna - kad ga je ubio - netko - poslje tebe. Ha... ha... ha. Ajmo u kavanu... "Ti" ima posla... treba ovo govno - sastrugat sa zidova. Ej "Ti"... idi u krizni štab. Mozda ti daju kakvu - odštetu za strica. Ha... ha... ha. 
*** 


* France Prešern 


III dio 
Sredinom Avgusta 1993. Konc. Logor: 
Urlici i kricanja... dopirali su - iz sobe za ispitivanje. Preodgajali su nove zatvorenike. Cuo sam da su ih uhvatili - kad su nam se... kao teroristi... ubacili u pozadinu. Nizašto im - nebih bio u kozi. Nakon inkvizicijskog postupka... proklinjace majku koja ih je rodila. Neki su vec... jadno molili - da ih prestanu muciti. Njihovi glasovi su se mješali - sa brujanjima kamiona - koji su stalno - dolazili i odlazili iz logora. Rjeci su im bile vec - napola nesmislene. Buncali su polusvjesni... poludjeli od udaraca... neznajuci što govore. 
- Molim vas - nemojte. Prestanite me tuci. Sve cu vam radit. Pušit cu vam kurac... samo me prestanite tuci. - urlao je - jedan od terorista. 
Nisam ga zalio. Bio je mekušac. Uopce nezasluzuje reputaciju teroriste ili diverzanta - kako su - sami sebe - nazivali. Osim toga... privikao sam se na takve izjave zatvorenika. Mnogi su namjesto fizickih - zahtjevali seksualna mucenja - nadajuci se da ce tako bolje proci. Varali su se. Vidio sam ih nekoliko... koji su iskrvarili - nakon što su ih natjerali - da se nasaduju na zašiljene... drvene kolce. Najblazi oblik - seksualnog mucenja... psihickog ubijanja "neprijatelja"... sastojao se u tjeranju zatvorenika - da oblizuju faluse - jedan - drugom. Smatralo se - da ce - time - "neprijatelj" bit ponizen - do krajnjih granica. Nije bilo tako. Strazarnici... ziveci normalnim zivotom... odlazeci kuci nakon osmosatne sluzbe... nisu imali predstave - da logoraši - više nisu - ziva bica - kojih se moze psihicki povrjediti. Nakon dugog posta... sistematskog izgladnjivanja... covjeka zahvati nekakva - pasivna ravnodušnost. Lako podnese svako ponizenje... teze prezivi - fizicko zlostavljanje. 
Teza seksualna mucenja - sastojala su se u tome - da zatvorenike natjeraju - da razrezu - jedan - drugom - anuse na kriz. Te rane... nikad nisu zarastale. Otvarale su se pri svakom - vršenju nuzde. Stvarale su se - odvratne... gnojne kraste - koje bi se... zbog vrucine i nehigijene... inficirale - tako da se logoraš... nakon nekog vremena... poceo raspadati. Bolje su prolazili oni - koje su tjerali da se nasaduju na kolac. 
Mene je pratila izuzetna sreca. Još uvjek - nisam bio izlozen - takvim mucenjima. Tjerali su me da radim teze fizicke poslove. Mislili su da su me ponizili - kad bi me pljunuli - dok prolazim i kad bi me tjerali da im glancam cizme. Nisu shvacali da se mrtvoga - nemoze poniziti. 
- "Ti". - zvali su me sa vrata - sobe za ispitivanje. 
Nije valjda došao trenutak - da i ja tako koncam. Nadao sam se da ce se - malo više zaokupiti - sa ovima - novima. Nece valjda sad mene... 
- Da gospodine "Pravo". - rekoh - proklinjuci maloprijašnji zakljucak - da se mrtvoga nemoze poniziti. 
- Idi "Domoljubu"... nek ti da kantu vode i neku krpu - da oribaš podove. Reci mu da sam ti ja rekao. 
- Razumijem - gospodine "Pravo". - rekoh raširenih usnica. 
Voda. Kako ljep obcutak. Opet sreca. Imao sam privilegiju da ribam podove - u prostoriji za mucenje. To je bio najbolji posao - kojeg sam mogao zamisliti. Imat cu priliku - piti - svjezu... cistu vodu. Mnogi logoraši bi ubili - za ovakvu priliku. Sjecam se kako... potresna i šokantna - je bila scena - koju sam vidio - odmah - po prispjevanju u logor. Covjek se... sa glavom na podu... iskrivljene kicme i nogu u zraku... pišao... sam sebi... u usta. To nebi izgledalo - toliko tragicno - da je imao bar neku limenku - u koju bi to obavio i da se skrio... tako da ga drugi nevide. Poslije sam shvatio da i ostali cine isto. I sam sam morao... na taj nacin... sprjecavati dehidraciju. Pri ovoj vrucini... uz skromnu kolicinu vode - koju smo dobivali samo ujutro... dehidrirali bi kroz - nekoliko tjedana. 
- Gospodine "Domoljub"... gospodin "Pravo" me šalje - po vodu i krpu... moram oribati pod u istraznom centru. 
- Dobiceš. Eto... na podu imaš krpu. Evo ti i voda. - govorio je - toceci u kantu - vodu iz slavine. 
U grlu mi se skupljala - zgrušana... bjela pljuvacka - gušeci me. Voda. Vidim vodu. Tece. Osjetih zed - kao nikad dotad. Veselio me i sam pogled - na svjezu... bistru... tekucu vodu. Oblizivao sam ispucale usnice... sretan - što cu uskoro - imati mogucnost da pijem. 
- "Ti"... nemoj da bi... slucajno... pio ovu vodu. 
- Necu - gospodine "Domoljub". 
Nece ti je mama pit - pomislio sam. Mora da je lud - kad moze i pomislit - da necu piti. 
- Ustvari... preuzet cu mjere opreza. - rece - cerekajuci se. 
Gledao sam prestrašen... razrogacenih ociju... u išcekivanju - njegovih mjera opreza. Otkopcao je hlace... izvadio kurac i prao ga u vodi. Istresao je nos i par puta pljunuo u kantu. 
- Evo... - rece - ...sad mislim - da neceš piti. Ajde... idi cistit. 
- Razumijem - gospodine "Domoljub". 
Gledao me - dok nisam zamakao iza baraka. Sakrih se u prolaz - izmedu dvije. Nikog na vidiku. Svi logoraši... izuzev nas desetak - koje su uzeli za radove... bili su - po cjeli dan - zatvoreni u barakama. Tako i straza... nije bila posebna. Po mojem mišljenju... osim za mucenje... straza nije ni trebala. Nismo imali gdje pobjeci... kamo se sakriti. Logor je bio - duboko u pozadini i na teritoriji - gusto naseljenoj. Cak i ako bi netko - uspjeo pobjeci... sigurno bi ga uhvatili - u roku od dva sata. Stanovništvo je bilo tako ogorceno - da ne samo da nam nitko nebi pomogao... umorili bi nas - još strašnijom smrcu - od onih koje izmišljaju strazarnici. U biti... strazarnici i neubijaju tako puno. Ubiju - jednog od sto. Više ih podlegne zbog boleštinja - nego od strazarskih metaka. 
Nikog na vidiku. Zagnjurio sam glavu u vodu i slasno pio. Onaj glupan je mislio - da zbog njegove umazanije - necu piti. Pio bih i da se - posrao unutra. Ovo je... zasigurno... bolje od urina... Voda... Prava voda... Kako je dobra... Dok sam pio - prolazile su mi kroz glavu slike - o predratnim... bogatim vremenima i o nepoštivanju vode. Pio sam pivo i sokove a vodom zalivao cvjece i noge prao u njoj. Nisam bio ni svjestan - vrjednosti i znacaja vode. Majka voda. Njen ukus nemoze se mjerit - sa ukusom - bilo cega drugog. Lokao sam poput psa... uzivajuci u rjetkim trenucima srece. Ako prezivim... nikad više necu podcjenjivat vodu. 
