WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us I. taman pocetak 1. Rodjena sam u petom desetljecu 20. stoljeca, cetiri godine nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata. Rodila sam se u Jugoslaviji, u malom industrijskom mjestu nedaleko Zagreba, glavnoga grada republike Hrvatske. Tih se godina radjalo mnogo djece. Zemlja unistena ratom ubrzano je gradila svoju buducnost. Prema svjedocenju moje mame vec u drugoj godini zivota dobila sam - avitaminozu. Medjutim, vec u petoj okusila sam prvu narancu, cega se jasno sama sjecam. Od te prve narance zivot je nadalje svakim danom potvrdjivao nezaustavljivi hod u bolju buducnost. 2. Kad sam krenula u skolu naucila sam da je Jugoslavija zemlja koja ima sest republika i dvije autonomne pokrajine, sest nacionalnih zajednica i vise nacionalnih manjina. Naucila sam da u Jugoslaviji ima vise jezicnih zajednica, te da se osim slovenskoga, makedonskoga i jezika nacionalnih manjina (albanskoga, madjarskoga, romskoga, talijanskoga i drugih) postoji hrvatskosrpski ili srpskohrvatski, ili pak samo hrvatski i srpski, jezik kojim u raznim varijantama govore u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni. Naucila sam da Jugoslavija ima tri velike religijske zajednice - katolicku, pravoslavnu i muslimansku - i mnogo malih. Naucila sam da je Jugoslavija mala i lijepa zemlja na brdovitom Balkanu. Naucila sam da moram cuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog . Ovo posljednje bila je neka vrsta slogana, cije pravo znacenje nisam bas najbolje razumjela. Vjerojatno me zbunjivala pjesnicka sintagma zjenica oka svog. 3. Kad sam poodrasla sve nauceno potvrdilo se kao istinito, a osobito ljepota zemlje na brdovitom Balkanu. U prvim dokumentima pod rubrikom nacionalnost upisala sam: Jugoslavenka. Rasla sam unutar ideoloskog okvira koji povjesnicari i politolozi zovu - titoizmom. Titoizam je podrazumijevao (lazni ili stvarni) internacionalizam (cak i kad je on, Tito, putovao, a mi smo se divili novinskim fotografijama s dalekih putovanja). Na razini obicna zivota ta je ideoloska floskula djelovala tako snazno da su moji roditelji pristali da skoluju dvoje djece iz Konga. Sjecam se kako sam nestrpljivo iscekivala svoju "bracu" iz Konga, koja iz razloga koje danas vise ne pamtim nikada nisu stigla. Titoizam je nadalje podrazumijevao (lazno ili stvarno) bratstvo i jedinstvo, posljedica cega je bio zajednicki jugoslavenski kulturni prostor. Na razini svakidasnjeg zivota stvari su bile puno jednostavnije: prvi decko koji me je poljubio zvao se Budo, bio je iz Zajecara, a poljubac se dogodio na obali rjecice cije ime vise ne pamtim, u svakom slucaju u bratskoj Srbiji. Titoizam je nadalje podrazumijevao (lazni ili stvarni) antistaljinizam, sto je na razini kulture znacilo prekid s ionako kratkovjekim socrealizmom, a na razini zivota i smrti za neko vrijeme Goli otok, jugoslavenski gulag. Na razini svakidasnjeg zivota stvari su bile jednostavnije: moja djecja kultura sastojala se od grckih mitova, prica o hrabrim partizanima i holivudskih filmova. Moj djecji idol bio je Audie Murphy, junak americkih westerna. Americki filmovi bili su najefikasnija i najjeftinija propagandna podrska znamenitome Titovu NE upucenom Staljinu. 4. Rasla sam u kulturi koja je brzo prihvacala tudje vrijednosti: od talijanskih cipela do kult-pisaca. Jednom sam tako bila na knjizevnoj veceri na kojoj je gostovao poznati americki pisac. U domacoj publici proradio je kolektivni kompleks inferiornosti. Poznajete li Ivu Andrica, Miroslava Krlezu, Danila Kisa? - pitali su moji zemljaci s usrdnom ljubaznoscu vrsnih konobara. Ne - mirno je odgovorio americki pisac. A Milana Kunderu? - upitao je brzopleto netko iz publike. Dakako, rekao je americki pisac. Publika je zadovoljo uzdahnula. Svi su u tom trenutku bili spremni zakleti se da je Kundera nas pisac. Svi su bili spremni zakleti se da se i zemlja zove Jugoslovakija samo da Kundera to i ostane. Nasim piscem. 5. Rasla sam u kulturi koja se ponosila time da hvata korak sa zapadnim svijetom, iako su se kod kuce - makoliko to zapadnom citaocu, a i onom domacem, pogodjenom kolektivnom amnezijom, zvuci neuvjerljivo - znale dogadjati stvari umjetnicki zanimljivije od onih u svijetu. Zato sam s dubokim razumijevanjem "istocnog" i dobrohotnom skepsom "zapadnog" covjeka slusala prije nekoliko godina svog ruskog kolegu koji je u iskrenom perestrojka-ushitu rekao: Dodji, vidjet ces, imamo postmodernizma kao govana. Samo sapuna nemamo . 6. Rasla sam u multinacionalnoj, multikulturnoj i monoideoloskoj zajednici pred kojom je bila buducnost. Politika me nije zanimala. Roditelji me nicemu takvom nisu ucili. Rijeci vjera, narod, nacija , ili pak komunizam i partija - nisu mi nista znacile. Jedina "politicka" recenica koju sam napisala (a i nju sam ukrala od jednog djeteta) glasi: Volim svoju zemlju zato sto je mala pa mi ju je zao. 7. Zivjela sam okruzena knjigama i prijateljima. Nikako nisam mogla razumjeti svoju mamu koja je unazad desetak godina iz nepoznatog razloga pocela uzdisati: Samo da ne dodje do rata, sve je dobro, samo da ne dodje do rata . Nerviralo me to uzdisanje bez pokrica, njezinu zabrinutost pripisivala sam starenju. Jedina predodzba koju je rijec rat mogla izazvati u mojoj glavi bili su popularni djecji stripovi o Mirku i Slavku, djecacima-partizanima. Pazi, metak, Mirko! Hvala ti, Slavko! - izgovarali su stripovske replike mali partizani. 8. Zato sam se, valjda, kad sam se ujesen 1991. prvi puta nasla u sklonistu, osjecala kao statist u kakvom ratnom filmu. Sto to veceras prikazuju na televiziji? - pitala je moja susjeda, senilna osamdesetogodisnjakinja, svoju kcerku. Poceo je rat, mama - odgovorila je kcerka. Glupost! Poceo je film - rekla je starica i udobno se namjestila u naslonjacu. 9. Vrijeme se smotalo u kruznicu i tocno nakon pedeset godina, u devetom desetljecu 20. stoljeca, zapoceo je novi rat. Ovoga puta nije bilo zlih Nijemaca, crnih fasista , domaci sudionici podijelili su uloge izmedju sebe. Tisuce ljudi izgubile su zivote, domove, djecu, tisuce ljudi postale su nesretnicima, emigrantima, izbjeglicama i beskucnicima u vlastitoj zemlji. Rat je prodirao u sve pore zivota, curio s vjecno upaljenih tele vizijskih ekrana, iz novinskih vijesti i fotografija. U rasko madanoj zemlji paralelno su se vodili stvarni i mentalni ratovi. Granate, prave i mentalne, brisale su ljude, kuce, gradove, pamcenje. U ime sadasnjosti vodio se rat za proslost, u ime buducnosti rat protiv sadasnjosti. Rat je u ime nove buducnosti zderao buducnost. Ratnici, gospodari zaborava, rusitelji stare drzave i graditelji novih, svim su strateskim sredstvima uspostavljali kolektivni zaborav. Samopozvani gospodari zivota i smrti uspostavljali su koordinate pravog i krivog, lijevog i desnog, istinitog i laznog. 10. I sve je postojalo istodobno: jedni su ginuli za svoju domovinu, drugi su u njezino ime ubijali i krali, jedni su gubili domove, drugi su ih stjecali, jedni su gubili identitet, drugi su tvrdili da su ga konacno stekli, jedni su gubili, drugi dobivali, jedni su postajali ambasadorima, drugi invalidima, jedni mrtvima, drugi tek zivima... Sve se sazelo u istom trenutku, sve je postojalo tako ocigledno i bestidno ISTODOBNO: u istoj sekundi zivot i smrt zivjeli su svoje najrazlicitije oblike. 11. Pojedini vojnici trazili su da se vrate na front: tvrdili su da se pod granatama, u rovu, zivi mirnije! Pojedini, izbjegli iz Sarajeva, stanovnici trazili su nacine da se vrate: tvrdili su da se u Sarajevu zivi ljudskije! Mirni gradovi zivjeli su nevidljivi pakao. Iz svoje krhke sigurnosti proizvodili su mrznju (jedni kao zrtve, drugi kao krvnici) ne shvacajuci da mrznjom produzuju zbiljski rat. Kolicina zla nanesena neduznima u Sarajevu prelijevala se poput radioaktivnog otrova, svatko je, i ne sluteci to, dobio svoju dozu radijacije. Mjesta, gradovi, sela slicili su na laboratorije, ljudi su bili sudionicima nevidljiva eksperimenta, a da to nisu znali. 12. Ako im se ukine hrana, stakori nakon nekog vremena najprije pojedu vlastitu djecu, a onda pocinju jesti jedni druge. Svima nam je bila ukinuta hrana: proslost, sadasnjost i buducnost. Buducnosti nije bilo jer se vec dogodila. Dogodila se, jer se, na svoj nacin, jos jednom dogadjala proslost. 