WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Plačljivi falsifikator pred otkazom Zbog afere prisluškivanje Tuđman smjenjuje Markicu Rebića: Najveći 'uspjesi' samozvanog 'Velikog Kombinatora' ostat će lažni intervju s Krunislavom Olujićem i falsificirani dokument na kojem nije znao točno napisati muslimanski pozdrav Allahu Ekber U spektakularnom preokretu s aferom prisluškivanje koja se dogodila povratkom Miroslava Tuđmana na funkciju ravnatelja HIS-a, Markica Rebić prisiljen je napustiti mjesto predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost. Jedino se ne zna hoće li ga preseliti na neku novu, zvučnu, ali marginalnu dužnost poput kratkotrajnog HIS-ova šefa Tomislava Družaka koji je imenovan pomoćnikom ministra obrane za obrambena pitanja. Ili će Rebić napokon otići u mirovinu. Nacionalovim izvorima također nije poznato kako je Rebić reagirao na vijest o vlastitom smjenjivanju. Nakon zaključka HDZ-ove većine u Saboru da je prisluškivanje i uhođenje hrvatskih državljana regularno i poželjno ponašanje obavještajnih službi, Rebićevi kolege sigurni su da trenutačni Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost nije očekivao takvu promjenu u stavovima vrhovnog državnog autoriteta. Poučeni svjedočenjem Miroslava Šeparovića u Nacionalu, ne bismo se trebali čuditi ako se u dramatičnom obratu opet rasplakao. Pred bivšim šefom HIS-a, Rebića su prvi put oblile suze kad je javno prozvan u "aferi SIS", drugi put - jer ga je Andrija Hebrang osudio na mirovinu i treći put nedavno, kad se hrvatski predsjednik razbjesnio na svoje žbire zbog curenja informacija o lažiranju nogometnog prvenstva. U sudaru s najmanjim nevoljama i neizvjesnostima, Rebićeva maska nadmoći, samouvjerenosti i gordosti u hipu je padala s lica sina jedinca iz Imotske krajine koji nije navikao da mu očinski autoritet uskraćuje milost. I doista, nakon deset godina tzv. obavještajnog rada, što bi ostalo od Markice Rebića bez špijunske titule i funkcije, bez monopola na spletku, "kombinaciju", uhođenje i prisluškivanje? Za povijest domaće špijunaže važna je činjenica da Markica Rebić upravo zbog manipulacija s medijima sebe doživljava kao Le Carreova junaka sofisticirane obavještajne igre ili nezamjenjivog Velikog Kombinatora na hrvatskoj špijunskoj sceni. Doduše, za razliku od Velikog Kombinatora, junaci Le Carreovih špijunskih romana ne vrište na podčinjene da bi demonstrirali svoju superiornost i ne plaču od jada ako im vrhovnici ne ispune očekivanja. No engleska literatura ne poznaje ni špijuna koji istupa u televizijskim emisijama da bi naciji dijelio političke lekcije, kako je to učinio Veliki Kombinator prije dvadesetak dana dok je, sučeljen sa esdepeovcem Zdravkom Tomcem, iz iskrenog uvjerenja branio HDZ-ovu uzurpaciju uhoda i prislušnih uređaja u etničkim, kadrovskim i političkim čistkama. Plačljivi žbir Nacionalovim izvorima nije poznato kako je Rebić reagirao na vijest o vlastitom smjenjivanju: nakon što je Miroslav Šeparović ispričao kako mu je plakao na ramenu, ne treba čuditi ako se opet rasplakao Da groteska bude potpuna, listu komunističkih grijeha što ih je tom zgodom pripisao svome protivniku Rebić je, iskreno rečeno, mogao pripisati i samom sebi: njegova politička biografija ionako sadržava cijela poglavlja koja su identična Tomčevoj biografiji. Obojica su nekoć bili članovi iste Partije i obojica su, kao katehete marksizma, odgajali nove naraštaje za komunistički režim i jugoslavenski internacionalizam. Jedina je razlika u tome što je, osvajajući milost Vrhovnog Autoriteta, sin jedinac iz Imotske krajine bio prisiljen počiniti seriju simboličkih samoubojstava da bi