- Gospodine "Pravo" - smijem li uci? Donjeo sam vodu. 
- Udi. 
U prostoriji je bio - još samo jedan - zarobljeni terorista. Svezan se valjao - u vlastitoj krvi. Izgleda da su ga - išutali cizmama... Pravio sam se da ga neprimjecujem i poceo sam cistiti oko njega. Gledao me s mrznjom. Bio je novi. Imao je hrabrosti progovoriti: - Kako mozeš dozvoliti da ti te svinje nareduju? - okrecuci se prema "Pravu" i još dvojici strazara - nastavljao je sa samoubojstvom. - Jebem li vam majku! Jebem li vam majku - svima. Mene nemozete slomit. Ja sam ratnik. Ja sam "njihov". Crveni kriz... zna da sam ovdje. Nemozete me ubit. Morat cete me razmjenit. Još cu vas ja klat... onako - kako sam vas klao. Opet cu vam se vratit. Nemozete mi ništa. Jebem li vam mrtvu majku. Sve vam jebem. 
Gledao sam ga sa zaljenjem. 
- Izlazi "Ti"... - naredi mi "Pravo" - ...ovome još nije dosta. Idi... cistit ceš poslije. 
Zatvarajuci vrata... vidio sam - kao se penju na stol i sa njega skacu - na genitalije i prsa teroriste. Bio je novi. Bio je glup. 
*** 
Sredinom Avgusta 1993. Konc. Logor: 
- "Ti"... - rece - dvorska luda - "Trojanac" - ...idem ih nekoliko premlatit. Hoceš li samnom? 
- Hvala ti "Trojanac"... nemogu. Cekam da "Nacion" izade iz kancelarije. Moram sa njim - u skladište - da pretovarim nekakve sanduke. - izmislio sam prvu laz - koja mi je pala na pamet. Morao sam lagat. "Trojancu" se um - potpuno izokrenuo. Imao je isti sindrom ludila - kao ja - kad sam ubio strica. Bio je logoraš a još uvjek nije prihvatao da je "njihov"... tj. "naš". Ja sam "naš". - derao bi se u noci... budeci logoraše i tukuci - koga bi stigao. 
Prije logora - bio je u mojoj postrojbi. Nebrojeno puta... u istom smo bunkeru - cuvali brda naših strazara. Išli smo u iste akcije - protiv "onih" prvih. I on se... kao i ja... prijavio u vojsku - odmah po njenoj uspostavi. Dvije godine... borio se u njoj. Evo ga sad... "Trojanac" - dvorska luda. Strazari su se smijali - gledajuci ga - kako bjesomucno mlati sa svojom palicom. Vidi ove budale - kako tuce svoje. - govorili su jedan drugom. Dali su mu neki... stari automehanicarski kombinezon - na cijim su ledima... bjelom bojom... ispisali "vojna policija". Dali su mu remen JNA i nekakvu veliku... glatko obradenu... drvenu palicu. Bodrili su ga da tuce - druge logoraše. Samo ih ti mlati "Trojanac". - govorili su mu - hrabreci ga. Ti si "naš"... nema veze što si u logoru. - izrugivali su mu se. 
Polomio je zatvorenicima rebara - više - nego - bilo koji cuvar. Mene nije dirao - jer je i mene... srecom... smatrao "našim" i jer smo... prije... bili u istoj postojbi. Mrao sam uvjek - izbjegavati njegove pozive - "da im skupa... kicme lomimo". Uopce nije kontrolirao - svoj um. Neznam... na koji je nacin - uspjeo odrzati - ono brdo mišica... u ovakvim uvjetima. Dobro... on je uistinu zivio - malo - bolje od drugih. Imao je posebne privilegije i malo bolju hranu ali... ja se nebih mjenjao snjim. Biti nešto - izmedu logoraša i strazara - nezahvalno je. Nisi neutralan... nemaš svoje strane a svaka te strana mrzi. 
- "Trojanac"... kud si krenuo? - zvao ga je - novi upravnik logora. 
- Idem im - malo - noge lomit. - hvalio se "Trojanac". 
- Izaberi trojicu i izvedi ih iz baraka. 
"Trojanac" je poslušao - bez rjeci. Upravnik je izvukao pištolj. 
- Pozor! - naredivao je trojici - prestrašenih... izmucenih bjednika. 
- Ti... - rece i pokaza pišoljem na logoraša - u sredini. Odahnuo sam - jer mi se... u prvi mah... ucinilo da zove mene. 
- Gdje ti je srce? 
Logoraš je gledao - bljedog lica - neznajuci što ovaj - zahtjeva od njega. 
- Gdje ti je srce stoko. Pokazi. 
Logoraš je stavio na srce - dlan desne ruke. Druga dvojica... stajali su mirno. Zrak je vonjao po znoju. Cekao se zaplet. Upravnik je nišanio u logoraševo srce. Nisam vjerovao - da ce opalit. To nije nacin - na koji ubijaju strazari. Ubiju batinama ili obicno... natjeraju zatvorenike da se - medusobno pobijaju... kako bi mogli - crvenom krizu - opravdat incident. Strazari - skoro - nikad... nisu ubijali mecima. Nisam vjerovao ni da ce upravnik - to napravit. Vjerovatno ih je - htjeo samo zastrašit. Ne... nece opalit. 
Opalio je. 
Dvojica logoraša... zaprepašteno su gledali - dok im kolega pada na koljena. Kroz dlan mu je metak - došao do srca i izašao na drugoj strani leda. 7.62mm... duplo punjenje... savršena moc probojnosti. Probio bi ga i da je imao pancirku. 
Padao je mrtav... otvorenih ociju. Bio je mrtav - prije pada. Na usnicama... osvjetljena suncem... zasjala mu je krvava pjena. 
- Što gledate - vi dva? Bjezite. - derao se upravnik. 
Logoraši su bjezali - prema zici. 
"Trojanac" se smijao. 
Upravnik je - mrtav - hladan - praznio svoj TT 7.62 - ispucavajuci preostalih sedam metaka. Smijao se - pokazujuci... ispod brcina... svoje bjele... meksikanske zube. 
Logoraši su se zapleli u bodljikavu zicu... trzajuci tjelima - posljednji put. Na ledima su im se crvenile - krvave fleke. 
- "Trojanac"... - rece upravnik - ...idi do "Domobrana" i reci mu neka odmah - pozove crveni kriz. Ti i "Ti" - ste mi svjedoci - da su me napali i da su pokušali bjezat. Što sam mogao - drugo napravit - nego se branit. Jeli tako? 
- Tako je - gospodine upravnice. - rekoh ponavljajuci za "Trojancem". 
*** 
Sredinom Avgusta 1993. Konc. Logor: 
U sobi za goste... primjerno uredenoj... ispitivala me - debela cvikerašica. Njeno znanje engleskog - bilo je oskudnije od mojeg... mislim da je bila Njemica ili nešto slicno. Sa sobom je dovela dvojicu prevodioca - koji su suradivali sa policijom i koji su... iako sam znao što trebam reci... još više ukrašavali i obradivali moje rjeci. Morao sam skrivati da poznajem engleski - što je bila - samo jedna od istina koje sam morao skrivati. 
- Gospodine "Ti"... što se to desilo? 
- Cistio sam "zbirni centar". "Trojanac" je otišao po još trojicu... koji su mi trebali pomoci - ukloniti teške... metalne odpadke. Znate... u "centru" paze - da se previše neiscrpljujemo i kad je - gospodin upravnik - vidio da odpadke nemogu ukloniti sam... zamolio je "Trojanca" - da nade još trojicu dobrovoljaca - koji bi mi pomogli. Cim ih je "Tojanac" - izveo iz barake... navalili su na gospodina upravnika - poput pobješnjele horde. Još nocas... u baraci... cuo sam neke glasove - kako se dogovaraju - da ubiju upravnika... da pobjegnu iz centra i da... u znak odmazde... dignu u zrak bolnicu - dole u gradu. Zbog mraka nisam prepoznao - tko su... inace bih upozorio "Trojanca" da mi ih nedovodi. O samoj uroti... za koju sam cuo... obavjestio sam "cuvare"... no oni to - nisu shvacali ozbiljno. Nazalost. 
