WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Barabe, konji i gegule Ime mi je (r)ika Kurjak. Zovem se u stvari (r)ivojin Stanimirović, al još kao maloga prozvaše me i Kurjak. To je, mislim, zbog mog izgleda. Ono, sad više ličim na babu nego na kurjaka, a jedanput za vreme rata kod Gvozdena u kafanu Mile Lepin mi stolicom rascopa i nos, pa mi otad, evo, ostade ovako raskokan i kriv, al nije uvek bilo tako. A mo3/4da i zato što sam kao mali voleo da se smucam po planine oko Okna kao kurjak, ne znam. Kao mlad bio sam mnogo nezgodan. Otac me prvo dade u gimnaziju u Ćupriju, al od toga ne ispade ništa. Dva razreda nekako završi, al treći nikako. Prvo jedanput ponavljah, a onda me još i načisto isteraše, zbog mog drugara Momčila Teofilovića Vlaa iz Dve Sestre, sad pokojnog, nek mu je laka zemlja. On se bio nešto navrzo na mene, a bio je stariji godinu dana, pa me svaki čas kljuca. Pune dve godine jeo sam ja batine od njega, glavu nisam mogo da podignem. (c)ta sve nisam radio, pa ne vredi i ne vredi. A Momčilov otac Sreten Teofilović, isto po nadimku Vla, imao kafanu u selo Dve Sestre. Kod Dve sestre su, pričaju stari, nekad, ko zna kad, poginule dve sestre. Čuvale ovce, pa naišli Turci. Oni pojurili da ih povataju, a devojke skočile u ambis i poginule. I tako, prvo su tu stenu Dve sestre nazvali, a onda se, odma ispod nju, napravilo i selo, pa su i njega isto krstili. To je bilo ko zna kad, ni ne pamti se. Samo se tako priča. A selo Dve Sestre na tri kilometra od Okna, a i Sretenova 3/4ena bila Srpkinja, pa mu u kafanu išli i Srbi i Vlasi, i seljaci i rudari, i iz Okna i iz drugi rudnici, i oni su, bogami, dobro radili. I tako, Sreten Vla je trgovao i sa kafed3/4ije u Ćupriju i u Paraćin i stalno je vozom ili on njima nešto slao ili od njih nešto dobivao. Tek, često je kod nas silazio ili on ili njegov sin Momčilo. Kad siđe Sreten, ja prođem dobro. Al kad siđe Momčilo, ja izem batine. On tad sačeka i putnički iz Ćuprije i mene kako se vraćam iz škole, pa mi ka3/4e: "Kurjak. Jopet si mi noćas ukrao jagnje, Kurjak." I onda pođemo na Miladinovu livadu pored stanice i tu ti mene moj Momčilo odelje. Plačem ja, do neba se, mislim, čuje. Al, opet, izgleda, ne čuje se baš mnogo daleko. Jer posle to Momčilo me pusti da se dan-dva odmorim, pa me ponovo presretne i odvede na Miladinovu livadu. I ja ti opet negde plačem. A naša škola ti je izgledala ovako. Od Okna do Ćuprije ti je trijes i pet kilometra. Svako jutro ustajemo u četiri i u pola pet, pet sedamo na putnički za Ćupriju. Onda vas dan provodiš u školi, pa čekaš na stanicu u Ćupriju, a posle podne penješ se na isti taj putnički, koji se sad vraća u Okno, i kući sti3/4eš opet u mrak. A ako voz i kasni, ne pitaj. Ne mo3/4 to, bre, da izdr3/4iš, pa da si bogov stric lično, a nekmoli dete. Ja sam tako izdr3/4ao dve godine, a kad ono još i Momčilo poče da me sačekuje, više se nije moglo. Tako ti treći ponavljam i nikad ga više ne završim. A ni škola me, što da se la3/4emo, nije mnogo vukla. Kad te godine doneso svedočanstvo kući, otac me prvo išiba kaišem, a onda odma ode do kopača čika-Svete Mladenovića i ja ti već od preksutradan poče zorom da silazim u jamu kao njegov najmlađi jamski laufer. Celo to leto sam tako