WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Treće proleće Svete Petronijevića 1 . Krajem treće slobodne zime u Ćupriji se dogodi nešto što se nikad dogodilo nije - Ravanica poteče uzbrdo. Posle velikih snegova te godine, pre nego što se baba Marta istutnjila i što mu je rekao bog, prigreja sunce. Na to niz Veliku Moravu dunu i mlaki jug i ujutro donese prevremenu, nekakvu žućkastu prolećnu kišu. Dva-tri dana je bela brda oko Pomoravlja podnosiše kiselo se kostrešeći, a onda niz padine Kučaja i Vezirovca u Ravanicu, Belicu i Crnicu kuljnuše blatnjave, kao osice ljute bujice potoka, valjajući pred sobom iščupano šiblje i raščešljane utopljene ovce. Mrka voda iz Belice, Ravanice i Crnice sad pljusnu preko zelenkastog moravskog leda i gradeći velike klobuke, zavuče mu se pod košulju. Od toga zaleđena reka nabreknu kao prekislo testo u karlici i pogrbi se izgledajući oko sebe kao zli vo bodač. I, jedne noći, dok je u daljini praštalo kao od lomljenja suvaraka, krčeći i šušteći, led joj se prolomi. A već u zoru, inače bolešljivo natrontana i lenja, ona kao od grčeva u stomaku riknu i đipajući i praveći kolutove unazad, slepo i nasumice potrča pravo napred. Visoko dižući kolena i ničemu se ne uklanjajući, jarosno je obarala sve pred sobom. Natuštena i opaka, zlokobno tutnjeći, tako nasrnu najpre na železnički most. Kotrljajući čitava brda leda, gurala se i podmetala širokim leđima pod čudnu prepreku, po kojoj su prestrašeni vozovi jedva mileli. Metalna brana pred njom je škripala i stenjala kao od zemljotresa, ali nije popuštala. A koliko se prepreka nije izmicala toliko ona nije odušivala. I tako se tu, stalno dovlačeći sve nova i nova ledena pojačanja, slažući santu na santu i upravljajući ih ka nebu, prvi put opasno zajazi. Odmah na to iz artiljerijske kasarne dotrča minerski vod. Akrobatski trčkarajući po nemirnim santama i mostovnoj konstrukciji i osmatrajući je dvogledima kao neprijatelja u tenkovskoj bici, vojnici počeše po ledu da dumbaraju minama. I, posle nekoliko dana, nekako uspeše jaz da odguše. Mrka voda prošarana ledenicama sunu između mostovnih tumbasa kao iz vodeničke vodojaže prskajući kapljicama železničke šine. Onda, dva kilometra niže, nasrte na sniski, već gotovo preliveni drveni kolski most na kraju glavne ulice prema Jagodini, koji pre dve i po godine izgradiše Rusi. Napravljen za dvadeset dana pri oslobođenju neposredno ispred srušenog gvozdenog, velikog - mali, Mikićev, bio je na Ravanici - on je do pre nekoliko meseci, kad je veliki konačno podignut iz vode i popravljen, svima izgledao kao pravi žuti lepotan. Sad, pored novoobojene crvene metalne grdosije, odjednom poče da liči na zaboravljenog kijavičavog sinovca sa sela na silu doteranog u varoš. A kako nisu ni znali šta će više s njim, i ne pokušaše da ga brane. Tako mali sinovac ne izdrža dugo. Ljuljajući se i kriveći, veliku vodu je dva-tri dana nekako i podnosio. A onda se, plivajući kučećke - videla se kao dugačak splav prepun granja - sredinom reke do njega doljulja teška, velika, verovatno u Adi iskorenjena topola. Ona ga ispod površine negde na slabom mestu snažno kucnu, nakrivi i za trenutak izloži još većem vodenom udaru, a zatim s praskom slomi kao letvu. Uz podzemno krčanje, krkljanje i klokotanje most čučavac se iščupa iz nevidljivog dna i lesa njegovih žutih šipova, balvana i podnica u dva ogromna komada krete i zalepi se za tumbase svog bliskog gvozdenog rođaka. I, u nedelju dana, reka se drugi put zajazi. Već oslobođenu od leda i po veliku ćupriju valjda manje opasnu, vojnici je napustiše i pobegoše u kasarnu. A ona, luda, puče kao zreo čir na sve strane. I dok je krupna kiša i dalje prporila, Morava postade nepregledna kao mrko, uzavrelo more. Na severu, kod Gilja između Ćuprije i Jagodine, pregrize Carigradski drum, a zatlm podloka pružni nasip i razbaca železničke šine i pragove kao čačkalice. Onda to isto učini i na jugu, između Ćuprije i Paraćina, i ostavljajući ostrvca dveju varoši na miru poplavi naokolo nekoliko sela i atara. Najzad, naknadno se seti i malene Ravanice. Mrdnuvši laktom, namrgođeno se ispod pazuha osvrte i ka njoj, zapljusnu je preko ušća kod Ade i odjedanput ispuni do guše. A ova od toga, daveći se. postade besna i gramziva i, kao nikad dotle, kotrljajući se tamo odakle je došla, eto, poteče naopačke. Jadni Ćupričani, dva zla, a i više njih, često su imali, dva dobra nikad. Pa i sada, dok su jedni, pored Morave, srećni što im se pod rukom našlo nešto za šta nisu grbačili, ojkajući na obali i jašući po debeloj vodurini u plitkim barčicama, čakljama, trnokopima i konopcima s kukama hvatali kao dukat žute balvane ruskog mosta, na kojima će se čitave sledeće zime s ponosom čvariti, drugi su, malčani kraj ćerke joj Ravanice, morali da spasavaju Cigane. Jer treće ili četvrte od tih noći, dok su je kraj kuća sa fenjerima i baterijskim lampama obilazili i merama od pobodenih štapova držali na oku, ona se, pritisnuta Moravom, kao na prstima tiho vrati kroz varoš prema Kučaju. Potom, otvarajući sebi drugi prolaz, podmuklo pojede vodenički nasip kod Nedeljkove vodenice i još jedanput naopako, galopom utrča u cigansku Sibinovsku malu, lupajući po kantama i tarabama kao uplašen konj. Kroz noć odjeknu iznenađeni ciganski lelek. Na to odmah zaurlikaše zarđale ratne sirene, zaskamlikaše sva tri crkvena zvona. Vojska, Udba, skojevci, milicija - svi potrčaše da spasavaju Cigane. Cela dva dana zatim potraja spasavanje malene ciganske imovine. Mada još natečena i ostavljajući barušljak iza sebe, kao da se tom podvalom izdovoljila, Ravanica odmah oduši i vrati se u korito. A oslobođeni malčani prihvatiše unesrećene mangalije u svoje kuće i zajedno s njima počeše da drežde na nasipu iznad poplavljenog naselja, pljuckajući u vodu i čekajući kad će se s mokrih grana omaći neka kokoška. I uza svu buku, šteta ne beše jako velika. Osim dve-tri srušene kolibice od čatmare, koje će Cigani čim grane pravo proleće brzo ohnoviti, zaista se utopi i nekoliko kokošaka, iako jednoj od njih naočigled meštana varoški maturant a sada zastavnik bez epoleta, suvonjavi, ovisoki, belomusasti Sveta Petronijević s nadimkom Ruski požrtvovano spase život. U čizmama punim vode i šinjelu čije su ga mokre pole šljiskale po šiljastim kolenima, on se iz čamčića u kome je veslao milicajac pope za njima na drvo. Nekoliko njih lepo uhvati i dodade u barku. Jednu, međutim, koja mu uplašeno prhnu u oči, pokliznuvši se, ispusti i ona uz veselu ciku gledalaca izjedanput potonu kao kamen. On opsova i, ne razmišljajući, s visine skoči u blatnjavu tekućinu. Blesavu životinjku tako izvadi - sklapajući bele kapke na očima, ona je zatim klimala glavom kao pijana - ali pokvasi se do ramena i posle toga ostade bolestan. 