WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us U Kninu 1990. Kao knjizevni prevoditelj imao sam velikih problema s rijecima. Neke od njih me u mom intelektualnom iskustvu prate kao nerjesive zagonetke. Jedna takva je i njemacka rijec unheimlich. Prema njoj osjecam isto sto je i Faust osjecao prema prirodi kada je uskliknuo: "Gdje da te zgrabim silna prirodo?" Da li u nekom nasem rjecniku? U njima ce se za tu rijec naci izraza kao sto su neprijatno, strasno, neugodno, jezivo, itd., ali, to ipak nije to. Od pomoci nisu ni tzv., sinonimi u drugim jezicima. Ni grcki, ni latinski, ni engleski ni francuski, pa cak ni arapski i hebrejski ne rjesavaju zagonetku. Ostaju pri losoj deskriptivnosti od koje se ne zna maknuti ni nas hrvatski. Dakle, idemo ispocetka. Unheimlich je ocigledno negacija od heimlich, sto isprva znaci nesto domace, prisno, poznato. Prema tome, unheimlich bi bio izraz za ono sto u covjeku izaziva strah upravo zato sto mu je strano i nepoznato. Ali, jos smo daleko od rjesenja. O tom problemu Sigmund Freud je 1919. napisao esej. Naslov: Das Unhemliche. Ondje nasiroko raspravlja o etimoloskim nedoumicama koje prate ovu rijec. U Sandersovom Rjecniku njemackog jezika navodi se tako jedan slucaj koji mozemo prepricati u najkracim crtama ovako: Govoreci o nekoj obitelji jedan covjek kaze: S njima je kao s nekim zatrpanim bunarom ili isusenom barom. Covjek ne moze preko toga prijeci, a da ga pritom ne prati osjecaj kako ce se iznova pojaviti voda. Sugerira se da ta obitelj nesto taji, nesto skriveno i nedopusteno. Taj osjecaj, prema navedenom Rjecniku, moguce je ravnopravno opisati pojmovima heimlich i unheimlich. Dakle, jedna rijec i istodobno njena negacija oznacuju jedno te isto stanje. Problem pojasnjava Schelling za koga rijecju unheimlich nazivamo sve sto je trebalo ostati skriveno, tajna, ali je izislo na svjetlo dana. Tu zagonetnu rijec u svoju teoriju preuzeo dakako i Freud. Za njega ona oznacuje onu nelagodu i strah covjeka koja nastaje kada se susretne s njemu tudjim i neprijateljskim silama, cije izvore medjutim duboko osjeca u sebi. Das Unheimliche je ono sto je jednom bilo blisko i posve prisno, ali je potisnuto, te se sada izazvano nekim dojmom vraca iz te potisnutosti u liku tajnovitog i stranog. To je osjecaj koji nas dovodi na trag Nietzscheova vjecnog vracanja istog, a u Freuda nam razotkriva filogenetski duboko usadjene strahove kao sto je onaj pred mrtvacima. Rijec je o prastarim animistickim uvjerenjima da je mrtvac postao neprijatelj zivog covjeka i da ga namjerava povesti sa sobom. Premda je civilizirani covjek napustio takva vjerovanja, neki dojmovi su u stanju ponovo ih ozivjeti i naizgled cak potvrditi. Onaj svima tako dobro poznat osjecaj koji nas, narocito u nasim snovima, navodi da za neko mjesto ili neki pejsaz pomislimo: to mi je poznato, tu sam vec bio, poznati déjà vu-efekt, jednako zasluzuje da bude opisan rijecju unheimlich. Naposljetku, ista rijec odgovara i onom drhtaju duse kad se suoci s istinom ljubavi tako jasno izrazenom u njemackoj uzrecici: Liebe ist Heimweh (Ljubav je ceznja za zavicajem, nostalgija). Ukratko, rijec unheimlich prati covjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti cas, kao i sve ono sto na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same. Dozivjeti se mozda moze, ali prevesti nikada. Eto, ta i takva rijec pala je u razgovoru koji sam s prijateljem Ernstom vodio na jednom putovanju. Bilo je to u noci, negdje otprilike na pola puta izmedju Bosanskog Petrovca i Bihaca. Ernst je vozio kroz gustu zavjesu od kise i mraka, a ja sam vec iscrpio sve teme kojima sam do tada razbijao monotoniju voznje. Nakon podulje sutnje, on sâm je poceo pricati o svojim dozivljajima u Jugoslaviji, o krajevima kojima smo prosli, o tome da ga sve to na neki cudan nacin privlaci, da se svakako, pod drugim okolnostima mora vratiti i da je sve to, krajevi i ljudi, zanimljivo, cak lijepo, ali nekako unheimlich. Tu sam se ja nasmijao, a on je rekao da zna kako je to zagonetna rijec, ali da ne zna bolje kojom bi opisao svoj dozivljaj. Ernst je novinar, urednik u vanjskopolitickoj redakciji jednog uglednog beckog magazina. Te noci, polovicom listopada, vracali smo se iz Knina. On je bio na radnom zadatku, a ja u ulozi njegova prevoditelja. Nastavak puta do Zagreba uglavnom smo odsutjeli. On je, pretpostavljam, u glavi vec slagao svoj tekst, a ja sam pretresao svoje reminiscencije pokusavajuci dokuciti sto ga je navelo da upotrebi onu rijec. Unaprijed priznajem da to nisam u stanju racionalno obrazloziti. Mogu tek navesti neka prisjecanja, opisati pokoju sliku, nadovezati na nju vlastite slobodne asocijacije i mozda malo spekulirati. Dakle, prva stvar koja mi je tada pala na pamet, je jedna krcma na Ostrelju. Ondje u tom mjestu na pola puta izmedju Drvara i Bosanskog Petrovca bili smo se nakratko zaustavili. U krcmi osvijetljenoj skrtim zuckastim svjetlom bilo je hladno i vlazno. Sedam do osam muskaraca razmjestilo se po nevelikoj prostoriji. Od nekolicine njih dopirao je priguseni zamor, dok je vecina samo sjedila i sutjela. Neobicnost situacije pojacavao je i poseban vonj tog prostora. Neka mjesavina rekao bih smrada prljavih, zamascenih ovnujskih kozuha i onog zadaha koji neizvjetrivo struji kasarnskim hodnicima u kojima se nocu vonj mokrace mijesa s isparavanjima mokrih vojnickih cizama. U jednom trenutku zamijetio sam kako covjeku za susjednim stolom viri iz dzepa drska pistolja. Tiho sam to rekao Ernstu. Odgovorio je da on to ne vidi. Pistolj je medjutim ubrzo bio na stolu. Covjek, antipaticni debeljko, igrao se njime. Pravio sam se da to ne primjecujem, iako sam znao da se predstava izvodi zbog nas. Pistolj se vratio u dzep, ali je u drugoj ruci zazveckao svezanj kljuceva. Iz duguljastog privjeska iskocio je mali noz skakavac. Zurno smo sazvakali nase sendvice i izasli van. U mrkloj, kisnoj i hladnoj bosanskoj noci cak se i monotoni zvuk mjesalice za beton doimao nekako jezivo. I prvi puta toga dana u skiljavom svjetlu atomobilske lampice na Ernstovom licu jasno se mogla zamijetiti sjena nesigurnosti. Ispocetka njegovu samouvjerenost nista nije moglo pokolebati. Toga jutra na prilazu Gracacu pokazivao sam mu kamenje nakupljeno uz rub ceste. Tu su bile barikade. Ne, za njega su to samo odroni. Ta ipak je on profesionalac koji znade razlikovati rat od mira. Rat, to je Basra pod vatrom iranske artiljerije, to su marsevi kroz prasume Kambodze, to su tesko naoruzani Armenci na granici s Azerbejdzanom. Ja, za razliku od njega, nisam nesto takvo dozivio i mora da sam mu izgledao kao kakav prestraseni paranoik. "Eto vidis da sve to skupa nije nista", uvjeravao me kad smo prosli barikadu na ulazu u Knin. U medjuvremenu, razgovarali smo s ljudima po gostionicama, a oni su bili ljubazni, spremni pomoci, a na politicka pitanja odgovarali su posve razumno, upuceno, bez ikakve zagrizenosti i agresivnosti. Tako je bilo i u Radio Kninu i u razgovoru s potpredsjednikom kninske opcine Macurom. Sve je to ukratko podrzavalo osnovni dojam kako je cijela situacija napuhana, kako su politicki sukobi predimenzionirani i kako stvarna opasnost uopce ne postoji. Ali tada se pojavio Milan Babic. Nastupio je kao osvijestena medijska zvijezda. Srdacno se pozdravio i pracen nekim gorostasom, vjerojatno njegovim tjelohraniteljem uveo nas dvojicu, novinara talijanskog Messagera, njegova prevoditelja i potpredsjednika Macuru, u jednu malu prostoriju u kojoj je otpocelo nesto sto je trebalo liciti na intervju. Pritom nije vazno sto je receno, nego kako je sve to izgledalo. Razgovor su svojim upadicama neprestano prekidali ogromni tjelohranitelj i Macura. Suflirali su Babicu sto da kaze, ispravljali ga, domisljali efektne izraze i zajedno s njim proizvodili iritirajucu kakofoniju. Prevoditelj na talijanski, jedan onizak stariji covjek, zivo je gestikulirao pretvarajuci Babiceve iskaze u citave price ciji bi se sadrzaj ukratko mogao opisati kao Jugoslavija za pocetnike. Talijan se ispocetka trudio oko svojih pitanja i inzistirao na preciznim odgovorima, a potom se stao gubiti okrecuci se cas prema jednom cas prema drugom sugovorniku, dok su mu ovi u jedan glas tumacili sve glasnije i glasnije svatko svoje i to na razlicitim jezicima. Njegova je zbunjenost na kraju poprimila crte ocajanja. Bespomocno je zasutio izgledajuci kao covjek koji nista ne razumije, koji ne zna zasto je dosao ovamo, a jos manje umije upotrebiti to sto je cuo. Za to vrijeme Babic je naglaseno prepotentno nizao svoje izjave. Njegov nastup na trenutke se pretvarao u puko egzerciranje bahatosti. Ta bahatost djelovala je na njegovoj osobi upadljivo autenticno, pristajala mu je cak toliko da se doimala poput kakvog prirodnog dara, talenta pomocu kojeg s lakocom ostvaruje superiornost nad svojom okolinom. Taj dojam samo je pojacavalo njegovo djecacko lice, istinski ozareno samozadovoljstvom zbog potpune neupitnosti i nedvojbenosti kakvu poznaje samo blazena instinktivnost. U svojoj grotesknoj prirodnosti izgledao je kao covjek koji je postao identican sa svojom zeljom, kao otjelovljeni, hodajuci day dream, kao fantazma koja govori. Taj intervju ili bolje, dozivljaj s tog intervjua, ucas su zbrisali sve pozitivne dojmove koje je Ernst sakupio za naseg posjeta Kninu. Njegova reakcija na Babica mogla se opisati samo kao srdzba. Ona je najjasnije dosla do izrazaja u epitetima, zapravo psovkama kojima je okrstio Babica. Dorfkaiser, balkanski Trottel, idiot itd. Ali vec tada osjetio sam da se ta srdzba i te psovke ne odnose samo na Milana Babica, da pogadjaju mnogo sire podrucje no sto je ono Kninske krajine ili ono cak same politike kao takve. Sve razgovjetnije sam osjecao da se one u krajnjoj konzekvenciji odnose i na