WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Nepoznata svitanja PRVO SVITANJE Probudio sam se drhteći od straha. Ustao sam i sklonio zavesu. Tama je bila razbla3/4ena, ne prvom svetlošću zore, već mnogobrojnim svetiljkama. Nisam mogao ni po čemu prisutnom da odredim koje je doba noći. Ručni sat je le3/4ao na stočiću, zatrpan knjigama. U potpunoj tišini čulo se cakatanje mehanizma. Glasovi njegovog minijaturnog tela tra3/4ili su dodir ruke. Tog trenutka sat je radio za svoj račun, jer vremena za mene kao da nije bilo. Noćas sam se davio u košmarskim snovima. Jednom je voz prolazio kroz česte tunele. Stajao sam kraj otvorenog prozora i gušio se. (c)ta je strah od smrti prema strahu od sanjanog monstruma pred kojim paralisani pokušavamo da kriknemo? Da li su i spavači u velikim spavaćim sobama sa porodičnim fotografijama na zidovima pritisnuti istom morom? Nekoliko prijatelja mi je reklo da u mojoj sobi ne bi mogli ni da misle. Tako je bila mala. Le3/4eći, jednom rukom mogao sam da dohvatim bilo koju stvar u sobi. Pa čak i zidove. (r)eleo sam ponovo da doznam koje je doba noći. Trebalo je pronaći sat među knjigama ... kao što je trebalo na Dojranskom jezeru ostati u kolibi na sojenicama bar jednu noć i udisati jezerski vazduh, vodu, trsku i ptice ... i odsjaje kraj grčke obale, odakle je svakog jutra dopirao pisak lokomotive Orijent-ekspresa. U svakom slučaju mogao sam da očekujem prve znake svitanja. Sedeo sam na krevetu, navlačeći ćebe preko kolena. Kada je toplo, manji je strah. Gledao sam kroz prozor u ljubičastu noć, hrabreći se da će uskoro stići bilo kakav dan. Nisam mogao čak ni o tome da mislim, niti sam se ičega sećao. Čekao sam nov napad, ali pre toga sam otvorio prozor. Mirovao sam. Odnekud je dopiralo nečije disanje. S malo napora shvatio sam da disanje dolazi iz susedne sobe u kojoj je stanovao neko koga nisam poznavao. U stvari, nisam mogao da se setim lika čoveka od koga me je delio jedan zid, dok je izvesno poznanstvo, pod kojim se podrazumevaju i izvesni zaključci, postojalo odavno. U popodnevnim časovima, kada sam leškario, iznenada bi pod prozorom u dvorištu zagalamilo jato dece. Nadvikujući se, zaboravljali su svet oko sebe. Ubrzo zatim, smo3/4den svirepom dečjom bezobzirnošću, jer deca su bila predana samo svojoj igri, čuo sam bespomoćan piskav glas. To je bio glas mog najbli3/4eg komšije. Nikada se nisam u tim trenucima pomerao s mesta, mada sam često razmišijao kako bi se mogli smiriti ti mali divljaci. Nekoliko puta sam ih polio vodom, ali sam se uvek vešto i brzo povlačio, pa me nikada nisu primetili. Jedna polivena devojčica je cmizdrila sve dok nije na sred dvorišta dozvala svoju kočopernu majku. Pojavio sam se na prozoru i u3/4ivao u početku opšte kućne svađe. Moj sused, pak, nikako nije mogao sa decom da iziđe na kraj. Na svaku njegovu reč deca su odgovarala što su glasnije mogla. Slušao sam šta deci dovikuje sused i sve vreme sam se stideo. Pre svega, njegov glas je bio tanak i plačljiv. To je bilo cviljenje zga3/4enog u prašini a ne pobuna čoveka sa prvog sprata... Reči upućene deci zvučale su isuviše oveštalo i poučno da bi ih zastrašile i okončale njihovu nepodnošljivu igru. Deca su se bekeljila, plazila jezik, okretala mu zadnjicu ili su se na neki drugi način podsmevala mom komšiji. Tek kada bi se pojavili drugi stanari, među kojima i debeli kondukter Miša, koga je skoro svake nedelje posećivala mnogobrojna familija iz Topole, deca su prestajala da galame i be3/4ala su na ulicu. (c)to je bilo najgore, moj sused je posle toga dugo i malaksalo kašljao. Činilo mi se da sviće. Poslednji put sam dočekao svitanje pre dve godine na ulici, posle duge šetnje sa Veljom koji mi je pričao o malom prohladnom jezeru na planini. Tada smo se dogovorili da jedan deo leta provedemo u pećini, 3/4iveći kao naši preci od onog što bismo ulovili, ali je on izneverio naš dogovor i otputovao sa svojom ljubavnicom na more. Javio mi se sladunjavom razglednicom iz Budve kao da nikada nismo dočekali zoru razgovarajući o pećini i jezeru. To me je zaprepastilo i otad uvek izgubim dah i reč kad treba da poverujem prijatelju. Čak nije hteo po povratku sa mora da mi otkrije