se 1991. rodio kao macho-desničar i Tuđmanov žbir, a 1995. kao Veliki Kombinator s autoritetom visokog časnika, pa i generala Hrvatske vojske. Ali to značajnijeg špijuna gubi hrvatska obavještajna infrastruktura, koji je svojim likom, djelom i sudbinom najtočnije oslikao njeno funkcioniranje i smisao. Prema površnoj Nacionalovoj statistici, Ivan Jarnjak četvrti je predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, Ivan Brzović četvrti ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka, Ante Gugić šesti šef Sigurnosno-informativne službe, a Tomislav Družak bio je treći upravitelj Hrvatske izvještajne službe. Miroslav Tuđman, prvi HIS-ov ravnatelj, postat će, eto, i četvrti po redu. I sam Markica Rebić na isti je način dva puta odstranjen iz SIS-a pa opet vraćen. Na kraju je uhljebljen u Predsjedničkim dvorima kao prvi Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Ako Rebića s te dužnosti pošalju u mirovinu, bit će to njegovo treće umirovljenje. Koliko Hrvatskoj nije lako sa svim tim špijunima koji se smjenjuju i opet vraćaju bez ikakva reda i cilja, toliko je i njima samima teško shvatiti nacrt te "hrvatske državne politike", dakako, ako takvo što uopće postoji. Zato je i smijenjeni Tomislav Družak izgledao kao da će se rasplakati pred televizijskim kamerama dok je, kao da samog sebe tješi, prošloga petka objašnjavao javnosti kako je njegovo prisilno preseljenje u MORH gesta Tuđmanove milosti, a ne kazne... Prvi je put, primjerice, Markica Rebić umirovljen još 1994., nakon obavještajnog skandala koji se jedva nekako uspio održati u granicama Ministarstva obrane i diplomatskih krugova. U sklopu vojnog savezništva s Hrvatskom, na Braču su Amerikanci instalirali bespilotne letjelice za izviđanje tzv. Srpske Krajine, Bosne i Crne Gore. Nikada se nije razriješilo je li izvjesni vojni ataše iz Njemačke zalutao na hrvatski otok po špijunskom zadataku ili kao radoznali turist koji otkriva ljepote Jadrana. Uhićen je po Rebićevoj zapovijedi i s katastrofalnim posljedicama: dok se hrvatska diplomacija ispričavala njegovoj državi, Nijemci su već činom uhićenja dobili potvrdu da su nabasali na američko-hrvatsku vojnu tajnu. Franjo Tuđman već je potpisao rješenje o Rebićevu smjenjivanju i umirovljenju, ali je na intervenciju Miroslava Tuđmana, svog starijeg sina, kaznu drastično ublažio. Tako je budući Veliki Kombinator imenovan za obavještajnog koordinatora između Pentagona i Ministarstva obrane. Piljevina Ako Rebića s dužnosti predsjednikova savjetnika za sigurnost pošalju u mirovinu, bit će to njegovo treće umirovljenje: naime, već je dva puta bio odstranjen iz SIS-a pa opet vraćen Rebić je vraćen u MORH i uzdignut do pomoćnika ministra za obavještajno-sigurnosne poslove kad se Tuđmanova strategija od slijepe ljubavi prema Sjedinjenim Američkim Državama ćudljivo preokrenula u slijepu mržnju. Jednako se preokrenuo i Veliki Kombinator. Iako jedan od šestorice polaznika tromjesečnog tečaja CIA-e što su ga američki obavještajci neznatno ranije organizirali u Zagrebu, iako, štoviše, jedini Hrvat kojeg je Pentagon odlikovao za izvrsnu obavještajnu suradnju, Rebić se izrodio u mrzitelja "američkog imperijalizma" i lovca na američke špijune u redovima hrvatskih državljana. Žrtve su javno poznate: od Andrije Hebranga, bivšeg ministra obrane, optuženog da je agent američko-židovskog lobija u vrhu hrvatske države, do Miroslava Šeparovića, na čijem se ramenu najprije isplakao a onda ga pred Vrhovnim Autoritetom opanjkao da, kao američka krtica, Nacionalu dostavlja državne tajne. I motivi su jasni svima osim ostarjelom, bolesnom i fobičnom Franji Tuđmanu zaokupljenom sablašću