mene. Iza te srdzbe skrivala se naime mnogo sira odbojnost koja ce u onoj krcmi na Ostrelju biti dopunjena osjecajem nesigurnosti, zapravo straha, da bi svoj jasni izraz nasla naposljetku u upotrebi rijeci unheimlich. To unheimlich odnosilo se na Balkan ili bolje, na pojam Balkana cije carstvo za prosjecnog Evropljanina pocinje odmah vec na suncanoj strani Alpa. Ernst, Evropljanin, navikao se kretati u svijetu kao u svojem svijetu, uredjenom, dobro poznatom i dostatno osmisljenom. Sada se medjutim nasao suocen sa svijetom kojim vlada nepredvidivost, u kojem poredak stvari u trenu moze izmaknuti kontroli, u kojem krhki sloj civiliziranosti svaki cas moze regredirati na bestijalnost. Sa svijetom cudesno pomijesanih zanrova i izmirenih suprotnosti u kojem glupost potvrdjuje svoj prestiz nad pamecu, u kojem ruglo djeluje neodoljivo, a zlo se ogrce najnevinijim izrazima. Njegova reakcija na taj svijet i sama je medjutim pripadala tom svijetu. On je unaprijed odustao od pokusaja da ga shvati svojim svjesnim misljenjem. Iza njegove srdzbe skrivala se abdikacija njegova razuma. Odbojnost je odavala tajnu, nepriznatu privlacnost, a nesigurnost i strah najmanje su bili znaci bacenosti u nepoznato i tudje. Naprotiv, svjedocili su o dubljem prepoznavanju iskonski bliskoga, razotkrivali su dozivljaj ovoga balkanskog svijeta kao potisnutog dijela vlastitog evropskog identiteta. Tada sam mu citirao jednu misao Egona Erwina Kischa iz daleke 1913. godine: Sada cu je ponoviti, jer mislim da ce dobro doci svakomu tko se nadje u gomili Balkanaca koja pijana od jeftine europolatrije zaziva Europu u onom istom ritualnom kodu u kojem urodjenici u susnim razdobljima zazivaju kisu. Agrameri lete u nebo "A u pizdu materinu," mrmljao je poluglasno covjek u tramvaju duboko uzdisuci pri svakoj psovci. Nakon stanovita vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: "Dobro koji vam je djavo covjece, sto psujete neprestano?" - "Kcer mi se sutra udaje za Hercegovca." - Nato ce cijeli tramvaj s dubokim uzdahom: "A u pizdu materinu!" Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je ovaj tip Hrvata, i to Hrvata u jakom, stovise, u najjacem smislu, predmet nemilosrdne poruge. To ruzenje medjutim, ruzenje je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovac izvrgnut ruglu brizljivo su odabrane i nepogresivo se sklapaju u fantom sliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je to od rodjenja. Vec tada mu naime pod jastuk stavljaju plan grada Zagreba, tog ekskluzivnog cilja svih njegovih buducih zivotnih teznji, mjesta koje on, da bi ispunio svoje zivotno poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunosti zavladati. Ali on, taj uljez, ostaje u ocima velegradjana nepopravljivi primitivac, nedouceni provincijalac koji na tamna odijela s kravatom navlaci bijele carapice pretvarajuci sebe u pripadnika plemena white socks, kako ga prekrstava metropolski sleng. Svojoj odioznosti ne zna, ovaj slaboumnik, doskociti drugacije no da u dzepu drzi magnet - kako bi usprkos svemu bio privlacan, barem tako nam pripovijeda vic. No, daleko od toga da je nas Hercegovac tek bezazlena provincijalna budala. Naprotiv, u vicevima se cesto poantira njegova brutalnost. Sto je prvo sto ce uciniti Hercegovac nakon prometne nesrece koju je prouzrocio svojim BMW-om? Zaklopit ce mobitel. Postoji medjutim jos nesto sto je i pored ovog portreta brutalnog, primitivnog i blesavog uljeza iz Hercegovine svim tim vicevima zajednicko. To je mehanizam njihove tvorbe, sovinisticka logika koja ih sve zajedno proizvodi. Svi se ti vicevi i anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog gradjanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju drustvene negativnosti i koja ovako demonizirana postaje simbolicki simptom-uzrocnik sveukupne drustvene nesrece. Zato je naivan svatko tko vjeruje da vicevi o Hercegovcima govore nesto realno o samim Hercegovcima. Odnosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajednickoga koliko je i onaj prljavi, egoisticni, grabezljivi zelenas iz antisemitskih viceva imao zajednickog sa stvarnim Zidovima. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvuci, moze se reci da su danas u ovim vicevima upravo Hercegovci zrtve hrvatskog antisemitizma, zrtve upravo onog politickog projekta na cijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboracku slavu, projekta etnicki ciste hrvatske drzavnosti. Jer Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasistickom kljucu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske drzavnosti. On, koji je bio ispred svih na junackom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih dosljaka, uljeza, tih opancara i siljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katolickog, tisucljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma oliceno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, nasao se u ulozi svoje zrtve. Njegova tragedija, koju je u realnom smislu dovrsio bosanskohercegovacki rat svih protiv sviju, simbolicki je ipak kulminirala onim nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao procitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam nase Srbe, evo vam natrag vasi Hercegovci. Na mjesto iskljucenog Srbina, oko cije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina. Stoga ovdje nije rijec tek o ironiji sudbine, kao sto ni u vicevima o Hercegovcima nije rijec o samim Hercegovcima. Rijec je o logici same stvari, o unutarnjoj nuznosti pokrenutih drustvenih procesa. Nista bolje ne svjedoci o tomu od onog na pocetku citiranog vica. Ondje, naizgled glavni lik u tim vicevima, sam Hercegovac, zapravo uopce i ne izlazi na scenu. Nimalo slucajno. Jer u svim tim vicevima i anegdotama Hercegovac i nije nista drugo do jedna pomocna konstrukcija, neka vrsta provizorne skele podignute oko stvarne gradjevine. Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost, opskurnost ovog uljeza, sluzi samo jednoj svrsi - proizvodjenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvjecenosti, samosvjesne gradjanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira. Na primjeru gore navedenog vica pokazuje se kako je lako rasprsiti ovu iluziju. Dovoljno je samo postaviti pitanje: je li ona fina zagrebacka cura ciju udaju za Hercegovca oplakuje javno, zajedno s citavim tramvajem sugradjana njen otac, je li dakle ta cura uopce zasluzila ista bolje od onog sirovog provincijalnog primitivca? I sto je ona drugo nego i sama jedan proizvod one iste hrvatske malogradjanske ideologije koja je na vlast dovela tog omrazenog Hercegovca; ideologije koja je njoj unaprijed namijenila sasvim odredjenu sudbinu: da slini po raspelu, radja Hrvate i bude kus. A ako joj kojim slucajem uspije probiti se na javnu scenu, onda ce na njoj odigrati vec unaprijed pripremljene uloge. Ili ce nastupiti kao glasnogovornik muskih zelja, od onih politickih do onih intimnih, ili ce kao dekorativni privjesak muske moci odsutjeti kompletni nastup. Ili dakle, da se posluzimo paralelom iz zivotinjskog carstva, kao krestavi papagaj, ili kao paradna kobila. A kad bi se ta nasa cura i uzjogunila, znamo sto bi je cekalo. Nisu malo sminke potrosile zagrebacke dame na prekrivanje masnih sljiva pod ocima. I sto bi htio onaj otac iz vica? Bolje partije od Hercegovca svojoj kceri ionako nece naci. Ali ne psuje on zbog gorke sudbine svoje kceri, nego zbog vlastita ponizenja i nemoci. Vic se naime poigrava slikama koje su duboko ukorijenjene u nasem iskustvu svijeta. On otvoreno zaziva fantazije gotovo mitske tezine. Jednoj grupi ljudi strani uljez otima ono najvrednije cime ona raspolaze - predmet najveceg uzivanja i ujedno zalog reproduktivne sposobnosti grupe, oboje predstavljeno u djevici ciju otimacinu grupa nemocno promatra. Vic je dakle scena najveceg moguceg ponizenja grupe, ponizenja koje u nasem slucaju primitivni Hercegovac nanosi uljudjenom zagrebackom gradjanstvu. Reakcija te grupe na ovo ponizenje jest prije svega bespomocna fascinacija, a sam vic mazohisticki je prikaz njene vlastite kastracije. Upravo je taj jadni zagrebacki malogradjanski mlakonja onaj koji u ovoj prici najvise uziva - u ponizenju koje mu nanosi vitalni i potentni hercegovacki grubijan. Ali, vec smo pokazali da je predmet otimacine u svojoj biti oduvijek vec bio predodredjen za tu svrhu, da su ona fina zagrebacka cura i sirovi hercegovacki provincijalac upravo idealan par. No jednako je jasno i to, da otac i njegovo tramvajsko drustvance oplakuju gubitak necega sto nikada nisu posjedovali - samosvijest gradjanske individualnosti koja se slobodno realizira na intimnom, socijalnom i politickom planu i koja je u svojoj navlastitoj urbanosti jedina prava suprotnost provincijalnom balkanskom primitivizmu predocenom u Hercegovcu iz vica. Kcerima te gradjanske samosvijesti, dakle zakonitim kcerima gradjanske, a time i zenske emancipacije ovog naseg stoljeca, zenama oslobodjenim stega patrijarhalnog morala i obveza spram nacije odnosno drzave, tim vise medjutim svjesnima socijalnog i politickog znacaja svoga spola, tim se zenama nesto takvo kao sto je Hercegovac iz vica nikako ne moze dogoditi. One s njim mogu voditi samo rat, nikada ljubav. S finom zagrebackom curom stvar stoji sasvim drugacije. Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek zivjela s njim, jer je on, odnosno ono sto on reprezentira, dio njezina najintimnijeg zivotnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabezljivost, sve ono dakle sto je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije nista drugo do nalicje njene zagrebacke obiteljske idile, slajerom hipokrizije prekrivena ugnjetacka stvarnost njezina krscanskog morala, sirovi svakidasnji sadrzaj fiktivne finoce njezinog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu dosljak. U svojoj biti i u nasoj stvarnosti on je oduvijek bio rodjeni, premda nepriznati Zagrepcanin. Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni facuk nase metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrebimo teske Matoseve rijeci o Zagrebu i Zagrepcanima, ocajna nemoc polugrada, polukulture, poludrustva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet. Sva zla pripisana u vicevima njemu i smjestena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autenticna su zla glavnoga grada. Tu istinu uostalom nista tako dobro ne iznosi na vidjelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepcani ti koji u njemu psuju ko kocijasi! Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malogradjanina. Oni predstavljaju njegov neuspjeli pokusaj da se izdigne iznad drustvenih, kulturnih i politickih prilika koje ga uvijek iznova sakate i ponizavaju. Oni su izraz njegove nemoci da ovlada silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast da bi odmah potom postao njihova jeftina igracka, predmet njihova izivljavanja. U njima on zivi svoj fiktivni bolji zivot, dopustajuci, u dubokom samosazaljenju, da mu se otima i ono sto nikada nije uspio izgraditi u sebi - svoj gradjanski identitet. U njima ovaj sitni zlobni sovinist, ovaj oportunist iz strasti, ovaj vjeciti nesretnik i polutan na trenutak umislja sebi da je nesto drugo, da bi upravo u toj fantaziji potvrdio svoju nesposobnost da to drugo, bolje, stvarno i postane. Zato, kada ih cujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju. Kuna i jazavac hrvatska basna Basnolik nam je postao zivot u Republici Hrvatskoj. Cini se naime da je sudbina citavog naroda nasla svoj prikaz u sudbini dviju zivotinja, jedne kune i jednog jazavca. Ali ispricajmo najprije kuninu pricu. Njen glamurozni povratak medju Hrvate nije ostao bez osporavanja. Javili su se naime neki koji u uvodjenju kune kao hrvatskog novca vide izravno poistovjecenje Hrvatske s ustaskim rezimom. Ovi kriticari nijecu uglavnom bilo kakvu relevantnu pretpovijest kune kao hrvatske monete i jednoznacno je vezuju uz Pavelicevu endehaziju te time njeno znacenje svode iskljucivo na znacenje jednog fasistickog simbola. Postoje i promicatelji, odnosno u ovom slucaju branitelji kune. Oni nasuprot kriticarima isticu navodnu ukorijenjenost kune u hrvatsku tradiciju i poantiraju neku vrstu njene izvorne nevinosti: cinjenica da se ustaski rezim posluzio kunom kao tradicionalnim hrvatskim plateznim sredstvom nije dovoljna da bi kompromitirala kunu kao takvu, odnosno tradiciju samu. Spor izmedju kunopromicatelja i kunokriticara koncentrirao se tako na pitanje, da li kuna kao ime novca nosi ili ne nosi na sebi fasisticko znacenje. Tako postavljeno pitanje moze medjutim u publici pobuditi iluziju da je na njega moguce jednoznacno odgovoriti, odnosno da spor moze biti odlucen nekom opcevazecom objektivnom istinom. U tom smislu polemika zadobija kvaziznanstveni karakter. Podsjeca na onaj poznati spor izmedju takozvanih deskriptivista i antideskriptivista. U sredistu spora je pitanje kako se imena odnose prema stvarima. Oni prvi drze da je znacenje neke rijeci odredjeno sveznjom svojstava (cluster of properties) koja neko ime dovode u odnos s nekom stvari. U nasem slucaju kuna bi tako bila rijec cije znacenje odredjuju svojstva kao: zivotinja cije krzno svojedobno sluzi u hrvatskim zemljama kao univerzalno sredstvo razmjene, lik s novca koji je svojedobno bio u upotrebi medju Hrvatima, tradicionalno sredstvo placanja u Hrvata, moneta u NDH, nevina zrtva udbaskog srbo-jugo-unitaristicko-cetnicko-komunistickog totalitarizma, hrvatski novac par excellence, simbol hrvatske drzavne i monetarne samostalnosti itd. Ovdje svojstvo kune kao monete u jednom fasistickom rezimu jest tek jedno od svojstava koja odredjuju njeno znacenje i nema nikakvog razloga da to svojstvo uzmemo kao jedino ili kao predominantno. Stovise, vjeruju kunobranitelji, to bi bilo nasilje nad stvarnoscu, akt politicki motiviran, otvoreni izraz neprijateljstva prema hrvatskom narodu i njegovoj samostalnoj drzavi. Kunokriticari, naprotiv, zaigrali bi u tom hipotetickom filozofskom sporu ulogu antideskriptivista. Njihova je teza da se rijec referira na neki objekt posredstvom akta prvotnog krstenja (primal baptism). Kunu je kao hrvatski novac okrstio Ante Pavelic te ona ostaje "ustaska novcana jedinica" (Ivo Banac) u svim mogucim svjetovima i u svim kontrafaktickim situacijama. Nekakvo naknadno konstruiranje predustaske tradicije kune pseudoznanstveno je nadmudrivanje i ne moze zasjeniti ono bitno - poistovjecenje danasnje hrvatske vlasti s ustaskim rezimom, a sto je s obzirom na bilo koji pragmaticni hrvatski interes u najmanju ruku kontraproduktivno, nanosi Hrvatskoj samo stetu te je stoga akt neprijateljski prema hrvatskom narodu i njegovoj samostalnoj drzavi. Ovaj prividno znanstveni karakter spora oko kune ima samo jednu svrhu - da posluzi kao imitacija demokracije, da osnazi iluziju kako se odluke u nas donose na osnovi nekakvih argumenata i nekakve logike. Prije dakle nego se zainteresirana publika dohvati dobacene joj kosti za glodanje te posegne za dodatnom argumentacijom, prije nego li se dakle udubi u proucavanje radova Johna Stuarta Milla i Gottloba Fregea, Searla i Kripkea, valja joj objasniti da je ono najvaznije u ovom sporu, cinjenica da je njegov ishod odlucen prije nego li je spor i zapoceo. Dakle, da je znacenjska mreza u koju se ulovila kuna odredjena drugim momentima, a nikako znanstvenim ili logickim argumentima. Naime, kljuc za razrijesenje zagonetke o znacenju kune drzi jazavac. Isti je naime sve donedavno velikodusno dopustao jedinom zagrebackom satirickom kazalistu da bez naknade koristi njegovo ime kao svoje. A onda je iznenada morao nestati. Bespomocna jadikovka Fadila Hadzica zaziva nedvojbene asocijacije na slucaj kune. Poslusajmo: þ... ne vidim razloga da jednu zivotinju koja postoji vjerojatno dvadeset tisuca godina sada nasilno ukidamo, izbacujemo iz zoologije, iz zivota, cinimo nepodobnom. Ako proglasavamo zivotinje nepodobnima, onda govorimo o mraku i zapravo nemamo nikakvo pravo govoriti o demokraciji.« Svi znamo sto je bilo kobno za jazavca. Zli Srbin Petar Kocic u cijem se djelu spominje ta zivotinja. I nikakva izvorna nevinost jazavca kao zivotinje, nikakva podudarnost s (zivotinjskim) imenima drugih satirickih listova i kazalista u svijetu nije ga mogla spasiti. Svojstvo - biti u naslovu djela jednog Srbina - zbrisalo je sva druga jazavceva svojstva i definitivno odredilo njegov cetnicki identitet. Ona ista logika koju su kunopromicatelji s indignacijom odbacili, jazavca je dosla glave. Sto dolikuje kuni, ne dolikuje jazavcu. Ni medju zivotinjama dakle u novoj hrvatskoj drzavi ni pravice. Slucaj jazavca prava je istina spora oko kune. On cini svaku diskusiju oko kune, svaku argumentaciju za i protiv potpuno irelevantnom i prokazuje svaki racionalni napor oko te argumentacije uzaludnim, odnosno njen razultat posve neobavezujucim. Slucaj jazavca iznosi na vidjelo ono najvaznije - da je oznaciteljska praksa u danasnjoj Hrvatskoj u potpunosti pod vlascu nicim obuzdane politicke samovolje, sto drugim rijecima znaci, da je kompletni hrvatski simbolicki univerzum danas do kraja ideologiziran. Zakljucimo! Sama po sebi kuna niti jest niti nije ustaski simbol. Ustastvo je njeno svojstvo jednako koliko je i cetnistvo svojstvo jazavca. Kuna je dakle ustasica onoliko koliko je i jazavac cetnik. Samo, u nasem danasnjem hrvatskom drustvu, kao sto smo culi i vidjeli, jazavac jest cetnik. Onda je i kuna ... Da, upravo tako, tek u relaciji spram jazavca, tek u razlici/opoziciji spram njega i njegove sudbine zadobija kuna onaj kuzni zadah totalitarne prakse koji u nozdrvama zatim vonja na poznati ustaski smrad. Ono ustasko na kuni nije nesto sto ona iz proslosti donosi u danasnju stvarnost, nego je danasnja stvarnost ono sto kuni priskrbljuje ustasku konotaciju. Nije dakle promocija kune u novu hrvatsku monetu sama po sebi ono sto danasnje hrvatsko drustvo i hrvatsku drzavu poistovjecuje s ustaskom drzavom i fasizmom uopce. Upravo obrnuto, stvarnost danasnjeg hrvatskog drustva jest ono sto od kune cini element identifikacije s ustastvom. Prazno mjesto Trga zrtava fasizma, ustaske uniforme i znakovlje na ulicama, najsramotnije sovinisticke ustaske parole u javnosti, zbrisan i posljednji znak hrvatskog antifasizma, ali prije svega, despotska samovolja vlastodrzaca, njihova necuvena grabezljivost, bezakonje, svi oni nekaznjeni pljackasi i ubojice u samim vrhovima vlasti - to i slicno krsti kunu ustaskom, a ne nekakav pokojni Ante Pavelic. Jednako tako mi ne mozemo reci da akademik Dalibor Brozovic, najrevniji promicatelj kune u Hrvatskoj navodeci sve moguce argumente u njenu korist zastupa zapravo ustastvo. Ali mi zato znamo da akademik Brozovic to ustastvo priziva onda kada tim istim argumentima ne brani jazavca, onda kada bez rijeci protesta pusta jazavca da strada kao cetnik. Onime o cemu govori, Brozovic ne uspijeva osloboditi kunu ustastva, zato jer tu istu kunu sam cini ustaskom upravo onime o cemu suti. Time Akademik vlastitoj argumentaciji u korist kune oduzima svaku vjerodostojnost i skida s nje auru znanstvene kompetencije. Nije Brozovic nikakav zastupnik deskriptivisticke teorije znacenja, nije on nikakav hrvatski Searl, on je tek intelektualni serviser neodgovorne politicke samovolje. Argumentacija kunopromicatelja sadrzi inace jedan veoma indikativan motiv. Da bi oslobodili kunu ustaske konotacije oni je rekonstruiraju u idealnom prostoru nekog meta-znacenja, prostoru ociscenom od sveg politickog i ideoloskog, dakle, i sveg povijesnog. Tako ce Brozovic opetovano naglasavati "iznimnu apoliticnost" kune kao novca, a Stjepan Cuic ce cak ustvrditi kako je narastajima odraslim poslije 1945. naziv valute irelevantan, jer se þ... spram nje odnose izvan ideoloskog i politickog konteksta«. Taj pokusaj da se neki pojam rekonstruira izvan svake ideoloske i politicke konotacije, kao sto bi trebalo biti poznato, ideoloski je postupak par excellence. Taj postupak kojim se povijest naturalizira, ujedno je i postupak mitologizacije. Mit, pisao je Roland Barthes, þne porice stvari, naprotiv, njegova je funkcija da govori o njima; on ih jednostavno prociscuje, cini ih nevinima, daje im prirodno i vjecno opravdanje, daje im jasnocu koja nije jasnoca objasnjenja, nego jasnoca cinjenicne tvrdnje«. Pisac i akademik u ulozi kunopromicatelja postaju tako ideolozi i mitotvorci. U svom ideoloski ovako prociscenom, oprirodjenom vidu, u svojoj apsolutnoj nevinosti i vjecnoj sveprisutnosti jedina funkcija koju kuna jos moze imati jest to da bude element u mitu o stvaranju hrvatske drzave. Tek unutar toga mita ona je apriorno oslobodjena svake negativne konotacije. Ovdje ona ima moc da uzvisena u svojoj izvanvremenskoj supstancijalnosti hini nevinost spram bilo koje svoje konkretizacije, spram bilo kojeg ozbiljenja, pa tako i moc da jednostavno apstrahira od sveg zla ustaske drzave, jednako kao sto nam se i ideja hrvatske drzavnosti natura u tom mitu kao nesto apriorno nevino i cisto, nesto sto vjecno perzistira u beskonacnoj razlici spram svake svoje realizacije. Utoliko se svi prigovori koji naglasavaju pragmaticni, konkretni moment problema s uvodjenjem kune - to da bi ovakvo ime valute moglo stetiti gospodarskim interesima Hrvatske, dakle da je u tom smislu kontraproduktivno, - odbijaju o golotinju kunine istine: ona nije uvedena zato da bi konkretnim, zivucim Hrvatima bilo bolje, nego zato da u mitskim slikama podupre njihov imaginarni identitet. Sada se pokazuju sve pogubne posljedice ciscenja Hrvatske od svih znakova antifasizma. Jedno drustvo je u histericnoj potrebi da uspostavi apsolutnu razliku spram svoje nedavne proslosti porusilo sve simbolicke mostove za sobom, unistilo je svaki element koji je omogucavao simbolicku identifikaciju s prosloscu, zauzimanje diskurzivnog odnosa prema njoj i kontinuitet identiteta u nuznim promjenama. Stvoren je golemi zjev, crna simbolicka rupa koja nije nadsvodjena novim simbolickim univerzumom, nego je provizorno zasuta mitskim slikama imaginarnog identiteta, slikama poraza i pobjede, ponizenja i osvete. Rezultat nije zrela svijest o tomu odakle dolazimo, sto jesmo i sto se to s nama zbiva, nije dakle simbolicki poopciv, komunikativni izraz nacionalnog identiteta, nego autisticka gvalja izmrcvarene duse stjesnjene u sado-mazo grcu izmedju samoprozdiruceg straha i omnipotentnog gnjeva. Tako je Hrvatima od Drugog svjetskog rata u njihovom povijesnom identitetu ostala tek gola trauma poraza. Kuna je fantazijska kompenzacija tog poraza, mitska slika uskrsnuca onog vjecnog, nicim okaljanog, apsolutno nevinog, neunistivog hrvatstva. Ali mit, a pogotovo nacionalni mit, ne moze pretvoriti poraz u pobjedu. Moze medjutim poraz ponoviti. Najbolji primjer za to je Bleiburg - tragedija koja se Hrvatima dogodila dva puta. Prvi puta kao stvarno stradanje tisuca konkretnih ljudi, najcesce nevinih zrtava divlje osvete pobjednika, i drugi put, kad je od te stvarne tragedije stvoren mit, stvoreno hrvatsko Kosovo. Spiritus movens te mitomanije, kojemu je uspjelo posrbiti hrvatsku kulturu i politiku, citavu hrvatsku stvarnost, temeljitije no sto bi to Srbi ikada mogli uciniti, jest ustaski ressentiment - onaj pravi promotor kune u novi hrvatski novac. S malo maste moguce je zamisliti hipoteticki susret dviju zivotinja: kune koja se iz mraka uspinje k bljestavo osvijetljenoj pozornici i jazavca koji istim putom silazi u mrak neke svoje Jazovke. Pretpostavimo da su im se pogledi sreli. E pa ti pogledi nijemo su naravoucenije basne koju zivimo u tuznoj Republici Hrvatskoj. Dobri plavi djecaci "I am an artist and I am not guilty", citira hrvatski knjizevnik Borivoj Radakovic, "staru dobru punkericu Patti Smith", pokusavajuci se obraniti od rigidnog napada Vecernjakova rodoljubnog zanovijetala Milana Ivkosica. Najprije, za sto ga je optuzilo? U cinjenici da je na scenu Jazavca/Kerempuha postavljena Radakoviceva komedija Dobro dosli u plavi pakao, Ivkosic je otkrio nastavak stare, dobro nam poznate zavjere Srba protiv Hrvatske. U kontekstu najnovijih izjava Milana Djukica, predsjednika Srpske narodne stranke - "nije, kaze, spreman pucati u svoga brata" - opiranja upravitelja kazalista Duska Ljustine promjeni imena Jazavac u Kerempuh, pri cemu taj Dusko Ljustina, kako nam otkriva Ivkosic, vuce podrijetlo od oca Srbina, dopusteno je u istom kazalistu uprizorenje djela "jednog drugog Srbina, sina srpskog oficira", Borivoja Radakovica. Taj sad Borivoj Radakovic koji je poceo svoju karijeru u zloglasnom casopisu za kulturu Oko, kad je taj casopis vodio Goran Babic, koji danas hrabri srpske agresore, a onda je kao urednik Oka cinio ono sto danas cine cetnici u Hrvatskoj, dakle taj sin srpskog oficira Borivoj Radakovic, taj JNA-estet i zvezdas, pise jedan kazalisni tekst u obranu imena Dinamo i podrzava navijace i javnost u protivljenju predsjedniku Tudjmanu. Stovise, brani nekakve zagrebacke vrijednosti pred nasrtajem agresivnih provincijalaca, cemu nasjedaju ne samo Bad Blue Boysi, nego se njome daju ganuti do suza i neki pisci, reziseri, stari Dinamovi igraci, treneri, ukratko javnost zagrebacka, hrvatska, mediji, svi pljescu toj predstavi i cak joj dodjeljuju nagrade. Ivkosic se medjutim ne da zavesti ni zbuniti. "Kultura i sport su podrucja u kojima se ne puca mecima, ali se puca iz drugog oruzja", kaze i napinje luk. Strijela je odapeta. Radakovic pak, s druge strane, misli da on nije ona prava meta, da Ivkosiceva strijela hita ka pogresnom cilju. "Ne, to nisam ja!", pokusava se braniti. Tako on nije onaj zli Srbin jer je sve te srpske zlocince, cetnike/koljace, srpske politicare javno poslao u picku materinu; jer s onim Goranom Babicem godinama nije razgovarao, dok je zbog istoga trpio najruznija ideoloska maltretiranja; jer je u Oku dao otkaz jos 1988., a uostalom, i svi drugi, pa i danas najveci Hrvati, ukljucujuci samog Ivkosica, objavljivali su u tom istom Oku; jer je veoma mnogo pisao protiv JNA i prokazao istu kao huntu; jer je njegov otac, taj srpski oficir, od 1968. bio u mirovini i jer je on, Radakovic, jedan antimarcijalist, antimilitarist i pacifist koji je isao u osnovnu skolu "Kruge II" na Trnju, a zatim jos i u gimnaziju i na fakultet, sve to u Zagrebu i na zagrebackom asfaltu, a uz rock and roll, plesnjake i sve ostalo; jer se, iako pacifist koji je javno porucio kako se nece odazvati ni na ciji poziv i ni pod ciji stijeg, prijavio par mjeseci kasnije u dobrovoljacku jedinicu Drustva hrvatskih knjizevnika; jer Djukica ne poznaje, a Milosevica ne voli; jer nije zvezdas, nego je samo simpatizirao davno jednog igraca istog kluba i jer je zaljubljenik u plavu boju te zajedno s Bad Blue Boysima glasno pjeva "Dinamo, ja volim"; i jer je naposljetku taj Ivkosic jedan toboznji kulturnjak, a zapravo samozvani policajac i nadripoliticar, dok je on, Radakovic, napisao knjizevno djelo, a knjizevna djela ne ruse drzave, daleko bilo, nego se pisu iz plemenitijih pobuda, kao sto je Radakovicevo nadahnuce - "cestito nastojanje zagrebackih mladica na svom identitetu i dignitetu". I to bi bilo to. Ovdje Milan Ivkosic u ulozi hrvatskog Herakla koji se usred Zagreba dohvatio sa stoglavom srpskom hidrom, a ondje Borivoj Radakovic, koji tvrdi da je sve to jedna zabuna, da on nije ta otrovna srpska hidra i uopce da nije nikakva divljac za odstrel nego jedno malo pitomo janje, nevino kao sto nevin moze biti samo kakav pisac - "ja sam umjetnik i nisam kriv". Ta kvazipolemika ostaje nazalost komedija zabune i onda kad u njoj prepoznajemo cinjenicnu tragicnost: krvozednog lovca, progonjenu divljac i nasu danasnju hrvatsku kulturu kao revir politicke i ideoloske hajke u kojoj se svatko, ali doslovno svatko, moze naci pod rezimom slobodnog odstrela. Jednom odapete, strijele ovdje pogadjaju. Tko im se pokusa izmaknuti, svoju, i nasu zajednicku tragediju samo ce uciniti smijesnom. Zabuna je medjutim, sadrzajno negdje drugdje. U naizgled sitnom detalju. Bad Blue Boysi su za Ivkosica "djeca", "navijacka neduznost", "neduzna mladez", a u Radakovicevoj obrani oni postaju "cestiti zagrebacki mladici". Nije li to cudno? I proturjecno! Ne bi li ti mladici i ta djeca trebali biti ono za sto se sami smatraju, naime zli, bad, a ne good Blue Boys? Idemo redom. Bad Blue Boysi najprije su zli u fantaziji koju imaju o samima sebi, dakle u vlastitoj imaginaciji. Oni sebe doista vide kao zlocestu djecu s margine drustva, kao element vise ili manje ritualiziranog neprijateljstva prema tom drustvu. Image opozicionarstva i disidentstva, koji sami njeguju, bitna je tocka u njihovu idenitetu. U onom smislu u kojem drzava razumije sebe kao instanciju reda i organizacije, dakle u fantaziji svojih predstavnika, od politicara do sportskih novinara drzavne televizije, Bad Blue Boysi su faktor drustvenog nereda. Kaos, anarhija, nasilje, neodvojivi su od njihove biti. Kao domaca verzija internacionalnog nogometnog huliganstva, Bad Blue Boysi su drustvena devijacija koju valja ispraviti, ako je nuzno i represivnim mjerama. Drzava ih dakle vidi takodjer kao zle. Naposljetku, Bad Blue Boysi su ono sto kaze njihovo ime, dakle zli, i za one njima jednake, predstavnike drugih, konkurentskih navijackih plemena, a samo olicenje zla oni su bili i vjerojatno ostali upravo u ocima zvezdasa. Dakle, njihova drzava i njihovi navijacki konkurenti vide