gde je ta pećina sa jezerom, izgovarajući se da ću propasti ako budem tamo otputovao sam. U stvari, on je pričao, u3/4ivajući da me posmatra kako sve to slušam i verujem. A ja sam verovao kao što verujem i danas. Bogovi se menjaju a vera ostaje ista. Pokušao sam da pronađem sat, ali pošto sam srušio dve knjige manuo sam se daljeg preturanja. Vreme koje su kazaljke pokazivale nije me bogzna kako ni interesovalo. Po vazduhu koji mi je zapljuskivao lice osećao sam da će skoro zora. (r)eleo sam da vidim usnulo lice mog jadnog komšije kome su se podsmevala deca. Jedini put je vodio preko simsa i balkona iznad betonskog dvorišta. (r)eleo sam da tiho uđem u njegovu sobu, koja je sigurno veća od moje, jer manje sobe ne mo3/4e biti, i da dobro pogledam njegov lik. Bio bih tako blizu tog stravičnog disanja da bih ga prekinuo krikom. S pa3/4njom i okretnošću put do njega se mogao prevaliti. Stopu po stopu, oslanjajući se rukama o zid ... Polako, sasvim polako, pa to bi bilo lakše od košmarnog sna. Ustao sam i prišao prozoru. Tada je odjeknuo nostalgičan i prostrani zvuk brodske sirene. Tada mi je došla najdublja misao ove noći koju sam probdeo. Ne samo da sam u magnovanju do3/4iveo reku i obale, jezera i mora, nego sam prvi put osetio svu dra3/4 poljupca moje male rođake koja me je ispraćala na brod. Mi smo šetali po pristaništu dr3/4eći se za ruke, dok je njena majka sedela u čekaonici plašeći se hladnoće. Bila je to magličasta noć rane jeseni, a sirena dolazećeg broda sa farovima iznad reke ne samo da je najavila rastanak već i surovu prošlost našeg dodira koji je proticao sa vodom. Brod je plovio nizvodno. Ona me je poljubila kada je voda prihvatila zvuk sirene. Uplašio sam se kada je njena majka pokušala da me poljubi na rastanku, ali sam uspeo da se izmigoljim iz njenog zagrljaja i da ostanem čist za putovanje. Sada, u noći, taj zvuk je pozivao u prošlost. Umesto povratka, naginjao sam se kroz prozor. Dole je bilo vla3/4no, prljavo dvorište a s one strane zida disao je čovek. Posle brodske sirene, koja je mogla samo noću pri potpunoj smirenosti grada da dopre do mene, za pohod susedu bilo je kasno. Nešto drugo me je uznemiravalo. Umesto da prekoračim prozor i pređem opasan put do susedove sobe, obukao sam se, natukao cipele i izišao u hodnik. Na stepeništu sam sreo mrak i tišinu s pitanjem zašto sam izišao. Za ulicu bilo je prerano, svitanje se tek objavljivalo na istoku, i nigdje nisam mogao da odem u ovo vreme. U tom trenutku čuo sam daleke nepoznate šumove. Zatim su bili bli3/4i, ali njihovo poreklo i dalje je bilo nepoznato a pravac - neodređen. Stajao sam, strepeći da se šumovi iznenada, kao što su se pojavili, ne izgube. Čuo sam malo jači odjek i podigao sam glavu. Nije bilo sumnje, dopirali su sa tavana za koji nisam ni znao da postoji. Peo sam se drvenim stepenicama veoma oprezno. Dok sam se pribli3/4avao tavanskim vratima, stišavao sam iznenadno uzbuđenje koje mi je preprečavalo put. Tu više nije bilo ničeg svesnog. U trenutku kolebanja do odustajanja pojavio se tračak svetlosti koji se probijao kroz jednu veću pukotinu vrata, skovanih od grubih dasaka. Zastao sam pred vratima bez odluke. Mislio sam da treba malo osluškivati pa onda zakucati. Pribli3/4io sam se pukotini kroz koju se probijala svetlost. U prvi mah nisam mogao da vidim, a zatim se ukazao neočekivan prizor. Petrolejka, okačena o gredu, ogaravljena stakla, obasjavala je čoveka koji je dr3/4ao pune ruke četkica i gledao u platno na štafelaju. Video sam mu potiljak i ogrtač od seljačkog sukna. Bio je miran nekoliko trenutaka, a onda je zaneo glavu i ja sam mogao da nazrem sliku kojoj se bio posvetio. Na pravougaonom platnu u plavoj gami nazirao se pejza3/4. Pri oskudnoj svetlosti petrolejke jeza je pro3/4imala nekoliko drveta bez lišća, jedno brdo načeto kataklizmom i površinu bez ljudskog traga. Nije bilo ničeg realnog na slici. Sem budućnosti koja nam je u najboljem slučaju mogla doneti smrt od starosti. Iznad brda počinjalo je crno nebo bez zvezda. Zagledan u sliku, uranjao sam sve više u njen sadr3/4aj igrajući se simboličnom igrom figura u predelima metafizike. Baš kada sam ispitivao jednu stranu brda na kojoj sam