Haaškog tribunala koji lebdi nad njegovom glavom. Podsjećamo da je Šuškov nasljednik Hebrang najavio reformatorski plan "transparentnog" financiranja i funkcioniranja MORH-a. Kako Miroslav Šeparović tvrdi, Veliki Kombinator plakao je u njegovoj kancelariji u HIS-u, jer u Hebrangovoj reorganizaciji Ministarstva za njega nije bilo dostojnoga položaja. Rebić je tako i drugi put poslan u mirovinu uz već zgotovljeno službeno rješenje. Spasila ga je Đurđa Šušak koja se, također uplakana, u udovičkoj crnini, požalila Franji Tuđmanu da takav preustroj oskvrnjuje djelo i uspomenu na njenog muža. Veliki je Kombinator doista trijumfirao a Hebrang je, uvrijeđen i ponižen, podnio neopozivu ostavku. Ali ne zato jer je u Predsjedničkim dvorima sam Rebić odigrao vrhunsku "kombinaciju", nego zato što se instinktom ugroženog adolescenta pridružio moćnijem "gangu". Kompromitacija, uhićenje i kazneni progon Miroslava Šeparovića rezultat su pak Rebićeva savezništva s Ivićem Pašalićem. Jedan je time htio osvojiti obavještajnu službu koja kontrolira haaška suđenja a drugi je iz HIS-a morao počistiti tragove cijele serije skandala u koje je umiješan osobno ili preko svojih pomagaća: istražnu dokumentaciju o manipuliranju Imperijalom, istražne dokumente o uhođenjima i prisluškivanjima političkih takmaca u opoziciji i samom HDZ-u, te iznad svega, dokazni materijal o ortačkom skandalu u Dubrovačkoj banci. U trenutku kad se HDZ-ova većina u Saboru deklarirala kao sljedbenik uhoda i spletkara, Pašalić je na ispražnjena mjesta u HIS-u već instalirao svoje ljude. Osim televizijskog termina za obračun sa Zdravkom Tomcem, Veliki Kombinator faktički ništa drugo nije dobio od te zajedničke pobjede. Uostalom, nova kadrovska premetaljka u kojoj je stariji Tuđmanov sin opet postao prvi čovjek "krovne" špijunske institucije, svjedoči da je trijumf trajao jedva nekoliko dana. Ukratko, osim haaške priče, sedam obavještajnih službi Republike Hrvatske osuđeno je na samu "piljevinu", rekao bi Vladimir Šeks. Da je kojim slučajem oporba uspjela u svojim zahtjevima za istražnim povjerenstvom koje bi razobličilo njihove aktivnosti, vjerojatno bi se otkrilo kako je poigravanje frekvencijom srspkog radija krajnji kontraobavještajni domet SIS-a, kako je tajno snimljeni razgovor Obrada Kosovca i Rikarda Gumzeja vrhunac SZUP-a i kako je haaško svjedočenje Milivoja Petkovića protiv Tihomira Blaškića grandiozna "kombinacija" HIS-a. Profesor marksizma Dok je bio profesor marksizma u Imotskom, Rebić je bio poznat po tome što je u razredu volio držati noge na stolu i pjevušiti pjesmu Bjelog dugmeta 'Ima neka tajna veza': za vrijeme pismenih ispita stavio bi stolicu na klupu i od gore vrebao one koji prepisuju Jedino tabu i misterij spašavaju domaće žbire od istine o njihovu zanatu bapskog oblajavanja, nevještog falsificiranja, sitnog spletkarenja, podvala, laži i manipuliranja koje, istina, njihovoj okolini može zagorčati život, ali ne može bitno utjecati na političke i socijalne procese koji su već davno izmaknuli kontroli "hrvatske državne politike". Ponajmanje s Markicom Rebićem koji ne može kontrolirati ni vlastite gorke suze. Markica Rebić rođen je 1951. u imotskom selu Vinjani Donji uz hercegovačku granicu, kao jedini sin dobrostojećeg autoprijevoznika. Ta jednostavna biološka i socijalna činjenica, bez ikakve veze s njegovom pameću, trudom, sposobnostima, pa čak i političkim nazorima, ipak je presudno odredila karijeru budućeg Velikog Kombinatora. Pukim slučajem u Vinjanima Donjim rođen je Bruno Bušić, nekadašnji Tuđmanov suradnik u Institutu za povijest radničkog pokreta, zatim novinar i lider hrvatske političke