WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us HITLER JE VOLIO PREPELICE A DJED MRAZ NAPUŠTA BOSNU Siki su jedni ljudi koji okolo hodaju s turbanom na glavi i koji imaju puno kose neošišane jer vjera im ni skidanje ni podrezivanje vlastitih vlasi ne dopušta. Kazu da njihova vjera vrlo napredna jest, daleko ispred svog vremena kad prije petsto godina rodena bješe. Kazu, tu njihovu vjeru slijedi dvadeset milijuna ljudi širom svijeta. Sikizam propovijeda odanost Bogu, jednakost medu ljudima, cestit zivot i još neke stvari, a predrasude i neosnovane rituale odbacuje. Što, po vjeri Sika, cini zivot cestitim i koji to rituali neosnovani jesu, u mom malom prirucniku ne piše jer podrazumijeva se, valjda, da to svatko zna. Sikizam vlastite rituale ima, prakticiranje kojih vrlo strogo od svojih sljedbenika zahtijeva. Sikizam deset Gurua štuje, a svih deset utjelovljenih u trenutacno zivucem guruu koji se zove Sri Guru Grant Sahib. Sve ovo, i još ponešto o Sikima, saznala sam tek nakon mog susreta, oci u oci, licem u lice, s jednim pravim odanim zivucim Sikom. Primicali su se bozicni i novogodišnji blagdani. Toronto je grad s mnogo struje i s nevjerojatnim brojem zarulja svih velicina. Ogoljelo drvece, mahom patuljastog rasta a posadeno duz širokih avenija u središtu grada, okiceno je sitnim bijelim bobicastim svjetlima, pa izgleda kao da stabla snijeze, prhko, pahuljasto, mehko. Neboderi šljašte pod iluminacijom impozantnije tezine i velicine, što vec ne djeluje toliko veselo. Trgovina ima jako mnogo, jako jako mnogo, i u vrijeme praznika tako su svecane i pune svega. Sara je u školi izgubila tenisicu. Vjera Sika na pet simbola pociva, na cuvenih pet "Ka" koje svaki predani (muški) Sik, polaganjem zakletve, do smrti nosi. To su: kes (duga kosa), kanga (cešalj), kacha (kratke hlace), kara (zeljezna narukvica) i karpan (mac). Ovako nabrojani, tih pet "kaova" izgledaju bezazleno, ali kad se ugledaju zbirno, na pravom ovozemaljskom Siku koji šeta u svom domu - bos - jer Siki vole ici bosi, onda to, pogotovo zimi, pogotovo u nekoj pripizdini nijemoj, polegloj pod naslagama zavijanog snijega u dva ujutro i skroz izvan Toronta grada, onda to, ti "kaovi" i taj ogromni, kao od brda odvaljeni bradati Sik, zastrašiti mogu. S drugom Sarinom tenisicom nismo znale što bismo, Sara ipak ima dvije noge. Svejedno, preostala tenisica ostala je s nama jer bila je to nova Rebockica od finog teleceg boksa i vrijedila je, brat bratu, pedeset dolara. Inace, tenisica ovdje ima svakojakih, to jest i jeftinih ali nigdje ne prodaju po jednu. Sari ne bi narocito smetalo nositi dva razlicita komada obuce jer jednom je to vec ucinila u petom ili šestom osnovne - to, da je obukla dvije razlicite cipele i, da cijela škola o tome nije pricala, ona ne bi ni saznala. Sara ima manju nogu od moje ali podjednako usku, pa njezine cipele, ako ne mogu obuci, mogu bar navuci. Siki se mnogo mole. Tri puta na dan otvaraju svoju svetu vjersku knjigu, Grant, i iz nje citaju i recitiraju molitve. Zaposleni Siki imaju to snimljeno na magnetofonskoj vrpci, te nasumce odabrane molitve, pa ne moraju citati nego samo slušaju, prate i mrmljaju. Ako rade izvan kuce, mole se uz pomoc walkmana. Dobar Sik treba odolijevati grijesima. Dobar Sik tako ce zasluziti milost Bozju i postati besmrtan. Pet je smrtnih grijeha, vjeruju Siki: pohota, bijes, gramzivost, privrzenost i sebicnost. Bog se moze istinski voljeti tek kada prestanemo voljeti sebe. Vjera Sika proskribira idolatriju svake vrste, konzumiranje alkoholnih pica i ne priznaje kaste. Mahom sve vjere lijepo i pravedno zvuce, to doista fascinira. No, osamdesetih godina u Indiji se medu Sikima oglašava nacionalisticka i prilicno militantna partija ciji je cilj veca autonomija za njihovu pokrajinu Punjab. Dolazi do demonstracija i oštrih sukoba izmedu Sika i Hindusa, vlada poduzima korake - šalje pedeset tisuca vojnika na Sike i Punjab je stavljen pod kontrolu. [1] U Sarajevu krajem devedesetih vodi se kampanja protiv Djeda Mraza, to jest protiv Djeda Bozicnjaka. Kampanja poprima nešto vece i militantnije razmjere od kampanje koja se vodila u Hrvatskoj pet godina ranije kad je "srbokomunistickog" Mraza trebalo prekrstiti (transformirati) u hrvatsko-katolickog Bozicnjaka. Predstavnici UN-a u Sarajevu saopcavaju kako je pokrenuta kampanja vec izazvala nekoliko incidenata. Portparol UN-a, Aleksandar Ivanko, izjavljuje da je urednik nezavisnog Radija ISV teško pretucen zbog toga što je njegova radio stanica "podrzala Djeda Mraza". Ivanko naglašava da odnos prema Djedu Mrazu naglo postaje politicko pitanje: Djed Mraz je na samrti, veli Ivanko. U gradu se više ne moze naci nijedna njegova slika. Aktivisti i pristalice SDA obilaze osnovne škole i agitiraju da se "ne dozvoli da Djed Mraz