otkrio ulaz u usamljenu pećinu, ispred koje se već talasalo jezero, vrata se naglo otvoriše pod pritiskom moga čela. Međutim, i pored mog bučnog upada, čovek ostade miran. Malo se nagao napred i prstima je ne3/4no opipavao podno3/4je slike. Zatim je sa stolice podigao kičicu i jednim dodirom o3/4iveo je jezero. Zatalasao ga je, doveo mu je vetar, izdvajajući ga iz okoline, mrtvački mirne. Potom se ponovo udaljio od platna. Trebalo je na neki način da mu zahvalim za taj napor kojim je ispunjavao jednu moju veliku 3/4elju, ali ostadoh iznenada bez reči i, ćuteći, gledao sam ga. Nisam se pomerao s mesta, misleći da me još nije primetio i da ću ostati nezapa3/4en do izlaska. Naglo se udaijio od platna i seo na pohabanu, pletenu stolicu. Cijuk nogara kao cijuk miša bio je njen zvuk. U podrumu naše zgrade jurili su pacovi i cijukali ponekad u noći. Stavio je glavu u šake i ostao vrlo miran nekoliko trenutaka. Ostao bi miran mo3/4da mnogo du3/4e da mu se nisu zatresla ramena. Plakao je dok sam ja stajao, rešen da idućeg leta sa sećanjem na sliku otputujem i potra3/4im jezero i pećinu. Ponovio je nekoliko puta jednu reč, ali je nisam razumeo, jer je bila isprekidana jecanjem. Iznenada je sa dna stepeništa naišao vetar i ugasio petrolejku. Navikavajući se na mrak, osetio sam iznenada radost ni zbog čega, mada je svitalo, pa sam mo3/4da zbog novog neočekivanog dana bio veseo. Pošao sam u dan. Polako sam sišao niz drvene, 3/4ute stepenice na kojima su ponekad sedela deca. Voleo sam da neprimećen posmatram kako deca sede i pričaju. Kada sam sišao, okrenuo sam se i video slikara kako me posmatra odozgo. Njegovo lice nisam mogao potpuno da sagledam, ali sam osetio da je to lice čoveka koji ima svoju priču. Bilo je kasno da se vraćam i nastavio sam da silazim. Silazio sam dugo sa odjecima mojih koraka. Neko se budio kašljem. Na kapiji me je sustigao sused kome su se podsmevala deca i na moj razrogačen pogled odgovorio: - Jutro. Poklonio sam mu se, a on je kašljucao i promicao. Čini mi se da je bio vrlo stidljiv i zato nisam 3/4eleo da mu se pridru3/4im mada mi je nedostajao jedan nepoznat čovek koji bi se saglasio sa jutrom koje je dolazilo. Stidljivi ne vide jutra i ne vole poznanstva pri svetlosti sunca. Mo3/4da je moj sused odnekud pobegao. Ličio je na ruskog emigranta koji se ukrcao na poslednji brod u Odesi i krenuo. Mo3/4da su ga negde i mučili. (DJubretari su praznili korpe i pevali.) Moj komšija se nije obazirao na tu otegnutu šiptarsku melodiju. Odmicao je sa korpom. Ko zna? Mo3/4da je moj komšija verovao u strah. Izišao sam na ulicu u svitanje. Iznenađenja ni konjske balege nije bilo. Ali vrapci su cvrkutali na platanima. Tašmajdan je bio u sumaglici, a crkva Svetog Marka kao da se spremala za jutrenje. Prolazio sam ispod platana na kojima su se glasnuli vrapci. Nov talas svetlosti obasjao je svet oko mene, a novi glasovi pozvaše me da po3/4urim napred. (r)urio sam napred, ali se to nije moglo nazvati putovanje k cilju. Samo za trenutak bio sam nagnut ka tašmajdanskom parku da ga upoznam jutarnjeg, napuštenog. Onda mi je pogled odlutao na crkvu Svetog Marka koja se dostojno obračunavala sa suncem, dajući njegovom sjaju svoje monumentalne oblike. U tom sam naišao na grupu ljudi koja je stajala ispred pekare, ali oni nisu stajali onako kako stoje ljudi koji su poranili da kupe hleb ili doručkuju odlazeći na posao. Mladić i devojka, dr3/4eći se za ruke, novim izrazom čuđenja potiskivali su tragove noćnih igara. Hipnotisani svojom tajnom i iznenadnom uličnom scenom, ne prihvatajući činjenicu da je njihova noć prošla i završila se jutrom, stajali su na trotoaru i besciljno gledali u izlo3/4en hleb. Iščekivali su pojavu nečeg neočekivanog, značajnog. Ali iz pekare je izišao milicioner i pošto je pogledao skup pred sobom, slegnuo je ramenima. Drugi milicioner, naslonivši dlan na gumenu palicu, tra3/4io je pogledom uputstva za akciju. Njega je očigledno zabavljala grupa ljudi posle višečasovnog de3/4urstva u samoći, ali bi je na mig pretpostavljenog razjurio za tili čas. Milicioner je bio dobro raspolo3/4en. Mo3/4da je ponekad zao valjda zato što mu je veoma dosadno. Priključivši se grupi ljudi čuo