kilavicom kopao ugalj i lopatom ga tovario na vagonet. Sad je naša jama, dabome, otpre nekoliko godina, zatvorena i moje Okno je skroz propalo. Srce da ti se proplače kad ga vidiš. Al onda je naš ugalj bio kao staklo. Gospoda ga, pa, bogami, ka3/4u, i neki ministri lo3/4ili. I Okno, dabome, bilo drukčije. Posle, pun vagonet odguram do skretnice, gde ga prikače za vitlo ili, ako smo visoko, private konji, a uzimam prazan i vraćam se na numeru. Kad ti je trines-četrnes, bre, a moraš tako da radiš, nije ti zgodno. Al ja sam to, ljudi, nekako voleo. Tad su u jami još bili konji i ja ti tamo, ljudi, tu nesretnu 3/4ivinu tako zavolim. Oni su ti, jadnici, još bili mladi, ali da l od onaj mrkli mrak da l od ono čas mračno čas svetlo, svi brzo skroz oćorave, ko krtice. A kad i jedanput spuste, više ih i ne izvukuju - i štale su tamo imali - belog boga ne vide sve dok toliko ne propadnu da više nisu za ništa drugo nego za no3/4. I gledaju te onde onim pametnim slepim očima ko da te vide. To je mene, ljudi, toliko 3/4alostilo - kao dete sam nekako bio 3/4alostivan - da sam, bogami, čak i plakao. Nije moglo, čini mi se, dva-tri dana u jamu da mi prođe da malo ne proplačem. Naročito sam tamo voleo jednog Liska. To je bio, tako, ru3/4an, krupan lisas konj s belu belegu na čelo, al pametan, ko čovek. Konj ti je uopšte pametna 3/4ivutinja, a uvo je valjda bilo raz sveta. "Zdravo, Lisko", ka3/4em mu ja, a on strigne ušima: po glas me poznaje. More, kakvi, i korak mi poznavao. Čim naiđem na skretnicu, on okreće glavu na mene, ko da mo3/4e da me vidi. I bio sam ga naviko da ga ranim. Od matere sam svakodnevno krao po parče leba ili proje što je spremala za d3/4ukele i nosio mu ga u d3/4ep. Čim mu priđem, on polako zar3/4e i počne da me njuška i gurka glavom. Izvadim, pa mu dam; a sve pazim da me ne vidi vozar. "Na, Lisko. Jedi, Lisko." I ljubim ga u obraze i milujem. "Jedi, moj Lisko, da mi budeš jak i zdrav. Još dve godine ovako da izdr3/4iš, dok malu maturu ne polo3/4im, a onda ćemo ja i ti", pa ne smem ni da ka3/4em šta ćemo, nego mu pokazujem rukom nagore, ko da me vidi. A kolika sam bio budala, u to sam i verovao. I sve mi je bilo jasno, sve šta ćemo i kako ćemo napolju, samo nisam znao kako ću da ga ukradem. "A onda ćemo", šapućem mu, "da pobegnemo u Bučinu." To je planina iznad Okna. "Tamo je šuma velika, livade od divlje cveće samo trepere i trava mi je do grudi. I ima jedan stari Vla vidar, deda Paun, što vida i konji i ljudi, samo on zna kako. Kod njega ću da ti izlečim oči, pa ćemo da u3/4ivamo. Ti paseš, a ja le3/4im pored tebe i blenem u nebu. Tako ima da u3/4ivamo." Al to se leto nekako brzo završi i dođe vreme da se opet pođe u školu. Pred školu ja ka3/4em ocu: "Oco, molim te, nemoj više da me daješ u školu. Neću više da idem u školu." A moj otac bio dosta čudan. I detetom, a i posle, kao mator čovek, nadao se da će nešto da izuči, pa će da postane neki. Knjige debele, još kod mog dedu u selo, čitao. Ali moj deda - gegula iz Višnjevice, a deca - puna avlija, pa je moj Milenko prvo ostao na imanje u selo i još kao mladić počeo da silazi u jamu. I sve se onako nadao da će ono njegovo jedanput da nastane. A 3/4ivot prolazi. O3/4enio se i otišo u vojsku, pa u balkanski