13. U proljece 1993. u jednom restoranu u Antwerpenu, gdje sam sjedila s prijateljima, stolu je prisla Cigancica nudeci buketice ruza. Odakle si, pitala sam je. Ja sam Jugoslavenka, Ciganka, odgovorila je mala. Nema ti vise Jugoslavije, rekla sam. Moras biti odnekud, mozda si iz Makedonije? - pitala sam. Ja sam Jugoslavenka, ja sam Ciganka, bila je uporna mala. Jugoslavenski Cigani koji su se razmiljeli po Evropi danas su, cini se, jedini ostali Jugoslavenima, a preostali ex-Jugoslaveni postali su u medjuvremenu beskucnicima, egzilantima, izbjeglicama, apatridima, izopcenicima, novim nomadima, sve u svemu - Ciganima. 14. Sada vise ne znam tko sam, ni odakle sam, niti cija sam , rekla je moja mama kada smo jednom, uspanicene sirenom za zracnu uzbunu, trcale u skloniste. Iako danas posjedujem hrvatsko drzavljanstvo, kada me netko pita tko sam, ponavljam rijeci moje mame: Sada vise ne znam tko sam... Ponekad se prisjetim pa kazem: Ja sam post-Jugoslavenka, Ciganka. 15. U rujnu 1993. (kada sam se i sama pridruzila novim evropskim nomadima) kasni sati u prigradskom vlaku München-Tutzing ispljunuli su zgodu ciji je pravi autor mogao biti Milan Kundera. Na jednoj od stanica u kupe je usao covjek boreci se s velikom uramljenom slikom i sjeo na sjediste nasuprot mome. Covjek je bio malko pripit, gundjao je nesto, ne znajuci kamo bi odlozio sliku. Na slici je bio portret (ili retusirana fotografija u boji) nekog vaznog covjeka u uniformi. - Tko vam je taj? - pitala sam. - Jedan tip - promrmljao je moj suputnik - General? - Jedan tip koji je imao znacajno mjesto u mome zivotu - Odakle? - Iz Cilea... - Meni vise lici na nekog ruskog generala... - Nije Rus... - Pa tko je onda? - Klement Gottwald - rekao je moj suputnik rezignirano. Rezignacija se odnosila na njegovu stopostotnu uvjerenost da ja, putnica u kasnom vlaku München - Tutzing, ionako necu znati tko je Klement Gottwald. - O, Klement Gottwald! - Kako znate za Klementa Gottwalda!? - zapanjeno je rekao moj suputnik. - Iz Kunderina romana! - lanula sam, prisjetivsi se epizode s fotografijom komunistickog vodje Klementa Gottwalda na balkonu. - Taj s Clementisovom subarom na glavi...- dodala sam tonuci u vlastitu glupost. Moj je suputnik medjutim zivnuo. Bio je Ceh, dakako. Vec dvadeset i pet godina zivi u Njemackoj, nabavio je sliku, kaze, radi djece, njima mora objasniti povijest svoje emigracije. - A onda cemo po njemu sprejem... Sprejem! - doviknuo je veselo izlazeci iz vlaka. Dok sam pogledom pratila covjeka kako se na pustom peronu bori sa slikom, palo mi je na pamet da neke zestoke uvrede ne zastarijevaju ni nakon dvadeset i pet godina. Iz perspektive uvrijedjenoga, dakako. Iz perspektive promatraca one su tek jedva razumljivi citat iz nekog davno procitanog romana. 16. Tekstovi u ovoj knjizi nastali su iz slicne duboke uvrede, cak i kada ne govore o njezinu izvoru. Dvadesetopetogodisnji osobni kosmar moga suputnika je zavrsen, imenovan i uramljen. Moj kosmar jos traje, drukcije je prirode i ne da se uramiti. Moji tekstovi - citani iz perspektive udaljena citaoca (putnika u nocnom vlaku na nekoj evropskoj pruzi!) - ne premasuju znacaj kratke fusnote zbivanjima u Evropi na kraju dvadesetog stoljeca. Citani iz najblize perspektive jos ne znace vise od osobne fusnote vremenu rata u zemlji koje vise nema. Ipak, moji tekstovi ne govore o samom ratu, vise se bave zivotom na njegovu rubu, zivotom u kojem vecini ljudi malosto preostaje. Piscima - ukoliko ne postanu pred sjednicima, ratnim huskacima, politickim liderima, rodoljubima-profiterima ili akviziterima tudje nesrece - preostaje, cini se, tek SAMOOBRANA FUSNOTOM. II. palindromska zavjera Pocetnica Slucaj je htio da iz kutije sa starim papirima nedavno ispuzne moja stara, zaboravljena pocetnica. Pogled na prvu stranicu i prve cetiri slicice ispunio me (bas kao Prousta) onom mjesavinom osjecaja koju donosi naglo sjecanje. Sjecam se kako sam se dugo i strasno zagledavala u svjeze i ciste boje (najcesce svijetloplave i svijetlozelene), pamtim kako sam energijom zanesena pogleda jednostavnim, plosnim crtezima dodavala dubinu. Nisam imaginirala pricu, istrazivala sam pomno detalj, svaki i najmanji detalj. Pogledom sam istrazivala slicice u mojoj pocetnici kao riba bistro rijecno dno. I sada pamtim uzitak s kojim je olovka u mojoj ruci umnozavala jabuke, kruske, sljive, zanosne kruzice (bobice grozdja!); uzitak kojim je iscrtavala simetricne repice na jelkama (njima sam uredno posumljavala svoje biljeznice). Pamtim beskonacne redove urednih mrkvi, lukovica i krumpira. Sjecam se dirljivog optimizma tog beskonacnog umnozavanja. I kao da sada cujem te svoje kruske i jabuke kako se kotrljaju izvan prostora biljeznice i ispunjavaju neki drugi, imaginaran prostor. Sve te crte i crtice, debelo i tanko, svi ti prozorcici, kruzici i puzici, sve te kukice i udice, sve te kvacice i tockice - svi oni suste, siste, komesaju se u tom imaginarnom prostoru, nisu nestali. Mozda ce ih netko jednoga dana pustiti napolje da postanu pravi prozor, prava kruska, prava rijec, recenica. Promatram slike. Jos ne znam citati. Zamjecujem sretan sklad izmedju najrazlicitijih predmeta i pojmova. Tu su i konj i knjiga, i covjek i c avao, cipele i cvijet Svako zadovoljno (to cu tek saznati) izgovara svoje glasove: djecak (ah!), djevojcica (oh!), ovca (meeee!), krava (muuu!). Zamjecujem predmete: radio kakvog vise nema, brisaljke i pisaljke kakvih vise nema. Zamjecujem strastvenu vjeru u civilizacijski napredak. Na jednom crtezu djeca radosno masu avionu, na drugom sretna obitelj okupljena oko stola. A na stolu - radio! Parnjaca (kakve vise nema!) juri u sretnu buducnost. Mostovi premoscuju rijeke, dimnjaci pustaju veseo dim, traktor ore zemlju, a brod more. Brod se zove Bakar (to cu tek saznati). Ljudi (muskarci, to tek sada vidim) veselo rade: avijaticari i traktoristi, lijecnici i rudari. Zene su samo mame. Ili djevojcice. Nebo je plavo, sunce sija, oblaka i kise nigdje, ni kod slova O, ni kod slova K. Ucim slova. A - kao avion, U - kao uho, O - kao osa, I - kao igla. Miro, Maro, more! Hura, hura, more! Ris, sir, mir, mis, so, som, is, mis Ucim recenice. Dzemal i Dzafer su dobri drugovi. Oni su iz Bosne. Dzafer nema nikoga svoga. Zivi kod Dzemala. Dzemalova mati ga voli kao sina. Dzemal i Dzafer odlaze u daleki grad da uce zanat. Dzemalova mati svakome stavlja u dzep jabuku. Na rastanku kaze: Ucite, djeco, radost materina! Obradujte mater dobrom svjedodzbom! Recenice udaraju tihe pecate, ucrtavaju zajednicke koordinate po cistim poljima buducih osobnih zivota. Izdvaja se O - kao obitelj. Izdvaja se D - kao domovina. (Drzava se novim planom za svakoga brine sina, zaista je kao majka, prava majka domovina). Pritom je drzava nesto posve nerazumljivo. Domovina, to su more i planine, i to je nesto razumljivo. Izdvaja se B - kao brat. Svi su ljudi braca, osobito Afrikanci. Vrlo daleko, u Africi, zive narodi crne boje. Susrecu radosno nase mornare. Pokazuju crvenu zvijezdu na nasoj zastavi. Cvrsto stezu ruke nasim mornarima i na svojem jeziku klicu: Jugoslavenski mornari su nasa braca! Postoje Srbi i Hrvati. Oni su takodjer braca. A kad se bratska srca sloze i olovo plivat moze! Tako tvrdi moja Pocetnica. Koordinatni sistem Pocetnice ne gradi se na suprot nostima. U svijetu Pocetnice ne postoji zlo. Postoji samo dobro, liseno svoga opozicijskog para. Dobro je uciti, biti cist ( Svako jutro, svako vece, ti se peri sam, a prljave "dimnjacare" neka bude sram!). Treba biti marljiv (Tko je vrijedan, tko je mlad, hajde s nama sad na rad!). Zli su zasada samo fasisti. Uz njih uglavnom ide pridjev - crni. Pocetnica nam je dala nove vjerne drugove - pise velikim slovima u mojoj pocetnici. Ti novi drugovi su slova. Tesko onome tko je bez tih drugova! - prijeti moja pocetnica. U skolu sam posla 1957. Te godine dobila sam pasos za Gutenbergovu galaksiju, ali i jedan drugi, unutrasnji, nevidljivi. Pocetnica je neka vrsta pasosa nekoliko generacija. Nekoliko generacija je citav jedan - narod. Svatko ima svoju pocetnicu. Narod koji se iscilio iz pocetnica nekoliko desetljeca prije mene ne poznajem. Njega su ucili pravilnom, urednom i strogom svijetu u kojem Afrikanci ne samo da ne izgovaraju cudnovate recenice nego uopce ne postoje. Uredan, strogi svijet sugerira cijena otisnuta na prvoj stranici (22 novcica za kruto vezanu) i nakladnik Kraljevska hrvatska, slavonska i dalmatinska zemaljska vlada, 1885 godine . Onaj pak narod koji se isciljuje iz nove pocetnice (posudila sam od jednog prvoskolca i tu, tiskanu 1990) necu upoznati. Njegova pocetnica ima naslov Dobro jutro 1 i Dobro