- Recite mi... što se konkretno desilo? Interpretirajte mi - vaše videnje dogadaja - od njihovog izlaska iz barake. 
- Pa... kao što rekoh... cim su izašli iz barake - navalili su na upravnika. Jedan ga je uhvatio za vrat i oborio na zemlju - daveci ga... ostala dvojica - trcala su - prema ogradi. Kad je ovaj... koji je davio upravnika... vidio da pritrcavamo ja i "Trojanac" - zeleci ga sprjeciti u kriminalnoj aktivnosti - zbunio se. Pustio je upravnika i poceo je... polako... uzmicati - unatrag. Upravnik je iskoristio njegovu zbunjenost... izvukao je pištolj i opalio. Ostala dvojica - vec su pokušavala proci kroz zicu - kad ih je upravnik upozorio da stanu. Upozorio ih je tri puta - prije nego što je poceo - pucati prema njima. Nisu se zaustavili i upravnik je... u skladu sa propisima o odnosu do pritvorenika... morao sprjeciti njihovo bjegstvo. 
- dobro - gospodine "Ti"... hvala vam za informacije. Kad ste vec ovdje... recite mi - gdje su ostali? Obilazeci barake... primjetila sam - da nema svih sa popisa. 
- Oh... zar neznate. Oni su na izletu. Novi upravnik se sazalio - na naše uvjete zivota - pa je dopustio da se organiziraju - povremeni izleti u prirodu. To vam je mogao reci i bilo koji "cuvar". Znate... nisu u mogucnosti - voditi nas sve odjednom - pa svaki dan vode po jednu grupicu. Vrlo smo zahvalni novom upravniku - zbog takvog ravnanja. Naime... u "centru"... cesto nestane vode - pa nismo u mogucnosti - odrzavati nuznu higijenu. Ovako... vode nas... izmedu ostalog i na rjeku - da se okupamo. 
Glupa kravetina. Nije primjecivala ironiju i cinizam - u mojem glasu. Mora - da joj je bilo dosadno u nekoj njemackoj selendri - pa se prijavila u crveni kriz - sa malo vidi svjeta. Tko takvim osobama... udaljenim od realnog svjeta... dopusti raditi sa ljudima. Morali su poslati psihoanaliticara - koji bi... iz svakog mog gesta izvlacio ispravne zakljucke. Što imam od ove glupe... sentimentalne babe sa krizem... pola metra velikim... oko vrata. Izleti. Kurac izleti. Tocno je da su... sa kamionima... odvezli jednu grupu logoraša - medutim... odvezli su one na kojima su se poznavali tragovi mucenja. Novi izum našeg krvnika... novog upravnika. Odvezli su logoraše - do grada i tamo ce ih voziti... u krug... dok logor ne napusti crveni kriz. Sva isplanirano... sve - savršeno organizirano. Nema šansi da im netko dokaze zlodjela. 
- Znaci - poboljšali su vam se zivotni uvjeti. To mi je drago. 
- Da... jako smo zadovoljni novim upravnikom - koji nas tretira na jedan novi nacin... dostojan svim evropskim standardima o zatvoru i "pritvorenicima". 
Kretenka corava. Zar joj ništa negovori - moj izgled... moja iscrpljenost... moja prljavost... moj smrad? Koliku li dioptriju ima... mater li joj jebem? Ako vec - po rjecima - nemoze zakljucit - da nešto nije u redu... morala bi po mojem izgledu. Tko zna... mozda je i fukaju - da neširi informacije. 
- Kazete - da se... u centru trude - da vas neiscrpljuju... vi mi nekako - umorno izgledate. 
Hvala kurcu da je - bar nešto - primjetila. 
- Ah... to vam je zbog sunca a mozda i više - zbog prezivjelog šoka. Kako su se samo usudili - napasti novog upravnika? Zar im je to zahvalnost - prema ruci koja ih hrani? Nikako nemogu razumjet te ljude. 
- Recite mi - još samo... zašto se... po vašem mišljenju... nedopušta pripadnicima unprofora - da pošalju nekoliko delegata koji bi stalno boravili u centru i ispitivali uvjete zivota? 
- To je zbog našeg glasanja. "Pritvorenici" su glasali - dali zele prisustvo unprofora i ja nepoznajem nijednog koji se izjasnio da zeli. Taj unprofor... nikome dobra nije donjeo. Iskorištavaju siromaštvo "naših" zena... te ih seksualno zlorabljuju - za kakvu konzervu ili cigarete. U zamjenu za zlato - nude ovisnicima teške droge. Švercuju oruzje. Prodaju brašno - koje je medunarodna zajednica poslala kao pomoc. Ne... mi nezelimo unprofor ovdje. Tko zna što bi i od nas zahtjevali. 
Dok sam joj govorio o unproforu - bio sam emocionalno raztrzan. Svakako da bih volio prisusvo unprofora - tko nebi. Ako ništa drugo - mozda bi mi - samo njihovo prisustvo - ulilo samopouzdanje. Sigurno je da mi nebi naškodilo njihovo gledanje - tj. promatranje. S druge strane... negativno mišljenje koje sam iznjeo o njima - bilo je iskreno. Svi ti zlocini unprofora - istiniti su. Tko zna - cije ce sve cizme gaziti Balkanom - izdajuci se za mirotvorce ili za isiljavaoce pravde. U svakom slucaju... jedno je sigurno... sve dok su strane vojske ovdje - mira biti nece. 
*** 
Sredina Avgusta 1993. Konc. Logor: 
Od "Prava" sam... za svoje svjedocenje... dobio tri konzerve sardina. Tko zna što bih dobio - da sam odbio svjedocit. Dobro prodoh. Neznam - sa kojeg su brda - sišli ti seljacine - kad nisu uspjeli primjetiti moj pokušaj prevare. Upravnik je bio još hvalezniji - tj. zahvalniji. Poklonio mi je kutiju cigareta. Nisam mogao vjerovati. Pravo zlato. Marlboro - 5... orginal... UN porjekla... u mojim rukama - usred logora. Nisam ovisnik pa sam mogao - odlicno iskoristiti ove cigarete. Nikotin... mocni uzrocnik ljenila. Duhan... zut kao zlato - zlata vrjedan. Starci ovisnici - što od rodenja puše... teško da ce se... tog otrova... do groba odviknut. Pet cigareta - vrijedilo je jednu konzervu a ako se cjenkaš dobiješ je i za tri. Neki ljudi rade jedu svaki peti dan - nego da bi se ostavili loših navika. 
- Dobro si to obavio "Ti". - hvalio me upravnik - dok mi je pruzao cigarete. 
- Cast mi je pomoci NOVOM POREDKU - gospodine upravnice. 
- Doista si slican "Trojancu" "Ti"... 
Samo sam - malo veci cinik. - mislio sam. 
- Imate i slican zivotopis... 
Imamo i kurce iste velicine - ako bi ih htjeo dodirnuti brcinama. - pomislih. 
- Zašto nikad s njim neideš - u njegove pohode? 
- Puno sam se tukao u djetinjstvu - gospodine upravnice. Previše sam batina i dao i primio. Nisam više huligan... sad sam zreo covjek. Ja sam ratnik a ne bokser. Ja sam kao vi. Netucem - vec ubijam a i kad ubijam... cinim to zato - da bih uništio "neprijatelja" a ne zato jer uzivam u ubijanju. 
- Simpatican si mi "Ti". Mozeš ici. 