2. Kad poplava kroz dva dana popusti, Ruski se vrati svome poslu teških udova i vrelih očiju, slina, i promukao, grozničav, i pospan. Cele dve nedelje potom provede na terenu. Za to vreme zima se mučila ne mogući da se odluči da li da se još bori ili da se povuče do boljeg vremena i svake noći prskala brda tankim mrazevima, koji su preko dana, opuštajući se, pretvarali udoline u žitku kaljugu. A on se, kašljući i kijajući, zimogrožljivo se umotavajući u šinjel i gutajući neke aspirine koji mu nisu pomagali, s nekolicinom milicajaca i udbovaca lomatao u pretovarenim čezama po nemogućim brdskim putevima, na kojima su točkovi upadali do glavčina, i, s prijavama sreske otkupne komisije u levoj manžetni, obilazio sela vršeći pretrese. Milom ili silom, žito se od seljaka moralo isterati. A pošto ga oni dobrim nisu hteli dati, Sveti je bilo jasno šta treba da čini. S tim u glavi, onako bolestan, čim bi zakoračio u neku kuću sa svoga spiska i osetio njen siti, topli miris na surutku, spopao bi ga bes. Dok ljudi, pravi ljudi, mislio bi, bolesni, gladni i ranjavi - a među ovima bi na istaknutom mestu odmah video i sebe - propadaju i ginu za bolji ljudski život, za njihov bolji život, oni ovde pare jaja i čekaju kralja! "Jarosno bi naterao ukućane da prekopavaju avliju, štalu, podrum, i u početku samo kad ne bi našao i da bi našao, a zatim i kad bi našao i zato što jeste našao, zadihavajući se i sipljivo psujući majku neprijateljsku, domaćina bi u nekom budžaku, katkad i pred njegovima, do malaksalosti tukao. Prebivši ga i sam, zaduvan, klonuvši, mislio bi da džudža to, evo, nije ni osetio, a on na njegove oči prosto izdiše. Osećao bi se u isti mah i beskrajno kriv i bolan prebolan i do srži ozlojeđen i seljaka bi zamrzeo još jače. Mrzeo je u stvari sve gedžovane sveta. Sve je to goli krvopija kulak i neprijatelj! I kad još nije - već jeste! Ponekad bi u nekoga gotovo pucao. I to, podvikivao bi u sebi, ne bi bio nikakav greh, naprotiv! Onda bi milicajcu naredio da gegulu zatvori u kancelariju mesnog odbora, a s ostalima bi prešao drugome. Pošto s jarošću napuni nekoliko seoskih kancelarija i isprazni ih šaljući čitave povorke na dalju nadležnost u varoš, jedne večeri u vlaškom selu Bigrenici iznenada zanemoća. Samo, neočekivano, prozor u koji je tog časa gledao poče lagano da mu se vrti i, dok je još grčevito nastojao da mu prati uskovitlanu krstaču na izduženom pravougaoniku, vidno polje mu se zamrači skupljajući se kao u pesnicu. I tako se, u nekom plavetnilu i zujanju, i izgubi. On se neosetno smulji na zemljani pod, gubeći svest. Četiri dana posle toga provede u vrućici u kući jednog Vlaha komuniste. Neprestano se kao na klackalici ljuljao između polusvesti i polusna, između bola u čitavom telu i zadovoljstva od opuštanja u postelji, cvokotave drhtavice od nepostojeće promaje i kuvanja od vrelice, jarko jasne predstave o dužnosti i zadatku pred kojima se nalazi i bolnog osećanja nemoći da ih više ispunjava. Prvog dana čak dade naloge milicajcima da rade sami. A uveče se, primajući izveštaj, užasnu od njihove nedelotvornosti i gluposti i, besno vičući, otera ih u varoš. To ga samo još više utvrdi u uverenju da je pravi jalovi poluintelektualac i slabić koji ni na jednom poslu nije do kraja izdržao i u dubokoj patnji što protiv svoje prirode i porekla, evo, ne može ništa, ma koliko se trsio i sam sa sobom bočio. Posmatrajući sebe u tom novom obličju, video se kao nepoznat sluzav beskičmenjak i njegovoj posramljenosti nije bilo granica ni utehe. Stalno ga je mučio jedan te isti san. Čim bi spustio uvo na tvrdi slamni jastuk, odnekud bi mu se uz uzglavlje pojavila nekakva tri kamička. Kriveći glavu i izvrćući oči, časak bi ih pratio kao zabavne male komedijante, a onda bi osetio kako mu se provlače kroz uvo i blago spuštaju oko pljuvačnih žlezda pod jezikom. Tu, u početku, ne bi mu smetali. Ali, zatim, čukajući sve jače i vrteći se kao da igraju nekakav tročlani valcer, počeli bi i da rastu. To bi već postajalo opasno i on bi, škripeći zubima i krkljajući, pokušao da ih ispljune. Uzalud, kamičci su i dalje rasli, postajali pravi krupni rečni beluci koji gromoglasno čekićaju, ispunjavali mu usnu duplju i pritiskali nepce. Novo krkljanje mu opet ne bi pomoglo i on bi se padavičarski trzao i uprazno batrgao nogama. U međuvremenu sve krupniji, beluci bi mu se već lagano provlačili i na gornji sprat lobanje, potiskivali mu mozak i razbijali ga kao teškim čeličnim batovima. A to se sad na čudan način povezivalo s jednim od dva streljanja koja je pri oslobođenju izveo - "Trči, pope, trči!" jasno se opet sećao i, kao da sve nanovo gleda, čudio se što s leđa svešteničke mantije pod nevidljivim brabonjcima metaka smešno skakuče prašina - i odjednom bi sebe u užasu video u popovskoj odeždi. "Ne!" zavikao bi, "to nisam ja!" I Sveta Ruski bi se u praznoj sobi panično drao. Budio se zapečena grla i nosa, znojav i srca kao u pileta i odmah se osvrtao ka vratima da vidi nisu li ga čuli ukućani. Često mu se javljala i njegova Gordana, ćuprijska maturantkinja, ćerka predratnog oficira zaostalog u svetu posle zarobljeništva, koja pre nekoliko meseci nekud nestade pre nego što on, zbog njenog oca. uspe da joj išta progovori od svega onoga što je morao da joj kaže. Ugledao bi je iznenada na širokoj ulici i, zračno se osmehujući, pohrlio bi k njoj. "Gordana", vikao bi, "imam nešto da ti kažem. Gordana, ti znaš šta imam da ti kažem!" Ona bi počela da leluja odlazeći unazad. "Vratiću se", odgovarala bi klimajući čipkastim telom. I tako bi odlelujala. Nikakvog nesporazuma u snu među njima nije bilo. Budeći se u onom čudnom krevetu s mirisom na prašnjavu trinju, osećajući pustošnu tišinu u sebi, verovao je da bi s tom crnookom, dugonogom devojkom prejahao preko ovog blata kao na krilima, kao dobar junak na dobrome konju. I žito bi bilo pliće sakriveno! Bez nje, evo, po navici uspravan - činilo mu se da ulazeći u svaku od tih kuća pokazuje ludu hrabrost - ali i ljutit i naprasit vlast, sila, a i neiskustvo i nespretnost su ga tome naučili - čini grešku za greškom i s jarosnim zadovoljstvom gazeći po tankoj skrami svoga ponosa, zapada u kal sve dublje i dublje. Šta je ovo, u čudu se pitao gledajući oko sebe. Je li ovo ono što se zove život? Je li moguće da ovi ljudi nisu nikad imali ništa drugo i da im je ovo što vidim najviše što su ikad dosegli? Ili možda samo nakrivo gledam i rđavo vidim? Još prve noći u selu primeti da njegov domaćin Bigreničanin na svaki pseći lavež oko kuće brzo ustaje i s petrolejkom i sekirom u ruci tiho odlazi u štalu. Postojao bi tamo malo, promuvao bi se sa žiškom svetiljke po dvorištu, pa bi se tiho vratio. Stalno je, čini se, bio spreman da ustane. Jednog ga jutra upita o tome. "Plašim se da mi ne otruju stoku", odgovori Vlah. "Ko?" Čovek mrdnu čelom ispod ogromne šubare. "Seljaci." Ruski razumede da je hteo da kaže da je to zbog njega, ali pomisli da gedža možda pokušava da mu nešto iskamči. Šta bi od mene, podsmehnu se, i mogao da dobije? Da i sam nešto ne krije? I ne ponudi mu pomoć. Zašto oni žive ovako, misilo je gledajući u tavanicu. Kako mogu ovako da životinjare? Nesreća je svuda oko njih, a oni je ni ne vide, čak joj sam idu u susret. Iscrpen i nemoćan - čim bi ustao, noge bi mu zadrhtale kao prut i morao bi odmah da se vrati u postelju - pokušavao je nekako da pokrene svoje neupotrebljivo telo, da makar nekoliko koraka po sobi načini i tad prvi put pomisli ono što će mu se kasnije sve češće vraćati i zatim ga godinama napadati - da su se i oni pretučeni onda osećali verovatno ovako kao sad on. Možda, posumnja, i nisam morao da ih tučem? Ali šta ćeš drugo s njima, odgovarao je sam sebi. Kako da ih mrdneš s mesta? Mrzeo je njihovu ravnodušnost i pripravnost na nesreću, mrzeo njihovu podmuklost i kokošje slepilo. Pa za koga on ovo radi? Za nas i za njih je sve to! Žita, video je, zaista nemaju dovoljno ni za sebe, a kamoli za druge. A i to se mora podeliti. I - kad bi bar malo želje pokazali da se nekuda krenu! Ovde se više ne može ni ostati ni opstati. Propašće se. Ali kad njima ovo blato i beda, ovaj jad i čemer prijaju kao svinji kaškalo i odatle ih možeš isterati samo pesnicom. Batine su za njih sviknut način razgovora, vole da ih dele i ne ropću kad ih primaju. Jedino njih valjda i poštuju. U redu, mislio je gledajući kroz maleno okno u raskaljan put, ali ako su se oni navikli, kako da se naviknem ja? Kako da opstanem? Jer to blato protiv kojeg se bori, evo, hvata se i za njega, sve ga je više i već mu oblepljuje ruke, lice, oči. Ne može više dobro ni da vidi, davi se i guši u njemu. Kako da opstanem, zapomagao je. Odjednom bi osetio odavno nezadovoljenu želju da stane pod debeo mlaz vode, da se pod njim dugo sapuna i trlja i da skine nečistoću sa sebe. Borio bi se s njom neko vreme, dok bi osećao kako mu se po koži prosto hvata kora od prljavštine. Najzad bi ustao i, bos na lepljivom zemljanom podu i u dugačkim vojničkim gaćama, lomatajući tankim nogama od treskavice, nad prljavim čupom za pomije u uglu oplaknuo bi ruke. Bilo bi mu, činilo mu se, malo bolje posle toga. Tako, četiri dana. A onda, više od jada nego od zdravlja, nekako ustade iz kreveta, umoža se u šinjel i pozajmljene vlaške gubere, natovari na čeze i vrati u varoš. 