djeci darove donosi ". Sve se to zbiva pred godinu novu 1997., tri-cetiri ljeta pred pocetak novog milenija. Lokalna policija odbija saciniti izvještaj o napadu na novinara Radija ISV iako UN zahtijeva da se otkriju pocinitelji. Ured Visokog predstavnika medunarodne zajednice u Bosni, Karla Bilta, i OEBS takoder osuduju napad. Predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegovic, u otvorenom pismu javnosti opisuje Bozic kao "amoralnu svetkovinu", ocjenjujuci da Djed Mraz nije dio kulture BiH, nego je "nametnut izvana". Djed Mraz jedna je od rijetkih stvari koja ujedinjuje ljude, zblizava ih, zbog cega je i izlozen napadima ekstremista, smatra Ivanko. Ni Siki nemaju Djeda Mraza-Bozicnjaka. Njima vjera zabranjuje "ujedinjavanje ljudi". Sara je skromno dijete ali je dijete. Ovdje ljudi jako puno kupuju. Nije bitno što kupuju. Kupuju i ono što vec imaju, pogotovo ako je na rasprodaji. Dvije rijeci ovdje su vrlo ceste: ušteda i rasprodaja. Kupite tri para gaca - cetvrti je besplatan! Kupite tuce kolaca, trinaesti je besplatan! Uštede su mahom sitne, pogotovo u odnosu na reklame koje su velike i bucne. Tako se ovdje zivi. Kupovanje je kult. Sad se i Sara zarazila, pa joj stalno nešto treba, nešto što se kupuje. U slasticarnici slagala sam krafne u male cvjetne kartonske kutije. Taj posao našao mi je Vlatko preko svojih veza. Dobro je mirisalo ali kratko je trajalo. Slagala sam dva dana u kuhinji odostraga i zaradila stotinjak dolara. To smo onda odmah potrošile na osnovne namirnice jer frizider je bio prazan. Blagdani su se vrlo primicali. Raznosila sam reklame po kucama, tri dana. Taj posao našao mi je Mladen, preko svojih veza. Neke reklame ubacivala sam u sanducice, neke pod vrata. Smršavila sam tri kilograma jer trebalo je mnogo hodati a vani je bilo jako hladno. U Torontu šiba vjetar, prema tom vjetru bura je sprdnja. Kad taj vjetar zapuše, temperatura od minus deset odmah se spusti na minus dvadeset pet. Kad pada kiša a covjek (ili zena) raznosi reklame, obilno kisne jer ne moze nositi i reklame i kišobran istovremeno, jer trebaju mu (joj) obje ruke iskljucivo za reklame. Reklame traze cijelog covjeka (zenu). Raznosila sam nocu, nakon što bih sa Sarom utvrdila strukturu atoma, geografske širine i duzine glavnih gradova svuda okolo, nakon što bih ispravila ortografske greške u njezinom referatu o Goldingovom "Gospodaru muha" i za svoju dušu, apsolutno opsjednuta, deset puta odslušala Dinu Vierny kako pjeva balade o Staljinovim gulazima. Stihove tih balada pisali su zatvorenici. Ti zatvorenici danas uglavnom su mrtvi, pa što me se onda njihovi stihovi toliko ticu? Svuda pitam znaju li za Dinu Vierny i njezine balade. Nitko ne zna. Slušala sam ih davno, dok su pripadali sovjetskom podzemlju i tajno se iznosili iz zemlje. Danas su balade Dine Vierny u širokoj prodaji, one su snimljene i na compact discove ali nisu više aktualne; malo tko ih kupuje jer i dalje malo tko za njih zna. Pogotovo ovdje, u ovoj Kanadi. Što bi ljude u ovoj Kanadi moglo biti briga za neku tamo Dinu Vierny i za balade sovjetskih zatvorenika. Kakva Kolima, kakva Vorkuta. [2] Sve to daleka je prošlost. Oni koji pamte, oni koji znaju a nalaze se ovdje, oni se ne zele sjecati. Oni se i ne mogu sjecati jer vrlo su stari. Kao primjerice gospoda Ljuba, poljska Zidovka transportirana 1939. iz Varšave u Karagandu. Ne shvacam zašto sam se uhvatila pjesama Dine Vierny. One s mojim zivotom nikakve veze nemaju. Te politicke balade iz vremena gospode Ljube, citav su svijet vrlo izvan moga. To su balade propuštenih prilika. To su mrtve balade. Recimo, ona o Staljinu: Tovariš Staljin, vi ste ucen covjek, visoka znanja stekoste, a ja obican sam sovjetski zatocenik i moj drug je sivi šumski vuk. Zbog cega sam ovdje, doista ne znam, no tuzilac sigurno bješe u pravu jer, evo me u Taruhanskom kraju gdje i vi bjeste deportirani u vrijeme Carevo. Evo me u Taruhanskom kraju gdje strazari grubi su i glupi što ja naravno shvacam kao dio klasne borbe. S partijskom kapom na glavi vidim vas u paradi a mi cijepamo drva i, kao u prošlosti, staljinisticko iverje na sve strane leti. Unatoc snijegu, unatoc oblacima komaraca, mi boravimo u tajgi od jutra do sutra, jer ovdje vaše iskre lete I hvala, druze Staljine, na vašoj vatri ja se grijem. Jucer sahranismo dvojicu Marksista i nismo ih crvenom zastavom prekrili. Jedan bješe ljevicar, a drugi je osuden nizašto. Tisucu godina zivio nam, tovariš Staljin, i ma koliko dani za me ovdje teški bili, Statistika ce pokazati da više je zeljeza, više celika po glavi stanovnika. Pjeva Dina Vierny a ja sjedim opcinjena i kasnim na raznošenje reklama. Raznosila sam nocu i zbog toga da me slucajno netko ne bi vidio. Kad sam raznijela tri tisuce komada, mali ugovor je istekao pa sam kupila šeširic