sam tihi 3/4agor o samoubistvu. I pre nego što sam shvatio o kakvom je samoubistvu reč, pozdravio me je moj plašljivi komšija. Stajao je malo podalje od uzrujanog skupa, sa korpom i sudovima u njoj, bio je poranio radi kupovine, neodlučno razmišljajući šta treba da učini. Mada smo svake tihe noći da čujemo jedan drugog kako dišemo, mada smo toliko puta čuli naše glasove, mi smo se jedva poznavali. - Uprkos svemu, ja se ne mogu vratiti kući bez hleba, rekao mi je komšija tako molećivo da sam osetio potrebu, poput nekog deteta, da mu isplazim jezik. Bila je to prilika da dobro zapamtim njegov lik kako se za bdenja ne bih mučio dozivajući ga u sećanju. - Uprkos čemu, zapitao sam. - Ubio se mladi pekar. Gledao sam ga nimalo začuđen... Slušao sam dopunu priče od slučajnog prolaznika-pijanice, koji se naslađivao pričajući o tragediji sa vrlo iskrenim suzama u crvenim alkoholičarskim očima. Jutros rano, pre svitanja, to mo3/4da još nije ni bilo jutro, dok su vadili vruće pogačice iz furune za svakodnevne mušterije, mladić je zario pekarski no3/4 u srce. Sada je le3/4ao unutra, topao kao hleb koji je umesio za ovo jutro, ali mrtav. Niko nije znao da ispriča zašto je to učinio. - Baš me je on svakog jutra poslu3/4ivao, rekao je komšija. Tragično! On je osećao averziju prema hlebu koji je pojeo iz ruke mrtvog mladića. Nije bilo moguće gde kupiti hleb i odneti ga kući bez asocijacije na zaboden no3/4 u srce. Mladić koji je nedavno došao iz Makedonije da poma3/4e svom stricu i stekne domicil u velikom gradu počeo je da barata idejama i za njegovu nesreću tako rano naišao je na pogrešnu. - Jeste li ga poznavali - pitao sam komšiju. - Kako da ne. - I ja sam ga poznavala. Sipao mi je juče ujutru jogurt, rekla je po svoj prilici čistačica koja je trebalo da bude već na poslu. Nikad nisam ni pomislila da bi on tako nešto mogao da učini. Jadnik! Tada je iz pekare izišao jedan mlađi čovek. Skup ga je presreo horskim pitanjem: - Zašto! - To niko ne zna - reče on. - Mo3/4da jedino bog - prošaputa pored mene starija 3/4ena, okrenuta crkvi. Njoj je godilo to što je smrt mogla da uhvati za vrat mladost kao i nju. - (c)ta ste videli... videli... čuli... - zabrujaše isti glasovi. - Ja sam novinar. - Novinar, bo3/4e! Biće u novinama! - Biće, nego šta! Ako vam sve ispričam, vi nećete kupiti novine da pročitate. - Ali novine la3/4u - zakrešta jedan starčić. - Ne gubite vreme. Sigurno ga nećete o3/4iveti. Zbogom! Dok je odlazio, svi smo gledali za novinarem s takvom mr3/4njom kao da je on kriv za samoubistvo mladog pekarskog radnika. - Ima li pekare u blizini - pitao me je komšija. - Ne znam - odgovorih. - Ja se hranim po kafanama. Samac! - Oh, neprijatnog li jutra. Skupu su se pridru3/4ile i dve prostitutke. Pušile su i apatično slušale odlomke razgovora. Bile su mrzovoljne verovatno zbog jalove noći ili zbog umora koji im je uskraćivao svako osećanje. Stajale su pred pekarom da bi na miru popušile cigarete, da bi izbegle neočekivanu raciju, da bi provele one kritične sate između zatvorenog bara i otvorene kafane gde će pokušati da poprave izgubljenu noć. - Onaj nije imao pet hiljada sitno. Ništa mi nije dao. To je rekla jedna od njih. - Marš odavde! One se nasmejaše toj gruboj pretnji pijančevoj. - (c)ta, neko se ubio? - Uostalom, vas niko i ne računa u ljude - besneo je alkoholičar za sebe, pseći nakostrešen na ove dve olinjale mačke. - Vi nikad ne biste mogle da zarijete no3/4 u srce, jer nemate srca. Gubite se! - Hajde, hajde, ko ti šmirgla uši, barabo odrpana - reče mu jedna. Pijanica je prišao milicioneru. Čuo sam ga kad je rekao: - (c)ta pusti! - Ja ću morati da potra3/4im hleb u drugoj pekari - zacvilio je moj komšija. Slegnuo sam ramenima. - Kako ćeš kad si se na3/4drljekao - obrecnu se jedna prostitutka pijanici i otvori čeljusti da bi pokazala svoju proređenu vilicu. - 'Oćeš za osamdeset banki, a? - Poka3/4i pare! A kad im pokaza pare, one se lagano udaljiše. Pijanac pođe za njima. Odlazeći, primetio sam mog komšiju kako se nervozno vrti oko pekare, očekujući valjda da će ovaj iracionalni prizor pun smrti ustupiti mesto njegovom svakodnevnom dolasku po sve3/4 hleb. Uhvaćen u zamku apsurda odlazio sam