jutro 2. U svijetu proslostoljetne pocetnice vlada sigurnost: u njemu postoji Bog. Pocetnica je jamac neosporivih istina (Omorika je drvo. Vuk je zvier. Zastava je od svile. ), granice svijeta, domovine, jasne su (Domovina je Hrvatska, Slavonija i Dalmacija), a slova se uce pomocu sela, gradova, rijeka i planina omedjene domovine. K - kao Krizevci, P - kao Papuk Domovina u mojoj pocetnici nije omedjena, postoji Pula (Pisemo pismo pioniru Peri u Pulu. Ponosni smo sto pisemo perom. Pero, pisi nam o Puli.). Postoji Filip koji je Slavonac i Frane koji je Dalmatinac, postoje nasi mornari (opet mornari!) i nase more (Eno, naseg mora! Veliko je i plavo! Na moru su veliki valovi ). Ono se, medjutim, nigdje ne zove Jadranskim. U pocetnici prosloga stoljeca stjecu se znanja o zivotu; o brasnu i psenici, o evandjelju i vremenu sjetve. Rijeci su razmaknute, uce se po slogovima. Biti pobozan, skroman i radin vrijednosti su uredjena svijeta proslostoljetne pocetnice. U toj pocetnici djeca uce sto su novci, sto su mjere, mjeseci, godisnja doba, svetkovine, praznici, zanati. Imena su brojna. Ladislav, Sisman, Ljudevit, Sofija, Gavrilo, Cvjetana, Cestislava, Cutimira. Srebro je bielo, sunce je svietlo, sas je zelen, lubenica je slastna, ljustura duguljasta. Cestislava je ime Imena u mojoj pocetnici su hrvatska i srpska, pravilno rasporedjena. Koliko Josipa toliko Mitara, koliko Djordja toliko Ivana. Djeca u novoj pocetnici zovu se Bobo i Beba, Bibo i Biba, Nino i Nena. Na stranicama proslostoljetne pocetnice ne postoji sumnja u istinitost svijeta. U pocetnici iz 1990. svijet ne postoji. Nema gradova, rijeka i planina, domovina se ne mjeri. Ne postoje Jovani i Ivani. Samo je abeceda ista: auto za A; bubanj - za B; vjecna udica za - U Iz nove pocetnice ispadaju listovi, moja je bila tvrdo uvezana. Crtezi u mojoj pocetnici su realisticni, s brojnim detaljima. Boje su ciste poput svjeze olicene seoske kuce. Crtezi u novoj pocetnici su stilizirani, nalik na karikaturu. Boje su pastelne. Likovi djece umjesto ociju imaju tockice, umjesto osmijeha oprugice. Lica odraslih ne razlikuju se od djecjih. Iste tockice i oprugice. U novoj pocetnici nasle su se slike svijeta koji vise ne postoji. Tito i pioniri. Prvasi, koji u ovom trenutku uce iz te pocetnice, ne primaju se vise u pionire (biti primljen u pionire - fraza je iz bivsega vremena). Tito je samo spomenik (fotografija spomenika), a partizani u djecjoj svijesti mogu biti pomijesani i s - fazanima. Zbilja ne pokriva crtez, crtez ne pokriva zbilju. Svijet nove pocetnice nalikuje svijetu crtanoga filma ( Cuo sam i ja, kao i ti, netko se smije, hi, hi, hi, hi. Nikada nije smijeh bio zlo, netko se smije, ho, ho, ho, ho. Kao da lako gleda na sve, netko se smije, he, he, he, he, Valjda se sreca, i dobra i sva kriju u smijehu, ha, ha, ha, ha). Svijet nove pocetnice nepostojeci je svijet papirnate srece. Svijet moje pocenice pokriva svakidasnju zbilju. Preko slicice majke u cistoj pregaci koja ispraca djecaka u skolu prelama se slika moje mame. Sjecam se jasno snjeznobijelih pregaca, cistog posteljnog rublja, zavjesa i jastucica, te estetike siromastva. U opcoj, zajednickoj poslijeratnoj neimastini vaza s poljskim cvijecem, zavjesica, jastucic i besprijekorna cistoca uspjesno su prekrivali nedostatak predmeta. A - kao auto i slicica automobila otvara podrucje nikad napisane i nikad artikulirane (da li smo se stidjeli?) jugo -mitologije. Pamtim onu opcu strasnu vjeru da novi dan donosi bolju buducnost (Ove godine kupujemo auto, a iduce godine idemo na more!). Tvornica cipela "Crvena zvijezda" (tako pise u pocetnici) i slika djecjih cipela (i ja sam imala takve, s izrezanim vrscima: rasla sam, a cipele su bile skupe) povlaci za sobom cijelu jednu povijest jugo-svakidasnjice: sjecanje na cipele zasiljenih vrhova (spicoke!), na prve najlon mantile (suskavce!), prvo najlonsko rublje, bijele najlonske kosulje, prvu narancu, prve bombone, prvu cokoladu, prvi odlazak u Trst Miro, Maro, more! Hura, hura, more! - nije aliteracijska recenica za vjezbanje glasa R; nju smo izgovarali svaki puta kad bismo ugledali more. Slika obitelji na prozoru vlaka (jasno se vidi JDZ - Jugoslavenska drzavna zeljeznica, na latinici i na cirilici) pokriva uzbudljiva realnost putovanja vlakom (skolski izleti u Zagreb, glavni grad Hrvatske, u Beograd, glavni grad Jugoslavije). U slicici radioaparata prepoznajem jasno prvi jugoslavenski radioaparat Nikola Tesla (sjecam se kako sam se u mraku strasno zagledavala u magicno titravo zeleno oko), a obitelj okupljena oko stola pouzdano slusa Emisiju za pomorce . Slusali su je oni na brodovima, oni koji su imali nekoga na brodu i oni koji nikada nisu vidjeli ni brod ni more. Ta pozornost kojom obitelj slusa radio prekriva realnost tadasnje jugo-svakodnevice: stisnuti uz radio ljudi su slusali carobna imena dalekih luka i mora, a neki Mato Matic koji pjesmom Jugoslavenski mornari pozdravlja svoju obitelj, zenu Katu, majku Mariju i sina Joska - imao je istu vaznost kao i prvi let na mjesec. Tito iz pocetnice bio je realan Tito, taj kome smo upucivali pisma za rodjendan smotana u trubicu i gurana u drvene, rucno izradjene stafete. Pamtim smotavanje pisma u trubicu i guranje pisma u taj vazan predmet. Tada to nije bilo tek "pismo u boci" nego pismo s jasnim adresatom koje ce biti i procitano. U to, zbog neceg, nije bilo nikakve sumnje. U skolu sam posla 1957. Te godine dobila sam pasos za Gutenbegrovu galaksiju, ali i jedan drugi, nevidljivi. Pocetnica je neka vrsta pasosa za nekoliko generacija. Nekoliko generacija je citav jedan - narod. Taj svoj narod prepoznajem. Iscilio se iz pocetnice poput one gomile prozracnih krusaka i jabuka. Prepoznajem ga uvijek. Prepoznajem ga na medjunarodnim aerodromima, gdje se stopljen s drugima teze otkriva. Prepoznajem ga po nekom trzaju, po nacinu na koji zvjera uokolo, po nacinu na koji se trudi da ne zvjera, po nacinu na koji predaje prtljagu, prepoznajem ga i kad putuje u drugom smjeru, i kad je dobro mimikriran u inozemnu odjecu, i kad se, dakle, pravi da je nesto drugo. Ljudi koji ce pisati novu pocetnicu za svoje djake pripadaju narodima koji su se omotali u nacionalne zastave kao u svoj jedini identitet. Taj identitet ih cini sigurnima, daje im osjecaj realnosti, poput dobro provjerene marke "Burberry" ogrtaca. Prolazit ce po medjunarodnim aerodromima kao (tvrdo uvjereni) Hrvati, Srbi, Slovenci, bez trzaja na licu i zvjeranja uokolo. U pocetnicama ce se izmijeniti jezik, pismo, simboli, pojmovi A neka nova generacija dobit ce svoj pasos: jedan za Gutenbergovu galaksiju, i drugi, unutrasnji, nevidljiv Travanj 1991. Epilog Pocetnica, mala utopija, koja je na pocetku bila sinkrona sa zivotom, vrlo se brzo pretvorila u prasnjavi dokument proslosti. Zivot je krenuo u osvajanje nekih ljepsih, bogatijih slika. Medjutim, 1991 godine, kada je zapocela posljednja, najkrvavija faza demontaze jugoslavenske utopije, vrijeme se smotalo u prsten i sve se vratilo na - pocetak! Umorna od zahuktalih strategija medijskog rata punog "buke i bijesa" demontaza se vratila golim, jasnim slicicama iz moje Pocetnice! Jovani su krenuli na Ivane, cirilica se zavadila s latinicom, Srbi s Hrvatima, Djordje se potukao s Dzaferom, zeleni avioni s crvenom zvijezdom iz moje pocetnice prijeteci su uzletjeli, nasi jugoslavenski mornari granatirali su s brodova nase luke. Domovina bez granica stala je usijecati svoje nove granice. Knjige, nasi najbolji drugovi, gorjele su, krhotine visestoljetnih crkava letjele su zajedno s krhotinama Titovih gipsanih glava. Slova, likovi, simboli iz moje bezazlene pocetnice jurnuli su da uniste sami sebe. Utopija je poput Erisihtona naocigled jela samu sebe, a na opustosenim mjestima poceli su, poput bezazlenih jaja, nicati obrisi novih - pocetnica! Realizacija metafore Ne budi opsednut historijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije. Ne uskaci, dakle, u vozove istorije jer to je samo glupava metafora. Danilo Kis 1. O stilskom postupku Kada bismo strasnu ratnu zbilju na bivsim jugoslavenskim prostorima citali kao knjizevni tekst, mogli bismo sastaviti cijeli repertoar narativnih strategija, cijeli leksikon stilskih postupaka, tropa i figura. Pritom ce metoda analize ratne zbilje kao knjizevnog teksta biti isto onoliko tocna (i netocna) kao i svaka druga: politicka, ekonomska, vojno-strateska ili psihoanaliticka. Od rijeci je, naime, sve zapocelo i s rijecima ce sve i zavrsiti. A