od crne koze. Sari sam kupila boje za slikanje. Kupila sam hranu i pijesak za macku, dva tuceta jaja i kilo svjezeg sira jer sam u godinama kad mi treba kalcij. Bio je 22. prosinca. Još nismo imale bor, bakalar nije dolazio u obzir, a nismo imale ni što pod taj nepostojeci bor staviti. Marina mi je dala glavicu kiselog kupusa za sarmu, mrzim sarmu. Ima jedna Lili u blizini koja prodaje glavice ukiseljenog kupusa, ali kako ja s njom ne volim pricati, kod nje ne odlazim. Onda se javio Esad: Pune se kuverte kod jednog Sika. Šest dolara na sat. Vazi, rekoh, iako je šest dolara na sat dva dolara manje od zakonom garantirane najnize satnice u Kanadi. To mi je Esad šapnuo dok smo gledali priredbu za hrvatske iseljenike koja se zvala "Bozic u Lonjici", a koju je sastavila jedna frizerka hrvatsko-kanadska, vrlo izblajhana[3], inace porijeklom iz Lonjice a koje, te Lonjice, na karti uopce nema. Jebe mi se za Bozic u Lonjici; mislila sam sve vrijeme na bakalar i fritule s pinjolima i grappom kako ih spravlja moja teta Ljube u Splitu. Na toj priredbi, koju su u jednoj lokalnoj školi sasvim izvan Toronta pateticno glasno i nezgrapno izveli clanovi i clanice hrvatske iseljenicke zajednice, u glumi i kazališnim vještinama uglavnom amateri, prodavali su se mali suhi kolaci spravljeni u kuhinjama vrijednih hrvatskih domacica, prodavale su se kasete spletova narodnih pjesama i plesova, svirale su tamburice, sve bješe tako narodno i veselo a kako ja nisam narodni covjek (zena), danas se teško uklapam. Polazeci s Esadom na ugovoreni nocni rad kod Sika, (nocni, jer bio je ilegalni), prvi put otkako boravim u Kanadi u jednoj cvjecarnici ugledala sam mimoze. Ovdje je inace prehladno za mimoze a mimoze bjehu omiljeno cvijece moje mrtve majke i brat joj ih je cesto kupovao. Prosjecni Kanadanin (njih je najviše), pojma nema da su mimoze cvijece. Prosjecni Kanadanin odmah kaze da je mimoza jedno zanimljivo pice, zapravo koktel od narancade i šampanjca. Istog dana saznala sam da je Savjet praznika Mimoze u Herceg Novom utvrdio program manifestacije Praznika Mimoze, koja ce, ta manifestacija, trajati od 17. sijecnja do 1. ozujka 1997. U saopcenju se kaze kako još nije izvjesno hoce li karavana odlaziti na gostovanja izvan Herceg Novog (kamo je, inace, ta karavana namjeravala ici u saopcenju se ne kaze), jer ministar inozemnih poslova Crne Gore, Janko Jeknic, inace clan Savjeta "Mimoze", preporucuje da karavana "Mimoze" ne odlazi u goste, vec da gosti dolaze u Herceg Novi, kao što se to radi u svim karnevalskim gradovima svijeta. Kad bi ministar inozemnih poslova poradio na tome da Herceg Novi malo izvozi mimoze u Kanadu, prosjecni Kanadanin upoznao bi taj njezni, mirisni zuti cvijetak i ne bi ga brkao s narancastim šumecim napitkom. [4] Mimoze koje sam vidjela u torontskoj cvjecarnici bile su prispjele sa juga Italije i koštale su više od orhideja, jer orhideja ovdje ima svakojakih, malih i velikih, a mimoza nema. U nekim stvarima ovdje je ipak na cijeni ono cega nema u izobilju. Orhideje se u kanadskim laboratorijima krizaju, pa ih ima raznih vrsta i velicina, a s mimozama to vjerojatno ide teze jer mimoze rastu na stablu. Novine su pune oglasa o malim kucnim poslovima sumnjive rabote a koji navodno donose zaradu. Medu njima spadaju citanje knjiga i punjenje kuverti. Na punjenje kuverti na crno u domu jednog Sika odlazi se autobusom na sjever do posljednje stanice, do periferije grada. U autobusu je toplo a vani vije. Autobus je gotovo prazan jer sedam je sati i ljudi su se vratili s posla i baš tada jedu. Kod posljednje stanice nalazi se ogromni trzni centar. Na istocnom ulazu okuplja se emigrantska radna snaga, uglavnom bosanska, za taj podrumski posao orna, podrumski, jer obavlja se u podrumu. To sam saznala tek kad me je Esad pitao: Jesi li ponijela papuce? Zašto papuce? Tamo se ostaje dugo, dok se sve kuverte za taj dan ne napune, nekada do cetiri, nekada i do pet ujutro, pa noge zebu. Zašto zebu? Zato što se cipele skidaju. Zašto se cipele skidaju? Zato što tako hoce Siki. Zamišljala sam da cu moci ostati dokad zelim, po principu "koliko muzike, toliko para", ali kasnije sam vidjela da je taj princip, kad je u pitanju punjenje kuverti kod Sika, nemoguce sprovesti jer prvo, cim su nas istovarili, shvatila sam da naokolo nigdje nicega nema, ni kuca ni pasa a kamoli ljudi ili telefonskih govornica i drugo, da cak i kad bih se odlucila na tajni bijeg iz te zavijane kuce u nigdini, morala bih to uciniti u carapama, jer cim udeš u kucu Sika oni ti negdje cipele maknu, valjda baš zato da ne bi pobjegao. A u carapama ici nocu po snijegu bilo bi glupo jer nece doci baš dotle da mi zivot bude u pitanju, valjda. Koliko je kuverti u jednoj turi? pitala sam Esada. Izmedu pet i šest tisuca, rece on. Istog casa