WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Vladimir Magic LJUDSKA RUKA - NAJVECI NEPRIJATELJ KNJIGE Od osnutka Zagrebacke biskupije 1094. pa do kraja XIV. stoljeca zagrebacka je biskupska knjiznica imala stotinjak rukopisa i postala je prvorazredna kulturna ustanova. Najstariji poznati misal pisan upravo za Zagreb, tj. zagrebacku katedralu nastao je izmedu godine 1323. i 1326. i zove se Missale zagrabiense MR 133. Buduci je zagrebacka Metropolitanska knjiznica jedna od glavnih cuvarica hrvatske liturgijske i opce kulturne baštine, zamolili smo njezina ravnatelja, velecasnoga Vladimira Magica, da nas informira o stanju u toj knjiznici i drugim hrvatskim bibliotekama s kojima je u stalnom dodiru. - Što nam mozete reci o zupnoj knjiznici u Pokupskom i stanju zupnih knjiznica opcenito? - Stanje zupne knjiznice u Pokupskom je dobro, zadovoljavajuce. Novine i novinari su pomalo presenzacionalno objavili vijest da propada vrlo vrijedna kulturna baština. Dakako, na nekim mjestima ta baština propada, ali u Pokupskom su sve knjige na mjestu i slozene na policama u suhoj prostoriji. I nema nikakvih problema u smislu da bi se one i dalje mogle oštecivati. Sigurno je da ima loših uveza, ima tu plijesni, ima i crva, medutim, u cjelini gledajuci ta je knjiznica u dobrom stanju, dobro sacuvana. Problem je druge prirode, a sastoji se u cinjenici da mi ne znamo što se nalazi u toj knjiznici. I sada bi trebalo pristupiti popisivanju svih primjeraka knjiga koje su u Pokupskom pronadene. Ta knjiznica je postojala i prije rata. Ona nije otkrivena danas. Hrvatska uprava za zaštitu spomenika kulture i okoliša poslala me da vidim ima li u pokupskoj knjiznici necega vrijednog. Moj posjet trajao je svega pola dana i u tih pola dana mi smo otkrili ne samo jednu vec uistinu mnogo vrijednih knjiga. Sada bi, dakle, ponovno trebalo otici u Pokupsko i tih cetiri do pet stotina knjiga popisati, evidentirati i napraviti jednu dobru analizu i potom vidjeti bi li neke od tih knjiga trebalo spremiti na apsolutno sigurno mjesto. Stvar je dogovora sa zupnikom hoce li te knjige ici u Metropolitanu ili u neku drugu knjiznicu. - S kojim problemima se susrecete u radu sa crkvenim bibliotekama - bilo poznatim ili novootkrivenima - i u kakvu je stanju naša knjiška baština? - Postoji mnogo knjiznica gdje je ta baština savim dobro sacuvana. Osnovni problem je u tome da knjige nigdje nisu popisane i što mi ne znamo što se nalazi u pojedinoj zupi. To je problem koji nastaje kad se radi nacionalna bibliografija. Ne mozemo raditi bibliografiju ako nemamo popis knjiga. A osim toga kod nas nema bibliografskoga instituta za Hrvatsku kakav su Srbi sebi napravili u doba komunisticke Jugoslavije. Zato bi sada bilo nuzno potrebno otici na sva potrebna mjesta i evidentirati koliko imamo vrijedne grade koliko kroatike, a koliko rariteta. To je veliki posao koji zahtijeva ekipu ljudi kakvu mi nemamo. Ja sam ne mogu raditi taj posao, jer ovdje u Metropolitanskoj knjiznici moram sredivati kataloge da bi ljudi lakše došli do grade. Osim toga u sve te knjiznice, bile one školske ili crkvene, trebaju otici ljudi koji ce znati prepoznati vrijedne knjige. Moram reci da sam u nekoliko zupa, u kojima sam bio, knjiznice zatekao u lošem stanju, jednostavno zatvorene u nekom ormaru koji se mozda nikada ni ne otvori. Knjiga u vlaznoj prostoriji bez zraka pocinje pljesniti i propada. Upozorio sam te svecenike da knjige treba barem iznijeti na suho mjesto, i barem s vremena na vrijeme prozraciti prostorije u kojima se knjige nalaze. Govoreci u cjelini, ništa nije tako dramaticno, ali dramaticno bi moglo postati ako