3. Nekoliko sledećih dana, dok je još stidljivo proleće polako jačalo, Sveta se u nevelikoj železničarskoj kući u Boška Jugovića ulici ispod kasarne srdito prepuštao nezi svoje starije sestre Radmile roditelji im ne behu živi - nelepe usedele devojke pljosnata lica i iks nogu koja je radila u skojevskom komitetu i dolazila jako kasno, i sam sebi nespretno spremao Trumanova jaja i mleko u prahu za jelo. A onda se, nešto manje slinav, opet javi na dužnost u Dositejevu ulicu. Nije imao vremena za bolest. "Pa šta ćemo?" nezadovoljno uzdahnu opunomoćenik Marić, lep, gizdav momak u novoj uniformi. "Za teren više nisi. Da malo pročešljamo varošku reakciju." I natovari mu na sto čitavu gomilu predmeta. Sveta se odmah dade na posao. Pregleda korice jedne za drugima, pažljivo pročitavajući izveštaje saradnika, i ne nađe ništa zanimljivo. Sve same budalaštine. Pročita ih još jedared i - od nečega se moralo početi zadrža se na jednima. Materijal su u njima davali jedan kukavni skojevac iz gimnazije, koga očima nije mogao da vidi, i lepuškasta, ofarbana profesorka istorije, koja je i njemu do pre dve-tri godine predavala i koju takođe nije podnosio, jer je sve to sada radila iz straha što je za vreme okupacije pravila grčka kolica s nemačkim oficirom. Vremena se i vlasti, pomisli, menjaju i mogu da menjaju, ali cinkeri će uvek ostati isti. I prema mladiću o kome je to dvoje govorilo, koga se po imenu nije mogao setiti, unapred oseti naklonost. Posla milicionara u školu po njega. "Nemoj tamo", reče mu, "da praviš gužvu, zovni ga preko sekretarice. I pusti ga da dođe sam." Momak ubrzo dođe onizak, sa visoko podiguutom gustom crnom kosom, šireći stopala u modernim gumenim cipelama i Sveta sa čuđenjem ustanovi da je to, od njega jedva dve-tri godine mlađi, lepuškasti gimnazijski odbojkaš Miša s nadimkom Kiflar, koga često viđa s omalenom plavokosom učenicom blizu svoje kuće. Nazirući ih u mraku kraj devojčine kapije, ne jedanput mu je kao od oštrog uboda nožem dolazila u pamet njegova Gordana i on je, u isto vreme želeći i da ih gleda i da im ne smeta, nekako ih i starački voleći - činilo mu se da je u odnosu na njih jako iskusan i star - i pomalo im zavideći, žurno zamicao kroz svoje vratnice. Evo sada tog momka pred njim, još jednom mu vraćajućl njegovo teško sećanje, koje ga ionaka nikako ne napušta. Nehotice ga s pažnjom osmatrajući kao starog, dobrog poznanika, kao rođaka s kojim se posle mnogo godina nanovo susreo u dalekom svetu, Sveta ga postavi na stolicu na tri metra od stola. Uvuče o pisaću mašinu četiri lista hartije i poče da mu kuca osnovne podatke. "Kako se zoveš?" Odbojkaš reče. "Kakvog si porekla? Šta ti je otac?" "Skretničar." "Radnik, znači?" "Radnik." "Imaš li pseudonim?" Momak zaškilji. "Nadimak. Imaš li neki nadimak?" "Pa, zovu me Kiflar." Dečko je malo bio bled, ali, sve u svemu, držao se pribrano. Sveti se i to đopade. Iskuca odgovor, pa podiže oči s mašine. Pogleda ga sa smeškom u očima. "Zašto te tako zovu?" Ovome liznu osmejak preko lica. "Kad se otac doselio, prvo po varoši pekarima prodavao kifle u korpi. Tek posle se zaposlio na železnici. I tako prozvali njega, tako, po njemu, prozvali mene." Sveta mu pogledom upadljivo pređe po kosi i cipelama. "Ti nekad, čini mi se, beše predlagan za Skoj?" "Jesam." "I? Što te ne primiše?" Sleganje ramenima. "Ne znam." "Zezao si se, eto zašto. Pa što bar ne ode na prugu?" Opet onaj pokret ramenima. "Bio sam se prijavio. Ali imao sam popravni iz latinskog. Morao sam da ostanem." Sveta mu veselo namignu. "Ma nemoj. Zbog latinskog? Ostao si ti, burazeru, zbog one plave male, ne zbog latinskog." Iznenada pomisli da se to opet - po običaju! - upušta u intimnosti i da će momak verovatno odmah početi da laže. Sam ga i navodim! I unapred se naroguši i na sebe i na odgovor koji još nije čuo. Ali Kiflar skrušeno odgovori: "Pa, i zbog nje. Ove godine smo se prijavili oboje. Sigurno ću otići." Mladi zastavnik se od toga prosto malo razbole. Tako smo, mehanički pomisli, još jednom se bolno ošinuvši, mogli i mi. Opet s mukom odstrani od sebe onaj lik od kojeg nije imao mira. "A znaš li", posle kratkog odmora značajno reče, "zašto sam te pozvao?" Odbojkaš vrdnu očima, pa uvuče glavu među ramena kao da očekuje šamar. "Ne znam", odgovori uplašeno. "Nemam pojma." Sveta ga je žalosno gledao. Svi su isti, pomisli. Svi lažu. I kad je nešto krupno, i kad je, kao ovo, sitno, i kad ih mrziš i moraš i hoćeš da ih slomiš i kad su ti simpatični i želiš da im pomogneš. Prokleta ljudska govna, samo da su što dalje od vlasti, pa makar ona bila i uz njih. Kako ih je brzo prošlo oduševljenje. I dok je još tražio pravu, mirnu reč, iznenada ga, kao da se zagrcnu, spopade kašalj. Zacrvenevši se, izvuče iz džepa belu šifonsku krpu veliku kao peškir, dugo u nju kašljaše i kijaše i najzad njome obrisa nos. "Muda, ne znaš", reče kroz krpu. "Sve ti znaš. Vidi, samo, kako si se nakinđurio. K'o da ti je otac vlasnik fabrike šećera, a ne kiflar." Momak pred njim bučno proguta pljuvačku i oćuta. Zastavnik odjedanput viknu: "Jesi li, bre, rek'o da će naša teška industrija", pa otvori fioku i glednu u korice u njoj, "da će naša teška industrija posle prvog petogodišnjeg plana da proizvodi drvene češljeve? Ili nemaš pojma ko bi to mogao da kaže?" Odbojkaš opet nešto proguta. Onda smerno mrdnu rukama: "Jebi ga, rek'o sam." Mladog islednika to toliko iznenadi da ga prosto uhvati panika: zasmejem li se, pomisli, pašću sa stolice. Saže glavu, pritište bradu o okovratnik oficirske bluze, pa, očeknuvši, upita: "Jebi ga, a što?" Opet neodlučan pokret. "Pa što. Šalio sam se." Sveta nije mogao brzo da se odluči. "Pa što se, bre, budalo", reče, "tako glupo šališ? I to pred celim razredom." Miša nanovo raširi ruke. Nije imao šta da odgovora. Ruski se časak zamisli. "Ove godine, znači, sigurno ideš na prugu?" "Sigurno." Pa odmah dodade: "Kako bih se, inače, upisao na fakultet?" "Pa nećeš to valjda samo radi fakulteta?" "Ma ne." Kifar je bio prosto sam na sebe ljut zbog te greške. "Iš'o bih ionako." Zastavnik Sveta Petronijević na to ustade, pa, kao da je sam, odmače stolicu i prošeta se iza stola. Želeo je nešto da učini za ovog mladića. I brzo donese odluku. Odustade i da mu održi predavanje iz politike o tome da se na prugu ne ide radi upisa na fakultet i, promašujući slova, iskuca u zapisnik: 'Pristavši u opunomoćstvo Uprave državne bezbednosti, na pitanje da li je rekao da ćemo našim petogodišnjim planom izgraditi tešku industriju koja će proizvoditi drvene češljeve, okrivljeni priznade da je rekao, iz neozbiljnosti. Izjavi da nije bio svestan posledica svoga postupka, da kao neorganizovan omladinac radničkog porekla nije neprijatelj socijalizma i da će ove godine sa brigadom otići na izgradnju omladinske pruge Šamac - Sarajevo.' "Na, potpisuj." Onaj umoči pero u mastionicu. "Ne tako! Pročitaj, prvo, šta sam ti napisao!" Mladić prelete očima po hartiji, pa nervozno potpisa. Sveta pomisli: kladim se da ovo što je nadrcao ni ne liči na njegov potpis. Zatim mrdnu prstom prema vratima. "'Ajd sad idi. I ako te ovde vidim još jedanput", gotovo ljutito viknu, "budi siguran da ću te odrati!" 