WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us (c)ukar mesto Miloradu Bati Mihailoviću Pločnik poče da kvasi jedva vidljiva mega i gdegde po ulici prohodaju kišobrani. Ćamil zadi3/4e masni kačket sa gajtanom i slomljenim suncobranom i pogleda buljavim okom u spušteno nebo. Ako ne potraje dugo, pomisli, biće dobro. Posle kiše uvek ima mušterija. Ali ako nastavi unedogled, ko će cipele da čisti? Nagura četke i kutije u sanduk koji mu je predstavljao radnju i sa vrha trotoara pored gvozdenog električnog stuba pomeri se za nekoliko koraka u Makedonsku pod plitku strehu "Komisiona", koji su neki još zvali, kao pre rata, radnjom braće Levi. Napred, na višespratnici Riunione na Trgu Republike prerano se upali i zaigra nekakav reklamni znak. Bacao je po ljudima i retkim automobilima crveno-zeleno-plavi odsjaj. Odmah na to, kao po dogovoru, svitnuše i 3/4utnjikave, blede sijalice na metalnim banderama. Nisu mnogo šta osvetljavale, jedino im se od vlage oko šešira pravio dvostruk, razvučen, zlatast obod. On sede pod onom strehom na svoju stoličicu s naslonom i otvori vratanca sanduka. Nanovo je oko nogostupa postavljao kutije, flašice, krpe. Na ogledalu na desnom bolku opazi mrlju crvene boje, pa pljunu na staklo i dlanom je smače. Zatim o eksere spreda i sa strane izvesi raznobojne, dlakom bogate četke. Uto u politiranom kiosku nekoliko metara više od njega, već u Dečanskoj ulici, slepa prodavačica novina izgovori svojim slabim glasom mladom čoveku u sivom kaputu od tvida: "Još nije stiglo. Samo što nije stiglo, gospodine." Trepćući kapcima do polovine očnih jabučica, vraćala mu je kusur. Novčanice je prepoznavala pod prstima i tačno znala gde joj se šta nalazi. Ali oblčno je s njom i njena majka. Sad je zbog nečega nema. Ta starija, prodavačičina majka, po nečemu ga je podsećala na Mečkinu mater Selenu. Samo što ova nije onako gadna. Nikako ga baba nije podnosila. Od prvog viđenja. Nešto muva oko onog bakrača na utrini i otud kevće: "D3/4anes romane, Ćamil, a?" "Njega to da pitaju! Jebem ti! Pa oduvek je bio garav kao ugarak, i drugo mu oko bilo buljavo, a glomazan nos mu visio kao kuka, čim ga pogledaš, jasno ti je šta je. A malo dalje na nekom panju sedi ostariji, debeljušni Ivan, njen mu3/4. Cima iz lule s kratkim, krivim kamišem i nadlanicom popravlja prosedi, od duvana 3/4ućkasti, obešeni brk. On se okreće starcu. Zna se s kim treba da se razgovara. "Kako da ne govorim, bre?" Ali ovaj se pravi da ne čuje. "Nemoj tako, Selena, k'o boga te molim. Ja sam, bre, Ciganin, isto k'o vi." "A nisi Turčin?" laje ona otud. Rađala je bar desetak puta i, u onim prljavim, širokim suknjama, seda i raščupana, izgledala starija od mu3/4a. A mo3/4da je i bila. "Kako, mori, Turčin? Nikad i' nisam ni vid'o!" Iako je poreklom mo3/4da iz Turske. Nije siguran. U svakom slučaju, brat Ćazim mu je u Jagodini sedeo u muslimanskoj Turskoj mali između reke Belice i vašarišta, dok su pravoslavci imali svoju malu, kod Levačke čaršije. Ivan i njegovi su to, dabome, morali da prokljuve. "Ma ti si, bre, star rom! Svoju decu imaš! 'Di ti našoj Mečki mo3/4eš da budeš par!" On širi ruke ka brkatom čoveku i smeje se. "Kako, boga ti, star? Pa dvajes' peta mi je, kako star?" Imao je u stvari trideset. Ali neće mu valjda tra3/4iti krštenicu. "Rano me o3/4enili." Najzad stari Ivan di3/4e glavu. Vadi lulu iz ustiju. "(c)ta se tebe tiču njegova deca?" Bar on zna koja su muška prava, 3/4ena u njih ne sme da se meša. "Valjda su to deca njegove 3/4ene? Kako rom mo3/4e da zna koja su deca njegova, koja nisu? Njegova su dok mu je njina majka 3/4ena. Posle nisu." Sa Trga Republike, tutnjeći, u Makedonsku svraćaju zelena blindirana kola za đubre. Malo ni3/4e od "Komisiona" zastaju, pa dvojica (c)iptara u dugim, nepromočivim kabanicama s kapuljačama silaze s papuča na zadnjem delu i ulaze u neko dvorište. Otuda na čakljama preko ramena iznose velike, duboke kante pune đubreta. Istresaju ih u kolska usta nalik na ona u betonske mešalice i vraćaju u dvorište. Onda se nanovo penju na papučice i zvi3/4dukom daju znak. Na to kola krenu, opet zagrajaju i nestanu niz ulicu. Kratka, nabijena sredovečna dama sa smeđim šeširićem na krupnoj glavi vodila je o kaišu kratkog, nabijenog, braonkastog mladog boksera. Ćamil mu pucne jezikom. Pas mrdne podsečenim repom i pokuša da zastane. Ali 3/4ena ga cimne za povodac i oni dostojanstveno produ3/4e. Mangupski trepćući buljavim okom, šapatom je psovao pseću gazdaricu. Ipak, ono s Micom u Ćupriji bilo je šukar 3/4ivot. Dotle mu je bila izrodila šestoro - bog im je uzeo troje - i dok je ona prala veš po kućama, on je sa svojim sandukom sedeo pred kafanom "Sinđelić". Svi su ga poznavali i svi hteli da pozdrave. "(c)ukar li si, Ćamile?" pitaju. On po bugarski potvrđuje drmajući glavom levo-desno. "(c)ukar, šukar." Tog proleća uoči rata u ćuprijskom Sibinovićevom sokačetu, češće zvanom Sibinovska mala, proneo se glas o veštini šesnaestogodišnje lepotice Mečke, ćerke ruskog Ciganina Ivana, koji je sa svojom fajtom pao na jagodinsko vašarište iznad Klefiševe klanice. Rano udatu, otac, braća i mu3/4 je, ka3/4u, strogo paze - a i nemaju, vele, šta da paze, ni sama ne ide u rastur - ali kad pođu na veći posao, uvek izvan jagodinskog okruga i domašaja lokalne vlasti, nju puštaju kao prethodnicu. I dok ona gleda u dlan i bob, peva i udara u balalajku zavrćujući gazdama pamet, oni na drugoj strani u tišini prave ršum. A