Da te pojebem ako sam ti simpatican - budalo. Da bi razumio moje rjeci - morao si... bar malo... biti odmaknut od ovaca. Još po njima smrdiš. Misliš li da nebih uzivao u tvojem ubijanju? Misliš li da te nemrzim? Pio bih ti krv iz otvorene vratne zile i pitao bih te - gdje ti je srce stoko? Citaš li mi misli? Cuješ li ih? Jednom... 
*** 
Sredina Avgusta 1993. Konc. Logor: 
Noc u baraci. Razmišljam o reakciji logoraša - ukoliko bi saznali za sadrzaj mojeg svjedocenja. Kad oni - brdani strazarski - ništa nisu primjetili... nece primjetit ni logoraši. Nisu ni oni sa manjeg brda sišli. Što bi... uostalom... oni imali ocekivati od mene? Zar da se otvoreno sukobim s upravnikom i posvjedocim o zlocinu - kako se zbio? Pamte li još onog buntovnog pubertetliju - koji je napravio slicno? Pamte li - kako su ga... sljedeci dan... nesretnim slucajem... rastrzali - strazarski psi? Dali bi shvatili... ako bih im objasnio... da sam ucinio sve ono - što je u granicama mojeg intelekta... kako bi - ona glupaca - razumjela asocijacije i uvidila da smo na mukama? Ništa oni nebi shvatili. Vidim... vec me mrsko gledaju... samo zbog toga - što sam svjedocio. Pa dobro... zašto oni nisu svjedocili? Zašto nisu... kurvini sinovi... rekli koju rjec prasici - dok je obilazila barake? Da bi - sami medu sobom - imali novog krivca za svoje patnje... zato nisu rekli. Ako vec - nesmiju mrziti strazare... sad mogu mrziti mene. To im je - izgleda - potrebno. 
Jutro vruceg zraka u baraci - kokošinjcu - punoj otrovnih plinova i raznoraznih - drugih smradova. Švabe nisu morali - gušiti Zidove u gasnim komorama... mogli su ih pustiti da se uguše u vlastitom smradu - kao što "ovi" "nas" puštaju... Na zvucni signal skacemo sa ušljivih... drvenih kreveta... ako bi netko zaostao - dobio bi gumijevkom - gdje bi ga stigli. Svi stojimo - cekajuci jutarnji obilazak... jedan logoraš nestoji. Svi stojimo - on visi njišuci se... kao rublje - kad... na štriku... se suši. Obješenik. "Trojanac". To je on visio... obješen o svojem JNA remenu. Mrtvac - medu nama polumrtvima. Znao sam da ce tako svršit. Bio je previše krut - da sam to uvidi. Mogu zamislit muke u kojima je izdahnuo. Vješanje sa širokim... vojnim remenom - prouzroci sporu i izuzetno bolnu smrt. Tko li ga je objesio? Znam da se on - nikad nebi objesio sam... bio je daleko od suicidnog tipa. Tko je bio - toliko jak da ga objesi i tko je bio toliko drzak? Kako ja... nocas... ništa nisam cuo? 
- E jesmo uredili - tog kurvinog sina. 
- Dosta nam je bubrega odbio. 
- Bio je jak kao konj. 
- Dobro smo ga. - došaptavali su se u baraci... ponosno gledajuci svojih ruku djelo. 
Objesili su ga - svi skupa. Pa jasno. Ni trojica najacih - nisu bili dostatni da savladaju "Trojanca". 
- Pazi što ceš reci strazi "Ti". 
- Moglo bi se i tebi - svašta dogodit. 
- Dobar budi. 
Prijetili su mi... mjerkajuci me cinicnim pogledima. Mudrijali su - podizuci obrve i zeleci time reci - da je ostalo i nedorecenog. Evo ti tvog prijatelja "Ti"... sljedeci si na redu... - kao da su mi šaputali. U jebenom logoru se moram cuvati sa dviju strana. Za sve njih jesam - ono što nisam... ni "ovaj"... ni "onaj". I za jedne i za druge sam "njihov". Govorile su im to oci i pokreti. Snaga njihove mrznje i razmišljanja - upucenih meni... bila je toliko jaka - da sam im misli mogao - gotovo telepatski citat. Pripremaju li i meni - kakav nesretan slucaj? Nesretni slucajevi su... u logoru... bili slucajni - kao što je spontan - spontano ispljunut - komad najboljeg mesa. Oprez trebam ja odmetnik... "svoj" i niciji. 
- "Nacion"... dodi vidit ovo... "Trojanac" se objesio. - govorio je "Domoljub" - ušavši u baraku u zelji da nas postroji. 
- Vidi ga... kao salama. Dobro je i napravio. Drugacije bi ga morali - mi - jednom vješat. 
Strazarnici su na "Trojancevu" smrt - reagirali pasivnije - no što sam ocekivao. Bolio ih je kurac dali se objesio sam ili je bio obješen. Za njih je - još jedan "njihov" bio mrtav a to je dobro. Nikome nije padalo napamet - da vodi bilo kakvu istragu. Uvjek ce naci nekoga - tko ce za njih - tuci "svoje" i taj netko - nemora biti dobrovoljac. 
*** 

IV dio 
Proljece 2025. Haag. Medunarodni sud za ratne zlocine. Prvi dan svjedocenja: 
- Zašto se niste odlucili - da prije svjedocite - o svojoj istini? 
- Što sam mogao reci - štovani sudce? Bilo me je strah. Nisam smio reci. Istinu reci... me je bilo strah. Shvacate? Ja nisam smjeo - govoriti o tome. Nemozete vi to razumjeti - uzivajuci... sve ove godine... u udobnom zivotu. Sve što vi znate - o tom ratu... vidjeli ste u propagandnim filmovima - ove ili one strane. Istinu? Kako sam mogao reci istinu? Svjet nije zelio - cuti istinu. Oni to ni sada nezele. Svjet je izabrao istine - koje je zelio da cuje. U nikakvu - drugu - istinu - nbi oni povjerovali. Ljudi zele slušati - ono što im paše. Svi su... u to vrjeme... bili na strani "onih" - u cijem sam logoru bio. Nebi oni poslušali moju istinu. Tko bi mi... u to vrjeme... uopce i povjerovao? Što je moja rjec - naspram... na tisuce... angaziranih propagandnih strucnjaka? Reci istinu. I sami znate da ljudi - nemogu biti nepristrasni. Pri bilo kakvom sukobu - odluce se - koju ce stranu podrzavati. Tako su nas... sve skupa i vas i mene... odgajali. Tako su nas ucile religije... knjige... televizija. Pune nam glavu pricama - kako je svjet crno - bjel. Govore nam o vjecnoj borbi dobra i zla. O negativcima i pozitivcima... To je laz. Najprljavija i najpodlija laz. Ako se igdje nadmecu dobro i zlo... onda je to samo - unutar svakog od nas. U jednom trenutku nadvlada jedno - u drugom drugo ali nijedno ne traje vjecno. Svi smo mi i dobri i zli... nema crnih i bjelih - iz jeftinih filmova. Nemozete svjet djelit - na pravednike i zlocince. Nemozete generalizirati - vojnike dviju strana i reci: - ovi su u pravu... ovi necine zlocine a oni drugi su sve najgore. Reci istinu... Svjet je... tada... izabrao stranu - koju je zelio smatrati zlocinackom. Tko zna - kojim su motivom - bili vodeni. Neki su imali motiv... neki ga - uopce - nisu ni imali. Jednostavno... izabrali su stranu koja ce biti pobjednicka i pomogli su da se suprotna strana uništi. Nikakvu istinu - nisu bili spremni prihvatiti. Jedino politicari... saslušali bi moju istinu ali - oni su vec znali da je to istina i bio je nesmisao - govoriti im o tome. Oni su istinu - zatajivali i zataškavali. I što bi napravili sa mene - kad bih im pokazao da znam za istinu? Proglasili bi me ludim. Zatvorili bi me. Ubili bi me. Kako bih ja... proti cjelom svjetu... uspio dokazati da je moja istina - istina? Nikako. 