4. Kad Kiflar ode, Ruski ostade u kancelariji prosto ozaren. Sam je u sebi uživao. Ima li na svetu lepšeg posla! Kako ovi ljudi naokolo, koji samo posmatraju, uopšte mogu da žive? Može li se stvarnim životom živeti drukčije nego ovako? Bio je ubeđen da je sebi našao put za ceo život, koji mu se činio bez kraja kao da, beo, prav i čist, opasuje čitavu Zemljinu kuglu. Tako raspoložen, pokupi odbojkaševe korice sa zapisnikom i ponese ih Mariću. Ne nađe ga u sobi i ostavi mu ih na stolu. Zatim krete u zatvor. U zatvorskoj kancelarlji zapisnički sasluša dvojicu seljaka žitara koje je sam bio uhapsio i još u selu izudarao i, dobre volje, sad to s njima brzo i miroljubivo završi. Onda ode na ručak u garnizonsku oficirsku menzu, u nekadašnjem restoranu "Ujedinjenje" u glavnoj ulici. Tamo ugleda Marića. "Saslušao sam", reče mu, "onog Nikolića iz gimnazije. Onog, s onim drvenim češljevima." Marić se seti. "A, dobro. Oni tamo svašta brbljaju. Njega bi trebalo drpiti. Njima treba pokazati kako se plaća lajanje na narodnu vlast." Sveta odgovori: "Ja sam to, pravo da ti kažem, zaključio. Pustio sam ga neka ide. Momak je iz radničke porodice, bio kandidovan za Skoj, prijavio se za prugu." Kapetan iskosa malo zaškilji. "Pa šta ako je iz radničke porodice? A jesi li ga zavrbov'o? Uzeo si mu izjavu? 'Oćeš ti da ga držiš?" "Ma ne." Odmahivao je rukom. "Imamo mi dosta drugih." "On bi bio zgodan. Kreće se među tim sportistima." Sveta je opet odmahivao. "Ma pusti ga. Vodi ljubav. Da mu ne kvarimo." Marić ga pogleda malo začuđeno, pa podsmešljivo zacokta. "Gle, boga ti. Baš smo osetljivi." Mrdao je glavom. "Ti si, bre, policajac, a ne guvernanta." "Pa dobro, sad. Učinio sam što sam učinio." "U redu, u redu", odgovori Marić, "neću da ti kvarim. Ali nemoj da mi od toga praviš stil. Neka misli pre nego što počne da kenja, neću ja za njega da mislim. A šla je sa drugima?" "Napravio sam zapisnik sa dvojicom žitara iz Bigrenice." "Dobro", odobri Marić. "Ja sam za poslepodne pozvao onu Jelićku. Preuzmi je ti. I - tu 'oću da budeš uporan. Nikakvih sentimentalnosti. Pozivaj je svaki dan. I nemoj da praviš zapisnik." "U redu", klimnu Sveta glavom, "ali šta tu može da ima?" Marić se iznenada nakezi. Imao je lepe, bele zube sa šiljastim očnjacima. "Tvoje pametne zaključke, drug, sačuvaj za svoju ženu, kad se budeš oženio. A zasad, slušaj što ti se kaže. Ti sitni nama prave možda i veću zbrku negoli krupni. S ovima smo bar načisto. A, osim toga, ona se dopisuje s mužem u Nemačkoj. Dakle?." 5. Osećajući jezu po leđima od lopatica pa sve do kukova i pljujući po ulici čitave parčiće, Sveta ode kući da malo prilegne. Ali, u hladnoj sobi, niti zaspa niti mu ležanje mnogo pomože. Oko četiri mu ženu uvedoše u kancelariju. Poznaje je on. Zabrađena i obučena ne previše pažljivo, čak prostije nego obično - svi bi da ovde izgledaju što siromašniji i beznačajniji - a verovatno ne ni naročito pametna, ali lepa, srce da ti stane: čisto, jasno, otvoreno lice uokvireno kao gavranovo krilo crnom kosom, krupno garavo oko, ovisoka i u pasu kao devojka tanka ali i jedra i obla, gotovo pomalo teška od toga. Gledajući je onako izbliza i već se uzbuđujući, Sveta pred njom prosto oseti tremu. Saže glavu i suvo, suvlje nego što bi hteo, zvanično reče: "Sedi, drugarice." Ona, stežući jednu šaku drugom, čučnu na ivicu stolice. "Kako se zoveš?" Lepa žena začuđeno trepnu. "Stojanka. Stojanka Jelić." Kao da nije ništa primetio, on upita dalje: "Šta si po zanimanju?" Opet onaj začuđeni pogled. "Krojačica." "Jesi li udata?" Otud dođe nestrpljlv pokret šakom. "Pa ti to, Sveto, k'o da me ne poznaješ. Što me, ljudi, mučite?" On se za trenutak malo zbuni (stvarno, šta ja to izigravam?), a onda mu pade na pametu oni hoće da unište ovu zemlju. Ne dam! I ljutito viknu: "Imaš li muža, pitam!" Ona se na to prosto trže. "Pa imam", tiho odgovori. "Al' nije tu. Vi sami znate 'di je." Sveta iznova podviknu: "Ništa ja ne znam! Gde ti je muž?" Već zaista uplašena, žena prozuklim glasom izrecitova: "U Nemačku. Ostao. Nije se iz ropstva vratio." Zastavnik se malo primiri, ali i dalje ostade narogušen. Koliko je njih, mislio je, i glave izgubilo - u drugim prilikama, doduše: sad vlast imamo mi - samo zato što su prema ovakvima bili bolećivi. I u stvari, sve vreme, trudeći se da o tome ne misli, borio se sa sobom da se odupre njenoj lepoti. Od nekog jedva osetnog, pomalo trpkog mirisa na sapun i znoj koji je otuda osećao, od kao dašak tihog šuštanja čarapa na duguljastim, okruglim butinama sakrivenim pod debelom suknjom kad bi prebacivala nogu preko noge, posle brzog, kratkog pogleda na njene flašaste listove i nežne gležnjeve obuvene u pamučnu čarapu, na njene jabučaste sise stegnute džemperom i lepo srezana, ispucala usta, steglo bi ga nešto u donjem stomaku i odnekud ispod ušiju u ustima bi počela da mu se skuplja pljuvačka. Po telu bi mu potrčali mravci i bio bi mu potreban čitav dug trenutak da se pribere. Branio se koliko je god mogao. Ona je budala, svađao se sa svojim telom. Slušaj je šta priča, pogledaj kako nabira usnice kao seljančura, kao kokoška dupe. Ali sve mu to ne bi nadugo pomagalo i prijatno iskušenje se posle kratkog odmora nastavljalo. Najzad mu pade na pamet da je i Marić pred njom morao ovako da se oseća i da mu je natovario na vrat možda upravo zbog toga. Sigurno se i on, zaključi, uzbuđivao. Time mu ceo zadatak postade nekako krupniji, a sam sebi ispade važniji. Prosto se na onoj stolici ispravi i nakočoperi. Zvaničniji negoli što bi hteo da bude, ispitivao je ne raspravljajuči o odgovorima, stisnutih usta i gotovo ledeno. Dva-tri puta bio je pročitao izveštaje o njenom dopisivanju s mužem u Nemačkoj, ali ništa važno tamo nije mogao da uoči. Dakle, o čemu mu piše? A on njoj? I šta još? Nije valjda samo to? A, znači, ima još nešto. Čime joj se muž bavi u Nemačkoj? Znamo da radi u fabrici, ali šta radi drugo, kad nije u fabrici? Ko su mu prijatelji, piše li joj o njima? Kakve veze ima sa četnicima? Naravno da nema, ali je li član organizacije? A ona, već manje uplašena, postaje sve bezvoljnija i, mada i dalje pomalo muca, odgovara ipak dosta sređeno. Kao da nema šta da krije. On se prebaci na razgovore s komšikama i poznanicama. Još gore. S njima uglavnom ne priča ništa, prosto usta ne otvara; samo ponekad o tome kako nema šećera i soli. A od politike ništa, nije to njen posao. Sve u svemu, golo đubre. On je otpusti. 6. Sutradan pre podne potraži Marića u kancelariji. "Boga ti", reče mu, "zar je baš važno da se ja gnjavim s onom budalom? Dva sata mi je juče odnela. Daj da napravim zapisnik, pa da to gurnemo u arhivu." Opunomoćenik ga mrko pogleda, pa se izjedanput izbeči. "Opet ti! Dokle ti misliš da zezaš! 