emigracije. Mještani, prijatelji iz djetinjstva i čak daljnji rođaci dijelili su izvjesno vrijeme istu studentsku sobu u Zagrebu. No zbog političkog angažmana Bušić je početkom sedamdesetih morao pobjeći iz zemlje; godine 1978. likvidirala ga je jugoslavenska tajna policija. Markica Rebić izabrao je, naprotiv, drukčiji put: diplomirao je na Filozofskom fakultetu, učlanio se u Savez komunista Jugoslavije i prve godine radnoga staža stekao na imotskoj gimnaziji kao profesor filozofije i marksizma. Preselio se u Zagreb nakon obranjenog magisterija o migracijskim trendovima u imostkoj krajini. Solidan i ozbiljan istraživački rad, kako kažu svjedoci, koji je obećavao ozbiljnog i marljivog znanstvenika, osigurao je Rebiću radno mjesto u Institutu za migracije gdje je, među ostalima, radio Mladen Vedriš, tadašnji Rebićev prijatelj i vjenčani kum. Kako je mladi magistar sociologije bio poznat po tome da je često mijenjao predmete interesa, to je odustajanje od znanosti koja zahtijeva stalnu koncentraciju primljeno kao simptom njegova karaktera. Nakon Rebićeva odlaska iz Instituta jedni su pričali da ga je istjerao novi šef, a drugi su tvrdili kako Rebić nije udovoljio internim pravilima o minimalnom broju znanstvenih istraživanja i projekata. Tako je osnivanje prvih opozicijskih stranaka i izbore 1990. dočekao u analitici zagrebačke policije, gdje ga je zaposlio Ilija Mišetić, brat sadašnjeg saborskog zastupnika s liste HDZ-a. Personalna mitologija Ukratko, kad su u Hrvatskoj vlast preuzeli HDZ-ovi nacionalisti, disidenti i bivši robijaši, u životopisu Markice Rebića nije se mogao pronaći ni jedan fragment koji bi ga legitimirao pred političkim pobjednicima koji su, naravno, sami sebe proglasili mjerilom svih stvari: čak ni pasivna rezistencija komunizmu i Jugoslaviji, a kamoli, recimo, status žrtve ili političkog zatvorenika. Samo po sebi, nije to osobiti grijeh među pet milijuna Hrvata sa sličnim biografijama, da sin jedinac iz imotske obitelji o sebi danas nema poptuno drukčiju predodžbu: kao učeniku i sljedbeniku Brune Bušića za bivšeg režima zapriječenog u napredovanju prema društvenom i profesionalnom vrhu. Vinjani Donji i Bruno Bušić iščeprkani su, naime, iz daleke prošlosti i stavljeni u središte Rebićeva života kao osnova personalne mitologije u koju Rebić vjeruje - pokazao je to njegov televizijski nastup sa Zdravkom Tomcem - do potpunog samozaborava. Kao jedini dokazni materijal za tu izmaštanu pripovijest po mjeri hrvatskog postkomunizma, Rebić je već 1990. novinarima pokazivao fotografiju iz šezdesetih godina na kojoj je s Bušićem ovjekovječen s lovačkom puškom u hercegovačkim gudurama. No, doista, možda je Rebić u duši bio učenik i sljedbenik nesretnog emigranta koji je zbog politike riskirao život. Ali je više no sigurno da se u toj svojoj intimnoj vjernosti on osobno nije kockao čak ni partijskim članstvom, radnim mjestom i udobnostima samoupravnog socijalizma. Tako svjedoče njegovi bivši partijski drugovi, a tako pripovijedaju i njegovi bivši učenici iz imotske Gimnazije. Ne pamte da ih je profesor Rebić učio bilo čemu drugom doli povijesti klasne borbe od Komunističkog manifesta do Programa Saveza komunista Jugoslavije i tome primjernoj povijesti filozofije. Istina, bilo je nekih znakova nekonvencionalnog ponašanja bivšeg studenta ponešto "otkvačenog" Filozofskog fakulteta i pripadnosti ranoj "rockerskoj" generaciji. Postoji sjećanje na mladog predavača koji bi noge podigao na katedru pjevušeći pred cijelim razredom hit Bjelog dugmeta "Ima neka tajna veza". Postoji također sjećanje na njegove sitne špijunske zamke dok bi se pisali testovi i školske zadaće