- Na osnovu cega smatrate da je sad došlo vrjeme - da svjet dozna istinu? 
- Nije u pitanju - dali je došlo vrjeme ili ne. Ni sad nece vjerovati... samo... ja se više nebojim govoriti o tome. Nema više paranoje... nikakvog straha. Neplašim se više zvjeri - koje me progone - zato što znam. Nemogu me više prestrašit - ni zakonici ni odpadnici. Ja to moram... smijem i zelim reci. Zelim svjetu stvoriti sumnju - u ispravnost njihove odluke. Uništili su buducnost - cjelog jednog naroda... tvrdoglavo vjerujuci da su bogomdati da djele pravdu. Došao je cas da osjete krivicu. Neka sanjaju ruzne snove. Mozda ce shvatiti da su nacinili pogrešku. Svi su oni krivi za Balkansku tragediju. Mozda i više nego sami Balkanci. Lako je filozofskim prevarantima... izškolovanim za propagandu i zavodenje masa... nametnuti kmetovima - bilo kakvu ideologiju. Kmetovi su vecina i tu je glavna prevara demokracije. Ti ljudi nisu ni svjesni - da su glasovali za ono za što su ih mocnici obmanuli da glasuju. Nije to pitanje slobodne volje. Sve bi vas trebala muciti savjest. Zlo ste nacinili. Zlo. 
*** 
Proljece 2025. Haag. Medunarodni sud za ratne zlocine. Drugi dan svjedocenja: 
- Gospodine "Ti"... neke od vaših izjava - cine mi se kontradiktornim. Tvrdite da su zatvorenici - morali piti vlastiti urin... kako nebi dehidrirali... dok su si... sa druge strane... povremeno priuštali luksuz - kao što su cigarete. Mozete li mi razjasniti te detalje? 
- Nema tu kontradiktornosti. Svako jutro bi dobivali - nešto - malo vode i ta kolicina bi bila dostatna za potrebe organizma - da se logor... kojim slucajem... nalazio ovdje... u Haagu... a ne na suncanom jugu Balkana. Medutim... da smo bili na sjeveru - sumnjam da bi nam i davali vodu. Dojma sam - da nam nisu davali piti iz sazaljenja ili da bi sprjecili smrtne slucajeve... vec zato - da bi nam - cim više - produzili agoniju. Nisu zeljeli da brzo umremo od zedi... nego da se raspadnemo... od boleštinja... u mukama. 
- Dobro ali cigarete... Kako ste dolazili do cigareta? 
- U to vrjeme... tek je prošlo nekoliko mjeseci od izbijanja sukoba i iako su... sa cjelog teritorija... sve muškarce moje narodnosti zatvorili u logor... zene su - još uvjek - ostale na slobodi. Njih su tek - nekoliko mjeseci potom... skupa sa djecom... prognali preko linije razgranicenja. Nisu smjele muzevima donositi hranu ali cigarete i suhi duhan u listovina - ponekad bi prošao. Naravno... sve to - pod uvjetom da su strazari bili zadovoljni protiuslugom. Ponekad su... dabi donjeli cigarete... spavali sa necijom zenom... ponekad su - trazili zlato. Ponekad su zadrzali i cigarete i zlato a ponekad su... donoseci cigarete... govorili: - nisam znao da ti zena ima madez na tom ili onom mjestu. Nekad su i u detalje opisivali - što su sa cijom zenom cinili. Logoraši se nisu usudivali protiviti. 
- Rekli ste da su vas zatocenici sumnjicili - da suradujete sa strazarima. Kazete da su vam... suptilno... prjetili smrcu. Kako to da ste izbjegli eventualnu likvidaciju? Jeste li ih ubjedili u svoju nevinost ili što? 
- Dva dana - nakon što su objesili "Trojanca" - bio sam ispušten iz logora. Nisu imali vremena - za ostvarivanje svojih zamisli. Znate... nezamjeram im. Nitko... ziveci u takvim uvjetima... neostane normalan. Manifestacije ludila - kod svakog se razlicito manifestuju. Na ovaj ili onaj nacin. To nije moguce niti sprjecit... niti predvidit nacin manifestacije. 
- Jeste li i vi imali slicne simptome? Na koji su se nacin - kod vas odrazavali? 
- Bešcutnost. Nisam cutio nikakvog sazaljenja - dok sam posmatrao muke logoraša. Bio sam biljka. Jedino ljudskog - što se zadrzalo u meni - bila je volja za prezivljavanjem. Mogli su... ispred mene... trgati udove... sjeci glave... izvlaciti crjeva. Ništa... nikakve ljudske sucuti - nisam osjecao. Jedino... ponekad... crjeva bi mi se gnusala ali gade mi se i zivotinjska crjeva. O ostalim manifestacijama - nebih se izjašnjavao. Smatram da nisu bitne za ovaj sud. 
- Dobro. Dosad ste mi govorili o razlozima za svoje svjedocenje i o dogadajima u logoru. Nije mi jasno - kako ste vi... kao pripadnik - te - iste vojske... završili u logoru? 
- Sve vam je pocelo ovako... 
*** 
Pocetak Julija 1993. U gradu: 
Prošlo je tjedan dana - otkako sam ubio strica. U sluzbenom izvješcu je pisalo... da je preminuo zbog nasilne smrti - prouzrocene padom "neprijateljske" granate. Obdukciju nisu vršili. Rat se razbuktao i svaki dan je ginulo toliko ljudi - da su ih jedva stizali pokopat - prije no što se usmrde. Smrt strica. Pogreb je bio odvratan. Bez obiljezja... bez simbola... bez vjerskih "djelatnika" - tako sam ja htjeo. Nešto je... u zraku... smrdilo po ucrvanoj piletini. Jeli to bila šacica - onih dronjavih staraca - koji su došli... u vjecnost... ispratiti strica? 
- Jedinstven covjek je bio. - govorili su - neznajuci da mi nabijaju osjecaj krivnje. 
- Sigurno ti vec nedostaje... sa njim se uvjek dalo - o svemu razgovarat. 
To je bio - njihov - izraz sucuti. Stvaranje osjecaja krivice - u umu krvnika. Nesvjesne sugestije. Zbilja su ucinili da mi stric nedostaje. Neznam jeli to - zbog njihovih prica ali cutio sam osamljenost. Povrh svega - nisam imao nikakve koristi od njegove smrti. Izgledalo je da i ako pobijem - tisucu "njihovih" - nemogu dokazati da i sam nisam "njihov". Evo... vec me desetak dana nezovu na polozaj. Mozda se plaše da ih neizdam. 
- Ima li koga? - vikao je netko - kucajuci na vrata. 
Znam sigurno da nije poštar i da nisu oni - kojima se placa struja. Izvukoh pištolj... ubacih metak u cjev i provirih kroz "špijuna". Cetiri vojna policajca... nema razloga za strah. Problem vojne policije - bio je u tome što unutra nestavljaju umorne ratnike... kako bi trbalo... vec tatine guzate sinove - koji hoce izbjeci mobilizaciju i odlazak na crtu a... istovremeno... hoce imati ovlasti i mogucnosti da mobiliziraju druge. Picke su bili - svi odreda. 
- Što hocete? - rekoh otvorivši vrata... s njima je trebalo malo grublje. Ovdje nema nikog - koga biste trebali mobilizirat ili odvesti u pritvor. 
- Izvinjavamo se - gospodine "Ti"... 
Picke - pomislih. 
- Receno nam jeda vas zamolimo - da dodete na informativni razgovor. 
- Hoceš reci - da me privedete? 
- Ne... radi se samo o informativnom razgovoru. 