'Oćeš li, kilavi Radovane, da radiš svoj pos'o ili nećeš!" Sveta gotovo uplašeno podiže ruke. "Dobro, dobro, nemoj da se ljutiš. Biće u redu, nastaviću." I brbljajući o drugim stvarlma, pokuša da zabašuri brljotinu. Šef je baš bio ljut. Tih dana se osećao neispavan i umoran kao da je od zore do mraka kosio. Patio je od neke pritajene zime u telu - ponekad bi mu bilo dovoljna i prst da pokvasi, pa da se sav naježi i da zacvokoće zubima kao šivaća mašina - kašljao je do zacenjivanja i stalno osećao neki ne toliko bolan koliko neugodan pritisak u leđima i ramenima kao da su mu sopstvene ruke postale preteške. Ipak, nastavi da radi. Pre podne žitari, posle podne Stojanka. "Dobro", rekao bi joj kad bi ušla, kao da joj je sve ono od ranije oprostio, "da nastavimo." Ona bi opet čučnula na stolicu, smestila ruke u krilo, počela prstima da čupka dlačice na suknji ili da joj dlanom zaglađuje izgužvana mesta i, ubledela kao on i mutnih, mrtvih očiju, klimajući glavom kao da okreće dolap, dosadnim unjkavim glasom produžila bi da ponavlja ono što mu je već rekla. Dopisuje se s mužem; piše mu da se živi teško, traži da joj šalje pakete; da se živi teško, pričala je i sa Živkom iz njene ulice, ne zna joj prezime (Sveta bi joj odsečno klimao glavom, a u sebi bi vikao: Stanojčić, hudalo!), s Rosom i s Persom; s njima je razgovarala kako u dućanima nema ništa da se kupi, nema, na primer, soli; još su pričale da nema ni šećera i da može da se dobije samo na karte za snabdevanje. A kako je to pre rata šećer mogao da se kupi koliko hoćeš i bez ikakvih karata? I u manufakturnim radnjama nema skoro ništa, samo neki partizanski cic, koji ne vredi pet para. On je već danima imao neki prosto fizički usećaj da su mu podočnjaci zaokruženi mastiljavom olovkom. Koža bi mu se od toga tamo, činilo mu se, nabirala i korela kao da ima kesice ili da unosi naočare. Trpeo je od stalne želje da se umiva, od čega bi ga zatim napadala treskavica, svaki čas je snažno trljao lice ili prevlačio rukom preko očiju kao da s njih skida vlasi. I zbog toga se još više razdraživao. Tako poče na ženu i da viče, da lupa pesnicom po stolu. Postade zao. Kuckao je prstima po dasci, prekidao je i siktao, dobacivao joj i cinično je secao. A ona bi se od toga trgnula iz dremeža, a onda i sasvim preplašila i najzad bi zamukla. I morao bi da je otpusti. Do sutradan. A sutradan, opet isto. Tako razdražen, u zatvoru opet poče da tuče žitare. Jedva bi dočekao da mu se nešto kod nekoga od njih ne dopadne, prosto bi sam sebe gurnuo u jarost - to mu se baš dopadalo, da plamti u gnevu pravednog besa - i navalio bi na čoveka i šakom i pesnicom. I odmah ga potom zaboravio. Nije na njih mnogo ni mislio. Stalno je u stvari bio sa Stojankom. Slomiće ona mene, zaključivao je ljutito, a ne ja nju. Kod kuće sve češće poče da zamišlja kako je šamara. Udarao bi je u tim vizijama besno, sa zadovoljstvom, s uživanjem, kao da nekakav gnoj iz njega otiče. Priželjkivao je da se nekim čudom pokaže kao opasna, prefrigana špijunka za kojom se godinama traga, organizatorka atentata na prve ljude u državama, nepoznata i neuhvatljiva likvidatorka vlada i režima u Južnoj Americi i Istočnoj Evropi, ja u širokoj suknji krije tuce bombi i revolvera i koja je s takvim mračnim zadatkom poslana i ovamo. Želeo je da je vidi kako, raščupana i u dugoj crnoj haljini koja je čini još višom, stoji pred njim gorda i uspravna kao nekakva teroristička Dolores Ibaruri i na njegova pitanja prezrivo se smeši. Njih dvoje tada, kao dva prava, velika ravnopravna protivnika, svađaju se da samo pršti i vode oštru ideološku raspravu, u kojoj tešku pobedu, naravno, izvojuje on. I na kraju ona, junakinja prošla kroz mnoge okršaje, koja ipak poštuje junačnijeg od sebe, poražena ali ne i slomljena, i dalje ponosna ali već s nekom maglom u očima, lagano pred njim počinje da se svlači. A Stojanka bi mu, doduše, lepa i u tamnoj suknji koja je ne čini višom, ulazila u kancelariju skrušeno i uplašeno kao u crkvu i opet ne bi mogao da je udari. On bi nanovo drhtao nad svakom reči kao da mu od toga život zavisi, ona bi i dalje ostajala tupava i bezosećajna kao drvo. I jedino bi dlanom ispravljala neravnine na suknji; to joj je najveća briga. On je goreo od želje da učini nešto junačno, nešto što bi se zapamtilo, nešto što bi bilo spasavajuće za novo društvo, koje je jedini izlaz za ovaj propali svet, pa makar tako i glavu izgubio. A ona bi mu govorila o šećeru, o cicu i o koncu za gaće. Još jedanput poražen, otpuštajući je i gledajući je kako izlazi, bez žara bi mislio: strvina, ne čovek. Šila svoje idiotske cicane gaće ili se prcala s magarcem, njoj je svejeđno. Krava. Jednog dana posle razgovora s njom skoči i potrča Mariću. Nađe ga u kancelariji i još sa vrata zalaja na njega: "Slušaj ti! Slušaj ti! Ja sam - ja sam - politička policija! A ne nekakav govnar! I neću više da slušam kojekakve babe koje mi pričaju kako nema šećera i zejtina! I gotovo ! I ... I ja ću, evo, da ti kažem: nema soli ni zejtina! Nema šećera! Ne valja partizanski cic! Ništa ne valja! Pa? 'Oćeš i mene u zatvor? 'Oćeš i mene na saslušanje?" Marić preblede i lagano ustade iza stola. "Nećeš ti tako", tiho, kroz stisnute usnice izgovori, "sa mnom da razgovaraš. Zastavniče Petronijeviću, nećete vi sa mnom tako razgovarati! I nećeš ti mene da učiš poslu!" Sveta razvali usta: "Šta neću! Šta neću! Baš 'oču !" Onda izjedanput splasnu i glupo dodade: "Razumem." I spusti se u stolicu. "Razumem ja tebe", poskoči nanovo, "ali ona mi stalno priča kako nema soli i zejtina i šećera i - šta ja znam! Daj, brate, da napravim zapisnik, pa da bacimo to govno u arhivu! Ništa tu nema, samo gubim vreme!" Marić ga je besno gledao. Pred njim je stajala puna, teška staklena pepeljara. On je dohvati kao da će ga njome udariti, pa je s treskom vrati na sto. Pepeo i pikavci se prosuše po hartijama. "O tome", viknu, "ti ne odlučuješ! Sit sam ja tebe! Ovo je policija, a ne frizerski salon! Bele rukavice sebi kupi kad izađeš iz policije!" Malo zaćuta, teško dišući. "Pa, budalo praznoglava, njen muž je član odbora u Minhenu! Izgleda da je bio i na kursu na Švarcvaldu!" Sveti se prosto zavrte u glavi. A preda mnom, pomisli, izigrava kaluđericu! Protrlja šakom lice kao da se umiva. "Ali", reče zbunjeno, "zašto toga nema u predmetu?" "Nema!" reče Marić. "I ne mora da ima!" "Pa što mi bar nisi kazao? Kako ću, inače, da znam?" "Ako ne znaš, možda i ne treba da znaš! A sem toga, možeš i da pitaš." Sveta pokunjeno izgovori: "Ali možda ne zna ni ona." Marić uperi prst u njega. "Možda ne zna, a možda i zna. To tek treba videti. Ma šta je tebi, bre? Jesi li se ti zaljubio? U koga, budalo! I koga ti štitiš? Pogledaj je! Pa to je ždrebica! Misliš da bi ona tebe, kad bi joj došao muž, štitila?" Sveta se smrče kao da ga je neko polio vodom. Tako mi i treba, pomisli. I jesam kilavko. Dobro mi je i rekao. Marić produži pogađajući ga sve tačnije: "I šta si mislio, da će Amerikanci da ti pošalju Dalsa i Trumana lično? Pa da ih onda ti isleđuješ?" Nešto tražeći, okrete se za trenutak ka zidu. "Uostalom, i taj šećer i zejtin, ni to nije toliko loše. Nema šećera i zejtina ni u Engleskoj, i tamo se sve deli na karte, pa oni to ne pričaju. Načini joj zapisnik samo o tome i daj joj tri dana da nam sve što zna o mužu ispriča. Ako neće, drpićemo je. I držaćemo je dok ne propeva. Pa ćemo da vidimo ko ima više vremena." 