zbiljsko medjuvrijeme - tisuce mrtvih, izbjeglih, ranjenih i raseljenih gradjana, srusenih kuca, sela i gradova - jednoga ce dana prijeci valjak rijeci i zabetonirati zbiljsku tragediju interpretacijom: povijesnom, politoloskom, vojno-strateskom, kulturoloskom, knjizevnom Citat Danila Kisa uzet je iz njegovih savjeta mladim piscima. Upozoravajuci pisce da ne shvacaju metafore kao zbilju, Kis ujedno izrazava zebnju da je takvo sto moguce. Danasnja kulturna praksa pokazuje da je za samo dvije-tri ratne godine unistena knjizevnost (kao i svi drugi oblici, recimo to starinskim jezikom, "umjetnicke transpozicije stvarnosti") naprosto jer je ukinuta prva pretpostavka: granica izmedju rijeci i zivota, izmedju nezbiljskog i zbiljskog. Pretvorivsi rijeci u djelo , dakle, jugoslavenski narodi preselili su se u novu dimenziju, u "mitsko vrijeme" u kojem su izbrisane granice izmedju postojecih i nepostojecih svjetova. U ruskom folkloru postoji oblik bajanja, certyhan'e , sto bismo mogli prevesti kao zazivanje vraga, djavlekanje. Najmastovitiji repertoar umjetnicke uporabe folklornoga djavlekanja moze se naci u Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita. Dovoljno je da junaci samo izgovore rijec vrag i - hop! - vrag je vec pred njima, u prirodnoj velicini i sa cijelom svojom veselom svitom. Praznovjerni ljudi cesto pokazuju oprez pri uporabi nekih rijeci: plase se da se izgovoreno ne dogodi u zbilji. Istu vrstu praznovjerja cesto imaju pisci. Oni, uostalom, najbolje znaju da je vec samo baratanje rijecima - vrazji posao! Sama rijec RAT odzvanjala je dugo u medijima, njome su mnogi tako uporno udarali kao s kresivom sve dok nije iskocila prva iskra. Razviti veliku vatru vise nije bilo tesko. Izmuceni medijskim ratom, medjusobnim optuzivanjima i mrznjom, gradjani zemlje koja danas vise ne postoji znali su u ocajanju reci: Nek' pukne vec jednom, samo da sve to prestane! I uskoro je zaista puklo. I pritom nista nije prestalo. Jedan je srpski pjesnik na nekom mitingu prije nekoliko godina euforicno objavio: Dogodio se narod! A narodu koji je poceo postojati (zahvaljujuci "pjesnickoj rijeci"!) srpski fürer Slobodan Milosevic pjesnicki je porucio: Ako ne znamo da radimo, barem znamo da se bijemo . U obrambenu zanosu hrvatski "otac nacije" je rekao: Svaka se drzava radja u krvi. Od vajkada pa do sada, krvlju smo te natapali , tvrdi o istome isto srpska "narodna" Iznikao u politicko-spisateljskim radionicama, pod patronatom srpske akademije, srpski nacional-socijalisticki program (rijeci, dakle!) dobio je svoju interpretaciju u "laksim" knjizevnim zanrovima "novokomponirane" folk-knjizevnosti. Gde su kosti pradedove, granice su Srbinove , eto najkraca narodne obrade velikosrpskog programa. Lingvist i etnolog Ivan Colovic1 u knjizi Bordel ratnika (Beograd 1993) ovu novu folk-knjizevnost dijeli na govor ljubavi (kojim se uspostavlja srpski etnicki identitet) i govor [1 Ivan Colovic: Bordel Ratnika, Beograd, 1993] mrznje (kojim se podupire nacionalni etnicki identitet zahvaljujuci onima koji ga "ugrozavaju"). Govor ljubavi u novim politickim i rodoljubnim folk-pjesmama pokazuje "ona ista obelezja etnickog zajednistva koja su postala gotovo obavezna opsta mesta danasnjeg javnog govora o etnosu i identitetu: kolektivno pamcenje, vera, jezik, tradicija, teritorija". Tim repertoarom stereotipa (identicni se mogu naci i na hrvatskoj strani!) uskladjivala se "slika srpskog etnickog identiteta sa potrebama nove nacionalisticke i populisticke ideologije i ratne propagande". Govor mrznje je, sudeci prema primjerima, daleko kreativniji. Tako Colovic u novoj folk -knjizevnosti pronalazi nekoliko medjusobno povezanih "registara govora mrznje". To su optuzbe i osude (svih "izdajnika", "izroda" od Murata, Turaka, Hitlera, Genschera, Amerike, titoista, komunista do "mupovaca", "ustasa", tudjina i srbomrzaca); prijetnje (kojima se neprijateljima porucuje sto ih ceka: Oj, ustase, neka, neka / duboka vas jama ceka, / siroka je jedan metar / a duboka kilometar); kletve (kojima se proklinju neprijatelji od Amerike do Tudjmana); psovanje ( Veceras je nase vece, / veceras se Tudjman (Sloba) pece. / Nek se pece i okrece, / Ko ga jebe, nije im'o srece); te na kraju ruganje (na racun Hrvata, Slovenaca, Albanaca i drugih). S tako pripremljenim tekstovnim paketom (pritom nismo spomenuli mnoge tekstove tzv. umjetnicke knjizevnosti!) mogao je, ali nije morao, zapoceti rat. Djavolski trik je u tome da se mnogosto prethodno izgovoreno ili napisano stalo dogadjati u - zbilji.2 A ako se vratimo tezi s pocetka - da je rat, dakle, moguce citati kao knjizevni tekst - onda je jedan od predominantnih stilskih postupaka metamorfoza. Roman Jakobson odredjuje bit metamorfoze kao realizaciju tropa, kao "projekciju knjizevnog postupka u umjetnicku realnost, preobrazbu pjesnickog tropa u pjesnicku cinjenicu, sizejnu konstrukciju". Tako metafora, poredba, simbol mogu u tekstu postati generatorima sizeja. Za 2 Radovan Karadzic bosanski je realizator projekta Velike Srbije, ali i vlastita pjesnickog projekta, o cemu svjedoce cesto citirani stihovi iz njegove pjesme Sarajevo, napisane daleke 1971 godine: Izgara grad kao tamjana grumen / u tom dimu i nasa svest vijuga / Klize gradom prazna odela. Rumen / Mre kamen, uzidan u kuce. Kuga! / Spokoj. Ceta oklopnih topola / u sebi marsira uvis. Agresor / po nasim zilama kola / i cas si covek, a cas vazdusni stvor. / Ja znam da je sve ovo priprema jauka / sto sprema crni metal u garazi? / Gle - kako strah pretvoren u pauka / po svome kompjuteru odgovor trazi. razliku od knjizevnog teksta, gdje se pocetna metafora (npr. "pozar srca") prema logici svojih sastavnih dijelova dalje razvija u tekstu kao prica (pa tako mozemo ocekivati i - vatrogasce!), u tekstu rata pocetna (izgovorena ili napisana) metafora po istoj logici razvija se dalje u - stvarnosti! Ratna topografija terora odvija se na jakoj simbolizacijskoj osnovi. Tako ce mnoge gradjevine biti unistene zbog svoje simbolicne vrijednosti; mnogi ce datumi najzescih ratnickih udara biti vezani uz datume koji imaju simbolicnu vrijednost u tzv. kolektivnom pamcenju; tako ce prema jednom svjedocenju srpski vojnici tjerati zarobljene hrvatske vojnike da gutaju krizice (katolicke krizice, koje zbog iste simbolicke vrijednosti hrvatski vojnici nose oko vrata!). Usput receno, u pogrebnim ritualima lijesove vojnika prekrivaju zastavama. Simbolicne nevjeste tako idu sa svojim mladozenjama i u grob. U jednoj televizijskoj emisiji prikazani su ranjeni hrvatski vojnici. Na bolnickom krevetu lezao je mladic u gipsu. Preko prazna kreveta do njega bila je razastrta hrvatska zastava. Vojnik je tako lezao u bracnom krevetu sa svojom simbolicnom nevjestom, hrvatskom zastavom. To je sve sto imam - rekao je mladic u kameru i rukom njezno pogladio zastavu i dodao: - Cim ozdravim, ponovo cu u borbu . Autori jedne novokomponirane cetnicke pjesme Hrvatsku dozivljavaju kao djevojku (u pjesmi se djevojka zove Tudjmankom!) koja je ostavila mladica (Srbina!), pretpostavivsi ga drugome (Zapadu, Njemackoj, prije svega). Pjesma nadalje kaze da je tamo, na Zapadu, nitko nece ozeniti nego ce postati "zapadnom kurvom". Srpska ratna silovanja mogu se, dakle, citati kao realizacija metafore ugradjene u cetnickoj pjesmi, kao (zbiljska!) osveta (metaforickoga!) "mladica". Pasionirani sam citatelj novinskih oglasa. Moju su paznju ljeti 1991. privukli tajanstveni oglasi koji oglasavaju prodaju "kvocki" i "pilica". Raspitala sam se i doznala da je "kvocka" naziv za revolver, a "pilici", logicno, naziv za metke. Nakon godinu dana u svim svjetskim novinama objavljena je jedna od najstrasnijih ratnih fotografija. Na fotografiji se vidjela raspolovljena lubanja anonimnog vojnika i kokos (kvocka!) koja mirno kljuca mozak. Slicna zoomorfna metafora vezana je uz drugo, daleko razornije oruzje - avionske bombe koju u ratnickom slengu zovu "krmacama". Kruzi prica da su po razorenim slavonskim selima svinje (krmace) jele ljudske leseve. Sve u svemu, vodje, politicki manipulatori, generali, ubojice, kriminalci, a onda i sami narodi koji su ih izabrali, zaigrali su, zapravo, na BOZJU kartu (U pocetku bijase Rijec, i Rijec bijase kod Boga - i rijec bijase Bog () Sve je po njoj postalo i nista sto je postalo nije bez nje postalo.), i dozivjeli zakonitu, VRAZJU kaznu! Rijec je postala djavolskom zbiljom. A tu strasnu zbilju globalna medijska industrija (ah, djavolja posla!) vraca na pocetak, pretvarajuci je u RIJEC i SLIKU, u ne-zbilju, u marketinski vrijedan produkt, u "literaturu"! Kruzi prica da se autenticna ratna silovanja po Bosni, snimljena na video-kazete(!), danas prodaju po evropskim i americkim porno-shopovima. Krug se tako zatvara. Ako slijedimo dalje djavolju logiku, onda su se narodi bivse Jugoslavije nasli u krugu iz kojeg, cini se, nema izlaza; preselili su se u neku drugu realnost, u virtual reality, u virtuality Takav (moguci) rakurs potvrdjuje, uostalom, nedavni napis jednoga srpskog pisca. Optuzujuci Evropu da "baca ovaj nas svijet u ocaj prosjackoga stapa" (autor ovdje misli na sankcije protiv Srbije, odnosno krnje Jugoslavije!) srpski pisac pronalazi utjehu u tome "da u muci i tek fizickom prezivljavanju, ostaju rijeci, kazivanje s koljena na koljeno, gdje se od prasine, krvi i robovanja sklapa uzviseni ep koji sve premoscuje, da ostaju kazivanja slusana sluhom koji smo ponijeli jos od nasih prastarih paganskih bogova". 