nekud, odlazio sam sve dalje. Beograd ujutru bio je sve besmisleniji. Otkud u njemu toliko nestrpljivih ljudi? Ubiti se a biti smrtan, sprečiti mog komšiju da kupi hleb, posvađati prostitutke i pijanicu! Gorak hleb nam je spremio naš mladi pekar za to jutro. Odlazio sam s vremenom koje toga jutra kao da je prolazilo pored mene. DRUGO SVITANJE Vraćao sam se kući kasno popodne. Decembarski suton izrazito je obuhvatio park, gde je, činilo se, bilo hladnije nego na ulici. Kraj mene su se nasmejali neki ljudi i ja sam stao. Sa istim osećanjem, koje me je iznenada pro3/4elo, slušao sam otkucavanje starog sata u salonu gospođe (c)ainović. Malo zatim to osećanje zajedno sa sećanjem na je3/4eve, koje sam sretao u njenom dvorištu, pretopilo se u misao da sam jutros, izlazeći iz sobe očekivao da će se nešto dogoditi. Ništa! Bilo je hladnije nego juče, a neko je stenjao zbog toga što ga je boleo zub. U kancelariji nisam mogao da pročitam novine, jer je nekog u blizini tištao kutnjak cele noći i celo jutro. Vrhom jezika opipao sam zube. Osvetljeni park u blizini dočaravao je livadu u Bresjaru. Pošto sam mnogo štošta zaboravio, mogao sam da 3/4elim topli mrak u oronuloj kući, smišljajući lov na lisice i iščekujući zavijanje vukova koji su za jakih dugih zima prelazili zamrznuti Dunav i lutali okolo. Slušao bih jasniji vetar no što je ovaj ovde i škripu golih grana, a moji stari jadni prijatelji dolazili bi uveče sa naramkom drva u naručju da posede sa mnom oko zapaljene peći i popuše po cigaretu jeftinog duvana. Lagali bi me o svojim lopovlucima. Stara kuća, pokrivena šindrom i peć nabrekla od vatre i toplote bile su stvari u koje sam bio siguran kao u smrt. Baš zato sam tih pustih dana 3/4eleo da umrem u staroj kući, sklupčan na ponjavama, dok bi napolju jaukala stoka, nadglašavajući moj ropac, i nosila suv sneg preko polja. Kretao sam se napred, mada sam znao da neću sresti ni psa ni konja. Voleo sam da gledam i mirišem lepe konje. Konji su mi retko kada obraćali pa3/4nju. Uvek su bili nagnuti nad jaslama. U detinjstvu sam se šunjao po štalama i mirisao konje, slušajući trupkanje njihovih kopita. (r)eleli su na put. Tukli su me zato što sam be3/4ao iz kreveta da provedem noć na štalskom tavanu i sačekam onaj trenutak kada konji legnu. (r)eleo sam da vidim taj trenutak njihovog poni3/4avajućeg umora koji su tako bri3/4no krili od ljudi. Nikada se nisam plašio konja i provlačio sam im se ispod trbuha, a neka bi plašljiva 3/4ena vrisnula od straha, jer ja sam bio radostan, a konji bezbri3/4ni. Tukli su me i zbog toga. A psi... psi su lajali. Jedan pas, međutim, raspadao se letos na raskršću puteva. Nedaleko je bila ograda oko bagrenjara po kome se leti psi vrzmaju i tra3/4e snene kutove da pobegnu od vrućine. Pas se raspadao ukraj puta. Nedaleko su se igrala deca u prašini i kada je naišao autobus ona su ostavila svoju prašinu i sivo gledala prema nama, putnicima, tra3/4eći spas za sebe i mrtvog psa kraj kojeg su se igrala. Jedno dete je trčalo i vikalo, ali niko ga od nas nije čuo, samo sam ja čuo nešto što sam već bio zaboravio, čega sam se sećao kada bih čuo glas nalik glasu deteta koje je streslo sa sebe prašinu i trčalo za autobusom. Autobus je trubio. Pas se raspadao. Bilo je podne. O bo3/4e, i sunca je bilo, kao nikad sunce je raspadalo psa, sušilo njegove kosti i meso ucrvljalo. Smrad mrtvog psa bio je jači od dečjeg pokliča. Nisam više mogao da okrenem glavu. Osipaonica: sišli su cigani sa smradom mrtvog psa. Svi smo se raspadali i svi smo smrdeli manje ili više kao onaj mrtav pas na putu Srbije. Čak ni oni koji su se glasno čudili nisu mogli da uguše svoj smrad niti smrad mrtvog psa u Srbiji. Jedna 3/4ena je jecala iza mene i spominjala svoga sina u vojsci. Dvojica su se posvađala, posle du3/4eg uzajamnog ćutanja sa sopstvenim crvima u stomaku. (c)ofer je besomučno trubio, mada je put pred nama bio čist i pust, a samo su slojevi prašine, smrada i guste lenosti prekrivale taj put pred nama. Vid mi je bio otrovan a malaksali letnji predeo bio je slaba uteha. Bilo je mnogo mrtvih pasa koji su se raspadali na putevima po kojima su prolazili mrtvi psi. U meni je počelo nešto da ječi. Bilo mi je