ako kad dođe u škripac, baš kao na onim 3/4ivim slikama u ćuprijskom Zanatskom domu, uz vrisku i pucnjavu doleću junačni i obesni i, uzimajući je na belog konja bez opreme, u poslednjem času spasavaju. Plele su se male legende o njihovim podvizima. Ćamil je te pripovetke i sam rado slušao i prepričavao. Činilo mu se da u njima ima nešto osvetno za nedaće ciganskog 3/4ivota i to mu je bla3/4ilo dušu. Ali ulogu lepih mladih 3/4ena u ciganskim podvizima nije cenio. Verovao je da zna kako one to posti3/4u. "Tak'e su, Ćazime"", govorio je bratu, "pokvarene i opasne. Begaj od nji'." A onda se u Ćupriji dočuje da je u dr3/4avnom poljoprivrednom dobru Dobričevu udarila u svinje neka opasna rednja i morija i da hoće sve da ih otuđe. Potrče Cigani na jevtin mrs, navale da kupuju i 3/4ive i crknute. Usred proleća po Sibinovskoj mali zamirišu svinjske daće, zapuše se vatre pod kazanima za topljenje masti i kuvanje sapuna. Biće ovog leta i maza i perila. On odmah pošalje najstarije dete po Ćazima u Tursku malu u Jagodini. Sam, pak, rastrči se po ćuprijskoj čaršiji ištući od trgovaca zajam; nešto je imao i zašteđeno, a kao zalogu za zajam nudio je kućicu od čatmare u mali. Tako uspe na vreme da pribavi početni kapital. I onda je sa bratom u unajmljenim konjskim kolima nedelju dana prevlačio dobričevsku nazimad u jagodinsku Klefiševu klanicu. U oborima je umeo da oceni koliko će koje da izdr3/4i - uprkos tome, nekoliko je putem izgubio - pazio je pri utovaru i prevozu i u kanate sa daskama polagao im slamu, a u Jagodini imao čoveka koji mu je isporuku primao bez pregleda. I kad je na kraju isplatio klaničkog činovnika i brata, razdu3/4io se vlasnicima kola i trgovcima, ostalo mu je gotovo dvesta banki. Grdan parušljak! Odavno se nije tako opario. Odozgo, od "Borbe", dotrča preplanuli dečak u kaputiću i crvenoj košulji. Detinjastim, kreštavim glasom prodorno je vikao: "Drugo izdanje 'Novosti'! Drugo izdanje 'Novosti'!" Iz sve snage galameći, zastade na uglu kraj njega. Novine je izvlačio iz korica kao sablju i to je privlačilo publiku. Tako za dva-tri minuta prodade nekoliko brojeva. Ovaj neće propasti, pomisli on. Uto s paketom ispod ruke uzrujano dotrča i na dečaka nalete majka slepe prodavačice. Veoma slična kćeri - isto onako sedlastog, gotovo usečenog nosa - i po nečemu nalik na onu gadnu Selenu - nije mogao da otkrije po čemu - šištala je i mahala na malog novinara kao na 3/4ivinu. "Idi odavde! Be3/4i, ovo nije tvoj reon!" Dečak se nekako iste3/4e i ukoči. "De, de", odgovori preteći. Bio je viši od nje i izgledao nakostrešen kao da hoće da se svađa. Onda se odjednom okrete i pretrča preko ulice. I već je nestajao nekamo prema "Politici". Posle lepe zarade njih dvojica su malo slavili. Malo su obilazili jagodinske kafane i lumpovali. I kako se ona tu odjednom stvorila? Ivanov logor na vašarištu nije bio daleko ni od Turske male ni od klanice - je li mo3/4da osetila šuške? Ah, ne! Nikad u to nije mogao da poveruje. Nikad neće poverovati. I neka mu niko nikad ništa takvo ni ne govori. Ubiće za to! Sedeli su onako i veselili se. I onda su u kafanu ušla tri ovisoka plava mladića nešto tamnije ko3/4e i s njima lepa mlada smeđa devojka. Oni u raskopčanim lakim košuljama, duznim gradskim pantalonama, zatupastim, pomalo blatnjavim dvobojnim belo-mrkim cipelama, pod svetlosivim šeširima sa širokim obodima, ona u crvenoj svilenoj bluzi, širokoj, tankoj, cvetastoj suknji, sa velikom 3/4ulom vezoglavkom, čiji joj krajevi vise preko leđa. Bele ko3/4e, zaobljeno, oširoko lice joj je rumeno, tanke usne namazane crvenom guveriranom hartijom, oči krupne, otvorene i podatne. Ni nalik na kobnu lepoticu iz obrlatljivih ciganskih priča. "Jeste li, bre, Cigani?" "Jesmo." "'Ajde nešto da popijete." "'Ajde." I onda su tako dan-dva zajednički pili. U početku nije ni pomislio da mu mlatka mo3/4e pripasti. Mečka njemu? Ma kakvi. Najpre je mislio da im se kače da nešto na tuđ račun popiju. Zatim, kad je lepotica ostajala i dalje - a on samo zveči srebrnim bankama i dvobankama - da bi nešto mo3/4da sa Ćazimom. Ovaj je, smatra, mlađi i lepši. Ali ona mu se sve više primiče - u Ćazima i ne gleda - i ne odmiče se. Sedi na stolici kraj njega, nešto ga svojim mekanim, naruskim ciganskim zapitkuje i smeši mu se sitnim belim zubima, pevuši mu u uvo i šapuće, pipka ga rukom po nadlanici i zadr3/4ava kad daje prevelik bakšiš. A s njima u prikrajku sedi i jedan dečak, dete gotovo, naburenih usnica i mršuljav. Kao uvređen, on je otud ljutito motri i svaki čas otegnuto zivka: "Mečkooo! 'Ajde da idemo, Mećkooo!" Ona na to samo odmahuje rukom. "Koj ti je ovaj dečko?" pita je. "Pa mu3/4", odgovara nevino. I smeši mu se svojim lepim zubima. "I pušta te ovako?" "A šta će?" I uz odgovor ide nov nevin osmeh. I zaista, šta će? On je dete natovareno rospijom koju ni mnogi stariji ne bi izdr3/4ao i mo3/4e samo da bude poslušan. Drugog dana Mečka nešto šapuće jednom od svoje braće i ovaj o3/4enjeno dete najpre brzo opija, a zatim nekud izvodi. Njih dvoje se iskradaju iz bučnog društva u pijanu majsku noć. I on u mraku kraj nekog plota grli onisku, vitku lepoticu koja miriše na mleko i pomalo na dim. Pije joj opojnu dušu iz usta, od koje mu se prosto vrti u glavi, i lagano joj zadi3/4e suknju, ispod koje oseća da nema ništa. A ona se ni ne opire nego mu se, upijajući mu se u usnice, pripija čvrstim stomakom i butinama. I kad joj svojim telom napipa