ostanemo na ovim pozicijama i s ovakvim neinteresom kakav vlada sada. - Zar ne bi bilo moguce svecenike zaduziti kakvom okruznicom da popišu sve te knjige? - Ja to ne mogu uciniti, a to ce vjerojatno uciniti netko od mojih pretpostavljenih. Mi svecenike u svojim sluzbenim glasilima stalno upozoravamo da treba cuvati kulturnu baštinu. I to ne samo knjige vec i kipove, crkveni inventar itd. Svecenik ima puno posla, a nisam siguran da je i osposobljen popisati te knjige. Koji put se radi o vrlo starim autorima i vrlo starim pismima, koje oni i ne moraju znati procitati. Ali svecenici bi svakako mogli knjiznicu staviti na suho i sigurno mjesto. To je osnovna elementarna zaštita. Dakle, mora se poraditi na tome da mjesto bude sigurno od vlage, ali istodobno da bude sigurno od sunca, pozara i kao najvaznije - da mjesto bude sigurno od nepozeljne ljudske ruke. Radi se o sigurnosti od krade, a znate da je prije desetak godina bila ona glasovita pljacka Sveucilišne knjiznice i Metropolitane. Najveci neprijatelj knjige je svakako ljudska ruka. Kada bismo knjige uspjeli sacuvati od ljudske ruke mnogo bi vrijednih stvari ostalo kod nas u Hrvatskoj. Medutim, dogodilo se nešto što se nije smjelo dogoditi godine 1987., kada je otkrivena pljacka Nacionalne i sveucilišne knjiznice i Metropolitane. Zahvaljujuci ljudskoj ruci ošteceni smo za neizmjerno blago pisane rijeci. - Cuo sam verziju price da su na pljacku, navodno, prvi reagirali švicarski strucnjaci, trgovci takvim antikvitetima, koji su se cudili da im se pred nosom prodaju vrijedne knjige po simbolicnoj cjeni, pa im je padala konkurentnost prodaje?! - Ne bih mogao potvrditi ovo što ste naveli. Mozda je i bilo tako. Ne znam kako su reagirali ti strucnjaci i koga su u Zagrebu upozorili. Sigurno je ovo: pljacku je prijavila uprava Nacionalne i sveucilišne knjiznice upravo na moje inzistiranje. Ne cu sada govoriti o pljacki Nacionalne i sveucilišne knjiznice, jer postoji okolnost da su obadvije knjznice pod jednim krovom. Ali onoga trenutka kad sam primijetio da u Metropolitani nema jedne knjige - digao sam uzbunu. I tako je pocela akcija provjere da se vidi radi li se o pljacki. Ja sam drugi ili treci dan nakon pljacke tvrdio da se radi o pljacki. Vi znate da prostor sa šezdeset ili sedamdeset tisuca knjiga otvara prostor sumnji da je knjiga mozda stavljena na krivo mjesto. I prvo sam išao provjeriti oko pet tisuca knjiga istog formata, da bih utvrdio da te knjige doista nema. Kada smo utvrdili da knjige nema išli smo nestanak prijaviti i na Kaptol i na policiju. Pljacka je i prije primijecena, ali na zalost, nije uzeta ozbiljno. Mi smo pismeno upozorili ravnateljstvo biblioteke da je cudno da se knjiga iz šesnaestoga stoljeca ne nalazi na svome mjestu. Mi moramo znati gdje se nalazi. Do krade je došlo jer su ljudi iskoristili loše sigurnosno stanje u kuci, i koristili su se domacim ljudima kuce. Tu je lezao najveci problem. Istoga casa kada smo mi otkrili pljacku u Metropolitani reagiralo se trenutacno. A što je sve izbilo na vidjelo? Morao sam reagirati na pljacku i nisam smio to prešutjeti. Naime, knjige koje su mi povjerene nisu moje knjige. Metropolitana je knjiznica Zagrebacke nadbiskupije, prema tome, ne mogu reci da je meni svejedno. A ako govorimo o zapošljavanju ljudi u knjiznicama, tada bi trebalo reci da bi se moralo zapošljavati ljude koji vole knjigu. Takvim ljudima posao knjiznicarstva ne smije biti samo potreba da prezive. Da smo imali takav kadar, do pljacke ne bi došlo. Za pljacku je bio bitan loš odnos prema knjizi. Zato nam se dogodila najveca pljacka hrvatske pisane rijeci u hrvatskoj povijesti. U