7. Sutradan, koliko mu Stojanka kroči u kancelariju - a, u međuvremenu sve bolesniji, jedva se drži na nogama - Sveta je napade: "A ti meni tako! Ja s tobom lepo, a ti od mene kriješ da ti je muž član odbora u Minhenu!" Stojanku u trenu uhvati drhtavica. "Kakvog odbora, druže Sveto?" "Nemaš pojma kakvog! Četničkog! A ti mi se praviš luda! Čekaj, more, neću ja više da gubim vreme s tobom." Uvuče hartiju u pisaću mašinu i ćutke iskuca njeno priznanje o šećeru i soli. Ništa nije zaboravio - ni Persu, ni Živku, sve što je rekla zabeleži, pa čak, u onoj žurbi, i nešto malo više. Gurnu joj da potpiše. Ona uze da čita. "A šta je ovo?" upita. "Kakva je ovo neprijateljska propaganda?" "Nego šta misliš!" viknu Petronijević. "Baviš se politikom, pa 'očeš da te češljamo! I u Engleskoj nema šećera i zejtina, pa ti to ne pričaš! Samo ovde nema šećera i zejtina! Potpisuj!" Žena zažmure, zašmrkta. "O ljudi, ljudi, šta ovo činite od mene?" Potpisa. "I", produži Sveta besno, uzimajući joj zapisnik iz ruku, "da ti nešto bude jasno. Dosad smo te mazili. Odsad - nema više. Dajem ti tri dana da razmisliš i da se svega o mužu setiš. Ako se ne setiš, zatvorićemo te. Držaćemo te tri meseca, pa ćemo od tužioca da tražimo produženje na još tri. Pa ćemo da vidimo kome će dosaditi. Dosta si ti nas zezala." Stojanki su oči na uplakanom licu izgledale ogromne. Suze nije ni brisala. "Šta da se setim, Sveto?" "Sve što znaš da nam ispričaš. Svega da se setiš." Žena zažmure, nanovo nabirajući bradu u plač, i zaljulja glavom levo-desno kao da nad nekim nariče. "O ljudi, ljudi" izgovori jecajući, "da l' ste i vi ljudi?" Sveta se od iznenađenja prosto strese. Poskoči na stolici kao da ga neko ubode. "Ćut'! Ćut'!" Bio je toliko zaprepašćen da u glavi nije uspevao da poveže šta hoće da kaže. "Mamicu ti kurvinu! Ti meni da l' sam čovek! A ti! A vi! Bi li ti mene štedela kad bi ti doš'o čovek! Kad bi ti došli tvoji koljaši!" Žena rezignirano mrdnu rukom. "Šta ja imam s nji'?" Ustade sa stolice. Izgledala je kao da se malo pogurila. "Znači, kroz tri dana da dođem?" On zalaja kao pas terač kad počne da sustiže ranjenu lisicu: "Ne kroz tri dana! Sutra! Svaki dan da dolaziš! 'Oćeš godišnji odmor da ti damo! 'Oćeš na more da te pošaljemo!" 8. Prođe još jedan dan - sutradan je zadrža samo nekoliko minuta: pripita je je li razmislila, nanovo joj pripreti, pa je odmah otpusti - i on se baš razbole. Prepodne bi nekako i izdržao, ali od podne bi se jedva držao na nogama. Noću nije mogao da spava i danju bi propadao od pospanosti. Željan počinka kao hleba, odmah po ručku malo bi prilegao. Ali čim bi spustio glavu na jastuk, misao bi mu se otkinula i zajezdila nekim prostorima, dok bi mu lice žarila vatrica i sve češće ga potresala drhtavica. Ipak malarija, mislio bi. Otkud ona ovde? Ležao bi tako sat ili dva, ali mir mu se na oči ne bi spustio. Ustao bi izmučen i odmah bi mu se na ramena spustio i onaj potmuli, podmukli bol. Nekako kroz kosti u rukama tištalo ga je sve do samih šaka, čim bi kročio iz kreveta, hvatali bi ga pravi napadi kašlja i nešto bi mu strugalo grlo kao turpijom. Imao je utisak da mu negde u dušniku leži neki nemirni crvić, koji se neprestano koprca i nepodnošljivo ga golica. Kad bi se on otuda, činilo mu se, otkinuo, kašalj bi mu odmah prestao. Trljajući bolne ruke, zabrinuto se vajkao: nije me valjda i kostobolja napala? Moraću najzad da odležim. Čim završim s ovim, leći ću u postelju. Namisli da čim obavi posao sa Stojankom pođe lekaru. I da se leči dok se ne izleči. Dotle je, izgleda, došlo. Mršav ali žilav, dosad ni od čega nije patio, poslednjih ga godina prosto ni zub nije zaboleo. Ni na sremskom frontu i dok je u Knoju po terenu ganjao bandu, na onoj ciči zimi, u vlazi i nesreći, ništa mu nije falilo. A sad vidi ovo. Premorio sam se. Mislio sam da mogu sve da izdržim. Ali ne mogu. Bio je ubeđen da će Stojanku slomiti. Nije od nje očekivao bogzna šta, ali da će mu ispričati o onom muževljevom odboru i još koječemu, to je sigurno. Ako ni za šta drugo, ovo će poslužiti kao podatak za druge istrage. Kod nas najzad mora da se zna red. Na narodnu vlast se ne sme lajati. Ako hoćeš da laješ, takvu muziku imaš da platiš. Ali sledećeg dana žena iznenada ne stiže na vreme. Gledao je na sat i prosto nije mogao da veruje. Je li moguće? Toliko se izbezobrazila! Pričeka je desetak minuta - tog dana kod kuće beše uspeo malo da pridrema i osećao se nešto bolje - pa iziđe u hodnik da pripita dežurnog milicajca da je nije video. Možda je, pomisli, otišla da priznanje da Mariću? Od toga ga nešto prosto štrecnu. To ne bi bilo lepo. Ja sam se s njom mučio, ne on. Zar u mene nije imala poverenja? "Dežurni!" prodra se sa vrata u hodnlk. "Dežurni!" Međutim, niko mu se ne odazva. Ko zna gde je taj šibač. Oni nas tako lepo čuvaju da bi i bombu neko mogao da nam podmetne. Ko god bi hteo i kad god bi hteo. Pomisli da sam pođe do Marićevog kabineta. Ali to je bilo u drugom krilu zgrade, ona bi u međuvremenu mogla da stigne. Ne, ostaće ovde. Ne sme okrivljeni sam da se muva po isledničkoj kancelariji. Vrati se za sto, poče da prelistava svoju beležnicu. Kad sve ne bi gledao na širem prostoru i s pozadinom koju poznaje, i sam bi se nasmejao. Šećer, so, karte za snabdevanje, zejtin, Persa, Živka, cic. Ali neka samo. Nisu te sitne stvari baš tako naivne. Tako prođe još desetak minuta. Nje još nema. Šta li će mu, pomisli, reći kad stigne? Ustade, prošeta ispred stola. Onda se opet vrati na stolicu. Znao je da to o isledniku može da ostavi loš utisak, da može da joj se prikaže kao površan i nezreo, ali iz dosade u ormanu pronađe neku staru "Borbu" i pročita dug, gnjavatorski politički članak, koji je nekad, zaključi naknadno, već bio pročitao. Zatim ostavi novine i nanovo se ushoda. I tako ode gotovo pola sata. Tad mu se učini da je već kasno da se pojavi i da više verovatno neće ni da dođe. Šta sad da uradiš s njom? Zloupotrebila je moju dobrotu, vajkao se sa samosažaljenjem. Učiniš joj, nećeš da je zatvoriš ni da je tučeš, što je i te kako zaslužila, daš joj na volju da se šeta naokolo kao gospođa i da ti dolazi sama, bez sprovodnika, a ona to iskoristi i ne dođe uopšte. I tebe, bolesnog, koji je ovde čekaš, načini magarcem. Uvek sam stradao zbog naivnosti. Šta li će misliti Marić kad mu kažem? Baš je bio neraspoložen. Vrati se stolu i poče da ga raščišćava. Odnese pisaću mašinu u orman, zaključa predmet u kasu, ukloni beležnicu. Ipak će, izgleda, morati da ode do šefa. On je ovako rešio, zašto bih se ja sad uzbuđivao? Ili da možda pošaljem stražara po nju? Pa da je otuda dovede vezanu? Nije mogao da se odluči. Nikad dosad to mu se nije desilo. Svi su se obično toliko plašili da niko nije ni pomislio da izostane. Odjednom, dok je, pognut i zamišljen, mehanički sređivao nešto u fioci, vrata lupnuše. Bez šušnja, Stojanka uđe. Sveta podiže glavu i kad je ugleda, prosto se zbuni. Ruke su mu bile zagnjurene u fioku i njemu pade na pamet da njoj to otuda možda izgleda kao da ih je nagurao u pantalone. Gotovo ih istrže odande. Videće, pomisli, da sam raspremio sto. Kao neki činovnik. Pomisliće da sam jedva dočekao da ne dođe. I glupo, nedostojno, skoro servilno se osmehnu. "A ti", reče kroz svoj bedni osmeh, "malo zakasnila?" Žena na ulazu nije za sobom zatvarala vrata nego se leđima oslanjala na ram kao da hoće da ga podupre. I odande ga je gledala nekako tupo, kao stvar. On se postide. Je l' joj se ja to izvinjavam? Ko kome ovde treba da se izvinjava? Zar ni toliko karaktera nemam? Uto Stojanka lagano, muklo, kao da se pomalo gadi, izgovori: "Drug Marić vam poručuje da više ne treba." Sveti u glavi reznu misao: ipak njemu. Nije imala poverenja, nije joj se učinio dostojan. Osećao je prevaru, koja ga je oštro pekla. A i taj nalickani, gorko je mislio. I to ti je prijatelj. Ako je otišla njemu, zašto mi je nije vratio? "U redu", odgovori pomalo nabusito, kao ljutito dete. I opet saže glavu u fioku. Osećao se