i prvi svetski rat. Vratio se izranjavljen i, već umoran, samo je sa 3/4enu i decu - ja sam rođen trineste, a sestra Anka petnaeste - uspeo da se spusti u Okno. I odatle se više nije ni mrdnuo. Tako je moj otac do svoje dvajes i devete godine bio baraba, a onda se pobole na pluća. A kad mu nekako baš tad i otac u selo umre, on svoj tal tamo proda i u rudnik otvori malu bakalnicu. Nije mu bila veća od četri sa četri, eto kolika bila. I čudno nekako govorio, jedva ga razumeš. Ali kad smo teli da mu se umilimo, morali smo i mi s njega tako da govorimo. Sad me moj otac pita: "Je l još oćeš da budneš baraba?" To su tako gegule zvali rudare. "Je l si vido kaki je korav i crn barapski leba? Je l ti bolje da budneš baraba Ili gospodin u moju radnju?" "Oco", ka3/4em, "mnogo bi mi bilo bolje da budnem gospodin u tvoju radnju, ali kakvo je vreme za mene nastalo, to nećemo da dočekamo ni ja ni ti. Ako ovako produ3/4i, tvoj sin će da budne smrtno umoren od strane Momčila Teofilovića, sina Sretena Vlaa." "Kakvo je to", pita, "crno vreme nastalo za tebe od strane Sretenovog sina?" Tako i tako, ka3/4em. "Bije me, oco, svakodnevno. Pored njeg sam steko omrazu veliku i na školu i na 3/4ivot sam. Ne mogu od nju više da 3/4ivim, skroz sam propao, oco." A u njegovoj bakalnici - duvan i papir, so, šećer, zetin i gas. (r)iva beda. Ali nos se dr3/4i visoko. "To ne mo3/4e da bude", ka3/4e. "To je sramota, da te bije jedan mali vlaški gegula. Da biješ i ti njega." "Oću", ka3/4em, "oco, al kako ću kad sam mu do pupka?" "Ako si mu do pupka", ka3/4e moj otac. "Ti si moj sin." Opet ja pođem u školu. Sve dotle Momčila, celo leto, nisam ni vido. Sad, evo ga opet. Ponovo poče da me sačekuje. Ono pre, šta sve nisam radio da mu pobegnem. I iskakao sam iz voza pre stanice, i sakrivao se u klasu pod klupu dok svi ne otidnu, i čim grane sunce, gore sam, na krov, sedeo i čučao sam od Ćuprije pa do Okna, po tri-četiri sata, u kočničarevu kućicu; pa mi ništa nije pomagalo. Jedanput mu umaknem, ali drugi put me napipa. Sad, za vreme leta, barabe me naučiše i ugalj da kopam, i 3/4enama pod suknju da zagledam, i duvan da pušim i rakiju da pijem, a Milovan Simić, Rankov sin, poduči me i kako da se bijem. A valjda sam malo bio i ojačao, ne znam. Tek, sad ja od njega više ne begam. On me sačeka i ka3/4e: "Kurjak, je l oćeš da budneš gospodin? Oće mala baraba da se nagradi gospodin. Jao, ljudi!" Onda još jedanput pođemo na Miladinovu livadu. I tamo on mene opet bije, al sad mu se, bogami, više ne dam. Bijem i ja njega. Al to traje, traje - svaki drugi-treći dan mi se bijemo, stalno sam izgreban ko da s mačkama vek 3/4ivim - a ja ustajem u mrak i vraćam se u mrak: uveče nisam za ništa. I, valjda od toga, počnem polako da malaksavam. Tek, negde pred Bo3/4ić Momčilo opet poče mene da leši. I nema mi spasa. Čim ga vidim, znam šta mi sleduje. Pa me još nekako naplaši, ne umem ja više ni ono što sam umeo. Idem ti jedno veče tako nesretan našom ulicom kad me viknu Milovan Rankov. "Kurjak. Di si pošo?" "Kući", ka3/4em. On izvadi flašu iz d3/4epa. "Na, potegni." "Ne smem", ka3/4em. "Će me oseti majka." "More, neće, de." Potegnem ja. "Čujem", ka3/4e Milovan, "mali Vla te opet sačekuje?" "Sačekuje", odgovaram. On poče