oblio me je znoj ali sam onda, takoder istog casa, pocela racunati ne bih li se oraspolozila: od sedam navecer do pet ujutro - deset sati, puta šest (dolara), jednako šezdeset, jednako par tenisica na rasprodaji za Saru, jednako malo veselje pod ukrašenim borom. Znate li vi što je to šest tisuca kuverti? Imate li blagu predodzbu kako šest tisuca kuverti izgleda kad se razastru po stolovima? Na zbornom mjestu (skupilo nas se cetvoro) ugledala sam i Mirsadu, arhitekticu iz Sarajeva koja je dvije godine ranije u Toronto, a zajedno sa sinom, stigla istim avionom kojim smo sletjele Sara i ja. Mirsadu sam odmah zapazila na aerodromu u Zürichu gdje su sve nas koji smo pristizali iz raznih pravaca bivše Jugoslavije, nakon šest sati cekanja potrpali u jedan jedinstveni, ogromni kanadski boeing. Mirsada je lebdjela švicarskim zrakoplovnim trgovinama u raskopcanom mekanom crnom kaputu najnovijeg kroja kako bi se vidjelo da ispod tog kaputa nosi jedan vrlo šik kostim od sive telece nape. Imala je kao zift crnu kosu, podšišanu a la Mirelle Mathieu ili, za one koji ne pamte Mirelle Mathieu - a la princ Valiant. Djelovala je samouvjereno, pomalo nervozno i za razliku od vecine nas anksioznih buducih emigranata, Mirsada je na tom švicarskom aerodromu izgledala kao prava svjetska putnica, kao uspješna poslovna zena. U duty-free shopu nakupovala je razne male ekstravagantne stvari: kremu protiv bora oko ociju, jedan "toblerone" od 850 grama, sinu sat, svilenu ešarpu "Dior" i miris "L'air du temps" koji ja ne volim. Na zbornom mjestu za fizikalce iz bivše Jugoslavije koji kod Sika rade na crno, na istocnom ulazu u trzni centar "Fairview", gdje odozgo, sa stropa, nekakva mašina ispuhava topli zrak pa cekanje na minus dvadeset nije tako strašno, tu sam ugledala Mirsadu, arhitekticu iz Sarajeva. Ugledala sam zapravo jednu sijedu, blijedu zenu u cipelama od smede plastike, kako u zguzvanom sivom baloneru drhti. Gdje vam je onaj kaput? pitam. Znaci, ni vi se niste zaposlili, konstatira Mirsada. Sin vam je dobro? zatim pitam ja. Tu se ona malo rasplace, pa kaze: Sin. Sin je napustio školu. Utovaruje kutije za jednu firmu. A muz, je li vam došao muz? Nije, veli Mirsada. To je ista ona tašna s aerodroma? zacudim se. Kako se sjecate? zacudi se potom i Mirsada. Izgleda manja. Jeste li ponijeli papuce? Tu se ja jako prepadnem. Tu meni dode odmah da se vratim, naglo mi dode da zagrlim moju lijepu, pametnu, moju dobru Saru kojoj stalno nešto prigovaram, na koju vicem kad izgubi jednu tenisicu, a koja nocu krišom dovršava jedno veliko ulje na platnu - za mene, za pod bor. Onda je na zborno mjesto svojim sjajnim kombijem plave metallic boje stigao Zafir. Zafir je u Bijeljini drzao kavanu, krcmu, što li. Zafir je u Torontu postao osobni, kucni prijatelj Sika kod kojeg nas vodi na punjenje kuverti. Vrata na Zafirovom kombiju plave metallic boje ne otvaraju se na van nego klize lijevo-desno, tiho, vrlo filmski. Zafir nas je ubacio, nas cetvero, na sjedala odostraga; na prednjem sjedalu, do njegovog, sjedio je njegov mobilni telefon. Onda je, ne okrenuvši se, jer upravo je poceo birati neki broj, pitao: Jeste li ponijeli papuce? Svi šute. Onda opet: Vas, Tea, pitam: jeste li ponijeli papuce? Pocela sam kopati po torbi ne bih li dobila u vremenu. I ja imam veliku crnu torbu koju sam pred polazak za Kanadu kupila u Trstu za 160.000 lira. Kako imam samo nju, ona mi je za crkveno i mrtveno, pa se, kao Mirsadina, ofucala. Kopam, tako, kopam i onda stanem. Na dnu, pored niske japanskih bisera koje je Deneš Vajs (ili mozda Dana "partizanka") negdje kasnih šezdesetih dao mojoj majci, a koje sam svuda okolo sa sobom vukla nek' se u slucaju nevolje nadu (vrijede bar stotku, racunala sam), ugledala sam Sarinu preostalu tenisicu. U tenisici je bila ceduljica: Probudi me kad se vratiš. Imam nešto..., rekoh. U redu, sluzbeno odvrati Zafir i na uzasnom engleskom, na uzasnom, uzasnom engleskom, obavijesti svog osobnog kucnog prijatelja Sika da ubrzo stizemo. Kad smo stigli, baš kako sam se i bojala, svi su skinuli cipele a neke tihe zene u sarijima kao prividenja lelujale su oko nas i onda nestale. S njima, s tim tihim, lijepim, pokornim i njeznim zenama u sarijima, nestali su i naši kaputi i - sve naše cipele. Zafir nas je sproveo u podrum. Ostali su vec bili uhodani, jedino sam ja bila nova. Ostali su odmah sjeli, svak' na "svoje" mjesto i odmah se prihvatili posla. Zafir mi je prišao i povjerljivo rekao: Samo nekoliko osnovnih stvari kako ne bi dolazilo do grešaka. Kratak tecaj o punjenju kuverti? Tako nekako. Dakle, ovako, krenu Zafir, voda smjene i osobni prijatelj Velikog Sika, bivši ugostitelj iz Bijeljine, Bosna i Hercegovina, vlasnik velikog kombija plave metallic boje (zaradenog na punjenju kuverti), i malog celularnog