namagarčen i uvređen. Odjednom, već opet tamo nastavivši bez razloga da rije, nešto mu se u onome što ču učini užasno sumnjivo. Šta ne treba? U mozgu mu zaškripu kao da mu neko kraj samih ušiju povuče dragim kamenom po prozorskom staklu. Zažmiri kao od bola u očima. Šta ova to govuori? Ispravi se, pogleda je bolje. U licu je možda bila nešto rumenija, čak joj je i kosa ispod marame izgledala malo raščupana. S užasnom nevericom upita: "Šta, Stojanka, ne treba? Šta više ne treba?" Lepa žena mu se nekako čudno osmehnu. Bilo je u tome i tuge, i prezira i valjda još nečega, što nije mogao tačno da oceni. "Pa to, Sveto", odgovori ona s uzdahom. "Ta saslušanja. Mi smo to uredili." Neka okna u njegovoj glavi, kroz koja mu je iz sveta dolazila svetlost, na onoj njegovoj zgradi koju je sa strašću podizao, bez šuma izleteše iz okvira i izlomiše se u paramparčad. Blešteći svojim spektralnim bodežima, parčići stakla zalelujaše oko njega kao raznobojni papirići kojima se poziva u cirkus, kao krupni šaroliki leptiri koji se pare. Sto na koji se ovlaš naslanjao kao da poče da se nakrivljuje. On ga čvrsto steže i vrati u dobar položaj. "Sta ste uredili, Stojanka?" upita ne čujući dobro svoj glas. Ona se opet onako osmehnu. "Pa to, Sveto. Dobio je on što je 'teo. Pa, mislim, više ne treba da me saslušavate i mučite." Sveta je gledao i proslo nije bio siguran da je tamo zaista vidi. Da li sam ja ovo stvarno čuo, pomisli, ili mi se pričinilo? Gotovo nije mogao da veruje da se sve baš sad dešava njemu, pomalo mu je izgledalo kao da mu je neko nešto slično nekad davno pričao. Zaprepašćeno je ćutao, dok ga je žena i dalje onako gadljivo gledala. To je moglo da znači da još nešto očekuje - Sveta pomisli: Da ne treba da joj kažem da mi je žao; to bi bilo glupo! - a možda je samo htela da vidi da je sve kako valja pojmio. Tako, ćutke i malo namršteno, ona postoja čitav dug trenutak. A onda se, polako, nečujno, jednako ga gledajući u lice, izvuče u hodnik. Kad tamo nestade, Sveta je više ne ču ni cipelom da šušne, kao da je pred njim iščilela. Još časak on u glavi nije imao ništa, a zatim pomisli: Je li ta žena uopšte bila tu ili sam sanjao? 9. Mladi zastavnik Sveta Petronijević posle toga još neko vreme bez glasa presede onde gde se zatekao. Potom gotovo na prstima, pazeći da ni daskom u podu ne škripne, izađe iz zgrade i izvuče se na sokak krišom kao suri poljski gušter. Da li se ovako ludi, pomisli napolju. Na ulici je tog svetlog, prozračnog popodneva treperio žagor pijanog, poročnog trećeg slobodnog ćuprijskog proleća. Zemlja, travke, pupoljci, rascvetalo kestenje u talasima su ga sa svih strana napadali mirisima, brkajući mu već smušene misli i smućujući mu razum. Grabeći pored taraba, pognut da nikoga ne vidi i računajući da njega niko ne opaža, iz zbrke u glavi stalno je iznova birao i opipavao jednu za njega novu misao: da li se ovako ludi? Kući stiže očajan, prebijene duše, bez snage da se više bori sa svojim ludilom. Onako u uniformi i čizmama, gotovo s praga svali se na krevet; Radmila, na sreću, opet beše negde na terenu. Dva-tri sata provede tako, kao u polusnu. Onda otvori oči i, odjednom čiste glave i zdrav, odmoran i odlučan da nešto učini, željan ovozemaljske ljudske pravde i spreman da joj svom svojom snagom pomogne, ustade i poče da šeta između stvari. Šta da uradi? Kome da se obrati? Otvori prozor prema dvorištu. Već je odavno bilo veče i sa granatog oraha u mraku bučno je čavrljala neka ptica. Sad požali što mu sestra nije tu. Mogli bi da se posavetuju. Ona je iskusna, možda bi mogla da mu pomogne. Pomisli da izjutra pođe u komitet. Ali, zaključi, slabi su oni, niti će hteti niti moći nešto da učine. A ni sam do jutra ne može da čeka. Noćas to mora da uradi - ili neće nikad. Reši se da ide za Beograd. Prvim vozom, nikome neće ni da se javi. Potražiće pukovnika Jovu, njemu će sve da ispriča. Pa neka on vidi šta da se uradi. Onda i u njega posumnja. Onako prek i zatvoren, hoće li moći da ga razume? Neće li i on da ga pripita za bele rukavice? Možda bi kapetan Kolera bio pogodniji? Kolera ga je svojevremeno za Upravu i preporučio. Donevši odluku da putuje, osećao se čio i bodar kakav odavno nije bio. Iznenada požele da se okupa. Prijaće mi, pomisli. Razgrejaće me, omekšaće mi ovaj kašalj. Raspali vatru u štednjaku, stavi veliki lonac vode da se zagreje; imao je vremena do voza. Šetkajući po kuhinji i čupkajući donju usnu, sačeka da se voda zagreje - zaključi da bi u Beogradu ipak bilo bolje da najpre porazgovori s Kolerom, s kojim je bio bliskiji - pa unese ogromno drveno korito u kojem su nekad šurili svinje i poče da se brčka kao dete. Iz vode ustade kao preporođen, bolest beše kao rukom odnesena. Obrisa se, uze čist veš, obuče civilno odelo. I tada, čak se i ne zakašljavši, samo zagrgota da pročisti grlo i oseti da su mu usta puna krvi. S užasom pljunu u još neispražnjeno korito. Dugi crveni konci s providnim tačkama pene otezali su se i gurali između beličastih mrvica rastopljeuog sapuna, stalno tonući i izranjajući, razlažući se u tanušne, paučinaste niti i opet se slažući u pogužvane spiralice nalik na raskvašene kanurice purpurnog pamuka. Uspaničen, sa hladnim znojem na čelu i dlanovima, proguta celu šaku soli, zali je velikom čašom ledene vode. Prisede na krevet. Dišući kratko i plitko kao miš, nasloni se na jastuk i sačeka da se malo smiri. Šta ovo bi, mislio je u užasu. Zar već smrt? Je li moguće da ja to umirem? Pa nemam, zavapi, ni dvadeset dve! Onda slabo osvetljenom ulicom požuri. zaobilazeći retke, prašnjave sijalice, ka udaljenoj bolnici. Promače drvoredom prekoputa kasarne, pa preko ravaničkog mosta kod pošte i pijace u centru, izbegavajući glavnu ulicu, zađe u Car-Lazarevu. Ali kad iz ove skrete u neki mračni sokak levo, sustiže ga pravo krvoliptanje. U bolnicu utrča ričući od kašlja i rigajući krv svuda oko sebe. Protrča kroz hodnik ka ordinaciji. U čekaonici u taj večernji čas ne beše nikoga, samo neka žena sa detetom u krilu. Kad on nahrupi unutra brišući se velikom krpom s koje je kapalo, ona u grozi zgrabi dečaka u ruke i pobeže u ugao. "Šta taj radi tu!" zavriska histerično. "Vodite ga odavde! Ovamo dolaze deca! Vodite ga!" Zaprepašćeni Sveta zastade. Šta joj je, pomisli. Pa to je samo bolest. Pa to je samo smrt. Pojavi se odnekud krupan, ravnodušan bolničar. Mršteči se i gadljivo ga držeći za mišicu kao policajac, uvede ga lekaru. 10. U bolnici ga preko noći nekako smiriše. Sedeći u krevetu, on pred zoru uspe malo i da pridrema. Izjutra, pre nego što iko saznade šta se desilo, zabrani da bilo koga o njegovoj bolesti obaveštavaju i zatraži da ga odmah pošalju za Beograd. Poznavali su ga i plašili se njegove moći i bez razmišljanja mu udovoljiše. I tako tog popodneva, umesto u ministarstvo u Knez-Miloševoj ulici, na neudobnlm nosilima u železničkim službenim kolima Sveta Petronijević stiže u Udbinu bolnicu na Dedinju. A kroz nedelju dana prebaciše ga na kliniku Robro u Zagrebu. Tako pukovnika Jovu i kapetana Koleru i ne obavesti gde se nalazi. Tad je već mislio da nikad s njima nije ni bio prisan. Započe njegovo dugo, predugo bolovanje. Prvih desetak dana, boreći se s temperaturom i hranom, od koje mu se gadilo, i osluškujući opasno, potmulo krčanje u grudima, koje je stalno pretilo novim krvoliptanjem, iz krevetskog naslonjača na Rebru napisa jedno, a posle dva meseca, tražeći odgovor, i drugo pismo ministarstvu o Mariću i Stojanki. Niko mu ništa ne odgovori. Umesto toga, kao zamenu, neki poručnik mu kroz šest meseci iz Beograda donese