na zadane filozofske i marksističke teme: tada bi profesor Rebić sjeo na stolicu postavljenu na stol, pa bi s improviziranog vidikovca lovio neznalice koji prepisuju od školskih kolega. Prestrojavanje Po svemu ostalom, svjedoče njegovi Imoćani, Markica Rebić bio je u savršenom skladu sa zahtjevima svoje socijalne i političke okoline. Živio je životom lokalne partijsko-zanatske elite, daleko iznad standarda prosječnog Imoćanina. Tada je vozio velike i upadljive automobile, kao što se danas pojavljuje na skupim motorima i jeepovima. Oduvijek brbljavog, kočopernog i ujedno fasciniranog svakim statusnim simbolom, Rebića su smatrali šarmantnim zabavljačem i društvenim animatorom sa simpatičnim i prihvatljivim manama. Ali, kako reče jedan od njegovih bivših prijatelja, ako je dječačka gesta i priča zabavljala okolinu dok je Rebiću bilo trideset, u dobi od pedeset godina infantilnost se izrodila u nedostatak svake odgovornosti, a razmaženost sina jedinca u stalni osjećaj uskraćenosti koji završava suzama, prilično nedoličnim za njegovu zrelu dob, generalski čin i iznad svega titulu prvog Tuđmanova savjetnika za špijunske akcije. Istom profilu pak pripada i desničarenje, kao poza političkog mačizma i šuplja retorička figura kojom oponaša nove hercegovačke uzore i autoritete. I doista, nakon članstva u Partiji, 1990. se priključio Hrvatskoj demokratskoj stranci Marka Veselice koja se u "tvrdom" nacionalizmu najviše nadmetala s Tuđmanovim HDZ-om. Štoviše, Tuđman je u to vrijeme Veselicu smatrao političkim protivnikom, čak s jakim razlogom za osobnu osvetu. Obojica su trebali biti u istom HDZ-u, a Veselici je uz to obećano predsjedničko mjesto. Tuđman je izrežirao osnivačku skupštinu bez Veseličina znanja, pa je Veselica osnovao vlastitu stranku s gotovo identičnim programom i još radikalnijim političkim zahtjevima. Prema zapažanjima tadašnjih političkih analitičara, bio je to prvi zavičajno-plemenski preustroj hrvatskog građanskog društva. Tuđman je uglavnom okupio Hercegovce rasute po cijeloj Hrvatskoj i dijaspori, a Veselica je postao stranački lider Dalmatinske zagore. Bivši znanstvenik iz Vinjana Donjih opredijelio se po istom principu. Štoviše, na HDS-ovoj konvenciji u "Vatroslavu Lisinskom" 1990. izabran je za tajnika zagrebačke podružnice kojom je predsjedavao Bosiljko Mišetić. Uzgred rečeno, konvencija je ostala upamćena po velikoj svađi oko Mišetićeve predsjedničke kandidature, jer je otkriveno da se u tom trenutku još nije bio "ispisao" iz Saveza komunista. Pokazalo se da je Tuđman nepotrebno strahovao od Veselice. Ne samo što je cijelu Koaliciju narodnog sporazuma slistio na izborima, nego je svojom pobjedom i doslovce prepolovio HDS. U valu munjevitog prestrojavanja s poražene na pobjedničku stranu, Markica Rebić obnovio je stare veze s hadezeovcem Vicom Vukojevićem koji se također smatrao duhovnim nasljednikom Brune Bušića. Vukojević je pak Rebića povezao s Gojkom Šuškom, a Šušak je, po svemu sudeći, u Rebiću nepogrešivo prepoznao sjajno oruđe za plemensko-revolucionarnu dikaturu u ratnim uvjetima. Obračun sa sablastima Tako je novopečeni član HDZ-a, deklarirani "bušićevac" i Šuškov sljedbenik startao u Upravi za informativno-političku djelatnost Ministarstva obrane gdje je, uz nekolicinu njegovih Imoćana, bio angažiran i predsjednikov stariji sin Miroslav Tuđman. Zaljubljenost u oba autoriteta nije izazivala probleme dok god je predsjednikov sin bio dirljivo zahvalan ministru obrane što ga je pomirio s ocem nakon deset godina svađa. Nevolje s političkim identitetom Velikog Kombinatora pojavit će se kasnije, kad se vojnoobavještajno podzemlje bude razdvojilo na