telefona. Ovo su kuverte broj 10, dimenzija 9 1/2 sa 4 1/8 inca. Koliko je to u centimetrima? pitam. Nije bitno, slušaj sada, podize Zafir malo glas jer mu prekidoh tok misli. Prvo treba odvojiti ljepljivi dio kuverte kako se ne bi gubilo vrijeme pri punjenju. Svatko dobije po tisucu komada. Ovo su tvoje kuverte. Ljepljivi dio kuverte odvojiš drugom kuvertom tako što je umetneš u taj ljepljivi dio jednim brzim potezom - ovako. Poslije samo šibaš. Probaj. U pocetku mi je išlo prilicno traljavo. Onda sam u sebi rekla: Tea, ne daj se smesti. Ne mogu oni u punjenju od tebe biti bolji. Uopce, sve vrijeme mog boravka u tom podrumu Sika na zadatku punjenja kuverti, vodila sam vrlo zivi unutarnji monolog jer nitko nije govorio, a Sik nije htio ukljuciti radio. O radiju malo kasnije. Onda ceš, nastavi Zafir, s Esadom prijeci za drugi stol, gdje cete ti i on napuniti ovih šest tisuca komada obavijestima koje ce ova cetvorka presaviti. Zar nije bilo pet tisuca? pitam. Ne prekidaj me. Pet tisuca - šest tisuca, na isto ti dode kad se uhodaš. Dobro, velim. Obavijest polozi tako da savijeni dio bude licem prema gore. Kojim licem? Ima dva lica. Ovako, pokaze Zafir. Pazi da sadrzaj uguraš do kraja, inace kuverta se nece dobro zalijepiti. Onda, sigurnosti radi, lupni kuvertom dva-tri puta o stol, da sadrzaj padne skroz na dno. Ovako. Kasnije (nakon par sati, kad sam se uhodala), ja sam kuvertom - kako bi sadrzaj u njoj pao skroz na dno - lupala samo jednom o stol, a Zafir mi je redovito prilazio opominjuci me da to nije dovoljno, da treba kucnuti najmanje tri puta. To me je uznemirilo, jer sam vec bila uhvatila vlastiti ritam u punjenju. Lupanjem triput o stol gubila bih na vremenu, a vrijeme i ucinak Veliki Sik mjerio je pomno: svi smo dobili po crno plasticno korito (nalik onome za rublje), u koje bismo prije ubacivanja zgotovljenog proizvoda stavili zelenu cedulju s našim imenom i onim dijelom posla koji u lancu obavljamo - punjenje, stavljanje samoljepljivih naljepnica s vec odštampanim adresama ili lijepljenje maraka. Buduci da kuverte zatvara, odnosno lijepi, mašina, a ta mašina elektronska jest i ima razne svjetlece crvene brojeve koji u polumracnom podrumu veselo trepere, to Sik tocno zna cije kuverte bjehu loše napunjene i na cijim kuvertama naljepnica ili marka bjehu naopako stavljene i, što je najbitnije, koliko je tko kuverata obradio. Na kraju, a taj kraj pokazat ce se beskrajnim, prilikom isplate nadnice Sik sve to, sve elemente u "lancu", uzme u obzir i razmatranje. Poslije pet sati punjenja, negdje oko ponoci, pocelo mi se vrtjeti u glavi. Pet sati gledala sam samo dolje, u te kuverte na stolu, a moji vratni pršljeni nisu u najboljem stanju. Bol je išla prema desnom ramenu, niz kicmu, pa niz desnu nogu, a jedna grana boli zaustavila se na kaziprstu moje desne ruke koji je ispod nokta krvario. Tu se napravila ranica od oštrih rubova kuverti koje sam pri svakom punjenju morala baš tim kaziprstom podizati. Kasnije sam na jednoj polici ugledala male gumene kapice nalik na naprstke, koje se, pretpostavljala sam, naticu na kaziprst upravo u tu svrhu - u svrhu sprecavanja malog ali neprijatnog ranjavanja. Te kapice Esadu i meni Sik na pocetku veceri nije dao, zakljucila sam zato što Esad ima debele kaziprste i kapica mu ne bi dobro legla. Moji kaziprsti su, pak, tanki i na njima bi kapica vjerojatno landarala. (Slicne kapice s izdignutim gumenim papilama koristila je moja majka za masiranje desni, a i ja ih imam nekoliko. Da sam znala, da sam samo znala, uzdisala sam u sebi.) Nakon pet sati punjenja pitala sam mogu li se javiti Sari. Ostali radnici rekli su mi (polušapatom) da ne postavljam glupa pitanja, rekli su mi da nikakva pitanja zapravo ne postavljam, da je to za mene i za moj posao najbolje, jer Siki ne vole kad se postavljaju pitanja. Ako me nešto zanima, ako nešto trebam, nek' se obratim Zafiru. Kao voda smjene (koji za svakog od nas od Sika dobiva proviziju, a koja se, ta provizija oduzima od naše satnice, kasnije sam saznala), on ce mi, ako treba, sve još jednom objasniti. I rekli su mi još, svi odreda, da se nikako osobno ne obracam Velikom Siku, jer Veliki Sik upravo za to, za posrednika izmedu njega i pripadnika Balkanskih plemena, uz to pripadnika ni priblizno Bogu odanih koliko su to oni, Siki, angazira Zafira. Sve ide preko Zafira, rekoše. Sve. To mi postade jasno kad sam u vrijeme petominutne pauze pošla popušiti cigaretu ispred kuce: Pazi gdje treseš pepeo. Pazi da opušak baciš negdje daleko, da ga kasnije ne pronadu, opet me zborno, a šapatom, opomenu "naša" petorka. A Zafir zakljuci: Pazi! Siki ne vole cigarete. Sari se nisam uspjela javiti jer je Zafirova zena potrošila vrijeme dopušteno za telefoniranje. Javi mi se, da znam gdje si, molila je Sara prije mog odlaska. Što