medalju, za nekakvu hrabrost. S velikim zakašnjenjem poseti ga sestra Radmila. Muškobanjasta i poslovna, rijući od duvana žutim prstima s ne baš čistim noktima po velikoj muškoj tašni, užurbano i rutinirano mu je pričala o problemima u varoši; ona tako i reče, problemi. Oskudica je i dalje trajala i otkup nije išao, zatvori su još puniji a neprijatelja je ipak više, oficiri se žene negovanim, odvratnim buržujčicama a njih, aktivistkinje, ostavljaju na cedilu, skojevci postaju ili ravnodušni nihilisti koji se ni za šta ne zanimaju, ili opasni laktaši koji već nišane na izabrane položaje ili još opasniji razočarani i ogorčeni otpadnici. Onaj opaki neprijatelj odbojkaš Miša Kiflar je, dodade, u zatvoru. "Ali to je glupo!" povika on. "Miša nije neprijatelj!" Dugo je zatim razočarano odmahivao l ožalošćeno coktao. Najzad, okolišeći i strepeći, raspitujući se i za desetine drugih koji ga nisu zanimali, upita i za Gordanu. Da li se možda vratila u Ćupriju? Radmila ne mogade odmah da se seti. "Je l' to beše ona lepa, visoka mala što joj se otac ne vrati iz zarobljeništva? Iz Ulice Milana Toplice?" On bledeći potvrdi. "Ta kurvica se", izgovori sestra svojim teškim altom kao nešto što se podrazumeva, "udala za jednog našeg matorog i obezbeđenog druga iz diplomatije. Sad je negde u inostranstvu." Sveta to oseti kao da mu neko iznad glave pobode crni mrtvački barjak i u sebi zajauka proklinjući čas kad ga je majka rodila. 11. Uskoro zatim dade pristanak za operaciju. Tako mu u dvadeset trećoj godini isekoše devet rebara, obarajući mu rame gotovo do sise. Kad je prvi put posle operacije ustao i u zrcalu bolničkog prozora ugledao svoj nakrivljeni obris, sam sebe nije mogao da pozna; kasnije će se navići. Napumpaše ga vazduhom iz velike štrcaljke, praveći mu između nepostojećih rebara pod pazuhom gadnu ranu što se peruta i svrbi, koju je sa bolesnim zanimanjem osmatrao u džepnom ogledalu i pipkao, i s vremena na vreme ga dopumpavahu kao izlišno, iskaljano svinjsko puvalo koje negde ispušta. I nekako mu spasoše glavu. Onda počeše da ga šetaju od lečilišta do lečilišta, u početku povlašćenih, a potom sve prostijih i prostijih. Svugde ga tamo upoznaše i niko nigde nije bio rad da ga dugo gleda. Nekad nervozan i u koječemu gotovo sitničav, vremenom u bolnici postade ravnodušan i aljkav. Nije mu smetala neobrijana brada i sestre su ga jurile da se okupa. Jeo je mnogo, ali i to nekako kao iz dosade, ubacujući hranu u sebe kao u mašinu. U nedoba propuši i steče naviku na rakiju, onu najprostiju i najjevtiniju, pravu seljačku brlju, koju je kradom kupovao preko bolničkog plota. U vreme bolesničkih šetnji sedeo bi u sobi i šljiskao tablanet, za obaveznog ležanja tumarao bi po hodnicima i sobama da sluša i, još više, prepričava jevtine tuberanske pričice. Polako se naviknu da je jektika jedina stvarnost koja postoji, nauči se veri da svi kroz nju moraju proći i s iskusnom ravnodušnošću hvalisao se brojem i spiskom promenjenih bolnica. Na jednom mestu gde su veze sa ženama privremene i očajne, gde se lako uspostavljaju, lagodno i bez griže savesti održavaju, bez bola a katkad i tragično prekidaju, stidljiv, zapušten i lenj, nije ih imao. Iz prikrajka je u žene željno pogledao, ali, ne hoteći išta da kod sebe menja i, u početku dva-tri puta odbijen, radije je birao usamljenost, pomalo obojenu uvređenošću, nipodaštavanjem i prezirom. Voleo je da impresionira novajlije podrobno im opisujući izgled svojih gnojavih ispljuvaka, topografiju sušičnih kaverni i načine plućnog raspadanja. Slikao im je smrti koje je video ili o kojima je slušao; a o svima je govorio s izvesnim radosnim gadenjem. Ako bi se u sanatorijumu našao neko od poznatih, o kome se pričalo, napeo bi sve svoje policijske sposobnosti da mu sazna neku tajnu, skrovitu ili nepostojeću, i po sobama bi je s uživanjem raznosio. S novima je pravio surove predstave, kojima se sam prvi kikotao. "I, tako, kažeš", pitao bi sisajući pikavac skriven u rukavu pidžame, "malo si pljucnuo? I to crveno?" Novajlija se još ne bi mirio sa bolešću. "Ma nisi ti bolestan!" vikao bi praveći grimase. "Ma kakvi! To je greška! Tebe će pustiti kući." I naprezao bi se da što više iskašljuje i da izdaleka pljuje kroz prozor. Bolest se bila zavukla u čitavog Svetu Petronijevića i niti je htela napolje - bilo joj je ugodno kod njega - niti je on iz sebe puštao. I gde god je bio, plašeći se nekadašnjeg njegovog zvanja, trpeli su ga, ali svugde su obećavali da će mu drugde biti bolje. A njemu je bilo svejedno i da i dalje ostaje i da se nekuda nanovo kreće. Tako skoro punih šest godina. Lečen najboljim lekovima i izdvojen od sveta, koji mu je već bio nepoznat, ljuljuškao je svoju bolest kao dete bolesnu lutku i s upornošću koju nije osećao borio se da ne postane zdrav. A onda se nade jedan pametan lekar, koji ga jednog dana prosto naprosto najuri. I Sveta Petronijević se iz one obezbeđenosti, sa stvarima u koferu starim bar šest godina, odjednom nađe na ulici. Bespomoćan i bez budućnosti, nije znao ni kuda bi ni šta u svetu oko sebe da radi. 12. U nedoumici, ode najpre sestri Radmili u Beograd, koja je sada bila mali rukovodilac u velikoj prestoničkoj ustanovi; ne udavši se, živela je u nevelikom stanu u Majke Jevrosime ulici sa starijim obudovelim čovekom. Ubeđen da su ga oštetili i uvređen, kod nje ostade samo nekoliko dana, pa krete u Vrnjačku Banju. Verovao je u svoju bolest i bio rešen da istraje u njoj. Već dugo penzioner i s nemalom ušteđevinom koja mu se od penzije dotle stekla, bio je uveren da može sam sebe da neguje i leči. Nisu mu potrebni lažljivi. potkupljivi lekari ni bezdušne, ogavne državne bolnice. U Banji odsede u starom, dosta udobnom i ne odviše skupom hotelu i dvadesetak dana u njemu provede prvi put u životu kao pravi bolesnik. Dva puta dnevno je toplomerom u ustima sebi merio temperaturu i pomno joj zapisivao razlike, ujutro i pred veče redovno je šetao između divnih rundela zavejanih snegom celcem. Manu rakiju i duvan. Jeo je u minut na vreme i izbegavao zadimljene prostorije, posle ručka je obavezno leškario i rano odlazio na počinak. Gledajući kroz prozor u park u kojem su se sankala deca i u četinare natovarene bleštavim snegom, sa strahom je očekivao da će mu se nešto desiti, da će iznova prokrvaviti i da će ga to sad verovatno zadušiti. Naročito u početku, plašio se sutrašnjeg dana razmišljajući o smrti i smatrao da mu prošlost nalaže da se, kao junak iz narodne pesme, na vreme za nju pripravi. Ali ne zbi se ništa od toga. Spavao je dobro, jeo još bolje, osećao se snažan. Već podebeo, ugoji se još više. Najzad napusti Banju. I dalje ljut na lekare, bio je ubeđen da je, evo, sam sebe izlečio. U povratku za Beograd, posle dugog kolebanja, reši se da svrati u Ćupriju. I kad se tog raskaljanog dana krajem zime, s onim oborenim ramenom, trutav i izbečen, debeo i beo kao utopljenik, pojavi u varoši, niko ga tamo više i ne poznade. Nije znao da li to treba da ga raduje ili žalosti. I ne ostade duže od tri-četiri sata. Samo unajmi jednog skrajnutog, bezubog, gotovo izlapelog advokata da mu nađe kupca za očevsku kuću, pa krijući se ispod natučenog šešira i uvlačeći glavu u jaku kao kamila u grbu, prvim večernjim vozom pobeže. Mrzeo je i Ćupriju i Ćupričane i želeo da ih nikad više i ne vidi. Oni su mu za sve, verovao je, bili krivi. I postara se da se od tada nikome ni pismom ne javi. Ako je još života bilo pred njim, morao ga je potražiti negde drugde. Bio je siguran u to. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us