Bad Blue Boyse onako kako ovi vide sami sebe, naime kao zle. Za koga su onda oni dobri, u cijem se to pogledu ovi opaki huligani pretvaraju u neduznu djecicu velegradskog asfalta? Bad Blue Boysi su neduzna mladez samo u ocima huligana beskonacno veceg i jaceg no sto su oni sami. Oni su dobri plavi djecaci samo sa stajalista zla neusporedivo veceg no sto je njihovo. Zli plavi decko zagrebacki, taj sitni prigradski stemer, kampanjski bukac i prigodni siledzija milo je dijete upravo za danasnju hrvatsku drzavu koja pravno stiti i zaposljava djecoubojice, koja uokolo, po susjednim drzavama vodi svoje male, neuspjesne, ali zato i te kako krvave ratove, koja vuce za nos stotine tisuca ljudi, zrtava njezine vlastite lakomislenosti i nekompetentnosti, koja se na racun trecih pokusava nagoditi s prvoklasnim zlocincima koji su nju samu ponizili, orobili i unakazili. Ako postoji neka razlika izmedju onog gradjanina koji je u polumraku kakve trnjanske ulicice za skupe pare otkupio od lokalnog huligana komad obicne cigle i hrvatskog naroda koji je platio svoj medvedgradski monument ili redovito placa svoju drzavnu televiziju, onda je ta razlika tek kvantitativna. Uopce, sto je krsenje javnog reda i mira naspram osnivanja nove drzave? Sada je valjda jasno s kojeg se to motrista Bad Blue Boysi ukazuju Ivkosicu kao neduzna djecica. Njegova pozicija jest pozicija drzavnog huligana, huliganstva podignutog na razinu drzavne politike koju on Ivkosic zastupa sudjelujuci u jednom izuzetno vaznom segmentu njezine aktivnosti - stvaranju i podrzavanju atmosfere linca, iznoseci tako na vidjelo realni supstrat slavnog tisucljetnog sna - sirovi sovinizam. Zasto je medjutim upravo Radakovic morao postati metom? Zato jer on takav kakav jest provaljuje cijelu pricu o Srbima kao stranom elementu na hrvatskom nacionalnom organizmu. On tu pricu, nezamjenjivu u konstrukciji hrvatskog drzavotovorstva, prokazuje u samoj njenoj ideoloskoj istini. Radakovic naime nije nista od onoga sto bi Srbin morao biti. Stovise, on je susta suprotnost onoj primitivnoj balkanskoj seljacini koja nas je tlacila ne dopustajuci nam da postanemo ono sto smo oduvijek bili, navlastiti pripadnici zapadne, europske civilizacije. U svojoj urbanosti i modernosti, sa svojom iskonsko hrvatskom kajkavstinom i esencijalnim purgerstvom postao je odvec slican fantaziji koju Hrvat ima o samome sebi, a da bi to moglo ostati nekaznjeno. On postaje omrazeni Srbin upravo zato jer se tako provokativno, tako ekscesivno ne razlikuje od Hrvata. Radakovic je egzemplarna zrtva. Njegov slucaj je poruka rezima: nema tog hrvatstva koje ce zastititi covjeka od sudbine Srbina u Hrvatskoj - sudbine paradigmatskog drzavnog neprijatelja. Iluzija da moze uteci toj sudbini cini Radakovicevu obranu kontraproduktivnom. To najbolje dolazi do izrazaja u cinjenici da su Bad Blue Boysi i za njega, kao i za Ivkosica, "cestiti mladici". Ali iz dijametralno suprotnog razloga. Oni su naime bili spremni prijeci preko Radakoviceva srpstva. "Istinabog, bolje bi bilo da je Dobrodosli u plavi pakao napisao Hrvat, ali da su svi Srbi kao Boro, ovog rata ne bi bilo", citira Radakovic jednoga od njih, misleci da njihovom miloscu moze kupiti milost hrvatske drzave. Bad Blue Boysi su dakle dobra djeca za oba kraja batine, za drustvenu moc koja ne zna vise ni za kakva ogranicenja, ali i za drustvenu nemoc koja misli da jos moze zasluziti kakvu milost. Njihova je istina ipak s onu stranu dobra i zla. Ona je istina samog drustva cijom scenom u glavnoj roli dominira ta batina bilo u prvom planu, bilo u nevidljivoj svenazocnosti. Na toj sceni BBB su pik zibneri, jedan koliko beznacajan toliko i manipulabilan faktor. Ignorirajuci upravo te drustvene uvjete svoga slucaja Radakovic u svojoj obrani pred citavom javnoscu ponovno egzercira ono zbog cega je i postao slucaj - svoju drustvenu nemoc. U samoj predstavi medjutim, on je zlim plavim deckima odista vratio njihov identitet navijackog plemena, identitet koji su izgubili u onom razdoblju idile koja je nakratko zavladala izmedju njih i drzave. I to tako sto obnavlja, ne samo u inzistiranju na imenu Dinamo, njihov kult disidentstva, sto ih prikazuje onakvima kakvi bi oni u vlastitim fantazijama htjeli biti - nepokoreni, divlji, neprijateljski prema svakoj vlasti, ukratko zlocesti. Ali ih je ujedno iz njihova autenticnog subkulturnog miljea, ulice, premjestio u kazaliste i izrucio uzivanju nacionalne kulturne elite. Ovi pak u Bad Blue Boysima nikada nisu prepoznali autenticnu kulturnu pojavu, ozbiljan izazov njihovoj tradicionalistickoj kulturi. Naprotiv, u subkulturnim pojavama vidjeli su samo manifestaciju vlastite politicke volje za ciju artikulaciju nikada nisu imali dovoljno gradjanske hrabrosti. Njihova frustracija, nemoc da se otvoreno angaziraju za svoje gradjanske ideale, i da riskiraju svoju elitnu poziciju nalazi svoju kompenzaciju u teatarskom aplauzu zlim plavim deckima. Reprezentant elitne nacionalne kulture, taj vjeciti kibicer drustvene drame dobio je natrag svog junaka, svoje milo dijete uvijek spremno da izgubi zube i ne samo zube za njegove slobodarske ideale. A hrvatski knjizevnik Borivoj Radakovic? Njegov paradoks je sljedeci: kad je izazvan kao gradjanin on se poziva na nekakvu apriornu artisticku neduznost te se opravdava za ono za sto nije kriv, za cinjenicu na primjer da je sin srpskog oficira. Ali nije u stanju otvoreno i hrabro, kao odgovorni gradjanin, odgovoriti kritikom one drustvene situacije koja od njega, i ne samo njega, cini nevinu zrtvu. Namjesto drustvene kritike on se kurci bez pokrica. Pa javno salje u picku materinu srpske zlocince i ostale njihove balkanske ekvivalente. Kao da se drustveno zlo dade jednostavno otpickariti! Naprotiv, kada nastupa kao umjetnik, on divlju subkulturnu pojavu kroti na kazalisnim daskama i servira je frustriranoj nasladi upravo onog gradjanskog konformizma i oportunizma bez cije kolaboracije nikada naseg Radakovica ne bi ganjali po novinama kao kakvo sugavo pseto. Borivoj Radakovic bi htio u danasnjoj Hrvatskoj ostati nevin. Kao umjetnik, kako mu preporuca Patti Smith. Jedan od najvecih punkera devetnaestog stoljeca, Hegel, porucio bi mu nesto pametnije: Samo kamen je nevin, Radakovicu! Cekajuci Fortinbrasa Mozda jos uvijek ne znamo sve, ali znamo dovoljno. Isprva stidljivo, u uzgrednim aluzijama, a potom sve bucnije, kao prvorazredna senzacija, cinjenicna istina o razmjerima zlocina pocinjenih u ovom ratu probila se u javnost. Maglovit mucni dojam o onoj drugoj, neherojskoj strani rata dobio je jasnije konture. Na gruboj i jednostavnoj skici iskrsli su detalji: toponimi egzekucija, masovne grobnice, konkretne metode mucenja, silovanja, ubijanja i naposljetku imena i prezimena vjerojatnih pocinitelja. Pocela je velika repersonalizacija rata. I dok nacija iz anonimnosti kolektivnog podviga jos uvijek revno izvlaci nove i nove junake obecavajuci im besmrtnu slavu, sa svojim zlocincima ta ista nacija ne zna sto bi otpocela. Ovoga puta medjutim nije izvjesno da je na izlazu iz labirinta moguce mimoici vlastite zlocine. Postoji jedan primitivan nacin dresure nekih zivotinja. Psu ili macki koji bi se uneredili na nezgodnom mjestu gazda bi zabio njusku u njihov izmet i dobro ih izudarao. Nesto slicno su Amerikanci cetrdeset pete cinili u pobijedjenoj Njemackoj. U netom oslobodjene konclogore dovodili bi lokalno njemacko stanovnistvo i suocavali ga s gomilama leseva, s onim sablasnim, izgladnjivanjem sasusenim truplima. Bio je to pokusaj americkih oficira potresenih istim prizorima da naivno i brzopleto doskoce sveprisutnom izgovoru svjedoka/pocinitelja: nismo znali. Te su ovim tihim i diskretnim susjedima tvornica smrti zabijali nos u smrad zlocina koji bi bez njihove sutnje i sljepila, bez njihova "neznanja" bio neizvediv. Posljednji slucaj u kojem je hrvatsko drustvo na otkrice zlocina reagiralo na tradicionalan nismo znali - nacin bila je Jazovka. Kosturima iz ove jame medjutim ni u jednom trenutku nije dana sansa da u kolektivnoj svijesti postanu ono sto su realno bili - zrtve ratnog zlocina. Nije postavljeno pitanje konkretne, osobne odgovornosti za taj zlocin, zlo Jazovke nije sagledano u cinjenici da je nad njom bez ikakva suda provedena jedna zlocinacka egzekucija, a jos manje se pitalo za onaj masovni gradjanski kukavicluk koji je gotovo pola stoljeca osiguravao ne samo sutnju o ovome zlocinu, nego i servilno idealiziranje one totalitarne vlasti koja je zlocin skrivila. Heureka efekt koji je s otkricem kostura u Jazovki zahvatio siroke narodne mase nije bio znak spoznaje lazi totalitarnog drustva, kako se zelio predstaviti, nego laz o vlastitoj ulozi koje su te siroke narodne mase odigrale u njemu. Jazovka je, kao jama palih komunistickih andjela, postala tada najvece ideolosko cistiliste u Hrvatskoj. U nju su usle nebrojene divizije Titovih komunista i Jugoslavena, da bi iz nje izasle nepregledne falange iskrenih krscana i drzavotvornih Hrvata. Tako simbolicki potrosena ostala je Jazovka ono sto je i bila - mjesto slijepe zlocinacke osvete, nad kojim se ponovno zaziva slijepa zlocinacka osveta. Mi, svjedoci danasnjeg rata, necemo moci reci cak ni to da nismo znali. Nas nitko nece morati scepati za okovratnik i zabiti nam nos u vlastiti moralni izmet. Mi se u tom izmetu valjamo ko svinja u kaljuzi i, kako se cini, nije nam nista neugodnije no njoj. Dakle mi ne samo da znamo za zlocine pocinjene u ime nasih najvisih nacionalnih ideala, nego mi i znamo da znamo, a to znaci u konkretnom hrvatskom slucaju, da hrvatsko drustvo, zahvaljujuci hrvatskoj javnosti, zna da hrvatska drzava zna za zlocine, poznaje pocinitelje i ne cini nista protiv njih. Stovise, cak su i sami pocinitelji do u najsitnije detalje opisali svoje zlocine, skidajuci s njih i posljednju crtu tajanstvenosti. Sve je dakle do kraja transparentno, sve se zna, ali to nema nikakvih posljedica i nista ne mijenja na samoj stvari. I dok drzava cinicno egzercira nadmoc svoje samovolje, pravo koje si je sama uzela, da cini ili ne cini sto joj je volja, ne podnoseci nikomu racuna za to, hrvatsko se gradjansko drustvo u svojim najistaknutijim reprezentantima, vecini intelektualaca, natjece u smisljanju sve nevjerojatnijih strategija potiskivanja. Drustveni razum prijeko potreban u suocavanju kolektiva s vlastitim zlocinima uludo se trosi u stupidnim racionalizacijama. Za Hrvatsku je u tom smislu karakteristican slucaj rusenja Mostara, konkretnije mostarskog Starog mosta. Taj nedvojbeno hrvatski zlocin, sasvim u rangu srpskog razaranja Vukovara, jos nije dospio do hrvatske savjesti, a kamoli do hrvatske pravne drzave. Nezaboravnu tezu novinara Jure Ilica, objavljenu neposredno nakon samog rusenja, da je most naime srusio rat, danas zamjenjuju jos sumanutije tvrdnje o vinovnicima ovog zlocina. U zadnjem broju Vijenca, Grozdana Cvitan doslovno porucuje ovo: "... zaista ne znam tko ga je srusio, ali je sigurno da su to napravili oni koji su ovaj rat na Balkanu poceli. Amerikanci, koji su preko svoga veleposlanika u Beogradu i gospodina Bakera porucili kako ce poduprijeti cjelovitu Jugoslaviju.