Picke - opet pomislih. 
- Što je... jeli nešto oko mojeg strica? 
- Neznamo. Nama nitko ništa negovori. Mi samo radimo svoj posao. 
Ulizice. Uvlacili su mi se u guzicu - kao da se plaše morebitne reakcije. Kao i svi drugi stanovnici grada - culi su o onome - što sam napravio u ove dvije godine. 
- Kad se trebam javit? 
- Odmah. Mi cemo vas odvest. Došli smo sa dipom. 
Puške su im bile - okrenute prema podu. Lica su im bila njeznija - nego što je potrebno. Igrali su taktiku porazenog vuka. Legli su na leda i prepuštali trbuh - zubima protivnika. To je uvjek izazivalo sazaljenje. 
- Dobro. Idemo. 
Stavih pištolj za pas i zakljucah stan. Nije ga ni trebalo zakljucavat. U ratnim vremenima - brava nije nikakva prepreka... ako netko hoce provalit... provalit ce. 
- Idemo momci. 
Dvojica su silazila ispred mene... dvojica iza mene. Profesionalna mana. Njihova lezernost - govorila je protiv toga - da namjerno to cine. Bar je tako bilo - dok nismo izašli iz zgrade. Brzim pokretima... izvukli su mi pištolj i uperili u glavu pušcane cjevi. Prevaren sam. Ispred zgarade je cekalo još desetak policajaca. Upao sam u zamku. Mislio sam im psovati majku ali mi rjeci ostaše - u grlu - zaglavljene. Bit ce bolje da pocekam i da prvo izvidim njihove namjere. Smirih zivce. Nervoza mi nebi pomogla. 
- Kuda me vodite? Zašto sam uhapšen? 
- Vidjeceš "Ti". Uskoro ce ti - sve bit jasno. 
Umjesto dipa - cekao me kamion. Utjeraše me unutra - ubadajuci me puškama u leda. Iznenadenje. U kamionu je bilo i onih nekoliko staraca sa stricevog pogreba. 
- I tebe su uhvatili - sine. - govorio je starac - tuznih ociju. 
- Kamo nas vode? 
- U logor. U logor. - mrmljao je spuštenog pogleda. 
*** 
Proljece 2025. Haag. Medunarodni sud za ratne zlocine. Drugi dan svjedocenja: 
- Znaci - tri vaša najbolja prijatelja - odveli su vas u logor. 
- Ne... nisu me oni odveli. Za njih nisam bio ni siguran - da su u vojnoj policiji... dok nisam dopremljen u logor - gdje sam ih i zatekao. 
- Kako ste se osjecali po prispjevanju u logor? 
- Kako bih se trebao osjecati? Još uvjek nisam vjerovao - da se to baš meni dogada. Trudio sam se zamisliti da je sve - samo mora a tad su pocela - prva mucenja... ponizavanja... batinjanja... grubi povratak u realnost. 
- Vaši prijatelji... dali su ucinili nešto da vam... u ime starog prijateljstva... olakšaju situaciju? Jesu li vam proturali hranu? Jesu li vam pokušali - omogucit bjegstvo? 
- Gospodine sudce... u pismenoj izjavi... koju vidim niste prostudirali ali se nadam da ste je bar procitali... napisao sam popis od dvadeset strana - u kojem sam naveo - sve njihove zlocine. Oni su bili najokrutniji strazari. Necete vjerovati - kakve sve gadosti - izmisli bolesni covjeciji um. Išcupali su iz zemlje i donjeli mi u logor - djedov nadgrobni spomenik. Od onog istog... mog djeda - od kojeg su... kao djeca... dolazili slušat price iz drugog... svjetskog rata. Kazem vam... ta bica su zlobnija i okrutnija od bilo kakvih zvjeri. 
-Preskocimo danas detalje... interesira me - kako je uopce došlo do toga da budete oslobodeni? 
- Logor je - po ratu - pretvoren u najvecu naftnu kompaniju u zemlji. I za vrjeme rata... jedan njegov dio... u koji je bio zabranjen pristup logorašima... bio je najveci opskrbni centar naftom. Sve postrjbe - dolazile su... sa svojim vozilima... u logor po gorivo. Uvjek je - masa vojnika... cekajuci da im napune rezervoare... tumarala okolo. Nisu ulazili u dio sa logorašima ali su... oslonjeni o ogradu... mogli vidjeti sve - što se unutra dogada. Kao pripadnik radne grupe - nisam bio zatvoren cjeli dan u baraci. Vojnici su me primjecivali - dok obavljam svakodnevne poslove. Jednog dana naišli su i oni iz moje bivše postrojbe. Jednome od njih - spasio sam zivot... 
*** 
Sredina Avgusta 1993. Konc. Logor: 
- "Ti"! - dozivao me netko - s one strane ograde. 
Bio je vojnik. U daljini - neki cudan vojnik. Nemoguce da zove mene. Ima ih još ovdje - koji se zovu "Ti". 
- "Ti"... ja sam... "Kolonelo". Vidiš li me? 
"Kolonelo". Odjeknu mi to ime - kao spomen na neka davna... zamagljena vremena. Izbrisama iz memorije. Nestala u praznom prostoru. 
- "TI"... - zvao je idalje... mene je zvao. Mahao mi je. 
- Jesi li poludio... zar me neprepoznaješ? "Ti"... pogledaj. Ja sam... "Kolonelo". 
Preskocio je zicanu ogradu i potrcao prema meni. Uplašio sam se. Što li namjerava? Hoce li me ubit? Gdje su strazari? Mozda se nekom smilim - pa nece dopustit - moju likvidaciju. Još ce - dobrog radnika - trebat u logoru. 
- "Ti"... kako si dospio ovdje? 
- Zatvorili su me - gospodine "Kolonelo". 
- Kakav gospodin. Zar me neprepoznaješ? To sam ja... "Kolonelo"... tvoj prijatelj. "Kolonelo" - kojeg si ranjenog izvlacio - kroz ono blato "njihovih" šuma. - grlio me... oci su mu suzile. 
- Što su ti ucinili - ninašto neliciš. Tko te je zatvorio "Ti". Tko te je zatvorio? 
- Vojna policija. Kazu da sam "njihov". 
- Jebem li im majku. Jebem li im - krv i majku. Straza! Jebem li vam - mrtvu majku... što ste ovo napravili? 
"Nacion" je dotrcavao - drzeci u ruci pendrek. 
- Što se tu dogada? Tko si ti? Znaš da nesmiješ biti ovdje. 
- Ja tko sam? Ja sam "Kolonelo". Vrag sa cuke. PPN. Tko si ti - jebem li ti majku? 
U zraku je iskrilo. Vojska - nikad nije podnosila vojnu policiju... posebno ne specijalci. Dok su - Postrojbe za Posebne Namjene - snosile sve teškoce rata... vojna policija je - pobirala svu korist - necineci ništa... Šminkajuci se. Medusobna mrznja - cesto je prouzrocavala incidente. Policajci - nisu smjeli - izlaziti u grad sa bjelim opasacima. Cesto bi im ga... za trofej... skinuo neki- polupijani specijalac na dopustu... "Nacion" je gledao u... na ramenu prišivenu... "Kolonelovu" vojnu oznaku. Celo mu se znojilo. Napetost. Na koncu jedva izusti: - Ajde momak... izadi odavde. Vrati se svojem vozilu... pa cemo sve zaboravit. - usnice su mu podrhtavale... "Kolonelo" nije bio nezašticeni logoraš. 
Blagi osmjeh... poput sjenke... preleti mi obrazom. Samosvjest... samozivost i samopouzanje - vracali su mi se - kao da ih je netko uljevao u mene. 
- Tko da izade... ja? Ej momci! Alo! - dozivao je "Kolonelo" - pripadnike svoje i moje postrojbe - koji su... preko zice... gledali što se dogada. 