da se smeje. "Pa?" "Pa", ka3/4em, "u početku smo se bili barabar. Bije on mene, al bijem i ja njega. A u poslednje vreme me opet uzo pod svoje, pa delje ko tuđe." "I kako te", i smeje se i dalje, "to bije?" "Pa", ka3/4em, "uvatimo se ukoštac, a on me ili slomi, il me prebaci preko kuka ili me nogom potplete. Onda mi sedne na grudi, pa udara kako voliš." Milovan se kida od smeja. "Pa delje kao tuđe?" "Kao poklonjeno", ka3/4em. On se još malo posmeja, pa se uozbilji. "Znaš šta? Ne mo3/4eš ti s njega da se vataš ukoštac. Em je jači - jelo to, bre, sira i mleko kod Sretena - em zna znanje. Još se nije taj rodio koji Vlaa mo3/4e tako da savlada. Još majka tog nije rodila." "Pa šta da radim?" "Ne vataj se ukoštac. Begaj od njega." "Probao sam", ka3/4em. "Ja ga udaram, oću da ga zadr3/4im dalje od mene, al on trpi boj dok ne prođe kroz moje ruke i dok me ne dovati. I onda se provedem isto." Milovan nategnu flašu, pa rukavom obrisa budze. I gleda me. "A ti njega onda, brajko moj, malo - no3/4em. Kad se vlaški gegula na nekog nakači, ne skida se dok mu dušu ne izvadi. No3/4em ti njega, brajko, ako nećeš da te skroz izede. Je l imaš no3/4?" "Nemam", ka3/4em. "Al mogu da nabavim." "Pa?" ka3/4e Milovan. To veče se uvučem u očevu radnju. Tamo, u prozor što mu bio kao izlog, bog zna otkad stojale tri kamice. Već gotovo zarđale kolko ih niko nije dirao. Prozor bio postavljen novinama. Uzmem jednu, pa je gurnem pod nji. Onda čekam - dan, dva, tri. Niko ništa ne govori. Niko nije primetio. Treće veče, pred spavanje, opet se polako uvučem u dućan, pa kamicu prebacim u školsku torbu. Sutrađan je na stanicu u Ćupriju, dok smo čekali voz, u prikrajku očistim i naoštrim na betonsku gredu. Ucaklim je kao novu. Sti3/4e voz u Okno. Vraćamo se mi. Ja krišom gurnem onu kamicu u levi rukav. Ali nervozan sam, drkćem ko trepetljika. Gledam kroz prozor. Dva dana ga nije hilo: da l će danas da me čeka? Gledam i nikoga ne vidim. Nema ga. Ništa, mislim se, će dođe sutra. I, pravo da ti ka3/4em, ceo sam radosan! Oću ja da se bijem, i da ga bocnem ako treba, al nekako bi najviše voleo da ga više nikad u 3/4ivotu ne vidim. Polazim onako kući - nema ga danas, mislim se, baš lepo, mo3/4da više neće ni da dođe - kad me neko otpozadi opali preko glave. Odlete meni kapa u lapavicu. A naokolo sneg, mrazić čak stego, al oko stanice izga3/4eno, pa se to istopilo i čisto se garavo blato uvatilo. Isprlja se mene moj kačket. Ne osvrćem se ja. Znam ko je. Sagnem se, pa dignem kapu i metnem na glavu. Moj Momčilo se iza mene krivi: "Još, barapče, ideš u školu? Pa dokle ćeš? Misli mala baraba da se nagradi veliki gospodin !" Oko nas se već okupiše rudnička deca. I koliko mi se on više podsmeva toliko ona više podvriskuju. Ništa im ja ne odgovaram. Samo polako krenem na livadu. Tamo je nama mesto. Odma iza mene, zna se, ide on, a za njim ona dečja gomila. Dopada se slinčama da gledaju kako jem batine. Onako idući, ja polagačko prebacim torbu iz desne u levu i u levom rukavu otresem kamicu na ni3/4e. Da mi bude bli3/4e. I ništa, i dalje koračam pred njim. Stignemo tako na livadu. Oko nas, svuda sneg. Samo što se po njemu uvatila skramica od gara iz lokomotive, inače bio bi skroz beo. Čisto, od njega naokolo postade