« Ove rijeci valja imati na umu kad jednom cujemo od Klare Mandic kako je Vukovar razorio vatikanski kler, ili kad ce nam jedna Biljana Plavsic objasniti kako su Sarajevo unistili ti isti Amerikanci jer su podrzavali cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Nije nimalo slucajno da i mi nasu Grozdanu za trku imamo. A jos manje je onda slucajno da nam je upravo ona amnestirala Srbe od optuzbe za otpocinjanje rata u bivsoj Jugoslaviji. Postoji jedna iluzija, sveprisutna u Hrvatskoj, da bi preuzimanje odgovornosti za zlocine koje je u ratu skrivila hrvatska strana dovelo u pitanje navodno posve jasnu generalnu tezu o krivnji za rat u kojoj je Srbija agresor, a Hrvatska nevina zrtva. Dovesti dakle hrvatske zlocince pred hrvatske sudove, obestetiti sve njihove nevine zrtve, simbolicki demonstrirati kajanje i zatraziti javni oprost, to bi, prema ovom shvacanju, vodilo izjednacenju zrtve i agresora, potkopalo ionako slabe hrvatske politicke pozicije u odsudnom trenu pred konacno razrjesenje drame, gurnulo nas u balkansku jamu u kojoj su svi jednako nepodnosljivi divljaci i zlocinci, ukratko, nesto takvo bio bi egzemplarni cin veleizdaje. Ne postoje medjutim nikakvi racionalni argumenti koji bi potkrijepili ovakve tvrdnje. Vec i povrsan uvid u cinjenicni materijal o zlocinima na prostoru bivse Jugoslavije govori nesto sasvim drugo. Uzmimo kao primjer neke cinjenice iz nedavno objavljenog "Konacnog izvjestaja Komisije eksperata oformljene po nalogu Rezolucije 780 (1992) Vijeca sigurnosti UN". Komisija je utvrdila postojanje 187 masovnih grobnica na podrucju bivse Jugoslavije. Za 87 grobnica nije ustanovljena odgovornost ni jedne od sukobljenih strana. Od preostalih, za njih 81 okrivljuju se Srbi. Hrvatima se na teret stavljaju 16, a Muslimanima 5. Ove cinjenice u osnovi uopce ne proturjece opcem dojmu o odgovornosti za ratna zlodjela. Stovise, krivnju ne izjednacuju, nego je izgleda raspodjeljuju prema stvarnim zaslugama. Dva primjera iz slucaja masovnih grobnica, koja je iz obimnog izvjestaja Komisije izdvojilo i citateljstvu prezentiralo beogradsko Vreme, takodjer potvrdjuju ono sto hrvatska javnost vec zna i sto ni u kojem slucaju ne sugerira jednakost u krivnji izmedju hrvatske i srpske strane. U grobnici na poljoprivrednom dobru Ovcara nalaze se ostaci oko 200 ljudi, uglavnom onih koji su se u studenom 1991, kad su srpske snage zauzele Vukovar nalazili u gradskoj bolnici. Srbi nisu dopustili rad ekspertnom timu Komisije trazeci da se najprije ispita slucaj Pakracke Poljane. To je ucinjeno, i ondje je u devet odvojenih grobnica pronadjeno 19 leseva. Za zlocin u Pakrackoj Poljani tereti se hrvatska strana. Zanimljiv detalj: Komisiji je sugerirano, vjerojatno od strane Srba iz okupirnog dijela Hrvatske, kako Pakracka Poljana krije i vise od 1700 zrtava. Stoga se ekshumaciji pristupilo seriozno (iskopana je 71 rupa), no cini se da je brojka od 19 zrtava konacna. Ta dva primjera zorno pokazuju ne samo stvarni nesrazmjer u zlocinima dviju strana, nego svjedoce i o neuspjelom pokusaju jedne strane, srpske, da umanji vlastito zlodjelo preuvelicavanjem zlodjela druge strane. Ta druga strana, hrvatska, po svemu sudeci nema nikakva razloga bojati se istine i pravde. Stovise, trezveni razum vidi samo korist od jednog takvog rasciscavanja pravne i moralne situacije u kojoj se naslo hrvatsko drustvo. Pa ipak, hrvatski gradjani kao da nemaju nista protiv svjesnog suzivota sa zlocincima. Oni u bescutnoj ravnodusnosti cekaju da pored njihove vlastite drzave, zelja za kojom je navodno bila osnovni pokretac citave njihove povijesti, da pored dakle njihovih hrvatskih zakona, hrvatskih sudaca, hrvatske policije i hrvatskih zatvora, pored hrvatske savjesti i hrvatskog morala, neka druga, strana, instancija obavi taj prljavi posao i pred njihovim, nasim, nosevima ocisti nas vlastiti hrvatski smrad. Ima li veceg ponizenja za hrvatski narod od cinjenice da ce njegove zlocince na odgovornost pozvati tuzitelj iz Juznoafricke republike i to pred sud u Haag? Gdje su sad one silne mase kojima bi pjena bijesne odlucnosti izbijala na usta kad su ih vodje huskale hrvatskom puskom na hrvatskom ramenu i hrvatskom lisnicom u hrvatskom dzepu? Sto su zamukli, kamo su nestali sada kad hrvatskog zlocinca treba dovesti pred hrvatski sud? Zavukli su se, sve te silne junacine, u oklop svoje intime, gdje sebi u bradu naricu nad gorkom sudbinom njih samih i njihova naroda, poluglasno psuju vlastodrsce, ogovaraju one koji su drustveni kaos bolje iskoristili od njih samih i cekaju da ih netko drugi iznova oslobodi tih okova, ponovno ucini od njih heroje povijesti, odabrane ostvaritelje tisucljetnih snova. Njihova ravnodusnost kojom podnose sramotni zivot sa zlocinom ona je ista ravnodusnost kojom su gotovo pola stoljeca sutjeli o kosturima iz Jazovke i kojom danas mirno prolaze pored susjedove minirane kuce, ili prognanickog logora, punog nesretnih hrvatskih pehista. To je ona ista ravnodusnost u cijem toplom okrilju je tako dobro uspijevala harmonija najplemenitijih nacionalnih ideala i one, s koljena na koljeno prenosene najsirovije sovinisticke mrznje. Velika povijesna uloga malog hrvatskog covjeka na koncu se uvijek svodila na ulogu kakvog sitnog statista koji vise zabunom no dramaturskom logikom stupa na scenu hamletovske tragedije kad je ta tragedija onim poznatim pokoljem vec skoncala i kad na toj sceni nije za vidjeti vise nista osim jezovite hrpe leseva. I tad medju tim lesevima zapocinje autenticna drama hrvatskog covjeka, kao drama vjecnog iscekivanja Fortinbrasa - neke sile izvan njega samoga koja ce umjesto njega razrijesiti njegov problem. Oluja Komentirajuci na press-konferenciji u Becu vojnu akciju hrvatske drzave u bivsoj srpskoj krajini jedan clan Hrvatskog helsinskog odbora rekao je da je ta akcija s pravnog stajalista potpuno u redu, ali da ona ujedno predstavlja moralni disaster. Njegove rijeci najbolje su opisale odnos koji vecina vanjskih promatraca ima prema vojnoj reintegraciji donedavno okupiranih dijelova RH. Nitko naime ozbiljno ne osporava pravo Hrvatske da ostvari suverenitet nad cjelokupnim svojim podrucjem, ali gotovo svatko dovodi u pitanje moralni karakter te akcije. Slike hrvatskih vojnika koji se u Kninu ni pred kamerama stranih televizija ne ustezu od otvorene pljacke, nizovi do temelja spaljenih srpskih kuca i naposljetku scene masovnog egzodusa Srba, vise su od usputne mrlje na blistavoj vojnoj pobjedi. Taj dojam ne mijenja ni cinjenica da hrvatska politicka scena, najveci dio hrvatske javnosti i najvjerojatnije gotovo sve ono sto u RH sebe dade nazivati pucanstvom ne vidi nikakav moralni problem u vojnom zaposjedanju krajine. Prihvatiti taj stav znacilo bi pristati na logiku onog slijepca koji misli da ne vidi svijet oko sebe zato sto je ovaj malen i nezamjetljiv, a ne zato sto je on slijep. Tomu nasuprot dade se argumentirati teza da je moralni problem danas najvazniji hrvatski problem. O cemu je rijec? S cisto drzavnopravnog aspekta ne moze se naime dovoditi u pitanje pravo hrvatske drzave da uspostavi svoju vlast na cjelokupnom teritoriju unutar kojeg je medjunarodno priznata. U tom smislu akcija hrvatske egzekutive je legalna. To medjutim jos uvijek ne znaci i da je ona legitimna. Juristicko-eticko nacelo legitimnosti ukljucuje naime i dimenziju koja se nalazi s onu stranu pozitivnog zakonskog poretka - dimenziju moralne opravdanosti ili neopravdanosti nekog drzavnog cina. Ovdje naime odlucujucu ulogu igraju vrijednosti koje nadilaze i drzavu i njeno pravo. Rijec je o problemu koji je uocio jos Kant. Da bismo naime vrednovali neku radnju nije dovoljno ustanoviti da li se ona jednostavno podudara ili ne podudara sa zakonom. Valja se takodjer upitati i o unutarnjoj motivaciji kojom se postuje odnosno provodi zakon. To u nasem slucaju konkretno znaci da nam ne moze biti svejedno s kojim je motivima pokrenuta i provedena "vojno-redarstvena akcija Oluja". Da li se naime u tu akciju krenulo zato da se na cijelom teritoriju RH uspostavi zakonitost koju su svojedobno ukinuli srpski teroristi i JNA, da se dakle vrati pravna drzava koja bi svim gradjanima bez ikakve diskriminacije osigurala sva ona prava koja im garantira hrvatski ustav, da se dakle svim ljudima ondje garantira sigurnost njihove imovine i njihova zivota, ali i da se kazne svi pocinjeni zlocini i uspostavi red dostojan