ono vruće mesto, plot kraj njih lagano polegne, uzme ih na sebe i uzleti i on na njemu negde lebdi, lebdi, lebdi i nikako ne zna gde se nalazi. Potom, dok se zagrljeni vraćaju u kafanu i gleda joj nasmešenu, prekrasnu glavu na svojoj mišici, u sebi se pita: Jesam li sanjao? Je li Ćamil ovu lepotu zaslu3/4io? Je li to između pravog roma i 3/4ene uvek ovako, pa on dosad nije uspeo da upozna, ili je dato samo njemu? I sedajući na kafansku stolicu, već zna da bi za nju sve na svetu mogao da učini i da je to još ne bi bilo dovoljno vredno. Negde na početku Ulice dvadeset devetog novembra preko puta Skadarske bilo je gradilište i na crnim, ljigavim trotoarima oko Ćamila ostajao je jasan trag crvenice. Baš je dobro što je tako blizu. Biće posla. On očisti očigledno čuvane ali već iznošene cipele s kapnom ostarijem, sedom čoveku koji pod strehom skide šešir brišući čelo. Penzioner neki, pomisli. Čovek je izgledao uredno i čisto, ali i nekako odsutno i neraspolo3/4eno. (c)ešir oko oboda i okovratnik sivog predratnog oficirskog mantila bili su mu pomalo masni. I nema nikoga, domisli Ćamil. Tek posle toga, dok ga je brat ispraćao zabrinutim pogledom, otišli su na vašarište u Ivanov logor. "Vi sad", ka3/4e mu na kraju starac, koji isto tako ne izgleda kao ciganski kralj iz legendi, "idite na dan-dva dok se ovde ne sredi da Marko" - to je mladi Mečkin mu3/4 - "ode u Rumuniju. A ti se dotle reši kako ćeš 3/4enu da izdr3/4avaš." Nikad ranije izvan varoši nije 3/4iveo i hoće s njom da ostane u Turskoj mali u Jagodini. Ali Mećka ka3/4e - ne, ona se od svojih neće odvajati. I on pristaje. Za 3/4enu koju voli Ćamil sve mo3/4e i sve hoće. Još mu je bilo ostalo nešto para. Ali s novomn tazbinom se dogovorio da kupi konja i kola za skupljanje starog gvo3/4đa, a ovo mu nije dovoljno. I tajnu šalje brata u Ćupriju po jednog Ciganina koji se nekad zanimao za njegovu kuću. "Ja sam naš'o drugu 3/4enu", ka3/4e ovome, "i kuću u Sibinovsku malu 'oću da teslimim. Ako si još kupac, 'ajde da se dogovaramo." Ovaj sad, dabome, zate3/4e. Kao, nije mu zgodno, zna mu familiju, šta će ljudi da ka3/4u? I Ćamilovo i Micino stanište odlazi upola cene. Sutradan uveče on se pojavljuje u Ćupriji praćen dvojicom novih šuraka i Ćupričaninom kupcem. "Mico", ka3/4e 3/4eni, koja je već dva-tri puta pokušavala da ga vrati k sebi, "ja sam se rešio da idem za svojom srećom, a ti ostaješ 'di si bila. I ovog čoveka sam doveo da mu prodam kuću. Ja sam gu kupio, ja gu i prodajem. Iznosi stvari ako nećeš da i' ostavljaš." (r)ena zaleleče. Zapište deca, počnu da mu se okačinju o nogavice. "(c)ta je, Cigani", viče on, "nanče vi jebem! Dosta ste vi mene krv pili! Sad 'oču malo da 3/4ivim! Iznosi stvari! Broj pare! Evo, pred svedoci, da ceo svet zna da sam pošteno isplaćen!" I dok njegovi šuraci, uz dečju pisku i 3/4eninu ciku, izbacuju nameštaj, onaj čovek mu na dlan broji novac. Više nema povratka. Niti on na povratak i misli. Gledao je gore-dole niz Makedonsku ulicu. Hoće li mu ko prići? Otkači dve četke i zalupa njima po dasci kao u doboš. "Ćistač! Čistaaač!" viknu. "Da očistimo?" upita u3/4urbani mladi par uhvaćen pod ruke. Nagnuti jedno ka drugome, ovi prođoše ne osvrnuvši se. Parovima se, pomisli, ne treba ni nuditi. (r)ene čistače ne vole. Ono što daješ čistaču, misle, mo3/4eš da zaštediš, pa da daš njima za novu haljinu. Ćamil se seli u ciganski logor pod šator. Nije mu tamo baš najzgodnije, nikad nije tako 3/4iveo. Ali s njim je pod čergom i njegova Mečka i od toga ništa na svetu ne mo3/4e biti va3/4nije. Istina, dok je po Levču kupovao kola, mlada 3/4ena mu je iz šatre nekud bila nestala. Ali s njom su te noći bili i Ivan i većina muškaraca i još neke 3/4ene iz logora. I on misli: pa valjda joj otac zna šta radi. Ne mo3/4e da ide protiv njega. Dolazi vreme da se pođe na put po gvo3/4đe. Mečka se nećka: ne bi odmah pošla s njim, ne oseća se dobro, ostala bi sa svojima u logoru. Ivan i Selena joj pru3/4aju podršku: zašto da ne ostane, to je muški posao. Ali on ne popušta i najzad ipak polaze zajedno. Nikad to vreme Ćamil neće zaboraviti. Bilo je to za njega mnogo, mnogo lačho vreme. Rano ujutro i pred veče su trgovali ("Staro gvo3/4đe! Staaaro gvooo3/4đe kupujeeem!"), za podnevnih 3/4ega sklanjali se u hladovinu, a noći su im bile za u3/4ivanje. Još ako bi bivakovali kraj Lugomira ili Morave, kraj Belice ili nekog potoka, uz ugaslu vatricu na kojoj su skuvali kačamak i šuštanje vrha pored vode, dok im sapeti konj u blizini rušti zubima, katkad bi od ushićenosti do zore probdeo. Ona pored njega ispod kola tiho u snu diše, a on gleda u prodrta ogromna nebesa nad sobom i čini mu se da sa svojom mladom po njima u zlatnim kočijama jezdi. To je Ćamila sam bog obdario, smrtan čovek ovoliku sreću ne mo3/4e zaslu3/4iti. Priđe mu neki dečak s pokrivenom korpom u ruci. "'Oćeš da ti prodam?" upita ga i u korpi otkri šćućurenog je3/4a. Iz sklupčanog telašca punog trnja virila je šiljasta njuškica, iznad koje su u svet gledale uplašene dugmetaste očice. On odgovori gotovo uvređeno: "(c)ta će mi?" "Da ti jede bubašvabe." Ćamil se pokoleba. "De da vidim." Časak je razmišljao. Zatim odmahnu glavom. "Ma jok. Bolje ga nosi tamo 'di si ga naš'o." Dečak razočarano izgovori: "Ne znam ni sam šta ću." Nanovo korpu pokri i s njome preko ruke ode prema Spomeniku kneza Mihaila. Starudiju su istovarali na jagodinskoj 3/4elezničkoj stanici; kad se nakupi za vagon, Ivan sređuje