Metropolitanskoj su knjiznici tada nestale tocno stotinu trideset i cetiri knjige iz šesnaestoga i sedamnaestog stoljeca, a i nešto novijih knjiga. Lopov je birao knjige koje imaju svoju trzišnu vrijednost: knjige s grafikama i kartama. K tome, ako knjige nemaju kataloge i tocan popis teško je i primijetiti da necega nema. Kod mene je problem bio upravo u tome da su knjige stajale u gomilama. A tako je bilo zato jer je nedostajalo prostora. I tu je lezao uzrok zbog kojega je i došlo do pljacke Nacionalne i sveucilišne biblioteke. Da su ljudi i htjeli provjeravati stanje, to bi im uistinu bilo vrlo teško. Morao sam se nekoliko dana truditi da ustanovim kako nam nedostaje Atlas iz 1542. godine i da on nikome nije posuden: nema ga! I tako sam morao dici uzbunu. A sreca je da sam digao uzbunu, jer je pitanje što bi se dogodilo sa cjelokupnom gradom Nacionalne i sveucilišne knjiznice. Ideja lopova bila je: Nakon pljacke sve zapaliti da se izgubi trag. Ideja lopova bila je uništiti sve "popovsko" i hrvatsko. - Jedan politicar, koji se aktivno bavi hrvatskom poviješcu, pricao mi je kako je u Dalmaciji, u nekoj šikari, našao napuštenu crkvu u kojoj su se nalazile stare knjige iz XVI. stoljeca, crkvu za koju nitko ne zna i knjige za koje nitko ne mari. Tako nam propada baština. Zar ne postoji mogucnost da se Metropolitani ili kojemu drugom središtu hrvatske knjige dostavi lokacija i pošalju strucnjaci koji ce arhivirati napuštenu i zaboravljenu hrvatsku baštinu? - Vjerojatno svaka biskupija to pitanje ima riješeno putem nekoga povjerenstva ili slicnoga tijela. Ali to ocito ne funkcionira. Prava reakcija spomenutoga covjeka bila bi upozoriti doticno povjerenstvo gdje je vrijedni nalaz lociran. Ja na mnoga mjesta ne bih mogao doci da me svecenici ne pozovu, jer inace ne mogu znati gdje se što nalazi. Ako sam pocnem ici od zupe do zupe, tada ce mi za pretrazivanje trebati stotinu godina. Kao drugo, trebalo bi oformiti ekipu ljudi koji nisu samo crkvene osobe. Drzavna uprava je i bila ta koja me pozvala u Topusko. Na njihovu inicijativu je i izraden provizorni katalog knjiga koji se nalaze u Vukovini. Tako mi znamo da ondje postoje tri knjige iz šesnaestoga stoljeca i pet iz sedamnaestoga. I to je vec orijentir o vrijednosti doticne knjiznice. A k tome svaka biskupija ima svoju organizaciju i mi smo zahvalni svima za informacije koje nam kazu. I prije cetiri- pet godina mi smo u Zelini otkrili inkunabulu na poziv zupnika. Radi se o knjizi iz 1496. godine, te smo tako kroz tu i mnoge druge knjige obogaceni u hrvatskoj inkunabulistici. Nedugo je u blizini Zagreba otkrivena još jedna inkunabula. Tu knjiznicu trebam tek posjetiti. Treb znati da našem poslu nema kraja. Uvijek se otkriva nešto novo, dosad nepoznato. To je izazov. Biti knjiznicar ne znaci zivjeti u zavjetrini, kako to neki vole reci: bezbrizno. To znaci ici naokolo, stalno slušati i provjeravati informacije, pogotovu jer još ima mnogo sacuvanih primjeraka rijetkih knjiga. Mi ne mozemo raditi hrvatsku nacionalnu bibliografiju ako ne obidemo sve te ustanove gdje postoji mogucnost nalazenja neke rijetke knjige. Ta bibliografija uvijek ce biti manjkava, nikada ne ce biti potpuna. Ako spomenuta crkva ne sluzi nicemu, otkuda bi svecenik mogao znati da tu ima knjiga? Ako je neko dobronamjeran morao bi ili drzavnu ustanovu ili Crkvu upozoriti da na tom i tom mjestu postoji to i to. - Cuo sam da se sa starim liturgijskim knjigama Zagrebackog obreda, i drugima, što ih posjedujete u Metropolitani, nitko ili malo tko ozbiljno bavi. U cemu je problem: nemamo li dovoljno školovanih znanstvenika koji bi se mogli baviti