2. Analiza jednog malog teksta U vrijeme kad su gradjani Hrvatske euforicno izglasavali drzavnu nezavisnost na zagrebackim standovima suvenira pojavile su se neobicne limenke. Limenke su bile nalik na Coca Coline, s hrvatskim grbom i ispisanom porukom: Cisti hrvatski zrak. Ta poruka poklopila se s (u to vrijeme) najpopularnijim televizijskim reklamnim sloganom za bronhi-bombone: Lakse se dise. Tako su se dvije poruke semanticki poduprle: S cistim hrvatskim zrakom lakse se dise! Danas se te "politicko-ekoloske" limenke ne mogu vise naci, u prodaji je u ovom casu drugi suvenir: bombonijera dizajnirana kao hrvatska putovnica. Mala industrija kica budno je pratila razvoj politickih dogadjaja i od "cistog hrvatskog zraka" (ili proglasenja nezavisnosti) stigla je do "slatke hrvatske putovnice" (ili do suverene, medjunarodno priznate drzave). A sto je bilo s cistim zrakom? Bezazlena(!) jezicna poruka ispisana na praznoj limenci ozivjela je poput duha pustena iz boce i stala se na ovaj ili onaj nacin dogadjati u zbilji. Mala fraza - cisti hrvatski zrak - zaplela se u hrvatski jezik poput cicka, zazivjela u novinama, na televiziji, u politici, u misljenju, u svakidasnjem govoru i svakidasnjem zivotu. Danas gotovo da nema novinskog clanka ili televizijske emisije bez rijeci cisto, koja, dakako, podrazumijeva svoj opozicijski par, rijec prljavo. A u novouspostavljenom sistemu vrijednosti, temeljenom na opoziciji cisto - prljavo, zivot se najednom pokazuje vrlo jednostavnim. Osim vanjskih neprijatelja (Srba, dakle, koji vode i zbog kojih se vodi taj prljavi rat) duh iz limenke, poput marljivog Mr. Cleana ili Meister Propera, u Hrvatskoj ovih mjeseci cisti mnogostosta. Tako brojni (placeni i dobrovoljni) policajci krvnih grupa zdusno provjeravaju krvne slike hrvatskih gradjana. Tako hrvatski gradjani i sami panicno kopaju po svojim i tudjim biografijama trazeci nepodobne mrljice. Javno deklariranje nacionalne pripadnosti postalo je novo pravilo u hrvatskom bontonu i zato izjava jedne javne osobe (Svima je poznato da u mojoj obitelji vec tristo godina nije bilo bizantijske krvi ), koja bi drugdje zazvucala u najmanju ruku cudno, ovdje spada u normalan red ponasanja. Novu maniru u ponasanju uveli su u javni opticaj hrvatski politicari. Prvi je zapoceo sam hrvatski predsjednik izjavivsi da je sretan sto njegova zena nije ni Srpkinja niti Zidovka (nego Hrvatica). Odmah zatim, slijedeci predsjednikov primjer, jedan je ubogi saborski zastupnik izjavio da je sretan sto je njegova zena Hrvatica, a ne Srpkinja, Zidovka ili, nedajboze, Crnkinja! Ono sto se jos prije dvije godine cinilo losim vicem nedostojnim repetiranja, ili prolaznim nacionalistickim virusom nedostojnim paznje, etabliralo se u nepisano pravilo opce prihvacenog ponasanja. Bizantijska krv je u novom sistemu vrijednosti (cisto - prljavo) najopasniji zagadjivac. Bizantijski je naprosto druga (finija!) rijec za srpsku, pravoslavnu, sto u istom jezicno -ideoloskom sistemu dalje znaci: lukav, prljav, prevarantski, dakle, posve razlicit od nas. Ili kako je to nedavno utvrdio autor jednog novinskog clanka: "Hrvatsko pucanstvo nije isto sto i srpsko, koje je agresorsko i grupno frustrirano srbijansko -bizantinskom zivotnom filozofijom - ubij, otmi, ukradi, pa zavladaj". Magicna sprej-sintagma cisti hrvatski zrak cisti hrvatski prostor ne samo od "bizantinaca" koji su krvno razliciti, nego i od unutrasnjih neprijatelja koji su razliciti od vladajuce vecine. U taj red zagadjivaca spadaju nedovoljno dobri Hrvati, saboteri, izdajice, antitudjmanovski komandosi, komunjare, jugo-nostalgicari, neistomisljenici . Tako su svi kandidati stranaka u nedavnoj predizbornoj kampanji, ukljucujuci i samog predsjednika, obecali "veliko ciscenje" od gore navedenih zagadjivaca. Duh iz limenke, Mr. Cisti Hrvatski Zrak, cisti hrvatske prostore ne samo od zivih nego i od ne-zivih neprijatelja, od "simbola vlasti nenarodnog rezima", na primjer, kako je to objasnio autor novinskog napisa u kojem opravdava rusenja spomenika zrtvama fasizma. Duh iz limenke inspirirao je i samozvane cistace, "dinamitase", koji su na sebe preuzeli ulogu da dinamitom ociste hrvatska mjesta od kuca ciji su vlasnici Srbi, ali i nedovoljno dobri Hrvati. U zaru ciscenja cistaci se ponekad sluze i prljavim sredstvima. Jedno od takvih je obmazivanje kuce govnima. Tu originalnu metodu ciscenja navodno su primijenili stanovnici malog otocnog mjesta na Jadranu. U pitanju je bila kuca nepopularnog bivseg jugoslavenskog ministra, Hrvata. Mjesna policija nije nicim pokazala da su metode ciscenja neprihvatljive. I sama je, uostalom, duboko prozeta duhom novoga higijenicarskog slogana. Duh iz limenke uvukao se i u institucije, posebice ministarstvo kulture, gdje su se sluzbenici na celu s novom ministricom, pokazali najmarljivijim cistacima. Ocistili su skolske programe od svega sto je nepodobno, a zbog cistog hrvatskog zraka ministrica je javno preporucila da predavaci hrvatskog jezika u skolama imaju biti "cisti Hrvati". Pritom je hrvatska javnost presutno odobrila ministricine upute. Nijedna institucija - cak ni hrvatski filozofski fakulteti, koji skoluju nastavnike hrvatskog jezika i knjizevnosti - nije ulozila javni protest. Mr. CHZ uvukao se i u biblioteke. Slijedeci maglovite upute hrvatskog ministarstva za kulturu rodoljubivi bibliotekari tiho sklanjaju knjige srpskih pisaca u podrume, ciste police od neprijateljske cirilice, ali i latinicnih tekstova koje prozima "jugoslavenski duh". Na knjigama hrvatskih pisaca pojavila se lijepa dizajnirana traka, hrvatski pleter. Taj mali znak ubuduce ce jasno dijeliti hrvatske od svih ne -hrvatskih pisaca. Mr. CHZ pocistio je stare nazive ulica, skola, institucija, trgova. Taj pregalacki mali duh usao je u poduzeca, na radna mjesta i vec dvije godine cisti prostor od - "neistomisljenika". Sve te tihe, nevidljive, i, dakako, na pozadini velikih ratnih strahota zanemarive cistke samo potvrdjuju da je mala sprej -sintagma dozivjela svoju veliku realizaciju. Zar cistoce koji je zahvatio hrvatske prostore ne preza od svojih grotesknih oblika (uostalom, konacno smo svoji na svome, zasto bismo se stidjeli jakih osjecaja!). Tako je nekad popularna jugoslavenska komicarka (koja se pojavljivala u liku priproste, brbljave cistacice, a nije nevazno da je upravo kao "cistacica" na novogodisnjim drzavnim proslavama zabavljala "diktatora" Tita) u nedavnom intervjuu izjavila da nakon smrti zeli da je omotaju u hrvatsku zastavu i pokopaju u hrvatsku zemlju. Tada ce, kaze, biti sretna, jer ce njezin les jesti - hrvatski crvi! Rijeci cisto i zrak usle su u rjecnik najpoznatijih hrvatskih umova pa je poznati hrvatski intelektualac u jednom od televizijskih nastupa na priglupo pitanje novinarke - kakve zene voli - odgovorio kratko i jednako glupo: ciste! . Nekoliko mjeseci kasnije intelektualac ce pozivati te ciste hrvatske zene da daju zivote svojih sinova za obranu slobode, a nesto kasnije u pogrebnu govoru poginulim hrvatskim vojnicima reci ce da nicim ne smijemo uprljati svoju slobodu, odnosno da i nasa smrt mora biti cista. Drugi je pak hrvatski intelektualac euforicno podrzavsi ideju "duhovne obnove" hrvatskog naroda poetski zakljucio: "To je put duhovne obnove, lijepa i cista (kurziv moj) narastaja, put ljudima, nama, vedre i ciste (kurziv moj) savjesti". Treci pak hrvatski intelektualac zadrzat ce se vise na "zracnosti" metafore pa ce objasnjavajuci pojam "duhovne obnove" napisati: "Zato