da se utovari i vozi za Beograd; zatim sam negde i naplaćuje. Više kola su za desetinu dana tako doterali, svaki put su navratili i u logor. Ali konj Cvetko mu nije mlad i pati od zaptiva. Izgleda da se zamorio i kao da pomalo posustaje. "Propašće ako ovako nastaviš", ka3/4e Ivan. "Pa mi mo3/4emo", smeje se on, "i da se odmaramo." "Ako se sad odmaramo", ođgovara mu tast, koji ionako njime nije bogzna koliko zadovoljan, "šta ćemo da radimo na zimu? Nego, odsad da ideš sam." "Kako sam!" zapanjuje se Ćamil. "Ne mogu sam. Ja mogu da idem i pešački pored kola! Nek se samo Mečka vozi! (c)ta ka3/4eš, Mečko?" Ali ni njoj se više ne ide. Dosta joj je, ka3/4e, 3/4ivota s njim, starim konjem i gvozdenim otpacima koji smrde na beli luk kao jedinim društvom. Ako misli da zaradi, neka produ3/4i bez nje. Za drugo i nije. I šta mo3/4e Ćamil nego da nastavi sam? Ali, bez nje, put mu se uopšte ne mili. Katkad po celo prepodne provodi izvaljen u hladovini. Radi mnogo slabije i to se i po rezultatu vidi. Kad ustane, navali da nadoknadi propušteno, pa trkom juri Cvetka po vrelom Carigradskom drumu i prašnjavim seoskim putevima i pokušava da misli o svom novom 3/4ivotu. A od misli ga sve veći strah hvata. Niti njegova mlada 3/4ena zna šta je odanost niti je imala koga njoj da je nauči. I koliko ga veći strah i ljubomora spopadaju, toliko po konju oštrije šiba. Kasom, po nekoliko levačkih i pomoravskih sela tako za popodne ume da obiđe i katkad do noći uspeva i do vašarišta da se dovuče. A tamo 3/4enu neki put nađe pod čergom, a neki put i ne nađe. Ako pristigne do jutra, dobro je. Ni ne objašnjava gde je bila. Pita li joj roditelje, oni ga gledaju kao da ga ne razumeju. I on se sutradan na drum vraća još zabrinutiji. Najzad mu jednog dana konj na nekoj uzbrdici zanemogne. Samo se zakašlje, obori glavu ka zemlji i stane. Ne mo3/4e da dođe do vazduha. On siđe s kola i pusti ga da se malo izduva. Onda uzme bič u ruke. "'Ajde, Cvetko." Cvetko podigne glavu, povuče nekoliko metara, pa se opet zakašlje i ukopa u zemlju. Srećom, u blizini se desio neki potok. Ćamil staro 3/4ivinče ispregne, pa ga korak po korak odvede do vode. Na zgodnom mestu podvuče ga pod vrbe i pusti da se odmara. Pred veče, više sam gurajući, nekako uspe pretovarena kola da dovuče do najbli3/4eg sela. U njemu jedva namoli nekog Ciganina koritara da mu ih primi na nekoliko dana dok on iz Jagodine ne dovede pomoć. U zoru već 3/4uri u logor na vašarištu. I dok razmaknutim bosim stopalima gaca po hladnjikavoj, vla3/4noj prašini pored Carigradskog druma, smišlja šta dalje da preduzme. Od starog gvo3/4đa, izgleda, nema mnogo vajde; bar tako mu Ivan ka3/4e, dosad je od njega dobio jedva desetak banki. Da se mo3/4da opet prihvati sanduka? Ili da pređe na neku trgovinu? Samo da mu konj sad ne propadne. Tako stigne u već probuđeni logor. Polovina je iz njega u rano jutro odmaglila, drugi se, drljavi i neočešljani, još oko čergi muvaju. Ali njegove Mečke među njima nema. I stvari su joj zajedno s njome nestale. Gde je Mečka, pita uplašeno. Niko ne zna. Gde je Ivan? On je poslom otišao u Jagodinu. Trči Ćamil u Jagodinu. Tra3/4i ga po stanici i oko klanice, tra3/4i ga po "Palasu" i drugim kafanama. Ali ne mo3/4e da ga nađe. Tek uveče ga ugleda u logoru. "Ja ne mogu", ka3/4e mu tast i hladno ga preko lule pogleda, "moje ćerke čoveka da biram. Ona sama sebe bira s koga će da 3/4ivi. Otišla je mu3/4u Marku u Rumuniju." Nogu pred nogu, s torbom u ruci pored Ćamila lagano promače neki 3/4elezničar. Nespavanjem izmučenog garavog lica, očigledno, vraćao se sa dugog putovanja i nije ga zanimalo ništa na svetu. Sad će, misli on, ako ga puste, prespavati dvanaest sati i još će biti umoran. Zatim naiđoše krupan sredovečan čovek u prozračnom kišnom mantilu i mlada 3/4ena debelih nogu, koja hoda pomalo kao šotka. Čovek iznenada zastade i zamišljeno, začuđeno - reče: "Neverovatno." Izgledalo je kao da od nekoga tra3/4i objašnjenje. Onda di3/4e ruke iznad sebe i gotovo viknu: "Pa to je čudovišno!" (r)ena kraj njega kao da se uplaši. Osvrte se oko sebe i odlučno ga uhvati ispod ruke. "Nemoj sad, molim te!" I povuče ga niz ulicu. Kao ošamućen, Ćamil skuplja svoje prnje po logoru i odlazi bratu u Tursku malu. I onda po Jagodini pije jedan dan, pije drugi dan, pije treći dan. Četvrtog dana Ćazim ga nekako nagovori da bar po onu zapregu odu. Ako baš gvo3/4đe ne mo3/4e da se pretera, da ga ostave, a konja i kola da prodaju. Kuću od čatmare je u Sibinovskoj mali za njih dao. Ali kad u ono selo stignu, imaju šta i da čuju. Koliko prekjuče, Ivan i njegova fajta su zapregu odveli. Još, koritar ka3/4e da ni za čuvanje nisu ništa platili i to treba da učini on. Ćamil nagrdi i ispsuje Ciganina što je zapregu dao drugome, pa 3/4uri sa bratom na vašarište. Ali tamo je sad samo razbacano đubre, rasejana konjska i ljudska balega i pepeo od nedavnih vatara. Nema više ciganskog logora. On šeta između đubreta i sa zapanjenošću koju ne mo3/4e da sakrije posmatra mesto gde mu je do nedavno bila čerga. Je li tu onolike prekrasne noći sa svojom Mečkom proveo? Je li to uopšte bilo ili ga, očajnog i još neistre3/4njenog, bolesna glava vara? Gegajući se kao kauboj, s pesnicama nemarno zakačenim za d3/4epove plavog d3/4empera na zakopčavanje, pristi3/4e desetogodišnji dečak s ogromnm slamnim šeširom na glavi. Kod Ćamilove radnje iznenada poskoči i levom, pa desnom pesnicom udari u vazduh. Zatim ih