takvom znanstvenom problematikom, ili nema dovoljno znanstvenoga interesa? - Malo se ljudi bavi obradom starih rukopisa. Ali tocno je i to da malo ljudi razumije citati ta stara pisma i malo ih ima interesa. Kao što kazete, starim rukopisima se bave liturgicari, leksikografi, ljudi koji se bave izradom rjecnika, a takvih ljudi je vrlo malo. Mi imamo popis objavljenih rukopisa i ljudi znadu da to postoji, ali uvijek je problem tko ce to procitati. Nema mnogo ljudi koji znadu paleografiju, koji bi se odmah mogli suociti s goticom, s beneventanom, karolinom. Da bi netko proucavao stare rukopise, mora biti obrazovan i mora imati interes. Ako ima interes, a nije obrazovan tako da moze citati na latinskom ili njemackom jeziku, on je hendikepiran. Ja bih zelio da se napravi katalog svih minijatura-ilustracija koje se nalaze u jednom rukopisu. To je umjetnicka vrijednost, unikat i likovno djelo u minijaturi. Imamo dobrih materijala u Primorju, Dalmaciji, Dubrovniku. - Koje su sve knjige (koje nisu liturgijske) pokrivene "prahom zaborava" pa bi ih trebalo tiskati kao reprint ili predstaviti na neki drugi nacin? - Što se tice reprinta ipak se nešto dogada. Vidite da se svake godine tiska jedan dva ili tri reprinta. Prema tome kakve su financijske mogucnosti. Naš prvotisak je davno otisnut, a Akademija godinama izdaje reprinte naših glagoljskih knjiga. Tu se nešto dogada, prvenstveno na podrucju glagoljice. Prošle godine tiskan je Trogirski evandelistar, vrlo vrijedno beneventansko djelo, fantastican rukopis. Tiskane su i neke inkunabule, Lekcionar Bernardina Splicanina. U Metropolitani imam jedan jedini beneventanski rukopis koji se cuva ovdje u sjevernoj Hrvatskoj, a inace ih imamo dosta u juznoj Hrvatskoj. Taj Misale, knjiga razlicitih blagoslova, koji je unikat iz XII. st. trebalo bi pretvoriti u faksimil. U Zagrebackoj nadbiskupiji trebalo bi prvenstveno tiskati misal Juraja iz Topuskoga (Georgii de Topusko), koji se i sada nalazi u riznici zagrebacke katedrale. Njega je prema nekim nagadanjima jednim dijelom ukrasio cak Klovic. To je nepouzdano, ali tako se prica. Bez obzira na to je li to radio Klovic ili drugi neki minijaturist - to je naša ilustrirana knjiga. I taj rukopšis bi što prije trebalo izdati u faksimil izdanju. Njegov uvez je od srebra! I Rec domovini iz kroatike je prije desetak godina izdan kao reprint, jer se smatralo da je u Metropolitani jedini sacuvani primjerak te male knjizice od tridesetak stranica. Srecom, cujem da sada postoji još jedan primjerak originala i hvala Bogu da je tako. Nije rijec samo o tome da knjigu treba staviti na policu i na suho. Rijec je i o šteti koju korisnici ucine sa svojim znojnim prstima kada dodu citati u knjiznicu. Svojim nepazljivim rukovanjem korisnici su neke unikate uništili! I zato je potrebno raditi faksimile, njih se u svijetu i radi. Uništavanje knjige nije, dakle, samo pljacka, voda ili vlaga, nego mnogo puta i nepazljivo rukovanje. Tu moram upozoriti i na brojne izlozbe, posebno u posljednjih desetak godina. Opasnost nastaje kada svaka ustanova, ovaj ili onaj muzej zele izloziti najvrjednije stvari. Ne radi se tu samo o knjigama, iako ja sada govorim prvenstveno o knjigama. Biblija solemnis, Svecana biblija zagrebacke crkve, koja je napisana u XIV. stoljecu i fenomenalno ilustrirana, unatrag petnaestak godina bila je pet puta na izlozbi, a to je nedopustivo. Na taj nacin ova je knjiga strahovito uništena. Mnogi su inicijali upravo prelazeci iz vlaznoga u toplo i iz suhoga u vlazno doslovno stradali. Jer nisu svi prostori koje imamo adekvatni za izlaganje. Ako na prostoru gdje je centralno grijanje