kad govorimo o duhovnoj obnovi, moramo poci od znacenja pojma duha () Vec je u hrvatskoj rijeci sadrzano izvorno upucivanje na zrak koji disemo, dah odnosno dusu". Zazivjela u hrvatskoj svakidasnjici mala sprej-sintagma ocito ne mari mnogo za pravila dobra ukusa nego i dalje cisti sve pred sobom. Hrvatske novine pune su prijetecih tekstova, a jedna od najcescih prijetnji ponovo je vezana uz - zrak! "Ako taj i dalje misli disati hrvatski zrak, a ponasati se kako se ponasa" - obicno pisu ljutiti rezimski novinari. I pritom su duboko u pravu! Jer disati hrvatski zrak jedino je sto hrvatskom gradjaninu preostaje. Uskoro, naime, nece imati ni toliko novaca da kupi hrvatski kruh. I tako. Dodajmo jos da je kolovoz 1992, hrvatski zracni prostor je cist, nebo je nad Zagrebom plavo, a zrak svakim danom sve cisci i rjedji. Dise se kao na Andama, na skrge. S druge strane, lijecnici uvjeravaju da bas takav zrak pogoduje stvaranju crvenih krvnih zrnaca. A crvena je, zna se, boja - rodoljublja. profesija:intelektualac Tko je kriv? Ponekad pristanem da se pojavim na nekom inozemnom skupu posvecenom ratu u bivsoj Jugoslaviji. Slatkom zovu pravednicke gomile kolega tesko je, naime, odoljeti. Pojavljujem se pred mikrofonom, pljesak je umjeren. Pojavljuje se kolega iz Sarajeva, pljesak je frenetican. Kolege brisu suze, hvataju se u topli klinc sa Sarajlijom, izvode traurni tango, dugo i ganuto tapsaju Sarajliju po ramenima. Kolega najednom vise nije kolega nego ziva metafora sarajevskih patnji. Vidim, ispravlja ramena, njegov hod je ponosit, kretnje odmjerene, njegovo lice oplemenjeno kolektivnom patnjom. Kolega je, doduse, izasao iz Sarajeva, zivi u gostoljubivu evropskom inozemstvu, ali ne smeta. Sada je covjek-Sarajevo. Prije dvije godine, srela sam u Kopenhagenu zenu -Dubrovnik, dvadeset godina udatu za Danca, doduse, ali nije smetalo. Mislim taj detalj nije smetao licu Dubrovcanke. Njezino lice bilo je marinirano neizmjernom kolektivnom patnjom. Zena-Dubrovnik jasno je optuzivala dansku publiku mirnih, izglacanih lica, a narocito mene. Sto ste vi, kao knjizevnica i intelektualka, ucinili za Hrvatsku?! - vrisnula je zena pravednickim glasom. Pokunjila sam se pred licem patnje, pred zenom-gradom. Bilo je nezgodno da u tom trenutku postavim banalno protupitanje: A sto ste to ucinili vi? Na nasem inozemnom knjizevnickom skupu zamjecujem i kolegu Srbina. Ima tik. Rukom stalno brise nevidljivu pljuvacku s lica. Kolege, i moj nevidljivom medaljom odlikovani Sarajlija i moj popljuvani Srbin, i ne slute da su stvari promjenljive i da ljubazna intelektualna gomila vec u sljedecem trenutku moze svima nama postaviti pitanju: sto ste svi vi ucinili da zaustavite rat?! Rat u bivsoj Jugoslaviji je ziva retrospektiva vec zaboravljena evropskoga repertoara zla. Rat je, izmedju ostaloga, ozivio zaboravljeno, muzejsko zanimanje, profesiju inte lektualac. Ozivjele su ponovo vec zaboravljene fraze o politickom angazmanu intelektualca, o ulozi i odgovornosti intelektualca u povijesnim zbivanjima, tako dalje i tako redom. Rat je ubrzao moralni puls intelektualne Evrope. Ponovo se biju verbalne bitke za i protiv, intelektualci se medjusobno optuzuju, njih optuzuju, treniraju zanr moralne prozivke, vodi se borba za pravo i krivo, za pravilan intelektualni image, za vracanje izgubljena dostojanstva profesiji intelektualac. Intelektualac je postao medijski trazena roba, njega ponovo pitaju sto on o tome misli, on sam ne propusta pruzenu mogucnost da o svemu tome misli, dapace, uvjeren je da je to njegova duznost. On, koji se (barem u Istocnoj Evropi) radije odricao takva angazmana, upoznavsi sve njegove manipulacijske raspone (od drzavnog intelektualca do disidenta i natrag), sada najednom zaboravlja steceno znanje i sa svjezim povjerenjem uskace u staru ulogu. Naseg intelektualca pritom ne trebaju ni krvnik ni zrtva. Zrtva ce radije za desetak maraka kupiti kazetu i zajedno se sa svojim omiljenim folk pjevacem isplakati zbog "nesretne sudbine" nego saslusati intelektualceva razglabanja o tome zasto je zrtva. Krvnik zna zasto je krvnik, on, uostalom, vec ima svoje intelektualce: i psihijatra, i pjesnika, i sekspirologa i filozofa. Cini se da je u strasnom klincu izmedju krvnika i zrtve nas intelektualac suvisan. Nas jugo-intelektualac (zovemo ga tako, skraceno, iz ljubaznosti prema slagarima!) je goodie. Onu vecinu intelektualaca koja je posluzila i nadalje sluzi svojim vladama i vladarima kao intelektualni servis ostavit cemo ovom prilikom po strani. O njima ce se, uostalom, pisati rasprave i knjige. Buka koju su proizveli marljivo udarajuci u ratnicke bubnjeve prevelika je da bi ostala nezapamcena. Nas junak je drukciji, on odgovara staromodnoj, ali jos uvijek privlacnoj predodzbi o angaziranom intelektualcu. On je nacelni pacifist, protivnik svekolikog zla, on je slobodoljubiv i istinoljubiv, demokrat i humanist. Pa ipak, ako se prihvatio angazmana, a angazman je uvijek poruka, nas intelektualac mora razmisliti odakle upucuje svoju poruku i kome je upucuje. Jugo-intelektualcu oduzeta je prva pretpostavka u komunikacijskom lancu, on je izgubio centar, mjesto, tocku, to odakle. Ako, naime, upucuje poruku s nacelne, antiratne pozicije, vrlo brzo optuzit ce ga i jedna i druga i treca strana da zagovara povratak na svima mrsko jugoslavenstvo . Jer rat je u domacim interpretacijskim kodovima borba za nacionalni opstanak, za slobodu, protiv srpske dominacije, borba za nove nacionalne drzave. Jugoslavenstvo u novom rjecniku bivsih jugo-naroda ne znaci nista drugo do povratak u komunizam. Zagovaranje mira tumacit ce se iz hrvatske i bosanske perspektive kao zagovaranje jugoslavenske, odnosno "srbokomunisticke" osvajacke opcije. Iz srpske perspektive zagovaranje mira bit ce tumaceno kao osporavanje prava na "ceznju" srpskoga naroda da svi Srbi zive u jednoj drzavi. Medijska praksa pokazuje da su svi jugo-intelektualci koji su javno prosvjedovali protiv lokalnih nacionalistickih ideologija i zagovarali mir bili optuzeni kao izdajice svojih naroda i, gle, propagatori povratka na - komunizam! Zato nas angazirani jugo-intelektualac staje na stranu statisticki provjerene zrtve. Srpski intelektualac, koji se javno pobunio protiv srpske ratnicke politike, bit ce napadnut (ili presucen) u svojoj sredini i promptno prihvacen u hrvatskoj i bosanskoj. Hrvati ce ga slaviti kao jedinoga postenog Srbina kojeg znaju. Nasem intelektualcu, dakako, laska cinjenica da je posteni Srbin, a pogotovo to da je "jedini". Kome je, medjutim, nas intelektualac uputio svoju poruku? Zrtvi. Uputivsi poruku zrtvi ne samo da je promasio cilj (bila je, zapravo, upucena krvniku) nego je, gle, pristao da bude Srbin. A Srbinom nikada nije bio. Sada, medjutim, pristavsi na ulogu postenoga Srbina, vise ne smije uputiti zamjerke zrtvi. A ni zrtva mu se, budimo iskreni, ne svidja previse (ista nacionalisticka gnjavaza i galama!). Odjednom i ta zrtva, koja je donedavno bila njegovom (u zajednickoj domovini), vise nije njegova nego tudja. Odjednom je stavljen na stranu krvnika koji nikada nije bio njegov, ali je, eto, postao. Jugo-intelektualac zna da je izmanipuliran, ali drzi jezik za zubima, nema vremena za finese, val slatkog angazmana na strani dobra nosi ga dalje. Angazman naseg intelektualca s hrvatske strane takodjer tragicno promasuje cilj. Ako se javno pobuni protiv srpske agresije, on postaje nista drugo do sitni sluzbenik u ionako brojnom intelektualno-politickom servisu svoje vlade. Ako se, medjutim, javno pobuni i protiv ocitih negativnosti svoje drzave-zrtve (koja je u medjuvremenu promijenila ulogu i sama postala krvnik u Bosni) opet promasuje cilj. Ni on nece moci uputiti poruku sredini kojoj je namijenjena. "Njegovi" ga nece saslusati, ali ce ga zato promptno prihvatiti Srbi. On postaje jedinim postenim Hrvatom koji se usudio da nesto kaze o nalicju zrtve. Pritom nas intelektualac niti osobito cezne za tim da bude Hrvatom, niti pak zeli da njegov pravedni angazman sluzi kao spuzva za brisanje srpske krivice. Htio ne htio, sluzit ce. Zato nas jugo-intelektualac svoju poruku najcesce upucuje strancima. Stranci su jedini koji ga, cini se, trebaju, ili koji barem s paznjom slusaju njegovu poruku. Vani je, osim toga, njegova poruka barem za neko vrijeme zasticena od manipulacija. Sada je, medjutim, njezina promasenost jos ocitija. Nas angazirani intelektulac performira svoju ulogu na krivom mjestu, vodi bitku daleko od bojnog polja. I