vidnije. Sad neprimetno počnem da ulaganjujem. Idem i dalje, ali polako ga puštam da mi se primakne. Momčilo mi otpozadi veli: "Pa dokle ćemo ovako?" A, prosto bi reko, raste što me tako zaprđuje. "Da nećemo u Višnjevicu?" Još jedanput se ja načinim da ga nisam čuo. Al više ga ne puštam da me dugo čeka. Načinim još tri-četri koraka, pa samo otkačim onu torbu s prsta pored sebe u sneg, zgrabim no3/4 u desnu i izjedanput skočim na njega. On se tom kolaču nije nadao. Raskreči se i zamlatara rukama. Izbeči se na mene. Jedva uspem te oči da mu opazim. I već mu pored ruke fiknem kamom preko uveta. (c)ibnu krv iz njega, prosto mu pljusnu po obrazu. Dok si trepnuo, pola lica i grudi su mu ofarbani. Vrisnu moj Momčilo, uvati se za glavu: "Lele, majko!" Sad lele, nanu ti vlašku. Zapoma3/4e on, a krv mu ispod ruke lije kao iz kladenca. Sneg se pod njim zacrvene ko da si tele zaklao. Ona deca što su gledala i u3/4ivala, pisnuše i prsnuše prema rudniku. Zavitlam ja onaj no3/4 u sneg, pa dovatim moju torbu i otidnem kući. Onda tamo sedim kraj šporeta i ćutim. Majka mi daje da većeram; a to mi i ručak i večera. Ne mogu. Sedim, ćutim i čekam. Najzad, evo ti ga otud Krsta 3/4andar. Ne ide u dućan, nego ovamo, prema kući. "Milenko!" viče oca ispred kapije. "Milenko!" Izađe majka na prag. "(c)ta je, Krsto?" "Di ti je", ka3/4e, "sin?" "Tu je", ka3/4e majka. "(c)ta si teo?" "De", veli, "da ga vidim." Moja Draga se ustumara. "(c)ta je uradeo?" "Kako šta?" ka3/4e Krsta. "Odseko uvo sinu Sretena Vlaa." Ona potrča u kuću. "Jao, nesretniče! Jao, zlotvore, šta si uradeo!" Dok se iz dučana ne pojavi otac. Samo pogleda u nju. Ona umuče. "(c)ta je bilo?" pita on Krstu. Tako i tako, priča mu ovaj. "Došo sam da ga privedem." Moj otac me pogleda. Onda se okrete majci: "Daj mu nek ponese neku čergu." Tako ti ja tad provedo prvu noć u zatvoru. Sutradan rano ujutru Sreten Vla dođe u očev dućan i moj Milenko i on se dogovore da se ne tu3/4e po sudu nego da se za Momčilovo rovašeno uvo plate troškovi za doktora i još da se daju deset banke. To su onda bile velike pare, Sreten nije mogo da im odoli. A mome drugaru Momčilu doktor Ćorović u bolnicu uvo zašije. Al ono mu opet ostane oklembešeno i, bogami, čak se nekako smanji, ko otprilike mušmula. Na to ga u Okno prozovu Čulji i to mu ime tako do smrti ostane. A mene zbog toga isteraju iz gimnazije. (r)andari im valjda javili da me apsili i oni me odma išutiraju. Otac tad tedne da me zadr3/4i kod njega u dućan. Ali zašta? (c)ta da radim? Vratim se kod čika-Svetu u rudnik. Još dve-tri godine sad u jami provedem. A jedanput ti kod skretnice moj Lisko na moje oči pade. Samo se prvo nekako ru3/4no spoplete. Onda kleče na kolena i umorno se, gotovo pa3/4ljivo, izvrnu na stranu. Skupismo se svi da ga podignemo. Ali on i dalje onako pobočke le3/4i i ponekad tu3/4no mrdne glavom. Ne mo3/4e na noge. Najzad odozgore dođoše da ga kolju i da ga nose. Tad ja više ne mogado da izdr3/4im nego stisnu uši dlanovima da ništa oko sebe ne čujem i pobego na galeriju. I tamo ostado dok se svi ne vratiše. Posle toga nekako odjedanput osetih da sam omatoreo i da mi je došlo vreme da idem iz Okna. I te jeseni stvarno odo. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us