imate 25 ili 30% vlage to znaci da ce knjiga propasti. Ako svi prostori opet nemaju adekvatne razvlazivace zraka to takoder znaci da ce knjiga propasti. A to se nakon jedne izlozbe i dogodilo: bio sam razocaran sa stanjem nekih knjiga. Kad smo donijeli knjige one su se savijale, jer su bile jako suhe, a kad smo ih stavili u neku normalnu klimatsku situaciju, onda se dogodi to da se ispune vlagom, da boja s jedne minijature prijede na drugi list. Hocu reci da su izlozbe pogubne za pisanu rijec. I zato organizatore izlozbe zelim upozoriti da imaju osjecaja prema baštini. I ne mora se uvijek izici u susret nekome tko kaze: "spremni smo vam dati milijun maraka da to dobijemo". Milijun maraka prema šteti koja je nastala ne znaci ništa. Mišljenja sam da bi te kapitalne stvari trebalo izloziti svakih deset ili cak svakih dvadeset godina. Razlicite su reakcije u knjiznicama u svijetu: svaka knjiznica ima svoj uzus. Moram tu dodati i problem televizijskoga snimanja. Snimanja sa osamsto, tisucu i više luksa - pergamena ne podnosi. Pergamena podnosi, recimo, pedeset luksa. Da bi se dobila prava snimka mora se ici s jakim svjetlom. A jako svjetlo vam je kao metak u celo. No, to još i nije tako veliki problem ako se to cini jedanput. Ali razliciti urednici kojekakvih programa jedan za drugim - svi dolaze po istu stvar. Zbog toga cesto ima sukoba, jer to ne dopuštam. I onda nam kazu: "Vi ste konzerve". A ja im kazem "Da mi nismo konzerve onda vi ne biste imali što snimati, jer bi to sve propalo". Dakle, postoji suvremeni nacin uništavanja knjige. U svrhu kulture zapravo se ponašamo nekulturno. Televiziji sam predlagao da se rukopisi i knjige koje se najcešce upotrebljavaju snime na kvalitetne filmove kako bi se oni koristili pri izradi razlicitih emisija, a original bi se cuvao. Mozda se ipak dogovorimo. Obrazovni program mora se raditi, a original se mora cuvati. Rješenja postoje. - U kojoj je mjeri stara hrvatska knjiška baština poznata u svijetu? Naime, poznato je da se u svjetskim relacijama Hrvatska redovito izostavljala s geografskih karata na kojima su se nalazili notni skriptoriji iz desetoga, jedanaestog stoljeca? Kako stvari stoje s drugim nalazištima hrvatske baštine buduci da na mnogim sveucilištima u Europi ima profesora koji ne znaju tko su bili glagoljaši, ne znaju da je postojala glagoljaška liturgija na hrvatskom narodnom jeziku? - Što se toga tice, usudio bih se reci da smo jednim velikim djelom sami krivi. Zbog cega? Mi znamo kako je bilo prije. Prije je bilo što je bilo i zaboravimo to. Mi znamo da naša knjiga nije mogla dobiti mjesto u knjiznici Ujedinjenih naroda. Ali je zato mjesto dobila knjiga naših susjeda. Znamo kojih i kakvih. Ono što se dogada sada nakon devedesete godine, u demokraciji, da mi nemamo svoj katalog, popis svoje pisane baštine u tim velikim svjetskim knjiznicama - to je naš problem. Vjerujem da bi cijeli naš narod bio sretan da smo u knjiznici Ujedinjenih naroda imali popise naših knjiga, naših inkunabula iz šesnaestoga stoljeca, jer bi tada svi ti diplomati i "odgovorni ljudi" nešto mogli uzeti u ruke i reci: "Vidi, vidi, pa ovaj narod nije bez kulture. Ima tri tisuce inkunabula. Ima osam tisuca knjiga (tocan broj se ne zna) iz šesnaestoga stoljeca." Medutim, toga nije bilo. A danas, kada dodete u Njemacku, ondje cete naci katalog madzarskih knjiga iz šesnaestoga stoljeca, a ima ih petnaest tisuca. No, Madzari su sacinili taj katalog. I plasirali su ga u svijet, u svjetske knjiznice. Ceške knige cete takoder naci u svjetskim knjiznicama, ali naših kataloga knjiga i inventara naci cete vrlo malo. Smatram da je problem u našem