hladno. Bilo mi je još hladnije. Zvezde su bile plave, nagoveštavajući mraz. Neprestano sam 3/4eleo da odem u staru kuću. Tamo sam valjda zagrevao promrzle ruke, noge, ili sam, mo3/4da, od nekog slušao da postoji kuća koja je sama i koja nestaje u mraku, u kojoj gori vatra i pucketa vatra na prastari način, kao kad pucketaju kosti kad ih lomi sila, dok napolju vetar glođe gole grane. Gledao bih u oganj i u jednom trenutku bih se zapitao jesam li to ja ili priča koju sam čuo da bih je čuvao za sebe do smrti. Vraćao sam se u svoju sobu gde ništa nije stajalo na svom mestu. Jedino je hladna samoća išla ispred mene kao veran pas. Da me samo ona dočeka iza vrata. Razbacane knjige su me sprečavale da se odmorim. Budilnik sam odavno prodao da ne bih gledao njegove velike brojke i slušao uzaludno dozivanje vremena. Vremena za mene nije bilo. Novac je bio u malom d3/4epu, zgu3/4van u satenskoj postavi, bez snage da me uputi prema nečemu s čime je bio povezan znakom jednakosti. Vremena ni za šta nisam imao kada bih osetio iznenadni umor. Stegnute pesnice u d3/4epovima tra3/4ile su povod ali ih je paralisala misao da je svaka ratobornost izlišna. Koja je to ideja, dok mraz nadmašuje svaku ljudsku 3/4elju za toplotom, koja zaslu3/4uje kap prljave krvi? Gde je ta lopu3/4a koja će mi nešto reći o toj novoj spasonosnoj ideji? Poslednja šansa: iscediti malo topline iz sopstvenog tela za svoju ko3/4u i zaspati sa 3/4eljom da noć traje vrlo dugo. Kada sam otključao vrata i okrenuo prekidač, bilo mi je lakše. Svetlost je ujedinila stvari, mada to nije bila ona svetlost koju sam osetio kada me je dotakla ruka. Trebalo je bar da se okrenem, ali onda sam mislio da ima vremena i da se uvek mo3/4e dočekati ono što se čeka. Podigao sam s poda 3/4uti koverat. Nisam ništa očekivao. Tek kada sam ga osetio pod prstima, zapitao sam se ko to šalje. Pre ikakve pretpostavke video sam ruku kako protura pismo ispod vrata. Dr3/4ao sam pismo između palca i ka3/4iprsta bez ikakve misli a zatim sam ga stavio na sto. Uključio sam grejalicu. Grejao sam ruke, gledajući usijane spirale praznim očima. Talasala se toplota zapljuskujući mi lice. (r)eleo sam što više te suve toplote, jer hladno je bilo oko mene, a sama kuća, pokrivena šindrom, samovala je 3/4ešće nego ja. Setio sam se pisma kasnije, dok sam pušio. Nisam bio mnogo radoznao jer sam znao da nema novih stvari, nema iznenađenja za umor. No, ako ga ne pročitam misliću često na tu hartiju sa porukom i to mo3/4e postati izvor besmislenih pretpostavki. Mogao bih očekivati nešto odavno 3/4eljno. Mogao sam da spalim pismo pre no što ga pročitam. Radoznalost je radila za svoj račun. Ponovo sam uhvatio sebe kako se nadam i začudio sam se. Napolju je bio već mrak a u sobi je tiho zračila grejalica. Toplota je strujala između poda i tavanice, topeći kristale hladnoće. Na stolu je le3/4ala fotografija ispunjena gimnazijalskom radošću. Kao da ozbiljni mogu biti radosni sećajući se sa stidom svoje mladosti. Izvukao sam pravougaoni komad tvrdo papira iz 3/4ute koverte i pročitao: "Čestitam!" U gornjem desnom uglu bio je datum. S druge strane - ništa. Sve je bilo sračunato i to me je naljutilo. Mirisao sam pismo i sećao se 3/4enske kose. Meke, kao posle kiše osušene. Trčati bos po lokvama posle kiše, dok nakon letnjeg pljuska još tiho sipi da3/4d na iscepanu košulju. Penušavu 3/4ensku kosu mirisao sam iz pisma, a potom sam bacio pismo prema prozoru i noktima zagrebao zid. Zid je bio sav u ogrebotinama... Kao moji bosi tabani od trnja u šančevima po kojima sam gazio za kišom. Juče mi je bio rođendan. Rođen u kasnom decembru! Setio sam se rođendana ujutru i u podne, strepeći da se toga još neko ne seti. Nisam 3/4eleo da slavim rođendan. Pre nego što sam išta učinio, ponovo sam zgrabio pismo i počeo da uzvikujem: "Čestitam! Čestitam! Čestitam!" Onda sam se nasmejao i pocepao pismo. I kada sam već u sebi osećao potrebu da kriknem, setio sam se da treba ćutati baš onda kada se krik oslobađa i hrli napolje. Ćuteći, pitao sam se mogu li još nešto učiniti. Za rođene u kasnom decembru kao da više nije bilo vremena. Tada je u susednoj sobi neko počeo da šeta i mrmlja. Tako je potmulo govorio