bih joj rekla, gdje sam? Što bih joj rekla, kada cu se vratiti? Što bih joj rekla? Snijeg je tako lijepo bio prekrio sve. I svjetlucao je pod mjesecinom. Enes mi je dao svoje papuce s potplatom od plastike koja se, potplata od plastike, vrlo sklize kad se hoda po snijegu. Pušila sam s druge strane ulice gdje ne bješe nicega, samo ledina, samo veliko prostranstvo glatko i bijelo kao Sarine rodendanske torte. Bila sam gladna. Bila sam zedna. U Jeruzalemu nalaze mrtvog meksickog katolickog svecenika, oca Claudia Matea Medinu. Imao je trideset i cetiri godine. Autopsijom je utvrdeno da se svecenik Claudio Mateo Medina naprosto prezderao, te od pretjerana ica i pica otišao bogu na ispovijed. Mog strica zvali su Mateo. Moj stric, kojeg su zvali Mateo, takoder je htio postati svecenik, ali ne meksicki nego hrvatski i zelio je nositi to ime - Mateo, a ne Nikša, kako se inace zvao. Onda se predomislio i umjesto u svecenike otišao u partizane pa je u partizanima nosio svoje omiljeno, konspirativno, ilegalno ime - Mateo. Umro je. Prije nego što sam ušla u kucu, sagnula sam se i vrlo fino, kao u kristalnoj pepeljari, na netaknutom snijegu i na samom pragu - ugasila cik. Dali su nam po limenku coca-cole. Vracala sam se stolu za punjenje šest tisuca kuverti sa svojom limenkom u ruci i polozila je u kut. Zafir je odmah odnekuda izronio: To nije pametno. Makni tu coca-colu! Excuse me, where's the wash-room? upitah Sika. Ogromni veliki debeli dlakavi Sik koji svima nama citavu vecer stoji nad glavama, koji nas nadgleda, koji mjeri brzinu našeg punjenja, koji uopce ne progovara, pogleda me s uzasom, s pravim uzasom u ocima, i rece: I beg your pardon?! The wash-room. Lavatory. Toilet. Totalno zblenut, zgrozen cak nad jednim tako prozaicnim pitanjem u odnosu na posao u koji on, pored svojih molitvi, ulaze i sav svoj kreativni potencijal, Veliki Sik ispruzenom rukom i, naravno, prijeteci ispruzenim kaziprstom, pokaza u jednom tamo pravcu kao da veli Marš! Kad sam izišla iz toaleta, rekla sam Siku: I have to call my daughter. Zafir se uzvrpoljio: Mnogo traziš, rece. Esad se takoder uzvrpoljio, ali on mi je prijatelj, pa samo šapnu: Nemoj biti pegla. Nastavila sam puniti s osjecajem da sam Saru iznevjerila. Bilo je dva poslije ponoci kad smo napunili i adresirali šest tisuca kuverti. Trebalo je još zalijepiti šest tisuca maraka. Za lijepljenje maraka Sik je odredio Mirsadu kao voditeljicu projekta, jer Mirsada je u trenucima emigrantske samoce smislila brzi i efikasniji sistem lancanog lijepljenja maraka na šest tisuca omotnica. Veliki Sik udostojio ju je mjestom iza zavjese gdje je sjedila njegova zena i cekala, njegova zena samo je cekala da se radna noc okonca i stalno je izgledala svjeze. Da nam puste malo glazbe? pitala sam u tri i trideset, nadajuci se da cu tako razagnati misli koje su sumanutim redoslijedom i golemom brzinom, u tmastim, teškim smotuljcima padale na dno moje lubanje. U sljepoocnicama sam osjecala neprijatno, skoro bolno ritmicno bubnjanje. Dugo se šuškalo o tome da je Hitler bio vegetarijanac, jer povremeno obuzimala bi ga nesavladiva zelja za vegetarijanskim jelima. Napade vegetarijanstva dobivao je, danas se pouzdano zna, kako bi smanjio znojenje (jer Hitler se jako znojio) i napuhanost (jer cesto je bio napuhan i imao je neke zamršene psiho-fizicke probleme s plinovima ). Izvjesni Dione Lucas, šef kuhinje u jednom hamburškom restoranu, sjeca se da je kod njega Hitler narucivao svoje omiljeno jelo - punjene prepelice i pecene golubove. Što jedu Siki? Je li Sara vecerala? Boji li se u stanu sama? Mozda spava. Da nam puste malo glazbe? ponovila sam. Nitko nije odgovorio. Opet sam se obratila Siku osobno: Can we turn on the radio? Gledao me je ravno u oci ne trepnuvši, ne pomjerivši se, a radio mu je bio na dohvat ruke. Sad ce izvuci jedno od svojih "kaova" koji ga štite od napasti, od davla, onaj karpan, kamu, mac, što li, koji drzi skriven pod skutima i probosti me i onda ce me svi oni, Esad, Zafir, Mirsada, Halil i Zafirova zena, zakopati na onoj ledini preko puta, zatrpat ce me snijegom a ja mozda još necu biti sasvim mrtva i tek pred ljeto, kad okopni, pronaci ce me psi lutalice a Sara ce se skroz naskroz izbezumiti i s mojim trulim lešom morat ce putovati sama u Rijeku. Can we turn on the radio? rekla sam još jednom. Jedva primjetnim pokretom glave, a turban se i ne pomace, Sik Zafiru dade znak i Zafir okrenu dugme. Jedan James Christie pita dnevne novine otkuda dugmad na rukavima muških sakoa. Dnevne novine mu odgovaraju da se medu povjesnicarima još vode rasprave je li tu dugmad prvi uveo Napoleon, Petar Veliki ili pruski kralj Friedrich Wilhelm I., ali svi se slazu da su puceta, najcešce tri komada, uvedena kako vojnici ne bi rukavom brisali nos i usta i zato su