neorganiziranju: nikako da se dogovorimo, nikako da postavimo hijerarhiju da se zna tko što mora raditi. Mi razgovaramo o pravilima kako treba staru knjigu obradivati cetiri, pet ili šest godina, da li neke autore pisati u latiniziranom ili nacionalnom obliku. I dok mi pregovaramo, posao stoji. A drugi narodi su objavili kataloge svojih vrijednih knjiga upravo zato, jer su htjeli biti prisutni u kulturnom svijetu u zapadnoj Europi i Americi. Objavili su kataloge, recimo tako, bez obzira na neka bibliotekarska pravila. Ali covjek koji dode u knjiznicu vidi: "Peag - Ceški knjigi", - "Aha imaju dvije tisuce knjiga"! A mi razmišljamo o tome i tjeramo nekakvu svoju filozofiju. Nikako da se dogovorimo kako raditi. Moram reci da baš u Metropolitani postoji knjiznica jednoga Slovenca, Valvasora, koju je 1690. otkupio zagrebacki biskup Mikulic. To je jedna privatna knjiznica koja ima 1530 ili 1540 svezaka i taj katalog je napravljen zahvaljujuci Slovenskoj akademiji koja je bila zainteresirana da objavi katalog svoje baštine, makar ta baština nije kod njih nego kod nas. Taj sam katalog priredio zajedno s njima i to je plasirano po svijetu: naravno, piše da se materijal nalazi u Metropolitanskoj knjiznici u Zagrebu. Ima još nekih kataloga, ali katalog svih hrvatskih knjiga šesnaestoga stoljeca ne postoji. Profesor Galic iz zadarske knjiznice objavio je takav popis, ali Nacionalna knjiznica u Zagrebu ga nema. Za Metropolitansku knjiznicu katalog sam izradio ja i to sada treba objaviti. Znam tocno da imamo 1520 knjiga iz XVI. stoljeca znam cije su bile i u cijem su vlasništvu bile. Objaviti takav katalog znaci širiti i prezentirati svoju kulturu. I, doista, nije vazno je li nešto u latinskom obliku ili nacionalnom pismu. Vazno je da ljudi znaju da to postoji tu i tu. Strucnjak ce se uvijek snaci. Mi, naravno, moramo raditi na preciznosti i sve moramo uskladiti s medunarodnim standardima. Tu nema dileme. Ali ne mozemo reci "ne cemo objavljivati dok se svi skupa ne dogovorimo". Svi su katalozi od madzarskog na dalje radeni na svoj nacin. Nijemci su sada objavili šesnaest svezaka knjiga šesnaestoga stoljeca, i to na svoj nacin. Metodicki pristup nije ujednacen. Ne postoji standard za obradbu starih knjiga. Svaka knjiznica to radi na svoj nacin. Zato kazem da nema razloga da cekamo i da se nešto dogovaramo. Sve treba obraditi i prenijeti na tehnicka pomagala kao što je racunalo. - Kako ste tehnicki opremljeni: jeste li kadri u svijet slati informacije preko interneta? - Metropolitanska knjiznica koje sam ja voditelj to nema i za sada to ne moze raditi. To se radi u Hrvatskom drzavnom arhivu, koji sada skrbi za Metropolitanu, pa ce i ona biti prikljucena na ta pomagala. Nacionalna i sveucilišna knjiznica, kao i neke druge, to moze i tako radi. Knjige nisu stavljene u kompjutor, jer nije bilo ni ljudi niti tehnike. A za dvije ili tri godine to se ne moze uciniti. U Metropolitani sam deset godina radio sasvim sam. Buduci da sam morao primati stranke i voditi svekoliku brigu za fond knjiga, nisam dugo mogao raditi gotovo ništa na strucnom planu. Zatim sam dobio jednu pomocnicu koja se pridruzila pa smo zajedno radili iducih deset godina. Ucinili smo to da je napravljen taj slovenski katalog i popis knjiga šesnaestoga stoljeca. To smo radili na nacin kako se radilo prije. Sada bi sve trebalo staviti u kompjutor. A za to nije potreban strucnjak-bibliotekar, nego, recimo, informaticar. Obecano nam je da cemo dobiti radnika koji bi se time bavio, a za Metropolitanu bi trebao još jedan covjek, koji bi sjedio tu gdje radim da bih ja mogao ici na teren. Medutim, problem je da prašinu