kao da se molio ili zaklinjao. To je bio moj komšija čijeg se lika opet nisam sećao, mada smo se nekoliko puta sreli i dobro pogledali posle razgovora pred pekarom. Još sam o njemu dovoljno malo znao da bih mogao pretpostaviti bilo šta. Zato sam valjda i izišao u hodnik. Očekivao sam slučajan susret kao onog jutra pred pekarom u kojoj je le3/4ao pekar sa no3/4em u uvređenom srcu. Jesam li mogao da pretpostavim njegovu smrt ili bilo čiju smrt? Nisam! To je bilo nepoznato. Nagnut kroz otvoren prozor čuo sam kako vetar vitla zgu3/4vane novine po dvorištu. U intermecu te šuštave muzike iz podzemlja nekog stana dopirao je molećiv 3/4enski glas: "Mišo! Mišo!" Ko je to bio u ovom praznom, skoro nepostojećem trenutku? No vetar je prekinuo dalje oscilacije izmedu tajne i zvuka. U sobi se više nije moglo ostati pa sam izišao u hodnik. Malo pre sam došao iz grada pa sam sa strahom pogledao prema ulici koja je nudila ponovno mučenje pod prvim ovogodišnjim mrazom. Bio je suv, bez snega, za kosti. Pošao sam na tavan. Koliko dana je prošlo od susreta sa slikarem? Ko je mogao računati, kad vremena nije bilo? Bilo je stepenište i tragovi izlizanih đonova. Stepenice su bile čistije nego onog jutra, bile su sigurnije za pohod nego prvi put. Zaustavio sam se pred vratima i po glasnoj toplini koja je navirala iz pukotina shvatio sam da su unutra ljudi. (r)eleo sam dugo da stojim pre nego što prinesem oko ključaonici kroz koju je prolazio zrak, ali vrata se naglo otvoriše i umesto očekivanog slikarevog lica, ugledao sam devojku. Smeškala se mojoj zbunjenosti u prvi mah, a zatim učinilo mi se da mi se osmehivala kao lopovu, misleći valjda da me je uhvatila kako osluškujem tuđe razgovore i virim u tuđe 3/4ivote. Braneći se od tih sumnji, nervozno sam rekao: "Ne tra3/4im vas!" "Uđite!", odgovorila mi je i sklonila se da bi mi napravila prolaz. Istog trenutka sam ugledao slikara kako 3/4mirka pred novom slikom koja je bila u zvonkim rasprskavajućim bojama. Koračao sam pravo ka slikaru, jer sam se nadao da me je zapazio prilikom našeg prvog susreta i da će me opravdati pred devojkom koja mi je otvorila vrata. Iako sam bio uz njega tako blizu da je po mom disanju mogao da oseti koliko sam uzbuđen, nije me ni pogledao. (r)mirkao je pred slikom a oči su mu bile pune suza zbog slabe svetlosti ili zbog neke njegove nove tuge za koju niko drugi nije znao. I kada bi zaplakao verovatno bi sve radoznale terao od sebe rukom od smirenja i ponovnog zamaha za cinizam. Trebalo je nešto reći kao što je bilo njegovo ćutanje, ali za tu misao nisam mogao da pronađem odgovarajuću mimiku. Blenuo sam u njegovu sliku koja mi se nije dopadala kao ona na kojoj sam ugledao brdo i jezero. Tada mi je prišla djevojka i uhvatila me je za ruku. Još nisam znao kako izgleda, niti da li je lepa, jer sam se uzdr3/4avao da je pogledam. Trebalo je da se okrenem, a taj pokret bi mo3/4da narušio slikarevu koncentraciju koji se još uvek nije obazirao na mene. "Hladne su mu ruke", rekla je. Njene su bile ne3/4ne. U ovoj večeri na tavanu dodir njenih ruku bio je pun toplote i radosti. Ja sam se radovao u sebi, plašeći se da sve to slikar ne ismeje jednim potezom kičice. "Hladne su mu ruke, Dušane". "Ostavi ga", reče slikar. Prvi put sam čuo njegov glas. Sudeći po glasu rekao bih da je slikar bio vrlo sna3/4an a mo3/4da ponekad i namerno grub. "Liči na promrzlo pseto. Drhti", opisivala me je devojka. Doista, ja sam drhtao, ali ne zbog hladnoće, mada je na tavanu bilo hladno. Drhtao sam zbog nekog nejasnog sećanja. "Psi!", zaurla slikar. "Prestani s tim tvojim psima." "Mo3/4ete mi reći da ličim na psa - volim pse", obratio sam se devojci. "Čuješ li, Duško, on voli pse!" "Aj! Aj! Aj!", poče slikar da mlatara rukama. "Imate lepu ko3/4u", reče devojka milujući mi nadlanicu. Zbunjen iznenadnom slikarevom srd3/4bom, zapitao sam: "Zašto?" Ona je počela da se kikoće. "Apsolutno je šašav", rekla je ona Dušanu keji se iznenada okrete, priđe nam i nagnu se nad naše ruke. Reče: "Ko3/4a je pustinja!" Na te njegove reči devojka je zadrhtala i ispustila moju ruku, okrećući se sva slikaru. "Nema kiše?", zapita ona sneveseljeno. "Nema", odgovori slikar odlučno. "Ne moga