opet zakači za d3/4epove i mirno produ3/4i gegajući se. Odlazio je preko zebre ka Domu armije. Dok jesen sve više hvata, Ćamil nedelju dana sedi u Jagodini i, pijan i smrti naklonjen, ne zna kud da se krene. Da pođe za njom u Rumuniju? Ali gde tamo da je nađe i, ako je nađe, šta da joj ka3/4e? Bar kad bi mu ona Mica neki aber poslala. Mo3/4da bi se i u Ćupriju još vratio. All Ćazim, koji se plaši da mu brat ne ostane na vratu, jedno veče tiho izgovara: "Ona sve zna i neće za tebe ni da čuje. Već gleda za koga bi se udala. Treba decu da podi3/4e." Najzad, Ćamil se odbija od Jagodine i neko vreme bez cilja landra oko Carigradskog druma. Tako se pred kraj jeseni obrete prvo u naselju Ciganjašima u Velikoj Plani, pa u Smederevu. U Ciganjašima se bez 3/4ara raspituje da li je skoro tuda prolazio kakav karavan ruskih Cigana. Jesu li u koloni videli starog, olinjalog, mrkog konja sa cvetastom belom šarom na čelu, njegovog sipljivog Cvetka? Jesu li opazili kratkog, debeljušnog, prosedog Ciganina s krivom lulom u zubima i po3/4utelim brkovima, njegovog nesuđenog, zaguljenog tasta Ivana? Jesu li među šarenom braćom ugledali lepu mladu 3/4enu nalik na devojku, u raznobojninm svilenim haljinama, s usnicama koje rumeni crvenom guveriranom hartijom i krupnim čestitim očima koje često zadr3/4ava na muškarcima, sa čistom belom ko3/4om koja miriše na zdravac i laki bagremov dim, njegovu ljubljenu Mečku? Ali jedni odgovaraju da je takav karavan - cvetastog konja nisu zapazili, a svi u koloni bili su stari - prošao pre mesec dana; drugi tvrde da su sličan opazili pre dva dana, ako ne i juče; treći, najmnogobrojniji, mada su stalno gledali na drum, nisu videli baš ništa. A njemu do pravog saznanja mo3/4da više nije ni stalo. Odletela je njegova Mečka kao laka crna lastavica obalka i već cvrkuće pod nekom čergom toplijom od njegove. U Smederevu ga zatiče početak zime i čovek kod koga se sklonio priprema se za va3/4an posao. Uskoro će, ka3/4e, zimski blagi dani, tra3/4iće se pečenice, a u mali jedan domaćin bez pasa, najvećih ciganskih neprijatelja, ima dve krmače sa desetak prasića. Ako ih odnesu i do praznika sklone kod prijatelja u jednom selu, na vreme će moći da ih urede i prodaju na mladenovačkoj pijaci. Sa čovekom se već dogovorio, ne mo3/4e biti greške. Ćamilu se u krađu ne ide, niti i za šta ima volje. Ali mora se prijatelju odu3/4iti za hleb i guber. A posle Mečke, misli, ništa mu se ne mo3/4e ni desiti. Tako se njih trojica u gluvo doba noći bez šuma privlače nekom plotu od vrljika. Pred ciljem zastaju da se poslednji put dogovore. Imaju baterijske lampe, a u d3/4epovima i nakrunjenog kukuruza i zamčice od kanapa za svinjeće njuške. Sve mora da se obavi u najvećoj tišini, svaki u d3/4aku treba da ponese po tri-četiri bravčeta. I, hajde, nek im je bog u pomoći. Preskaču vrljike i, predvođeni onim koji kuću poznaje, zapućuju se ka oborima. Tiho se uvlače pod tumbase. Kao mekani garavi mačići prasci spavaju materama na stomaku i krmače se u prvi mah malo uznemiruju. Ali spretni momci se šunjaju kao senke, šašolje ih iza ušiju i one, još nepoverljive, kao da se primiruju. Odmah iz d3/4epova vade kukuruz. Starke im oprezno prilaze i dok pametnim okom prate oko sebe šta se događa, počinju da grickaju. Oni ih puštaju još malo, pa ih izjedanpt zaskaču i natiču im brnjice na kišnje. Onda, i dalje češkajući oko sebe, lagano počinju da hvataju prasiće. Već ih je nekoliko s korpama, još malo pa će početi da ih trpaju u d3/4akove. Međutim, unutra je nisko i tesno, a ni ne vidi se najbolje. Kako ko kud mrdne, s nečim se sudari. Matorke su od toga sve nemirnije i tiho pod brnjicama skiče. Tako jedna uspe i da im se istrgne. Panično gazeći oko sebe, na njihove u3/4asnute oči grune u jednoga od njih, obori ga i jurne ispod tumbasa. I, sotona, zatim u sne3/4nom delu svinjca galopira kao teški vučni konj i, zadihano cičeći i grokćući, priziva opštu propast. Oni pretrnu. (c)ta sad, braćo Cigani? Iz mesta he3/4ati ili još očeknuti? Ali na kući u dubini već lupnu vrata. Neko otud viče: "Ko j' to tamo!" Oni ugase lampe, uplašeno se zgledaju. Polako se izvuku ispod tumbasa. Časak se, računaju, treba pritajiti, pa kidati. Ostavljaj d3/4akove, ostavljaj lovinu, spasavaj glavu. Međutim, tamo se sad pali i sijalica, a i neka gasna lampa i onaj glas počinje da se pribli3/4ava. Neki muškarac. "Ko j', bre, tamo!" dovikuje zlikovac. "Javi se ako ima neki tamo!" Treći pajtaš na to gubi 3/4ivce - on je Smederevac, neće mu biti zgodno i samo da ga uoče - i rgne preko sniskog oborskog plota. Zatim se negde u dvorištu lomata i valjda preskočivši vrljičnu ogradu, nestaje. Istog časa od lampe nastaje suluda dreka: "Lopovi! Napali me lopovi! Ne dajte, ljudi! Lopovi!" Njegov prijatelj jedva prosikće: "Begaj, bog te maz'o!" I u trenu i on preskače plotić i sa grmljavinom nekud se gubi. Ćamil se u oboru iznenada nađe sam na svetu. Sa svih strana skoljen krvoločnim neprijateljima koji hoće da mu rusu glavu skinu s ramena, sasvim se izgubi. Hteo bi za onima, a i ne bi hteo. Da mu je da se nekud sakrije? Kuda nos da zabije? Ali noge su mu se od u3/4asa ukrutile i skratile, pa ne mo3/4e ni da mrdne. Sav se drmusa od strave, mozak mu se u neke čvorove svezao i ne mo3/4e da se ispetlja. Tako, sa zakašnjenjem potrči ka oborskom izlazu i, pobrljavio, navali da mu cima zarigljena vratanca. I dok se tu zamajava, čuje kako čovek s lampom otud derući se