nitko ne zeli kopati, a pogotovu ne za male novce. Covjek doista mora voljeti posao i mora ga poznavati. To su dvije stvari bez kojih posao ne moze ici. Kad smo raspisali natjecaj bilo je pitanje što se radi. Rekao sam da ce trebati gutati i malo prašine, a ljudi su odgovorili: "Ne. Ne zelim disati prašinu staru dvjesto-tristo godina." Kad bi se ljude pavilno novcano stimuliralo, mozda bi se nešto i dogodilio. Za rad na terenu i upozoravanje na vrijedne knjige potrebno je mnogo ljudi. - Koliko Vam ljudi i racunala treba? - Racunala me ovaj cas ne zanimaju u tolikoj mjeri. Racunala dolaze na kraju. Racunala treba nahraniti, napuniti potrebnim informacijama. Prvo treba nešto saznati. Samo za Zagrebacku biskupiju trebala bi mi tri covjeka da radimo dvadeset godina. A za cijelu Hrvatsku još barem dvadesetak ljudi. I to za dvadeset godina rada. Tu ce se nešto morati dogoditi putem drzavne uprave. Nikakva suvisla bibliografija ne moze se raditi bez podataka s terena. Profesor Juric i pater Frkin, koji su ovdje radili, odlazili su na teren i pronalazili i registrirali inkunabule, pootovu po franjevackim samostanima, gdje je pristup bio lak. Po zupnim knjiznicama nešto se takvoga sustavno nije radilo. A razlog je vrlo jednostavan: jedan covjek u Metropolitani je isto kao nijedan. Prije mene je ovdje bila jedna casna sestra takoder deset godina. I imali smo istih problema: kako tehnicki i fizicki sloziti Metropolitanu da lici na knjiznicu. Sada kada se znanstvena sveucilišna knjiznica iselila dobili smo mnogo više prostora. Sada su knjige Metropolitanske knjiznice slozene kako treba, i to je sada ugledna knjiznica. Medutim, covjek je na muci: ici na teren ili ovdje obradivati knjige sedamnaestoga stoljeca. Ili mozda napraviti popis kroatike, što je vrlo vazno. Kako cemo napraviti nacionalnu bibliografiju ako nemamo popis kroatike? Ali kroatiku nemamo samo mi nego ona nije sredena nigdje. Prije deset godina u Nacionalnoj i sveucilišnoj knjiznici radio je Drazen Budiša koji je pokrenuo da se makar sve knjige šesnaestoga stoljeca registriraju u Nacionalnoj knjiznici pa da za pet ili deset godina dobije predodzba koliko tih knjiga ima. Svima hrvatskim knjiznicama poslane su okruznice. Neke su knjiznice odgovorile, neke ne. Doslovno je potrebno osobno otici na teren i vidjeti cega ima. - Dakle, Hrvatska ce za zapad biti "zapadni Balkan " tako dugo dok ne nade dostatan broj ljudi koji ce dokazivati suprotno? - Kultura i kulturna baština ogledalo su jednoga naroda. To je vrlo jasno. Zelimo li ondje biti prisutni vazno je da imamo cime. Mi ništa ne zaostajemo ni za Madzarskom, niti za Njemackom ni za Engleskom. U prosjeku, u postotku, mi imamo jednako veliko bogatstvo kao što ga imaju sve te velike zemlje. I još više. Ako se povezemo i organiziramo moci cemo svoju kulturnu baštinu prezentiati svijetu i samima sebi, jer mnogi naši ljudi ne znaju što imaju. Ali kako doci do svih privatnih knjiznica kojih ima mnogo? Neki dan me nazvao covjek i rekao: "Dodite imam zbirku inkunabula". I dobio sam zbirku inkunabula! Ima neizmjerno mnogo neregistrirane grade. UNESCO-u je potrebno dostaviti sve moguce kataloge naše pisane rijeci. Mi ne zaostajemo niti za Austrijom. Oni su prvu knjigu tiskali 1482., a mi 1483.! Dakle, mi imamo što pokazati svijetu. Zao mi je da su naraštaji naših ljudi štitili naše blago i borili se za to, a da sve to danas propada ili da nije dostojno cuvano i dostojno prezentirano. Ali ide prema boljim vremenima. Krenulo je s prezentacijom hrvatske pisane rijeci. Emil CIC Pretplata na HRVATSKO SLOVO For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us