prvobitno, ta dugmad, bila smještena na gornjoj strani rukava. Zafir okrenu dugme i glazba se uvuce u pukotine polumracnog podruma sa šest tisuca kao snijeg bijelih omotnica razastrtih naokolo. Nije sviralo ni pola sata. Sik ponovno Zafiru glavom dade znak i Zafir ugasi radio. Svi su gledali u mene a Sik rece: You're not working fast enough. You're tired and the music is detracting you. Go take a break, i ponovno prstom pokaza na vrata kao da kaze Marš! Opet sam uzela Esadove plasticne papuce i izašla na snijeg. Po zakonu, radnici na traci svaka dva sata imaju pravo na petnaestominutni odmor, ali naš posao nije imao nikakve veze sa zakonom. Za deset sati Veliki Sik dao nam je onu jednu petominutnu pauzu za vrijeme koje nisam uspjela nazvati Saru i jednu limenku coca-cole. Sva sreca da obozavam coca-colu. Otvorila sam torbu da pogledam u Sarinu tenisicu. Srce mi se steglo. Otvorila sam novcanik da provjerim imam li novcic za telefon iako sam znala da imam cak dva. Uvijek imam rezervni novcic za telefon, tako ucim i Saru, da ima rezervni novcic za telefon, u ovom gradu nikad se ne zna. Prvo sam šetala gore-dolje, onda opazih da sam se udaljila. Onda opazih da hodam sve brze jer su se Esadove papuce sve više klizale. Onda sam skinula jednu papucu i natakla Sarinu tenisicu broj 38 a ja nosim 41. U šest, apsolutno pojma nemajuci gdje sam, stigla sam do nekakvog raskrizja i tu je, naravno, bila govornica jer u Torontu telefonske govornice uvijek su na raskrizjima kao i banke. Banke su na uglovima raskrizja i bude ih cesto cetiri, na svakom uglu po jedna ali naravno razlicita. Ovdje ima puno razlicitih banaka. Okrenula sam 911, to je telefon za sve vrste nevolja, kako malih tako velikih, i oni odmah dodu: hitna pomoc, policija i vatrogasci. Đuture. Rekla sam: Ugao Countryside i Clarkway, izgubila sam se i nemam cipele. Bila sam šezdeset kilometara od kuce. U gradicu Bramptonu, u predgradu gradica Bramptona. Tako mi rekoše policajci. Svitalo je kad sam otvorila vrata. Svitalo je a ja sam plakala jer napolju je bilo tako bajkovito i tiho, snijeg je padao, a ja sam plakala, a na stolici sasvim uspravno i sasvim ukoceno, s ljubicastim kolutima oko plavih ociju, sjedila je Sara. Onda sam i ja sjela a Sara je rekla: Bilo je grozno? Prilicno grozno. Onda je Sara rekla: Nemoj plakati, napiši pricu. Onda sam ja rekla: Napravit cemo palacinke. A Sara je rekla: Super. A kad pojedemo palacinke, još je rekla Sara, kad pojedemo palacinke, nadi si jednog covjeka da nas štiti. [1] Tek pošto se moja avantura sa Sikima okoncala, i tek pošto sam odlucila o toj avanturi ovih nekoliko stranica napisati, kanadska drzavna televizija, CBC, pocinje trodnevno izvješce o nemirima koji su baš u Torontu izbili izmedu skupine militantnih, ortodoksnih Sika i onih umjerenijih. Sukob se odigravao pred jednim njihovim hramom i bio je do te mjere oštar da su svi ucesnici u njemu povadili one nozeve i maceve koje pod skutima drze skrivene. "Mekša" struja pokušala je u društvene prostorije hrama unijeti stolove i stolice, a uz njih i pribor za jelo, dok se "tvrda" struja tome energicno usprotivila. "Tvrda" struja tvrdi kako Siki i dalje trebaju sjediti na podu i jesti rukama, bez obzira na to što zive u kulturi posve drukcijoj od svoje, Sikske. Pale su i zrtve. Bilo je ranjenih, po licu i tijelu isjecenih, a promatraci, ne-Siki, sve to pratili su zabezeknuto.[1] [2] Kad bi u knjigama iz povijesti prostor posvecen ljudskoj patnji bio proporcionalno rasporeden, Vorkuti bi nesumnjivo pripalo najdeblje poglavlje. Od 1932. do 1957., ovaj rudarski gradic na ruskom Arktiku, u blizini rijeka Pechora i Usa, bio je središte jednog od najvecih evropskih kompleksa koncentracionih logora. U Staljinovom 'Arhipelagu Gulag', Vorkutlag se nalazio odmah na drugom mjestu, poslije Kolime u sjeveroistocnom Sibiru... U vrijeme pobune zeka, u Vorkuti je boravilo oko 300.000 duša. Tijekom godina u njoj nestaje više ljudi nego li u Auschwitzu; umirali su polagano, u ocajanju. Ali malo je povijesne literature koja se tih ljudi prisjeca. Postoje mnoga izvješca ocevidaca iz Vorkute, neka cak i na engleskom, no ostala su mahom neprocitana. Jedan prezivjeli Zidov, oko 1970. godine objavio je detaljan vodic sa preko 2.000 "lokacija" sovjetskog Gulaga. Njegovo svjedocenje prošlo je skoro nezapazeno... U jeku Glasnosti, lokalni stanovnici poceli su s iskopavanjima u Kuropatijskoj šumi u Bjelorusiji, u blizini Minska. Znali su da tu leze posmrtni ostaci zena, djece i muškaraca ubijenih pedeset godina ranije u doba Velikog terora. Otkrili su nekoliko cirkularnih jama, svaka s masovnom grobnicom za oko 3.000 tijela. Vidjeli su da pod borovima lezi na desetine, ako ne i na stotine slicnih jama. Ali 1991. vlasti nareduju da se iskapanja prekinu. Pored puta stanovnici zabijaju kriz i prepuštaju tajne Kuropatijske šume zaboravu. Godine 1989. clanovi 'Memorijala', ruske organizacije koja se bavi otkrivanjem istine o Staljinovim logorima, otvaraju jamu iz 1930-ih podno Urala, kod Celjabinska. U njoj nalaze 80.000 kostura. Mecima probušene lubanje ukazuju na nedvosmislenu pricu. To nisu bile zrtve usmrcene radom u logorima Gulaga. 