tutnji. U zao čas shvati da mo3/4e i da ih preskoči. Skoči jednom nogom na ogradicu i tad mu kroz pamet svitne kako mu s boka ka glavi šikaju neki sjajni oštri zupci. Još uspe da pokuša da se nekud trgne. I u isti čas na desnoj slepoočnici oseti opak, gromovit udarac, kao debelom glavnjom. U oba oka, a naročito desno, šljepne mu neko ogromno, vrelo sunce. Ono mu prvo u blesku sagori sav okolni svet, pa mu rukne u lobanju i raščešlja je na hiljadu bolnih, treperavih končića. Ćamil letne s plota u vazduh kao teška, blatnjava krpa za pranje kafanskih podova i odmah potra3/4i spas u nesvesti. Pravo napred, na ulazu u bioskop "Jadran" na Trgu Republike komešala se gomila. Visoko gore šareneo se plakat s lepom 3/4enom u kupaćem kostimu. Ispod njene figure pisalo je Bal na vodi. Ona moja, pomisli on, nije bila slabija od ove. Nije dobro video i crnim šakama koje su mu mirisale na imalin pa3/4ljivo obrisa najpre zdravo, pa onda vla3/4nu, ispra3/4njenu rupu izvađenog oka. O3/4iljak na slepoočnici i nosu nije mu veliki, ali pola glave mu je ipak slepo. Preko duplje na sastavu kapaka ume da mu se nahvata neka bela, sluzava skrama i to ne izgleda baš lepo. (c)ta su mu uradili. Kao kroz san i kao da ga se mnogo ne tiče, jako ubla3/4eno i usporeno, Ćamil negde sluša neke glasove i oseća nekakvo drmusanje i potezanje. Jednog trenutka čini mu se da čuje kako mu pod telom nešto krcka i škripuće kao da ga nekud nose. Glava mu je narasla kao veliki beli dulek i u nju mu ukucavaju nekakve mekane, gumene potkovice. Pred vratima Vlajkove potkivačnice, na početku ćuprijske ćor-ulice Hajduk-Veljka, Mečka mu dr3/4i Cvetka za ular i prekorno govori: "(c)to tu dangubiš kad ti je Cvetko obosio?" Ali u potkivačnici tutnji od mehova i čukova i buka ga ometa da nađe izlaz. Zaključuje da je to zato što se nalazi u sopstvenoj glavi, koja vrata, dabome, nema. Ipak negde u sumračnoj radnji ugleda i u3/4urbanog Vlajka, koji mu je nekad pred "Sinđelićem" bio redovna mušterija, i hoće nešto da ga pita. To mu izgleda jako va3/4no. Međutim, potkivač pred radionicom ljušti kopito vezanome Cvetku potkivačkom kopačicom i gromko dovikuje: "Dr3/4i ga, pokradoše me! Dr3/4i ga, lopovi!" I on zaboravlja šta je hteo. Zatim čuje zveckanje i čagrljanje mnogobrojnib no3/4eva i viljušaka i sanjivo misli: "Da li me to kolju za Bo3/4ić?" Posle toga nanovo tone u neko nejasno struganje, čeketanje i ljuljuškanje, dok ga u malom stomaku ne preseče oštra, bolna 3/4elja da mokri. Budi se, ali ostaje u nekakvom polusnu u kojem mu se sve komeša i prvo ne mo3/4e da se seti kako se to radi, a onda čuje sebe kako cvili. Skičim kao prase, misli i drma glavom na nekom jastuku. Pokušava da otvori oči i čini mu se da mu to katkad polazi za rukom, međutim, ništa oko sebe ne vidi. Još je duboka noć, zaključuje. Čitav dan, a mo3/4da i dva i tri ili punu godinu, on onako cvili i niti mo3/4e da se zaustavi niti sebi da pomogne. Najzad po promaji na obrazima oseti da mu je neko prišao. Prijatan 3/4enski glas ga pita: "(c)ta 'oćeš?" On jasno, mada uvredljivo kenjkavo, izgovara: "'Oću da pišam." Ali zbog nečega to iz sebe čuje kao nekakvo čudno: "Bo-bo-bo." Časak ostaje zbunjen i čeka neće li od 3/4ene doći objašnjenje. "Boli te?" ka3/4e ona. "Pa mora malo i da boli." "Ne!" vikne on onim tuđim glasom. "'Oću da mokrim!" Međutim, ovo sad do njega dopire kao: "Mo-mo-mo!" "Će da prođe", ka3/4e 3/4ena pipkajući mu nešto po postelji. I pomeranje vazduha i šuštanje haljina najavljuje mu da ga je napustila. On pomisli: Nisam valjda zaboravio kako se ka3/4e? I pusti iz sebe. Bol u malom stomaku odmah mu se olabavljuje i razvezuje i razliva se u prijatnu toplotu na stomaku, butinama i guzovima. Tada mirno zaspi. Bez priviđenja Ćamil prespava više sati. A onda se, i dalje u mraku, probudi u do guše mokronm, hladnom krevetu, s mirisom na lekove i mokraću. Osramoćen, opipava veliki zavoj sebi na glavi i očima i dugo se ne usuđuje da pozove u pomoć. I kad se na to najzad osmeli, od bolničarke saznaje da mu pred vratima bolničke sobe stoji 3/4andar i da je izgubio oko. Ćamil postaje ćorav. Kako to, misli u svome crnom ovoju, još ne verujući. I u tom trenutku više ga peče sram zbog one upišotine. Ćamil lupnu dlanom o dasku sanduka i nešto s nje oduva. "Izvolite, izvolite", reče. Prilazio mu je de3/4mekast čovek s rudarskom značkom od dva ukrštena čekića u rupici. Ispod kockastog kačketa na krupnoj glavi rasla mu je čekinjava, seda kosa i malen, nakriv, šiljast nos, a oči su mu iza debelih naočara izgledale kao volujske. Svako treće-četvrto veče ga je čistio i glancao - mislio je da ga tako oprema za posetu nekoj 3/4enski i s vajkanjem zaključivao: Para rupu vrti - a gospodin in3/4enjer se još nije spustio da ga prepozna i nazove mu boga. Zato je prosto bilo pitanje zanatlijske časti da mu nekako podvali. "Kakvu pastu imaš?" upita in3/4enjer. Nikad ga drugo nije ni pitao. On mu, uslu3/4no ga gledajući u lice, na brzinu poređa na dasku nekoliko kutija i kutijica. Mušterija na to mrzovoljno podi3/4e nogu i modernom šiljastom cipelom pokaza: "Ovu." I gest i izbor uvek su isti. Zatim postavi stopalo na nogostup. Više ga ne gledajući, raširi novine iz d3/4epa i nakrivi se ka svetlosti iz "Komisionovog" izloga. Rat Ćamila spasava od du3/4e robije i on u okupaciji prelazi u naselje kod Cvetkove mehane u Beogradu. Neko mu ma kuvati, neko ga prati, i 3/4ivi s jednom, pa drugom pa s trećom 3/4enom