dvije grupacije i dvije sljedbe u međusobnom ratu za položaje. Valja zamisliti trud i muku kojom je Rebić od uhićenja Mladena Naletilića Tute ekvilibrirao između dva uzora i mentora. No, Markica Rebić već je u Upravi za IPD otkrio vokaciju stručnjaka za "specijalne ratove" i medijske manipulacije, kako se hvalio u krugu suradnika i prijatelja, koja ga je 1992. uzdigla na šefovski položaj u SIS-u, kontraobavještajnoj službi MORH-a. Zapravo se u potaji već uvelike pripremao teren za hrvatsko-bošnjačko klanje, stvaranje Herceg Bosne i podjelu BiH. Bila je to ujedno velika šansa za sve bivše komuniste koji su riječju i gestama htjeli obračunati sa sablastima vlastite prošlosti. U tom kontekstu identificirani su i prvi znaci Rebićevih takozvanih obavještajnih i kontraobavještajnih aktivnosti. Naime, potkraj 1992. valjalo je kompromitirati Sefera Halilovića, zapovjednika Armije BiH koji se usprotivio spremnosti Alije Izetbegovića da ustukne pred hrvatsko-srpskim planovima etničkog komadanja susjedne države. Rebić je osobno ponudio dokumente privatnim i vrlo utjecajnim hrvatskim novinama, koji su trebali poslužiti dokazivanju da je Halilović sudjelovao u opsadi Vukovara kao saveznik Srba i JNA. No, kako je prvak SIS-a novinskoj redakciji postavio izvjesne protuzahtjeve, pregovori su propali. Nakon dva-tri tjedna isti dokumenti došli su novinarima posredstvom Rebićeva posrednika, odvjetnika iz Mišetićeva kruga, koji ih je sada nudio bezuvjetno. Da je Rebić podvalio falsifikat, doznalo se tek kad je, na novinarsku sramotu, "dokazna" građa objavljena. Dakle, Rebićeva manipulacija doista je urodila plodom: Halilović je vrlo kratko ostao na zapovjednoj funkciji. Ali na drugoj strani, prilično neinteligentno od stručnjaka za "specijalni rat", Rebić je dobio protivnika u prevarenoj i poniženoj ekipi najtiražnijeg tjednika u Hrvatskoj koji nikada više nije propustio priliku da omete njegove "kombinacije". Diletantske laži Primjerice: na vrhuncu hrvatsko-muslimanskog rata, sve su domaće novine objavile tobože autentični letak muslimanskih snaga kojim se prijeti granatiranjem hrvatskih civilnih ciljeva u Mostaru. Medijska operacija Markice Rebića propala je, međutim, kad je spomenuti tjednik ismijao najočitiji signal nevješte krivotvorine: islamski pozdrav Allahu ekber na kraju letka bio je pogrešno napisan kao "Alah Uekber". Nakon toga malo je tko povjerovao u postojanje tobožnje srpske terorističke organizacije KOA koja je faks-porukama nepoznata porijekla prijetila bombama i ubojstvima po hrvatskoj metropoli. Iako je zbog vjerodostojnosti čak miniran spomenik Većeslavu Holjevcu, većem dijelu domaće javnosti bio je prilično jasan motiv te male simulacije domaćih tajnih službi koje su uoči predsjedničkih izbora nastojale homogenizirati naciju oko Franje Tuđmana i srpske opasnosti. U konačnici, SIS-ovim "kombinatorima" s Velikim Kombinatorom na čelu nije ostalo mnogo slobodnog manevarskog prostora u nezavisnijim i utjecajnijim medijima. Preostala je Panorama čiji je vlasnik sretnim slučajem bio Rebićev zemljak Ante Žužul. U mnoštvu medijskih operacija koje su čitatelji i sami prepoznavali, jedna od manje uočljivih ticala se političko-propagandne akcije Zakona o Uredu za nacionalnu sigurnost 1995. Šef UNS-a tada je bio Krunislav Olujić, kasniji predsjednik Vrhovnog suda kojeg je Tuđman smijenio u montiranom procesu, dakako, s prisluškivanjem i uhođenjem. Pošto je obaviješten da bi u nekom "nezavisnijem" listu trebao objasniti sve prednosti Zakona, Panorama je s Olujićem objavila razgovor koji se nikada nije dogodio. I pitanja i odgovore pisale su ekipe SIS-a i HIS-a pod vodstvom Markice