o tome da mislim." "Pa nemoj da misliš. Dodiruj ga", reče Dušan i pokaza na mene. "To tvoje pseto koje drhti hoće da ga dodiruješ." Pristupila mi je i ponovo me uhvatila za ruku. Više nisam drhtao, ali mi je taj dodir, učinjen po tuđoj zapovesti, doneo daleko manje radosti nego prvi. "Vama je hladno zbog nekih neprijatnosti, mo3/4da?", zapitala me je devojka. "Već sam jednom stajao pred vratima u nepoznato svitanje i video ga kako plače, ali mu se nisam pribli3/4io. Kada sam mu večeras čuo glas, zastideo sam se, jer nisam mogao pretpostaviti da čovek sa takvim glasom mo3/4e plakati. (r)eleo bih, mada se kolebam, da ga zapitam zašto je onog jutra plakao." "Pa pitajte ga. Uostalom, on je čuo šta ste rekli. Zašto si plakao, Dušane?" "Trebalo bi da vas izbacim napolje!" "Ne šalim se. Ozbiljno te pitam." "Te noći ubio se jedan mladi pekar", umešao sam se u razgovor. "Mo3/4eš, Miro, za to tvoje zalutalo pseto da učiniš bilo šta, ali kad bude sišao sa ovog tavana on će se sećati samo gadosti. Prvo će ispričati da si bila neočešljana." "Zar sam neočešljana?" "I kada bude razmislio za što si bila neočešljana, pašće mu na pamet misao da smo se nas dvoje na ovom tavanu pre njegovog dolaska j..... Zato je i virio. Voliš da viriš kroz ključaonicu, a?" "Nemoguće!" kriknula je Mira. "Volim. To sam otkrio još dok sam bio dete, sasvim slučajno. Bio sam u gostima i popodne sam lutao po velikoj kući. Tako sam otkrio njih na krevetu provirivši kroz ključaonicu. Plašio sam se da ih ne uznemirim, pa sam ostao na mestu. Plašio sam se za nju jer je bila veoma zadihana. Dahtala je kao 3/4ivotinja. Bio sam slatko uzbuđen." "A-ha!", na to će Dušan. "Ali nisam zbog toga došao ovamo. Nisam ni znao da ste vi na tavanu sa devojkom. Pitanje: zašto ste plakali onog jutra tra3/4ilo je večeras odgovor upornije nego drugih dana. Morao sam da se popnem na tavan i da vas vidim. Nosio sam se često s tim pitanjem ali sam uvek uspevao da ga odlo3/4im za sledeći dan. Verovatno će vas začuditi moja pretpostavka: Vi ste tog jutra na neki način znali za samoubistvo mladog pekara, zar ne?" "Ne, nisam znao. Nisam znao do ovog trenutka. Pa ja tako malo jedem hleba. U to još uvek ne verujem. (r)eleo si da viriš, eto!" "Nikako! Vi mi verujete", okrenuo sam se Miri. "Ne znam. Na kraju, ako vam se toliko dopada... Mada je besmisleno gledati... Bolje je učestvovati." "Miro, tek si ga videla. Nećeš valjda reći da te uzbuđuje ova pokisla kokoška!" "Moje promrzlo pseto", rekla je Mira i ponovo me je uhvatila za ruku. "Kada bih mogao i znao, učinio bih nešto da promenite o meni mišljenje zauvek. Ali ja ne znam što bi trebalo da učinim sada, ovde... niti bilo gde. Ne znam!" "Dušane, on bi hteo da plati..." "Pa neka plati... Imaš li para?" "Ne znam", rekao sam nasmejavši se. "Lep odgovor." Prišao mi je i počeo da mi zavlači ruke u d3/4epove. Nije se zaustavljao dok nije istresao poslednji dinar. "Biću u bifeu dok ne potrošim pare, a vi se izgubite pre nego što se vratim." Izišao je. Mira je sela na divan i pozvala me. Tako smo sedeli sve dok ona nije počela da se čudi i da me upitno posmatra. "Nije to ono što 3/4elim", rekao sam joj. "A šta 3/4eliš?" "Ogradu." "Ogradu?!" "Ogradu oko posrnule kuće i psa." Još smo malo sedeli, a zatim nas koraci na stepeništu podsetiše na slikareve reči. Otišli smo u moju sobicu. Sedeo sam u krevetu i slušao sat. Potom sam sklonio zavesu da bih osetio onu drugu noć izvan moje sobe. Nisam znao koliko je sati, ali to me nije ni mnogo interesovalo. Kada sam otvorio prozor, uzalud sam očekivao da čujem disanje mog komšije. Brzo sam zatvorio prozor pred novom hladnoćom. Otvorio sam polako vrata i ugledao slikara. Ne rekavši ništa ušao je pored mene u sobu i nagnuo se nad Miru koja je lagano disala. Zatim smo se nemo pogledali sve dok on nije izišao i uputio se svom tavanu. Kada je bio skoro na vrhu stepeništa, okrenuo se i klimnuo mi glavom. Ali ovaj njegov pozdrav nije me toliko obradovao kao suze koje su mu tekle niz lice. Znao sam sada zašto je plakao u ono nepoznato svitanje i mogao sam da legnem pored usnule Mire. Ko li će se ovog jutra ubiti? I zašto? For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us