nas intelektualac, htio ne htio, postaje primjerkom politicke faune. Njega rado pozivaju, on sve cesce prihvaca pozive, gle, on sve cesce govori, i sve autoritativnije, ne zamjecujuci pritom da svoju poruku upucuje kolegama. On postaje nekom vrstom moralnog psihoterapeuta istima kakav je sam. Oni zajednicki uvjezbavaju stavove, umnozavaju nesporazume, podizu sake, i svi su tvrdo uvjereni da se bore protiv zla. Ne zamjecujuci razliku nas intelektualac od voditelja intelektualisticke seanse ubrzo postaje njezinim predmetom. Najednom slusa kako mu inozemne kolege sa napadnim zarom objasnjavaju kako je zivio u umjetnoj tvorevini, Jugoslaviji (Ali tko kaze da je bila umjetna?! Svi kazu. Uostalom, da je bila prirodna ne bi se raspala! Ali sto je onda prirodna drzavna tvorevina? Necemo sad o tome, navodite nas na tanak led ); da je sve sto se dogodilo prirodan (prirodan?!) rezultat neprirodna drzavnog konstrukta. Francuzi ga, gle, uvjeravaju da nema vece srece nego probuditi se jednoga jutra u svojoj nacionalnoj drzavi (Pa sto onda ne odete u moju i budite se? Zasto bismo, imamo svoju u kojoj se budimo svakoga jutra). Nijemci ga, gle, uvjeravaju da su krivci za rat srpski intelektulaci (A generali? A vojnici? A ubojice i kriminalci? Oni su samo izvrsioci ideja srpskih intelektualaca). Englezi mu, gle, objasnjavaju da je prospavao zivot, da je balkanska mrznja kuljala godinama cekajuci da eksplodira (Ali kako to da je ja nisam vidio?! Intelektualci uvijek zadnji progledaju!). U lice mu se, gle, unosi mladac. Susan Sontag je kriva za sve! Cekajte, otkuda sad Susan Sontag? Trebala je ostati u Sarajevu! Ali zasto vi niste otisli i ostali? Ja nisam Susan Sontag! Svi ti inozemni kolege - promotori tudje nesrece, zagovaraci pravde na tudjem terenu, intelektualni borci za istinu, intelektualni dobrocinitelji, posjetioci debata i okruglih stolova, pronosioci medijsko-moralne karizme - svi mu se oni najednom cine jednako izgubljenima. Strasni vrtlog rata i njih je nacas usisao u svoje zdrijelo, usisat ce i one na pravoj i one na krivoj strani, svi ce se tamo jednako naci. Na kraju mu, kao krunski dokaz da su u pravu, pokazuju svoje maceve od papira: svoje clanke, svoje objavljene knjige, svoje TV-reportaze (gdje su izlozili osobni zivot da svijetu prenesu istinu), svoje fotomonografije Nas jugo-intelektualac je zbunjen, ne zna vise sto da misli, ne zna vise gdje je njegova, samo njegova, tocka identifikacije, ta iz koje ce crpsti snagu za svoj angazman na strani dobra. Nas intelektualac klonulo sjedi i prevrce u rukama knjigu poznatog inozemnog pisca. Knjiga je o Sarajevu. Na omotnici fotografija. Na fotografiji autor u "pancirki", snimljen u srdacnom razgovoru sa Susan Sontag. "Autor i americka knjizevnica Susan Sontag za vrijeme posjeta Sarajevu", pise ispod fotografije. Pritom se Sarajevo ne vidi. Nasem se jugo-intelektualcu najednom cini da je okruzen istim kosmarom od kojeg je bio pobjegao, on vidi isto umnozavanje stereotipa (A moze li sam ponuditi bolje?) o nastanku, o razlozima, o krivici za rat. Cini mu se da prepoznaje isti ratnicki poklic, isto pretvaranje kliseja u opcu istinu, isto pretvaranje istine u kliseje. Cuje vazne glasove svojih zemljaka (Ja sam na sve to upozoravao vec godine!) koje vise brine copyright na pretskazanje nesrece nego nesreca sama. Nas goodie moralno propituje samoga sebe (Kako to da ja nista nisam vidio? Kako to da ni na sto nisam upozoravao?! I ako su vec oni znali, zasto su dopustili?). Nas intelektualac najednom jasno vidi kako se ljudska nesreca s lakocom pretvara u intelektualisticki i umjetnicki porno, vidi kolege, pronosioce istina u borbi za svoju medijsku sekundu (za svoj sound bite) u kojoj ce spasiti to sto se jos spasiti dade i (ili) usput osvjeziti vlastiti medijski image. Najednom mu se cini da je umjesto angazmana na strani dobra tek jedan od sudionika u opcem procesu pretvaranja zive ljudske nesrece u medijsko smece. Cak stovise, na tren ga posjecuje strasna i nedopustiva misao da ona, nesreca, ne cekajuci vise na pomoc strucno ekipiranih majstora sminke (pisaca, pjesnika, umjetnika, intelektualaca), sama hrli na medijski ratni karneval! I nas jugo-intelektualac razmislja, muci se, mrmlja u hamletovskoj maniri Sto uciniti? Govoriti? Pisati? Masirati suzne zlijezde citalacke publike stivom o ratu? Zasutjeti zauvijek i sutnjom podrzati rat!? Pokloniti knjige, jedinu imovinu koju posjeduje, sarajevskim knjiznicama? Otici u Sarajevo i pomoci da se izgradi sruseno? Zaposliti se kao ucitelj u seoskoj skoli, uciti djecu ljubavi prema bliznjemu, ma tko on bio? A onda se nasem jugo-intelektualcu naglo ucini da opcoj ratnoj medijskog buci konacno zna sto treba uciniti. Dapace, najednom je uvjeren da je to jedino sto vrijedi uciniti . Da, treba se prilagoditi tehnici brzog i glasnog sound-bitea! I nas jugo-intelektualac kupuje revolver i puca Puca u Radovana Karadzica! Za pocetak u njega, a onda ce sve njih srediti redom U sekundi dok ispaljuje metak nas je goodie cvrsto uvjeren da svojim cinom prekida dugi lanac zla. A onda, naglo pogodjen novom mislju da prethodnim cinom nije ucinio bas nista, polako prinosi revolver vlastitoj sljepoocici i ispaljuje drugi metak Nas angazirani jugo-intelektualac samo je plod autorske maste. Pustam ga da izdahne, moj je, uostalom, alter ego. Ne zelim da se suoci s naslovima u sutrasnjim novinama. Jer oni bi mogli glasiti: JOS JEDAN U NIZU KRVAVIH BALKANSKIH OBRACUNA! KOLEGA PUCAO NA KOLEGU!1 Ja sam! Cesto se pitam kako se dogodilo da sam od knjizevnice postala NN, "narodni neprijatelj". Iako nisam sigurna da je tako. To, naime, da sam prvo bila knjizevnica pa tek onda NN. Mozda sam ipak prvo bila NN? NN je u meni za dugi niz godina bio hiberniran i sada se, eto, probudio. A knjizevnica sam postala u medjuvremenu. Ali krenimo redom. Moja mama je Bugarka. Taj nevazan detalj, dakako, ne bih spominjala da ne zelim ispricati nesto drugo. U mom najranijem djetinjstvu tri djevojcice iz moje ulice provodile su nada mnom sladak djecji teror. Cim bi me ugledale, proderale bi se na sav glas: Bugarica! Bugarica! Umjesto pravilnog Bugarka izgovarale su rijec bugarica s jakim naglaskom na siljatom glasu "i". Taj "i" zabadao se u moje djecje srce poput trna. Kad su nasom ulicom prolazile Ciganke, umjesto pravilnog Ciganka, tri djevojcice vikale su: Ciganica! Ciganica! I tu su naglasak premjestale na siljato, zadnje "i". Pritom tri djevojcice nisu ni znale sto je to bugarica. Rijec im se zato cinila jos uvredljivijom. Ni sama nisam 1 Radovan Karadzic, ratni zlocinac, postao je nedavno dobitnikom knjizevne nagrade "Mihail Solohov". Tu nagradu za humanizam , te visoki moralni i knjizevni doprinos dodijelio je Karadzicu jedan od saveza ruskih pisaca. znala sto to znaci, bas zato me njihovo zadirkivanje boljelo. Priznajem, obozavala sam ih. Bile su spretne, vizljaste, s dugim pletenicama, tako razlicite od mene. Ja nisam imala pletenice. Imala sam golemu vrpcu koja je supstituirala nedostatak. Vrpca je na mojoj kratkoj kosi tuzno padala u stranu, kao kakav razvaljeni helikopter. Bugarica! Bugarica! Strasno sam ceznula za njihovim drustvom. Nisu me htjele. Bila sam nesto drugo, bice zvano bugarica. Cesto bih se sluzila lukavstvima i podmicivala moje nesudjene prijateljice cokoladom. Slatko zajednistvo trajalo bi kratko. Cim bi pojele cokoladu, udarile bi u dernjavu: Bugarica! Bugarica! Hipnoticka moc mojih nesudjenih prijateljica trajala je nada mnom sve do polaska u prvi razred. U razredu nitko nije znao da sam Bugarica . Rane su, kao sve djecje rane, zacijelile, djecje traume bile su ubrzo zaboravljene. Je li ipak bas sve zaboravljeno? Danas kad se kao NN pokusavam prisjetiti kako je do toga doslo ispada da, na primjer, nikada nisam bila clan grupa, klanova, sekcija, nikada clan komisija, urednistava (jednom clan jednog umjetnickog zirija!). Za karijeru pisca u maloj knjizevnoj sredini zvuci gotovo neistinito. U malim sredinama svatko kad tad dodje na red, barem za predsjednika kucnog savjeta. Moja biografija, htjela ja to ili ne, uporno potvrdjuje jednostavnu cinjenicu: uvijek sam bila bugarica! I kao da nisam ja o tome odlucivala, tako se nekako dogodilo, i ne bi bilo posteno taj minus-rezultat danas tumaciti kao svjesni, moralan izbor. Posve je moguce da je davni djecji teror ispisao koordinate moga horoskopa. Mozda se vec tada u moju djecju podsvijest trajno uselila zvonjava Pavlovljeva zvonca. Mozda je uzrok nesvjesnu