zivota u normalnom evropskom drustvu na kraju dvadesetog stoljeca. Ovo bi svakako bio motiv one drzave koja je svoje uspostavljanje legitimirala u autenticnim demokratskim nacelima, u ideji drzave koja promice i stiti najprije ljudska prava, a onda i sve ostalo na sto se prema zakonima obvezala. A sto ako je motiv bio sasvim drugi? Na primjer, da se konacno rijesi srpsko pitanje u Hrvatskoj. U prilog ovoj mogucnosti najprije govore ona zbivanja na oslobodjenom podrucju koja su potakla moralno zgrazanje vanjskih promatraca, na prvom mjestu vec spomenute pljacke i paljevine. Nazire se naime neugodan paradoks. RH argumentira Oluju pred svjetskom javnoscu na prvom mjestu njenom legalnoscu - rijec je o neospornom pravu drzave da protegne svoju vlast na sve dijelove svog teritorija. A zatim u svjetskoj javnosti prezentira slike hrvatskih vojnika i policajaca koji ukoliko vec sami ne pale i ne pljackaju barem ne sprijecavaju druge da to cine. Hrvatska je dakle povratila vlast nad doticnim teritorijem zato da tu vlast ne bi vrsila, ne dakle da bi ukinula nelegalnu vlast srpskih pobunjenika, nego da bi ukinula svaku vlast uopce! Hrvatska se drzava ponovno uspostavlja zato da bi se smjesta sama ukinula. Ona pokrece ratnu masineriju u ime zakona, da bi potom taj zakon ili sama gazila ili potpuno ignorirala. Ona se poziva na pravo suverenosti proizaslo iz volje hrvatskog politickog naroda, da bi taj politicki narod srozala na podivljalu rulju koju niti umije niti hoce kontrolirati. Njen poredak je dakle opci nered, njena vlast je bezvlasce, a njen temeljni zakon bezakonje. Njen najvisi drzavni interes, interes je njena samoukidanja kao drzave. Ne! "Vojno redarstvena akcija Oluja" nije legitimna. Stovise, ona naknadno opravdava srpske pobunjenike dajuci im napokon dovoljan razlog za pobunu, razlog kojeg nisu imali onda kad je ta pobuna izbila. Ali ujedno im pruza i razlog njihova kompletna egzodusa. U tom smislu Srbi nisu pogrijesili sto su otisli. Stoga ih se kao kolektivni entitet i ne moze zaliti, koliko god sudbine pojedinacnih pripadnika ovog naroda bile tragicne. Ne s razloga osvetoljubiva cinizma: ta dogadja im se ono sto su cinili drugima, protjerani su kao protjerivaci, opljackani kao pljackasi i popaljeni kao palikuce. Stvar stoji puno gore. Oni naime u cjelini odlaze zadovoljni. Gube doduse zauvijek svoj zavicaj i sve materijalne stecevine vezane za nj, ali dobivaju zauzvrat nesto mnogo dragocjenije - osjecaj da su bili u pravu, najdublju unutarnju satisfakciju i blagotovornu postedu od suocenja s posljedicama vlastite gluposti. Sve je doista onako kako su im govorili njihovi vodje koje su tako slijepo slijedili. Oluja junacke hrvatske egzekutive ucinila je cudo. Od najgoreg srpskog demagoskog olosa, od neodgovornih glupana i ratnih zlocinaca, od svih onih Martica i Babica, Mladica i Karadzica, od Cosica i Milosevica, Oluja je u jedan mah stvorila dalekovidne vizionare srpskog naroda. I cijelom tom narodu ponovo je pruzila ono od cega on navodno zivi - poraze i seobe. Kazu da je u konkretnoj vojnoj izvedbi Oluje planski omogucen izlazak Srba, da nigdje nisu, iako je bilo vojno moguce, do kraja okruzeni i da im je svugdje ostavljen izlaz za kompletno povlacenje. Ona moralna odstupnica koju im je Oluja stvorila daleko je vaznija. Sa svakom opljackanom i zapaljenom kucom, sa svakim kamenom bacenim na kolonu i pljuvackom koja je pala na obraz izbjeglica vracalo se njihovo moralno samopouzdanje koje su odavna izgubili. U tom smislu ne mozemo govoriti ni o kakvoj kolektivnoj tragediji tog naroda. Za nju je potrebna dramatika unutarnjeg sukoba. Fatalisticka bescutnost kojom taj narod prima udarce, samorazumljiva spremnost na zrtvovanje ne ostavljaju medjutim nikakva prostora za suosjecanje ili uzivljavanje. Srpski osjecaj moralne satisfakcije nije nista manje iluzija od hrvatske trijumfalisticke euforije. Cinjenica da jedna sasvim legalna vojna pobjeda biva dozivljena kao moralni disaster, dakle, u krajnjoj liniji kao dogadjaj koji, premda legalan, nije ujedno i legitiman, ne samo da se ne moze zanemariti nego odlucujuce utjece na karakter samog dogadjaja i na kompletnu ocjenu povijesnog znacaja uspostave hrvatske drzave. I ponovo smo kod Kanta: povijesna istina nekog dogadjaja ne lezi samo u djelima i nedjelima samih aktera, a jos manje u tome sto oni sami misle o svojim cinima. Da bi se iz kaosa zbivanja neki dogadjaj izdvojio kao povijesni potrebno je jos nesto. Potrebno je da nezainteresirani promatraci, izvanjska publika dakle, prepozna u tom dogadjaju neko, kako bi Kant rekao, "napredovanje prema boljemu" i to ne u individualnom smislu, nego u smislu "tendencije ljudskog roda u cjelini&". Tek dakle ako ta izvanjska publika, u nasem slucaju to je evropska i svjetska javnost, ne imajuci nikakva posebna interesa, s odusevljenjem pozdravi neki dogadjaj kod nas, prepozna u njemu neku univerzalnu, dakle opcecovjecansku vrijednost, tek onda ce to zbivanje steci karakter doista povijesnog dogadjaja, tek onda ce sami akteri biti prepoznati u svojoj povijesnosti i priznati u svom identitetu. Rijec je dakle upravo o onoj moralnoj komponenti koja tako kobno nedostaje Oluji. Ali ne samo Oluji. Na ovom mjestu valja radikalno postaviti pitanje o temeljnoj motivaciji cijelog projekta uspostave hrvatske drzave. Danas je jedno sigurno - ideja radikalne demokracije nije ni u jednom trenutku bila ono u cemu je hrvatski politicki narod zasnivao svoju volju, oblike svog institucionalnog organiziranja i konkretnog politickog djelovanja. Cak ni u pokusajima samoreprezentacije pred svjetskom javnoscu, dakle cak ni tamo se volja za hrvatskom drzavom nije argumentirala iz ideje demokracije. Predsjednik Tudjman je jos pocetkom 1991, na jednom predavanju u Becu, zapadnom svijetu objasnio tko je on i sto zapravo zeli. Istaknuo je tri vazna momenta: prvo, komunisticki socijalizam srusen je ne pod utjecajem individualne liberalne demokracije, nego snagom demokratskog nacionalizma, drugo, ono sto je sada povijesno na dnevnom redu jest novi val nacionalno-demokratskih revolucija; i trece, komunisticka doktrina i komunisticko-socijalisticki pokreti u velikoj su mjeri pridonijeli "razvoju pokreta za nacionalno oslobodjenje i cak nastanku suverenih drzava". Dakle, ne anemicna ideja demokracije nego surovi vitalizam nacionalizma, ne mirna demokratska reforma, nego nacionalna revolucija, ne prekid s komunistickim totalitarizmom, nego kontinuitet s onim najboljim u njemu - nacionalistickim pokretom. Komu tada nije bilo jasno sto nas ceka, taj je ujesen iste godine iz predsjednikova pera mogao procitati da je jedini nacin rjesenja jugoslavenskog problema "humano preseljenje stanovnistva". U svjetlu ovih idejnih pretpostavki nema mjesta cudjenju nad onim sto se dogadja. Ali nema mjesta ni samozavaravanju. Temeljni motiv Oluje nije uspostava demokratske pravne drzave na citavom teritoriju RH, nego konacno rjesenje srpskog pitanja. Ali to takodjer znaci i ovo: takozvano srpsko pitanje nije ni u jednom trenutku postojalo po sebi, ono je oduvijek bilo ideoloski konstrukt oko kojeg se kristalizirao hrvatski nacionalni pokret. Sto to napokon znaci? Da Srbi nisu bili nikakva imanentna prepreka hrvatskoj drzavi, nego upravo osnovni pokretacki motiv njene uspostave - kao ideologijski konstruirano strano tijelo, kao ono politicki, civilizacijski, povijesno, religijski, genetski... Drugo, kroz cije se iskljucenje konstituirao danasnji hrvatski identitet. Cinjenica da su Srbi u Hrvatskoj bez greske odigrali ulogu koju im je namijenila hrvatska ideologija jednako je malo slucajna kao i cinjenica da su Hrvati brutalno obracunavajuci sa Srbima kao faktorom imanentne subverzije, izvorom bezakonja, divljastva i civilizacijske regeresije dosli upravo u ono stanje koje su htjeli ukinuti - stanje bezakonja, divljastva i civilizacijske regresije. Zato ce srbizacija Hrvatske kulminirati onog trenutka kad iz Hrvatske ode posljednji Srbin. Dojam da je ovdje rijec o nekoj vrsti folie à deux, o podudarnosti i uzajamnosti djelovanja hrvatske i srpske strane, dojam da je tijek dogadjanja rezultat nekog konkretnog dogovora politickih elita ne proizlazi iz slicnosti u onomu sto su Hrvati i Srbi posljednjih godina cinili, nego upravo u identicnosti u onome sto nisu ucinili - ni jedni ni drugi nisu zasnovali svoje politicko, kulturno i svako drugo djelovanje u ideji radikalne demokracije. Stoga ni jedni ni drugi nisu od referentne svjetske javnosti prepoznati u moralnoj dimenziji svog djelovanja, u nekoj tocki u kojoj bi ljudski rod mogao prepoznati tendenciju k opcecovjecanskom boljitku. Stoga, sto se hrvatske drzave tice, koliko god to zvucalo paradoksalno, mozemo reci da ona, u smislu njezine legitimnosti, nikada nije priznata. Njezino postojanje jos je uvijek slika apsurda - slika kakvog Potemkinova kolodvora podignutog na slijepom kolosijeku povijesti. Negdje oko godine osamdesete, medju studentima filozofije u Zagrebu kruzila je neobicna anegdota. Za jednoga od uglednijih profesora Odsjeka za filozofiju govorilo se da sakriva knjige od svojih studenata. On bi, pricali su studenti, pocetkom semestra uzimao iz knjiznice Odsjeka vecinu knjiga koje su na izravan ili sporedan nacin bile u vezi s temom njegova seminara i cuvao ih do kraja semestra kod sebe. Ali ne prvenstveno zato da podigne kvalitetu svoje nastave, nego, i u tomu je poanta ove anegdote, da od svojih studenata sakrije prave autore spoznaja koje im je na predavanjima i seminarima prezentirao kao svoje vlastite ideje. Nije bitno je li anegdota istinita ili nije. Cinjenica je da su je studenti prepricavali i tako okolnosti koje ona opisuje drzali stvarno mogucima. Pod tim okolnostima medjutim zamislivo je sve osim normalnog