- Momci! Evo me hoce - POLICIJA zatvorit. 
Nije trebao dugo zvati. Preskocili su ogradu i za nekoliko trenutaka - stajali su pred nama. Oštrim pogledima - probadali su uplašenog "Naciona". "Nacion" je uzmicao - prema strazarskom restoranu. 
- Gdje si "Ti"? - pozdravljali su me i grlili - nekadašnji suborci. 
- Kako su te - ova govna zatvorila? - govorili su a meni su suze - tekle niz obraze. Suze srece. Radosnice. 
*** 
Sredina Avgusta 1993. Konc. Logor: 
- Što je - kurcev upravnice? Po cijem si nalogu - zatvorio "Ti - ja"? - derao se "Kolonelo" u upravnikovoj kancelariji. 
- Ja tad nisam bio upravnik ali svejedno... nalog je glasio da se pohapse - svi "njihovi" muškarci - od petnaest do sedamdeset godina starosti. 
- Koja je to budala - pomislila - da je "Ti" "njihov"? Borio se samnom... rame uz rame... dvije godine i sigurno je bio - jedan od najboljih... najpozrtvovanijih - boraca naše domovine. 
- Nije on - jedini takav primjer. Više ih je koji su prije bili - u "našoj" vojsci. U nalogu nije pisalo da se izabira... nego da se zatvore - svi pripadnici te narodnosti - bez obzira na njihovu prošlost i politicko opredjeljenje. 
- Odmah ceš ga oslobodit! 
- Na kakvoj osnovi i uz kakve garancije? 
- Uz moje garancije i na osnovu toga - što je još uvjek - vojnik "naše" postrojbe. Odmah mu napiši odpusnicu te neogranicenu - slobodu kretanja. Nemoj da više vidim - kako se tvoji lešinari - motaju oko njega. 
- Jeli to prjetnja? 
- Slušaj me - glupane debeli... bolje ti je da nesaznaš - što jeste prjetnja. 
Upravnik je škiljio u "Kolonela"... crnim ocima - ispod cupavih obrva. Jezikom je oblizivao brcine. Procjenjivao je "Kolonelovu" odlucnost. Njegovo smrknuto celo... omekšavalo je - poprimajuci blagi izraz. 
- Dobro "Kolonelo"... napravit cemo tako. Samo da znaš... ti snosiš svu odgovornost. Ako misliš da mu mozeš vjerovati - vodi ga. Ako bilo što napravi i ti si najebao. 
Vozili smo se "Kolonelovim" dipom. Pripovjedao je kako ga je - ukrao unproforu. Nastojao me je razvedrit... povratit u zivot. Zelio je da zaboravim na logor. 
- Odmah sam ga odvezao - kuci... u garazu. Boje sam vec - imao spremne. Preko one - svjetlece bjele... malo sam razmazao zelene... malo smede... malo crne i evo ga... kao nov. Maskirni dip - specijalnih postrojbi. Stavio sam mu tablice sa jednog slupanog auta iz voznog parka i vec... nakon nekoliko sati... provezao sam se u njemu - pored unproforovog punkta. Boja se još - nije bila - niti osušila - ha... ha... ha. 
Nisam slušao njegove price. Druge misli - zaokupljale su mi um. 
- I "Trojanac" je bio tamo. - rekoh - gledajuci u nebo. 
Zaustavio je auto. 
- Zašto mi to nisi rekao - dok smo još bili u logoru? 
- Nije više tamo. Za njega se ništa - nemoze ucinit. Logoraši su ga lincovali. 
Udario je dlanovima u volan. Gledao je u zgradu a vidio je kroz nju. Zamišljen... sjedinjen sa duhovima... prisjecao se izgubljenih bitaka. Ovo saznanje ga je - duboko dotaklo... izuzetno je cjenio "Trojanaca". Trebalo je proci neko vrjeme - dok se ponovo odlucio da govori. 
- Kamo da te vozim? 
- Kuci. Nemam gdje drugo. 
- Cime se misliš sad bavit? 
- Imam li izbora? 
- Mozeš se vratit - nama u postrojbu. Znaš... mi još uvjek... gore - na cuki... drzimo polozaje - protiv "onih" prvih. Istina... odavno se nepuca... cak se i suraduje sa njima ali - uvjek moraš biti pripravam. Predostroznost je sigurnost pobjede. 
- Neznam "Kolonelo". Previše sam iscrpljen. Trebam bar mjesec dana - da obnovim snagu. Vidiš i sam kakav sam. Teško da mogu i pušku nosit a ne kompletnu - borbenu opremu. 
- Mislim da bi ti to bila - izvrsna prilika. Tako ceš izbjeci mogucnost - da pucaš u "svoje". 
"Svoje"... "njihove"... "naše" - sve što je napravio za mene - sad je usrao. Na koji nacin taj covjek razmišlja. Izgleda da je razlika - izmedu njega i onih - mojih bivših prijatelja - samo u tome - što je on - malo bolji covjek. Ona kljucna razmišljanja - slicna su im... ista su. 
- Nije sad vrjeme - za razgovor o tome. Razmislit cu "Kolonelo". Razmislit cu. 
*** 
Proljece 2025. Haag. Medunarodni sud za ratne zlocine. Drugi dan svjedocenja: 
- Znaci... iz logora vas je izvukao covjek - kojem ste spasili zivot? 
- Tocno tako. Srecom... ipak se nade ljudi - koji pamte dobra djela i znaju ih uzvratiti. 
- Jeste li se ponovo vratili u svoju postrojbu? 
- Nije mi padalo napamet. Zar nakon svih onih ponizenja - da proljevam krv za svoje mucitelje. 
Mozda sam rekao previše. U trnutku me preplave emocije i nemogu kontrolirati rjeci. 
- Cime ste se prezivljavali? 
- Nešto novaca - posudio mi je "Kolonelo". To je bilo dovoljno - da prezivim tjedan - prije no što sam dobio posao. Zaposlio sam se kao prevodioc - pri španjolskom unproforu. 
- Dali ste obavljali taj posao do konca rata? 
- Ne... iskoristio sam prvu priliku... kad smo išli na stranu - koja je pod kontrolom - pripadnika moje narodnosti i ostao sam tamo. 
- Jeste li se opet ukljucivali - u kakve - borbene postrojbe? 
Nevidim kakve to ima veze sa svjedocenjim o zlocinima u logoru. Što zeli ovaj sudac od mene? 
- Ne - gospodine sudce. Nikada više nisam - uzeo pušku u ruke. Shvatio sam da je fizicka borba nesmislena i da ljudi... medusobno nerazumjevanje - moraju rješavati mirnim i civiliziranim putem. 
Izgleda da su ove rjeci - ostavile dojam na njega. Bile su to lazi - sa dobrim ciljem. Cilj je bitan. Nijedna istina - nikad nije kompletna. 
*** 



V dio 
Sredina Avgusta 1993. U gradu: 
Vrata mojeg stana - razvaljena su zjevala - u zelji da me pozderu. Rašcerecene vilice vrata - krasili su zubi... oštri opiljci drveta... koje je nacinio provalnik - snaznim udarcem noge. Prokleti razbojnici. Odnjeli su mi i ono malo sirotinje - što sam imao. Odnjeli su cak i polomljeno pokucstvo. Iako... u gradu... mjesecima - nije bilo struje... odšarafili su i odnjeli - uticnice i šaltere. Dobro je da se izbjeglice nisu uselile. Tko bi se sad - raspravljao sa njima. Ah... izbirljivi su te izbjeglice. Sigurno se nisu - zaceli kotiti u stanu - zaradi one sobe - razrušene granatom. Svatko - od njih - našao je stan za sebe. I oni koji kuca - nikad nisu imali... napravili su od kuca mrtvih logoraša - jazbine i brloge za sebe. 
Legoh na pod... nije bio hladan. Stavih dlanove ispod potiljka i zagledah se u strop. 