i nije mu mnogo stalo ni do jedne od njih. Misli da posle Mečke ne mo3/4e podnositi nijednu na svetu i kod kuće je obično ravnodušan i turoban i katkad surov. Bavi se švercom, kockom, sitnom krađom i, nanovo, čišćenjem obuće, koju sad predstavljaju uglavnom nemačke vojničke čizme. A doterivanje para čizama ponekad se plaća celim paklom okupacijskih cigareta, kojih s vremena na vreme ima po pun sanduk. Takva trgovina spasava i njega i njegove od bede najte3/4eg gladovanja. Ali u poslu nema stalnosti i sigurnosti, jer ga Nemci kao sitnog prestupnika i ciganskog taoca tri puta hapse. Dva puta se vadi na sreću, muvanje i mito, na bezobrazluk i pričanje vedrih viceva. Treći put je baš opasno, pošto ga odvede najpre u logor na Sajmištu, pa odatle na Banjicu, gde se iz noći u noć odabira za streljanje. Ipak, i ovo se završava donekle srećno, šestomesečnim nemoćnim gledanjem smrti u oči, povremenim dobijanjem vrućih šljaga i šutova u guzicu i zakopavanjem leševa streljanih u Jajincima. Kao telesna uspomena na to u budućnosti će mu ostati trajna osetljivost 3/4ivaca, preterano znojenje, slaba izdr3/4ljivost i izvesna sklonost ka svađi i tuči, iako će pri ovome uglavnom prolaziti loše. Oslobođenje ga zatiče u rasturu i s poslednjom 3/4enom i on na ulici pred Cvetkovom mehanom oduševljeno viče: "(r)ivela braća Rusi! (r)iveli drugari kukuruzari!" U oduševljenju se prijavljuje u vojsku. Faličan, prvih desetak dana zadovoljno 3/4ivi kao kuvar neke jedinice u prestonici. Zatim ga prebacuju preko Save u Srem, u kišu, kaljugu, zimu i drhtavicu, u sumanuta potezanja s poljskom kuhinjom čas ovamo čas onamo, u strah od u3/4asa ranjavanja, komadanja i smrti, i oduševljenje ga brzo napušta. Zato prvo zapaljenje očnih kapaka dočekuje kao bo3/4ji dar, dokotura se nekako do poljske bolnice pred (c)idom i odmah tra3/4i uput za vojnu komisiju. "Pa zašto si se onda prijavljivao?" pita ga umorni lekar. "Dru3/4e doktore", odgovara on potišteno, "zeznuo sam se." Tako ga puštaju. A to će mu posle rata pru3/4iti priliku da se upiše u Savez boraca i da se ponegde, uvek nezvanično, predstavlja kao ratni vojni invalid. I sa vajkanjem će primetiti da od toga nema velike vajde. Ćamil zasuka in3/4enjerovu nogavicu s man3/4etnom, pa mu zadenu za cipelu kartonske štitnike i oštrom četkom pa3/4ljivo skide blato sa đona i pete. Onda drugom, mekanom, s lica obrisa prašinu. Uto se iz Dvadeset devetog novembra natraške sa gradilišta izvuče u Dečansku prepuni ogromni 3/4uti teretnjak. Dimeći, grmeo je ulicom prema Trgu Marksa i Engelsa i ljudi su ga ravnodušno gledali. Preko novina osmatrao ga je i in3/4enjer. Ćamil to uluči kao priliku da onu cipelu na brzinu nama3/4e bojom iz flaše. Tako. Dok se ti budeš drvio, ja ću te farbati iz flaše. Zatim uze da je glanca, najpre četkama, pa somotskom krpom. Radio je vešto i brzo, ruke su mu prosto letele. "Drugu, molim." Rudarska značka spusti nogu na asfalt, kroz debele naočare odmeravajući kakvoću rada i popravljajući spuštenu nogavicu. Onda postavi na nogostup drugu i ponovo se pokri novinama. Uto do nedalekog telefonskog stuba s Trga Republike pristi3/4e lepuškasta, vitka devojka u svetlom mantilu. Stanovala je negde u blizini, Ćamil je često viđao. Smeđu kosu povezivala je tankom maramom, a ruke dr3/4ala u d3/4epovima. O laktu joj je visila laka devojačka tašnica. Mušterija sa značkom se u devojku prosto zablenu i čistač mu, gotovo s ljubomornom silovitošću, izmaza bojom i drugu cipelu. Zatim joj isto onako brzo i vešto istera sjaj. Kad ispravi nogavicu, on zadovoljno reče: "To je pos'o." In3/4enjer opet ne odgovori. I dalje buljeći u priliku u svetlom mantilu - bi li malo hteo, pomisli Ćamil pakosno - sklopi novine, pa rasejano plati. Onda se još jedanput osvrte ka devojci i krete prema "Borbi". Hodao je tvrdo kao general, odsečno udarajući petama, ljuljajući ravna, podgojena leđa i vrckajući visokim guzovima. Po otpuštanju iz vojske Ćamil se u Mirijevu sa3/4ivi sa četvrtom 3/4enom, koja ima dvoje dece. Prihvata ih kao svoju i ubrzo joj pravi treće, pa četvrto, i za svoju šestočlanu porodicu mora da podigne divlju čatmaricu u Jatagan-mali ispod ludnice na Guberevcu. Nekako je izdr3/4ava sitnom crnom berzom i preprodajom kradenih stvari i iznova mobilisanim čistačkim sandukom. Ali, hvatan u nedozvoljenim aktivnostima, opet je dva-tri puta hapšen, srećom, nikad ne na du3/4e od tri meseca. "Ti si borac", ka3/4e mu jedanput u zatvoru na Obilićevom vencu jedan oficir bez epoleta sa svetloplavim rombom na kragni, "je l' 'oćeš da nam pomogneš da savladamo ovu reakcionarnu bagru?" On zgranuto odgovori: "Kako da neću, druš'-kapetane!" "E, ako 'oćeš, potpiši mi ovo, pa ću da te pustim." Ćamil drhtavom rukom potpisuje hartiju na kojoj stoji da se obavezuje da će raditi na otkrivanju narodnih neprijatelja i da će dostave potpisivati kao Hamid, bez prezimena. Odmah pušten, be3/4i kući glavom bez obzira i 3/4eli nekud da se sakrije. Dva dana tu provodi tresući se od brige. Zatim budi 3/4enu, govori joj da se neko vreme snađe bez njega i seda na voz za Zagreb. U Zagrebu sa svojim sandukom tri-četiri meseca radi na kolodvoru, povremeno šaljući tajne uputnice za Jatagan-malu i pogru3/4enim okom zagledajući putnike. Ima trenutaka kad se ponovo nada da će u gu3/4vi ugledati divnu, široku, cvetnu Mečkinu suknju i njeno rumeno, okruglo lice i, usamljenome, pada mu na pamet: ono je bio mnogo lačho 3/4ivot. Micu