intelektualnog sazrijevanja. Najprije nam nedostaje sam profesor. Njegova funkcija se raspala u sebi - on nije vise onaj koji upucuje na izvore znanja nego je postao prepreka na putu do njega. Kao sto knjige nestaju s javnog, svima dostupnog mjesta, i gube se negdje u nedostupnosti privatnog posjeda, tako se i javna funkcija "profesor" srozava na svoj odvec ljudski, privatni supstrat. Profesor postaje tek los covjek, mozda odvec tast i iskompleksiran, a mozda jednostavno bez talenta, kako stvar obicno stoji s jalovim epigonima i plagijatorima. Na drugoj strani medjutim raspada se i grupni portret njegovih ucenika, studenata filozofije. Nitko od njih otvoreno ne postavlja pitanje o nedostupnim knjigama, niti na bilo koji nacin javno artikulira problem. Njihova se intelektualna ambicija, ona navodno silna glad za znanjem i mudroscu zbog koje se covjek, kako kazu, odlucuje za studij filozofije, sutke povlaci pred prvom konkretnom drustvenom zaprekom i smjesta utazuje u sitnoj zlobi i licemjerju privatnog traca. I zivot tece dalje. Profesor je ostao profesor, zadrzao je svoj javni ugled i privatno zbrinute knjige, a studenti su ga nastavili javno stovati kao profesora i privatno pljuvati kao covjeka. Ipak, zapitajmo: po kojem to pravu jedan profesor zaposjeda izvore spoznaje ne pripustajuci k njima cak ni svoje studente? Po onom pravu koje proizilazi jedino iz njegova drustvenog statusa, iz njegove institucionalizirane privilegije. To pravo neupitno je profesoru, kao sto je neupitno i njegovim studentima odnosno svima ostalima, samo u onoj mjeri u kojoj u cijelom drustvu vrijedi kao samorazumljivo da je spoznaja, ljudsko znanje, stovise, kultura kao takva, nesto po svojoj naravi dostupno samo elitama, dakle nesto sto je u esencijalnom smislu odvojeno ne samo od drustva nego u krajnjoj liniji i od politike. I dalje: po kojoj to logici studenti bespomocno zastaju pred prvom drustvenom zaprekom na putu do znanja, po kojoj logici na javnoj razini presucuju problem i zasto je njihova jedina reakcija, regresija u privatni trac? - Logika njihove uzetosti jest logika straha, ali ne straha kao karakternog nedostatka slucajnih pojedinaca nego kao modela reagiranja na drustvene pojave, dakle straha ne u njegovoj psiholoskoj, nego u njegovoj socijalnoj dimenziji. U ovom konkretnom slucaju taj je strah nasao svoj izraz u, kao sto i sama rijec kaze, strahopostovanju prema instituciji profesora, kao instanciji autoriteta, prema kojoj se studenti odnose jednako neupitno kao sto se, kao drustveni subjekti, odnose i prema drugim drustvenim i politickim institucijama. Stvarna potreba, ovdje potreba za znanjem, ne usudjuje se artikulirati javno. Zato tim zesce izbija u patoloskom obliku, kao ressentiment koji se hrani privatnim ogovaranjem. Tako nastaje doduse iluzija da se na situaciju nekako ipak reagiralo, ali tek s tom reakcijom okolnosti ne samo da ostaju kakve su bile, nego zadobivaju i cvrstocu objektivne zakonitosti. Erozija zahvaca jos jedan krug odnosa. Nesposobnost tih mladih ljudi da kao studenti javno artikuliraju problem koji imaju sa svojim profesorom izraz je njihove nemoci da kao drustveni subjekti aktivno sudjeluju u konstituiranju javnosti kao takve. Ona vec tada naime, u zacetku njihova intelektualnog sazrijevanja, za njih ne predstavlja nikakav relevantan faktor. Ova slicica iz studentskog zivota nije dakle nimalo bezazlena. Cak i kao puka izmisljotina, predstavlja ona simptom konstitucijskog poremecaja unutar same hrvatske intelektualnosti. Neka pojava postaje simptom samo retroaktivno. To je poruka koju bolest salje iz buducnosti u kojoj ce se tek do kraja razviti. Isto je i s nasom anegdotom. U vrijeme kad je kruzila medju studentima, pocetkom osamdesetih, ona i nije bila nista drugo nego obicni trac, mozda vise izraz nestasluka nego prave zlobe. Da je bila i vise od toga, simptom teske bolesti, saznajemo tek danas kad se bolest neprikriveno manifestirala. Ta bolest zove se rasulo hrvatske pameti - rasap unutar same supstancije hrvatske intelektualnosti. Tek danas iz stanja tog rasula mozemo shvatiti puno znacenje tadasnje anegdote. Ona je prije svega bila sazet prikaz spontanog pobacaja te hrvatske intelektualnosti. Tek danas znamo da oni studenti filozofije i nisu imali nikakve sanse da se rode kao intelektualci. Te da su to, i ne znajuci, rekli upravo navedenom anegdotom. U toj je anegdoti naime sadrzano sve sto ubija intelektualnost u samom njenom zacetku: strah pred javnom artikulacijom vlastitih misli, prihvacanje elitnog statusa uma, regresija u privatno i kontigentno. Nesreca onih studenata, ali i njihova tipicnost, jest potpuna uronjenost u hrvatske prilike. Rijec je o okolnostima u kojima je strah dominantna osobina citavog drustvenog zivota, konstanta politicke prakse i opce duhovne klime. Stovise, sastavni dio samog hrvatskog mentaliteta. Onaj naizgled gotovo urodjeni kukavicluk pred autoritetom drustvenih institucija i kulturnog nasljedja, autoritetom iza kojeg ne stoji nista osim gole, nicim kontrolirane, moci politicke i duhovne elite. Rijec je napokon o prilikama u kojima na mjestu javnosti u njezinom modernom demokratskom vidu, stoji njezin perverzni surogat - kosmar trivijalne ljudskosti. Uvijek samo ljudi u njihovoj kontingenciji, danas dobri, sutra losi, pametni, glupi, zgodni i odurni ... nikada medjutim nacela, ideje, strukture i koncepcije. Nikada logika, nikada racionalna argumentacija, nikada otvorena diskusija. Te prilike bile su i ostale jace od zelje za spoznajom. Ona ruka koja se u pokusaju da dohvati knjigu nije usudila ispruziti do kraja, sasusila se u svom zgrcenom stavu. A rjesenje je bilo doslovno na dohvat te ruke - u onim nedosegnutim knjigama. Tamo je stajao odgovor na pitanje sto jest bit moderne intelektualnosti. Na primjer, kao "Odgovor na pitanje: sto je prosvjecenost?", Immanuela Kanta: "Prosvjecenost je izlazak covjeka iz njegove samoskrivljene maloljetnosti. Maloljetnost je nemoc da se covjek bez vodstva drugoga sluzi vlastitim razumom. Samoskrivljena je ta maloljetnost jer njezin uzrok ne lezi u manjku razuma nego u manjku odluke i hrabrosti da se tim razumom sluzimo bez vodstva drugoga. Sapere aude! Imaj hrabrosti sluziti se vlastitim razumom!" To je Kant drzao lozinkom prosvjecenosti. Lozinkom koju hrvatska kultura nikada nije cula i koja u njezinoj tradiciji nije ostavila nikakva traga. U tom smislu je danasnje rasulo hrvatske intelektualnosti upravo konstitucijski poremecaj, konstitucijska maloljetnost - rijec je o njezinoj nemoci da se zacinje u slobodi i reproducira iz slobode. A ta sloboda jedino je sto zahtijeva prosvjecenost i, prema Kantu, svodi se jednostavno na ovo: "vlastiti um u cijelosti izloziti javnoj upotrebi." Ne iz slobode, nego iz svog socijalnog supstrata reproducira se ono sto nazivamo hrvatskom kulturom. Ona je bila i ostala ekskluzivna stvar elita, stoga joj javnost nije potrebna, kao sto joj nije potrebna ni demokracija. Stovise, ona zazire i od jednoga i od drugoga. Ona se boji demokratskog, a time ujedno i egalitarnog karaktera moderne kulture i moderne evropske intelektualnosti s kojima u pravom smislu tek pocinje novovjekovlje, kao sto Descartesova "Rasprava o metodi" pocinje recenicom: "Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspodijeljena od zdravog ljudskog razuma." Nicim ogranicena, u samoj sebi osovljena sloboda uma, koji se u potpunom svjetlu javnosti obraca svijetu kao takvom, u njegovoj univerzalnosti - ta dimenzija ne postoji u prosvjetiteljskoj tradiciji hrvatske kulture. Iza ideje narodnog preporoda, nacionalnog budjenja, iza "hrvatskih proljeca" s jedne strane, kao i iza klasno motiviranog opismenjavanje masa, pod parolom "kultura narodu", s druge, ostalo je tek sumorno groblje abortiranih intelektualnih fetusa - ljudi koji misle da su intelektualci zato sto su isli u nekakve skole i zato sto pripadaju nekom socijalnom sloju. U stvari, gomila jadnika bez dostojanstva i pameti, izgubljena u prostoru i vremenu, koju svaki malo mocniji idiot moze potezati po bespucima povijesne zbiljnosti kao hrpu praznih vreca. Intelektualac je nesto drugo. Mi znamo tocno kada i gdje se on rodio. Sijecnja 1898., u Francuskoj, u jeku afere oko kapetana Dreyfusa, okrivljenog za spijunazu. Dan nakon sto je Emile Zola tesko optuzio vojsku i sudstvo pojavljuje se u istim novinama protest protiv povreda prava u procesu protiv Drayfusa. Ispod protesta je vise od stotinu potpisa, medju kojima su i imena tada najprominentijih pisaca i znanstvenika Francuske. Taj protest nazvan je u javnosti "Manifeste des Intellectuelles". Moderni evropski intelektualac radja se dakle ne samo u angazmanu za ljudska prava, nego i u otvorenom suprotstavljanju pogromaskoj, u slucaju Dreyfusa, antisemitskoj masovnoj histeriji. Javna upotreba uma u aktu beskompromisne drustvene kritike - to je dakle njegovo rodno mjesto. Angazman za javne interese, za povrijedjena prava i potisnute istine; kriticki refleksivna distanca spram vlastitog identiteta, kulturnog nasljedja i drustvenih institucija; emfaticna vjera u javnost senzibiliziranu za racionalnu argumentaciju; performativno proizvodjenje te javnosti u aktu javne upotrebe vlastitog uma; sustavno poticanje kulture proturjecja; otvorenost prema fenomenima masovne kulture, kao i stalno dovodjenje u pitanje vlastite elitne pozicije; odgovornost za demokratski razvoj drustva u cjelini ... te i ovima bliske osobine ne nasljedjuju se ni po kakvoj zakonitosti iz onoga sto se zove hrvatska kulturna i politicka tradicija. To znaci da biti intelektualcom u Hrvatskoj danas znaci biti na neki nacin nezakonito dijete te tradicje i tih hrvatskih prilika. Biti dakle izrod, bastard. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us