- O slobodo... cudna li si. 
Kako cu prezivjeti - ovu slobodu? Sad sam potpuno nezašticen. U svakom trenutku... moze se pojaviti neka - nacionalisticka budala i ispaliti mi metak u glavu - govoreci: - "njihov" si. 
Netko je kucao na vrata. 
Jeli opet vojna policija? Jeli krvnik s pištoljem? Jesu li me zene - došle - sa metlama tuci? 
- Što kucaš kad su razvaljena. - rekoh- idalje lezeci. 
Na vratima se pojavila "Nacionova" sestra... skocio sam kao s ognjem oprzen. Nekad slatka ruza moja... sad tuda... došla je iz neznanih mi razloga. Probudila mi je adrenalin... stavila me pred zagonetku. 
- "Ti"... - pocela je šaptat... staklena kap rose - zasvjetli joj oko. - ...cula sam što si sve prošao... "Nacion" je cesto... dolazeci mi u posjet... ispovjedao svoje "podvige". Zao mi je "Ti". Zao mi je. 
Njemo sam je posmatrao... izbjegavala je moj pogled. 
- Toliko sam puta - proklinjala "Naciona"... svog rodenog brata... za sve zlocine koje je pocinio a kojima se hvalio. Toliko sam se nadala - da su sve te njegove price - tek izmišljotine. Uvjeravala sam se da je to tek - hvalisanje nedozrelog mladica - koji rjecima - nastoji dokazati muškost. Mislila sam da je sve to - san... odvratni košmar iz kojeg se treba... cim prije... probuditi. Sad... kad te vidim... znam da nije san. Uništili su - tebe nevinog. 
Nisam imao snage - rjeci da joj kazem... samo sam je gledao. Isti zrak smo udisali. 
- Toliko sam puta - bratu htjela reci - koju dobru rjec za tebe. Toliko sam ga puta - htjela zamolit... da te oslobodi... da ti pomogne pri bjegstvu. Toliko sam ti puta - htjela donjeti hranu... cigarete. Toliko sam puta... ocu i majci... htjela reci za tebe ali nisam mogla... nisam smjela. Svjet se okrenuo naglavacke. Što se to dogodilo "Ti"? Kako su za tebe mogli reci da si "njihov"? Kako ih nije bilo strah... pred bogom... pociniti toliki grjeh? Gdje im je bilo srce? Gdje duša? O "Ti"... koliko sam nesretna i koliko se sramim - zbog svega što su ti ucinili. Srce mi se paralo - dok sam slušala bratove price. Odumirao je jedan dio mene. Tupi bol - klizio mi je grudima. Patila sam i ja stobom. Muz bi me... navecer... pitao: što mi je... zašto mi je lice oteceno... zašto su mi oci suzne. Slušao je kako jecam - zaljucana... u kupatilu i pitao je zašto jecam ali što sam mu mogla reci? Svjet je gluh... slijep i zloban. Malo je mjesta za pravdu ali bar je dobrota dostizna. Hvalim boga - evo... konacno si slobodan. 
Nisam odobravao... nisam negodovao. Šutio sam. 
- O "Ti"... koliko zalim zbog tebe. Nocima sam plakala i molila boga - da se pojavi netko tko ce te izvuci iz tog pakla. Evo... bog me je cuo. Odgovorio je na moje molitve i na suze - izlivene iz ocaja i nemoci da ucinim nešto konkretnije za tebe. Toliko me bolila nepravda - koja ti je nanešena. Kao djete... zamišljala sam dobre vile - koje bi se pojavile da mi ispune zelje. Prva zelja bi bila - da te oslobode... druga - da si sretan... treca... 
Blijede obraze - obli joj rumenilo. Pomislih da joj je ponestalo hrabrosti - da se suoci sa onim - što je dugo nosila u sebi. Iznenada nastavi. 
- Zalim za prošlošcu. Zalim za onim vremenima... našim... školskim i za poljubcima... u parku... nakon škole. Zalim za onim bagremom - na kojeg smo se peli. I njega je rastresla granata. Zalim što sam te - ikad - napustila. Poljubci mog muza - nikad nisu bili... slatki i njezni... kao poljubci tvoji. Njegovi dodiri bili su kruti... u usporedbi sa tvojima... a opet sam zamišljala - da me ti doticeš. Nikada te nisam prestala volit. Volim tvoj osmeh... tvoju dobrotu. Kako smo samo - sretni bili. Sjecaš li se? Šetali smo uz obalu rjeke i gadali kamencicima - odsjaje ulicnih svjetala. U parku smo... na klupi... urezali inicijale - u srcu probodenom strjelom. Maštali smo kako ce izgledati naše vjencanje i na koga ce nam djeca slicit. Ljubili smo se. O "Ti"... kako su - za tebe - mogli reci da si "njihov"? 
O Romeo... zašto si Romeo. - pomislih i oborih pogled - kako se nebih nasmijao - njenom izrazavanju naklonosti. 
- O "Ti"... zašto su se ljudi - odjednom promjenili? Zar im nije prije bilo ljepo? Kome je sad - uopce dobro? Zašto su odjednom - imena postala toliko bitna? Svi smo mi djeca istog boga. O "Ti"... ljubavi moja - spasimo svjet... promjenimo ga. Sad to mozemo... nismo više djeca. Snaga naših srca i snaga naše dobrote - polomit ce cjevi tenkovske. Ja te volim "Ti" a znam da i ti... još uvjek... osjecaš isto do mene. Recitiraj mi poeziju... kao nekad - ispod suncem osvjetljenih krošnji raskošnih stabala. Ispuni mi srce - toplinom i ljubavlju... kao što nekad si ga ispunjavao. O "Ti"... toliko vremena je trebalo - da shvatim - kako samo ti - jedina si mi sudbina. Toliko smo patili "Ti" ali neka... ta patnja je korisna. Da nije nje - nikad nebismo shatili - da jedno za drugog smo stvoreni. O "Ti"... poljubi me - kao što ljubio si me nekad. Prisloni svoje usnice uz moje i udahni mi zivot - koji je izginuo kad su te zatvorili. Ja te volim "Ti". Ja te volim. 
Postupno san joj se priblizavao. Treperio je vruci zrak - stvarajuci halucinacije. Dali je i ona halucinacija? Dali je utvara... prikaza? Ne... nije. Dotakoh joj kosu - vrhovima prstiju. Svilene niti - rasuše mi se u dlanu. Osjecao sam njen dah - na svojem izmucenom... osušenom vratu. Mirisala je po jasenu. Njezno joj pomilovah lice - klizeci sa prstima. Uvijala se... kao macka je prela. Duboko je disala - uzbudena i sretna. Podigoh joj bradu - da joj se oci susretnu sa mojim. Prsti mi skliznuše - do njenog bjelog... njegovanog vrata. Prodavala mi je svoju caroliju... u njenom vratu - kucalo je srce - njezno ali kratkotrajno. Poceh stezati. Mišici... na licu... mi se utegnuše. Stegnuh još jace. Gledala me - širom raširenih ociju. Stegnuh svom snagom. Grkljala je - pokušavajuci doci do zraka. Stezao sam joj vrat - dizuci je u zrak... zila mi je iskocila na celu. Svojim njeznim dlanovima - tukla me je po ramenima. Grebala mi je lice. Nikad se - nije znala predat. Stezao sam je - svojom posljednjom snagom... zadnjom voljom. Nogama je trzala - kao elektro-šokom strešena. Umirala je. Gotovo je. Duboko uzdahnuh i ispustih - truplo iz ruku. Srucila se... s treskom... na umazani pod. Podigoh ruke u nebo i stisnuh šake do boli. 
- "Njihov" sam. Jesam. "Njihov" sam - kurvo. "Njihov sam... jebem li vam - krvavu majku. 
*** 










    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us