Rebića i Miroslava Tuđmana, a Olujić ih je pročitao tek kad su novine izašle iz tiska. Uostalom, intervju je bio smrtno dosadan: ista stilska svojstva sročenih pitanja i odgovora jasno su upozoravala na isti diletantski um HDZ-ova agitpropa. Panorama je ipak propala, a većina njenih kadrova završila je na Hrvatskoj televiziji koja svim tajnim službama po zadatku stoji na raspolaganju. No preživio je tek tajni projekt konkurentskog SZUP-a, ST eksluziv koji se na kraju pojavio kao Imperijal. Kratkovidnost Realno je pretpostaviti kako je crv profesionalne ljubomore toliko silno izjedao Velikog Kombinatora da je čak iznevjerio konspiraciju kao temeljno pravilo svog špijunskog zanata. U nevještoj inscenaciji slučajnog upoznavanja preko istog znanca, Markica Rebić u restoranu "Žabica" osobno je pregovarao s Velimirom Bujancem, Imperijalovim direktorom i urednikom, o zajedničkim medijskim akcijama. No, iako su Bujanec i Rebić imali samo taj jedan sastanak, pokazalo se da je Velikog Kombinatora to koštalo prvih gorkih suza pred Miroslavom Šeparovićem. Naime, Bujanec je iznenada postao krunski svjedok o Imperijalovoj funkciji u operativnim akcijama domaćih špijuna protiv tzv. HDZ-ovih ljevičara. Aferu su otvorili Hrvoje Šarinić i Franjo Gregurić, kao najčešća Imperijalova meta, ne shvaćajući pri tome odnose u domaćem obavještajnom podzemlju. Zbog Bujančeva sastanka s Rebićem, Šarinić je bio uvjeren kako su uhode u njegovoj blizini Rebićevi agenti iz SIS-a. Prava je istina da se Markica Rebić tek spremao na osvajanje tjednika što ga je financirao Miroslav Kutle i kojim su suvereno vladali suzupovci pod vodstvom Ivana Brzovića i Ivića Pašalića, povremeno kompromitirajući čak i njegove najbliže suradnike. Ali nakon kraćeg saslušanja pred saborskim Odborom za nacionalnu sigurnost, Rebić se ne samo vratio u duhovnu ravnotežu, nego je iznova stekao i osjećaj superiornosti: svojim se kolegama kasnije hvalio da nitko među političarima pojma nema o obavještajnom radu i funkcioniranju tajnih službi, te da mu nitko od njih nije znao postaviti opasno i neugodno pitanje. U svojoj kratkovidnosti opet je pogriješio u procjenama. Nakon nerazjašnjene i pogrešno usmjerene afere SIS, isti se zataškani problem pojavio u još skandaloznijem obliku i kao optužnica protiv samog državnog vrha. Riječ je, podsjećamo, o SZUP-ovim dokumentima objavljenim u Nacionalu iz kojih se moglo pročitati da su tajne službe i ucijenjeni suci lažirali ovogodišnje nogometno prvensto kako bi pobijedio Tuđmanov omiljeni klub. Razumljivo, Markica Rebić opet je pustio suzu nevoljnika koji samom sebi ne može objasniti što se to događa s posljednjim uporištem njegove fantazmagorije o Velikom Kombinatoru. Nije to ništa Nije to ništa značajno, curenje državnih tajni događa se i CIA-i i engleskoj obavještajnoj službi, tako je otrpilike uvjeravao domaću javnost u svojoj televizijskoj emisiji sa Zdravkom Tomcem, jedva kontrolirajući facijalne tikove. Nije to ništa, ponovili su HDZ-ovi članovi saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, a potom i njihovi stranački kolege u saborskim klupama. Nije to ništa, zaključila je Dunja Ujević, Rebićeva medijska sljedbenica u kolumni Večernjeg lista. A onda, najednom, sve se preokrenulo: umjesto Družaka HIS je preuzeo već zaboravljeni Miroslav Tuđman, također otpisan kao navodni američki špijun, a za Markicu Rebića pripremljena je vijest o odlasku s dužnosti predjenikova savjetnika i možda trećem umirovljenju. Što je, prema tome, preostalo od Velikog Kombinatora nego tek iskrene suze jada nad vlastitom karijerom i sudbinom. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us