i Ćupriji je gotovo zaboravio i ne mo3/4e se dobro setiti kako je izgledala. Ali deca koju joj je ostavio povremeno mu dolaze u pamet i nelagodno misli: koliko li mogu imati godina? Tu ga jednog dana nanovo hapse i u zatvoru u Petrinjskoj ulici, prećutavši onu raniju, potpisuje novu obavezu da će cinkovati, sada kao nekakav Korčagin, bez imena. Zbunjen i uplašen, čim ga oslobode, ne časeći ni časa okačinje sanduk o rame i be3/4i u svoju Jatagan-malu. U naselju ispod duševne bolnice svi su susretom podjednako oduševljeni i on plačući obećava 3/4eni da se više nikud neće mrdati, pa makar gromovi u njega pucali. A ni cinkovati, zaklinje se u sebi, neće, ma i u Ćupriju, i ovo mu ne izgleda neskladno, morao da se vrati. Potpuno di3/4e ruke od mućkanja i, čist kao svetac, iznova iznosi pribor na beogradske ulice, prvo kod apoteke na Slaviji, zatim na stepenište izlaza iz 3/4elezničke stanice, pa kod sata na Terazijama. I pri tom kao gonjeno zvere motri da mu odnekud ne iskrsne njegov lični sanđama, oficir u uniformi bez epoleta. Za svaki slučaj ne odaziva se ni na opštinske pozive, radi čega šalje 3/4enu, i svaki susret sa vlašću pomno izbegava. Nekoliko puta na Terazijama u poslednjem trenutku uspeva opasnog čoveka da uoči i na vreme da se izmakne. Jednom tako pobegne u gu3/4vu kod blagajne bioskopa "Beograd". Tad ga neko uhvati za mišicu. "'Di si ti?" pita ga onaj udbaš namršteno, sad u plavom somotskom kaputu i zalizane kose namazane orahovim uljem. "Tu sam, druš'-kapetane", odgovori on prebledevši. "Pa što se ne javljaš? Znaš šta si obećao?" Ćamil se izbeči i prodere kao da nekoga grdi: "Ma nemam ja s nji' nikak'a posla, jebeš im mater! Ja sam, bre, pao borac, vidi!" I ka3/4iprstom ukazuje na ćoravo oko. "Ja, bre, ne vidim! Ništa ne vidim!" Dreka u onoj gu3/4vi izazove pa3/4nju i čovek u plavom sakou se zbuni. Neodređeno promrmlja da bi nekoga ovo moglo koštati i, ne osvrćući se, štukne iz prolaza. Već sutradan Ćamil napušta i Terazije i prelazi kod "Komisiona". Tu i dalje neko vreme preza od rđavih susreta. A kad tako prođu dve-tri godine, još sumnjajući, pomisli da su mo3/4da digli ruke od njega i kao da malo odahne. Tad je na početku Makedonske ulice, odmah iza kafane "Ginić", od rata u dr3/4avnim rukama, našao jedan zaštićen ulaz, u kojem je za neku šipku mogao uveče sanduk da prikači da ga više ne seca po tramvajima i ulicama. Već je mator za to. Četrdeset sedma mu je. Dobro je ovo mesto. Čak i ujutro, kad svi 3/4ure na rad, nešto mo3/4e da se uhvati. Nađe se po neko ko ide na poslovni ili partijski sastanak ili da tra3/4l zaposlenje i 3/4eli tamo da izgleda uredno. Danju, opet, mnogi cunjaju po radnjama nadajući se da će u njima nešto naći i ponekad umeju da mu se obrate. Ali najbolje je, dabome, uveče, kad se ide u posete i kafane. Samo što si onda već umoran i više ti se ne radi. Tad bi se najradije po3/4urio kući da pojedeš svoj prazan pasulj, pa da se strovališ u krevet. "Zdravo." Prođe prijatelj perač ulica, sused iz Prokopa. Kod kuće ga čeka debela, rošava 3/4ena i, kao i druge, nekoliko komada dece. Sreća što ona rano počinju da zarađuju. Uto kišica prestade da pada, isto onako nečujno kao što je i počela. Asfalt je od vlage izgledao kao lepljiv, iako, sem od tragova sa gradilišta, nije bio mnogo prljav. Legao je rani mrak tople jeseni i sijalice na stubovima su najzad postajale korisne. Devojka u svetlom mantilu se još onako besposleno okretala oko sebe izgledajući ka "Borbi". Ako nekog čeka, misli Ćamil, taj bi već zaista morao da stigne. Iako mu je ovako u stvari bila još milija. Ovim, kao da mu je ostajala verna. Mogao bih se jednog dana, pomisli, ponuditi da joj očistim cipele. Jednostavno bih rekao - ne treba da platite. Uto naiđoše poznate mađarske patuljaste bliznakinje iz cirkusa "Adrija" kod Karađorđevog parka, o kojima su pisale novine. Nemci su za vreme rata hteli da ih zatru i dr3/4ali ih u nekom opasnom logoru, ali sestre su ispale jače. I, evo, postale su priznate zvezde narodne umetnosti zvane cirkus. Jednako obučene, u 3/4utim haljinicama s plavim cvetovima i raskopčanim sivim dečjim mantilićima, ozbiljno su odsebice klimale kratkim ručicama, izbacujuči laktove u stranu kao slomljena ptičja krila. "U, kak'e su!" viknu neki nemirni mališan u prepravljenoj vojničkoj bluzi. (r)ena koja ga je vodila pljesnu ga po ustima i on zamuče. Patuljice promakoše neuznemirene kao da ih se to ne tiče. Pa3/4nja na ulici, valjda, nije im smetala i njihova sitna lišca išarana gustom, providnom mre3/4icom bora izgledala su mirna. Okrećući se u pasu, u hodu su razgledale natrpane "Komisionove" izloge. Saginjući glavu kao kratkovida, devojka u svetlom mantilu ih je nekako iskosa pratila pogledom. Kad one odmakoše, ona ravnodušno pucnu usnama, još jednom se osvrte ka "Borbi", pa lako strugući cipelama s tankom petom, pođe preko zebre prema Spomeniku. Uskoro tamo propade u gu3/4vi. Ćamil se u međuvremenu leđima oslanjao o zid i osećao da ga napada dremka. Trebalo bi da se opet pomeri napred, ali ga je mrzelo. A ako sad, misli, ode kući, probudiće se u ponoć. Kurafte, gunđao je, moje godine. Zato zaključi da će najbolje biti da za kelnerajem kafane "Ginić", gde su ga poznavali, popije jednu meku levačku rakiju. To će ga rastresti. Ali još se nije pokretao i pomalo zbrčkanim, kao zavesica dugim kapkom na jedinom oku sanjivo je treptao. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us