nepristajanju na (bilo koji) kolektivitet bilo ono davno ponizenje kada sam cokoladom podmicivala tri djevojcice: za kolektivitet moras nesto dati, moras biti isti, kao dio kolektiva moras imati petlje da i sam iskljucis neku nepodobnu jedinku Je li onaj rani defekt (nedostatak pletenica) zaostao u mojoj svijesti kao trajna spoznaja da sam drukcija i da mimikriranje ne pomaze (golema vrpca uvijek ce tuzno padati ustranu)? Mozda svaki poziv na kolektivitet budi u meni nesvjestan strah? I je li ono davno djecje ponizenje zaista uzrok mome danasnjem otpadnistvu? Primjecujem, naime, tvrdoglavo odbijanje da shvatim vaznost nacionalna kolektiviteta, prepoznajem u sebi i neku vrstu tajne, trajne sucuti prema "Ciganima" svake vrste. I sama sam bila Ciganica-Bugarica. Zasto sam onda cekala sve ove godine i NN postala tek sada? Cini se zato jer je za narodnog neprijatelja potreban prije svega narod koji ces iznevjeriti, a onda i ona konstelacija koja u odredjenom trenutku od odredjenog pojedinca stvara - neprijatelja. Jedna od poslovica koju sam slusala od svog najranijeg djetinjstva (i koja me uvijek ispunjavala stravom) glasi: Tko visoko leti nisko pada. Poslovicu su ponavljali moji roditelji, kasnije i okolina. Poslovica je poucavala da nije uputno biti bolji od svoje okoline. Bila je to prva lekcija iz socijalizacije, prva uputa o tome da je najbolje drzati se "zlatne sredine". Sjecam se da me u djetinjstvu manje zabrinjavao visok let. Vise sam se bojala niskog pada. U srednjoj skoli zedno sam iscitavala hrvatsku knjizevnost. Pamtim kako me je zapanjila brojnost romana u kojima je glavni junak skolovan covjek i izopcenik. Ti romani obicno bi zapocinjali od tocke u kojoj se junak vraca kuci u Hrvatsku, sa studija u Pragu, Budimpesti ili Becu. Kraj tih romana bio je tipski: nakon odredjenog vremena provedenog u vlastitoj sredini junak: a) poludi; b) propije se; c) ubije se. Cesto i abc. Sve u svemu, junak svoj let (do Beca ili Praga) placa niskim padom. Jedan od mojih omiljenih romana, koji slijedi istu fabulativnu i tematsku liniju, roman je hrvatskog pisca Miroslava Krleze Na rubu pameti. U tom romanu glavni junak provodi cio zivot u nasem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povucen u sebe kao puz i pravi puzavac , a onda u jednom trenutku, za jednom vecerom, na pricu jednog od gostiju izjavljuje da je sve to kriminalno, krvavo, moralno bolesno. I junak gubi sve sto je stekao: obitelj, prijatelje, dom, posao, imutak, ugled, domovinu. Hrvatski su pisci (kao i srpski, uostalom) ispisali brojne stranice o razornoj moci vlastite sredine. Pisali su o tome prije vise od stotinjak godina, pa prije sezdesetak, prije dvadesetak Svi su ti pisci umrli. Sredina je ostala. Sredina uvijek ostaje. Zena-Dubrovnik, koja me na knjizevnoj veceri u Kopenhagenu pravednickim glasom upitala sto sam to ja, dakle, kao knjizevnica i intelektualka ucinila za Hrvatsku, nije izuzetak. Zena-Dubrovnik je pravilo. Prozivajuci druge, u ovom slucaju mene, zena iz publike spretno je iskazala nekoliko stvari. Kao prvo, skinula je sa sebe svaku osobnu odgovornost (jer ona je "mali covjek", svoj grad, svoja zemlja). Kao drugo, iskoristila je priliku da glasno potvrdi vlastitu "politicku podobnost", opet na racun drugih (sto nije individualan cin, nego opce prihvacen zanr odavanja lojalnosti drzavi). Kao trece, nasa zena iz publike, iskazala je svoj duboko ukorijenjeni "seljacki skepticizam", sto je samo drugo ime za antiintelektualizam. Dodajmo svemu slikovit detalj da je moja anonimna zemljakinja vec drugi dan na adrese hrvatske Akademije, hrvatskog Drustva knjizevnika, PEN-a, institucija , dakle, poslala pisma u kojima ih (institucije) obavjestava kako hrvatska knjizevnica u Kopenhagenu "blati Hrvatsku". Pretpostavljam da je anonimna zena, poslavsi svoja pisma, bila tvrdo uvjerena da je nesto ucinila za Hrvatsku 2. 2 Jezicna fraza "ciniti nesto za Hrvatsku" novijeg je datuma. Fraza je neobicno rasire na ("On je puno ucinio za Hrvatsku") i postala je nekom vrstom verbalne medalje koja, dakako, nikada ne trazi svoju provjeru.Zahvaljujuci tome sto je puno ucinio za Hrvatsku jedan je bivsi hrvatski emigrant iz Kanade avanzirao u - hrvatskog ministra. U popisu djela koja je sadasnji ministar ucinio za Hrvatsku vidno mjesto zauzima podatak da je doticni na kanadskoj svinji crvenom bojom ispisao Tito i prosetao svinju ispred tadasnje jugoslavenske ambasade u Kanadi. Dogadjaj je zabiljezen u kanadskom tisku jer je tamosnje drustvo za zastitu zivotinja ulozilo protest. Tako je nedavno na upit novinara kako to da u Hrvatskoj nema disidenata jedan cesto intervjuirani hrvatski intelektualac odgovorio: To je zato sto smo svi mi zapravo zaljubljeni u Hrvatsku3. 3 Inace nas hrvatski intelektualac, profesor hrvatske knjizevnosti na zagrebackom sveucilistu, i ne zna da je citirao recenicu Mate Hanzekovica koja je inspirirala najveceg hrvatskog pisca Miroslava Krlezu, nazalost pokojnog, da prije sezdesetak godina napise esej "O malogradjanskoj ljubavi spram hrvatstva". U tom eseju - koji ostaje nenadmasno aktualnom analizom hrvatskog rodoljublja - Krleza izmedju ostaloga kaze: Ova samodopadna "zaljubljenost" u hrvatstvo je dosadna, a kada je pijana (sto je najcesce), onda je izazovna. Malogradjansko, pomalo reakcionarno hrvatstvo, "zal jubljeno" u samo sebe, ne umije nego jaukati nad prokletstvom svoje sudbine (). Ta njihova "ljubav" za narod nije nego smijesno i lazno buncanje. U silnim komplek sima hrvatske tmine to je rasvjetljeni prozor hrvatske krcme, iz koje se cuje pjesma pijandura i odjekivanje nerazgovijetne i razdrte strofe "da svoj narod Hrvat ljubi" Citirani hrvatski intelektualac izgovorio je magicnu, zastitnu spray-recenicu. Odrezao je drugima mogucnost individualna izbora (ne dopustivsi da netko mozda i nije zaljubljen). Uvjeren da "plemenitom" izjavom stiti i rijetke otpadnike, stavio je sve pod protektivnu zamjenicu MI. Nas intelektualac je zamjenicom MI zastitio prije svega sebe samoga. S neduznom krpicom zamjenice skromno je prekrio svoju ljubav: sada mu nitko nece moci zamjeriti nedostatak rodoljublja niti ce pak moci kazati da se samo on ulaguje drzavi. Nitko nije razlicit. Svi smo jednaki. Tko je taj strasan Nevidljivi Netko, kojemu je trenutni tanzmeister hrvatskih intelektualaca uputio svoju slatkorjecivu, udobrovoljavajucu recenicu? Koga se to nas intelektualac - predsjednik hrvatskog PEN-a, nedavni vice-ministar za kulturu, glavni urednik jednog casopisa i jednih knjizevnih novina, sveucilisni profesor i autor nekoliko knjiga - boji? Svete Sredine. A sredina to je vlast, institucije, policija, ministri, kolege, prvi susjed, sredina to smo svi MI. Reci sredini nesto neugodno, reci da je ponesto ipak krvavo, kriminalno i moralno bolesno znacilo bi osuditi samoga sebe na izgon, na golo, individualno JA. Zato nas intelektualac tako spremno salje svoj poljubac domovini, misleci pritom na Svetu Sredinu. Svoj poljubac salju istodobno i intelektualac i kriminalac, i gospodar rata i gospar pisane rijeci. Svi su oni jednako zaljubljeni u svoje domovine, i tko im moze osporiti pravo na ljubav? Domovina, institucija, mi, eto, carobnih zastitnih formula koje ukidaju opasnost od individualna cina. A tamo gdje nema individualna cina, nema ni individualne odgovornosti. Taj sigurno nece umrijeti od stida, kolokvijalna je fraza za covjeka sa slabijim osjecajem za moralne norme. Gradjani zemlje koje vise nema ginu od metka, noza, bombe, ali jos nitko od dvadesetak i vise milijuna ljudi nije, niti ce umrijeti od stida. Jer stid je duboko individualan osjecaj. Zato, kada me pitaju Tko je kriv? odgovaram: Ja sam! Kriva sam, jer nisam ucinila nista da zaustavim rat. Kao sto nisam ucinila bas nista kada sam prije desetak i vise godina gledala televizijske kadrove u kojima je srpska policija premlacivala kosovske Albance. Kao sto nisam ucinila nista kada sam vidjela pomaljanje prvog boga rata prije nekoliko godina, a malo zatim i drugog. Nisam se u znak protesta protiv rata polila benzinom i javno se spalila. Nisam obracala paznju na postojanu proizvodnju lazi, pustila sam da teku niz mene kao prljava voda. I tako dalje i tako redom. Moje su akcije zanemarljive, imale su uglavnom pisanu narav. Pisanom rjecju prekasno sam razgnjevila svoju sredinu. Nisam cak, eto, uspjela umrijeti od stida. To sto nisu ni drugi, ne opravdava me. Da, kriva sam! For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us