'Ljude su izvlacili iz stanova, i s djecom uza skute, ovdje strijeljali', prisjeca se lokalni fotograf... Nema srednjovjekovne institucije koja je u kasnijim vremenima izazvala toliko ogorcenja koliko je to ucinila Sveta Inkvizicija. Mnogim suvremenim povjesnicarima okrutnost ispoljena tijekom progona heretika, Zidova i vještica cesto je neshvatljiva... No, uz malo razmišljanja, moguce je zakljuciti da 'fenomen' nije iskljucivo srednjovjekovni...Paralele izmedu Inkvizicije i 'tretmana' sovjetskih disidenata koji su sve do 1980-ih godina zatvarani u psihijatrijske klinike i s dijagnozom shizofrenije nasilno podvrgavani tretmanu opijata, nisu rijetke. ... Katolicki princ-biskup od Bamberga, Johan Georg II. Fuchs von Dornheim, posjedovao je namjenski sagradenu kucu za vještice, sa savršeno opremljenom salom za mucenje ukrašenom biblijskim tekstovima. Vjeruje se da je tijekom svoje desetogodišnje vladavine (1623.-1633.) spalio 600 vještica... Danas, komparacije su nezaobilazne: kolektivna histerija i lazne denuncijacije u vremenima lova na vještice imaju mnoge slicnosti s fenomenom progona Zidova i s komunistickim cistkama. (Norman Davies, Europe, A History, Oxford University Press, London, 1996, str. 454, 566, 567, 963. Prijevod autorice.) [2] [3] Moglo bi se reci da je hrvatsko-kanadska izblajhana frizerka porijeklom iz Lonjice, u Torontu dobro etablirana. Veliki kapital zaradila je na izumu posebne boje za kosu, varijante tizian-crvene, nakon cega je svuda bilo mnogo slicnih tizian-crvenokosih zena. Stotinjak kilometara izvan Toronta, sredovjecna frizerka posjeduje vilu s desetak soba, a u središnjoj sobi centralna atrakcija je kamin oko kojeg se zimi okupljaju njezini gosti. Tko su njezini gosti? Njezini gosti mahom su obrazovaniji clanovi i clanice hrvatske iseljenicke zajednice (zatekne se tu i po koji Kanadanin). Frizerka iz Lonjice u svoj velebni dom poziva inzenjere, arhitekte, lijecnike, sociologe, kompozitore, - amatere u kazališnim vještinama koji se okupiše oko socinjenija hrvatske bozicne predstave o hrvatskom Bozicu u Lonjici, te im uz pomoc svoje stalne ili za posebne prilike unajmljene posluge - najvecma sa Filipina - prireduje "otmjena" sijela uz veselu vatru i šarene canapée. Tako frizerka iz Lonjice, kao spisateljica prigodnih populistickih dramskih tekstova s okusom naive i s nesumnjivim darom za oslikavanje autenticnosti hrvatskog sela kroz perspektivu velebnog dominirajuceg kica, u kakofoniji razgovora njezinih, ipak, obrazovanih gostiju, gradi vlastiti imidz, malo "elitisticko" gnijezdo, svoje carobno zrcalo, stotinjak kilometara izvan Toronta, gdje zimi ima puno snijega i nicega više. A oni, arhitekti, scenografi, slikari, inzenjeri i lijecnici vikendom k njoj odlaze, što da ne, u toj palaci ugodno je i rekreativno, u miru divljine i netaknute prirode razmjenjuju misli dok frizerka iz Lonjice u kuhinji odostraga s poslugom planira veceru. I svi su sretni. I svi su zadovoljni. To je, valjda, ta nova klasa.[3] [4] Mjesec dana po pisanju ovog teksta, procitala sam sljedecu vijest: Poginuo Janko Jeknic, ministar inozemnih poslova Crne Gore Podgorica - U prometnoj nesreci, zivot je izgubio ministar inozemnih poslova u Vladi Crne Gore Janko Jeknic. Prometna nesreca dogodila se na magistralnom putu Podgorica-Nikšic, sluzbeno je saopcio Republicki sekretarijat za informacije Crne Gore. Nesluzbeno se saznaje da je putnicko vozilo kojim je upravljao ministar Jeknic udarilo u pokvareni autobus parkiran pored puta. Nesreca se, takoder prema nesluzbenim saznanjima, dogodila oko cetiri sata poslije ponoci na dijelu puta blizu izvorišta Mareza. Sluzbeno je saopceno da je povodom tragicne smrti ministra Jeknica formiran odbor za sahranu, na cijem je celu predsjednik Crne Gore Momir Bulatovic. Komemorativna sjednica bit ce odrzana u zgradi crnogorske Vlade a sprovod istoga dana na podgorickom groblju. Pokojni Janko Jeknic roden je 1949. godine u Kotoru. Prvi put je za ministra inozemnih poslova Crne Gore izabran 1995. Ministar Jeknic završio je Ekonomski fakultet u Podgorici, a u njegovoj radnoj biografiji istice se da je bio konzul za ekonomske poslove u Generalnom konzulatu Jugoslavije u Milanu i šef Republickog protokola. Pokojni ministar Jeknic ima cetvero djece iz dva braka. Kako se iz navedenog saopcenja vidi, o mimozama nigdje ni rijeci.[4] For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us