WORDTHEQUE - Word by word multilingual library
                       Logos' Croatian eBooks


              Project Gutenberg Consortia Center
                    http://www.Gutenberg.us

                           and the 

                World eBook Library Collection
                  http://www.WorldLibrary.net

        Bringing the world's eBook Collection Together


    Project Gutenberg Consortia Center is a member of the 
    World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net


    The mission of the Project Gutenberg Consortia Center
    is to provide a similar framework for the collection
    of eBook collections as does Project Gutenberg for
    single eBooks, operating under the practices,
    and general guidelines of Project Gutenberg.


    The major additional function of Project Gutenberg
    Consortia Center is to manage the addition of large
    collections of eBooks from other eBook creation and
    collection centers around the world.



    For great classic literature visit:

    Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's
    eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us










Eter
JEDAN
Dok su se vozili kroz drvored kestenova koji je već bio gotovo sasvim crven, Marijan Berak je smanjio gas, pa se malo pognuo nad volanom, da bi bolje vidio kuću. Prozor je bio u prizemlju, a rolete na njemu već su bile podignute, premda još nije bilo sedam. Lovro je odmah opazio što se događa - Aha - kimnuo je. 
- A kako tu stoje stvari? Ništa novo? 
- Ništa - odmahnu Berak glavom. 
Iza onoga prozora 3/4ivjeli su njegova bivša 3/4ena i njegov sin. Rastao se sa 3/4enom prije godinu dana, ali još nisu bili formalno razvedeni. Na prozoru je nekada i on stajao i gledao kestenove. 
Neko vrijeme vozili su se u tišini. Berak je kod Ekonomskog fakulteta skrenuo lijevo, vozio neko vrijeme kraj sportskih terena na Sveticama, a onda zašao u Maksimirsku. Sunce je sjalo i bilo je ugodno putovati po takvom danu. Kad su se već pribli3/4ili Dubravi i istočnom izlazu iz grada, Lovro ga upita: 
- Dobro, jesi li ti njima uopće javio da mi dolazimo? 
- Nisam - huknu Berak. - A što ću im javljati? Pa, poznajem tamo ipak dovoljno svijeta, lokalne radio stanice bile su neko vrijeme moja specijalnost. Osim toga, znaš i sam da je sve to prilično neformalno. Nisam htio da ispadne kao da nas naši šalju da o tome napravimo reporta3/4u, jer to su onda prilične komplikacije, i odmah se svi ukoče. Najbolje je da idemo na privatne veze, tamo je i Vodopija, on je sad šef. Ako nam oni uopće mogu pomoći u ovome što nam je potrebno. 
- To se baš i ja pitam - reče Lovro dok su se pribli3/4avali Sesvetama. - Jer, ako ćemo pravo, privatnici koji emitiraju svoj radio-program zapravo su konkurencija lokalnoj radio-stanici. I zašto bi nam onda ovi u lokalnoj išli na ruku? 
- Ne vjerujem da je to tako drastično - reče Berak, kašljući od prve jutarnje cigarete i škiljeći zbog sunca koje im je udaralo u oči. 
- Mislim, ako je istina sve ono što si mi pričao, i ako je istina sve ono u Papićevom filmu. Svi ti seljaci što emitiraju svoje 3/4elje i pozdrave, radio-drame i šta ti ja znam. Ako je sve to tako... 
- Tako je - reče Berak. 
- Ako je tako - rezonirao je Lovro - onda sam siguran da ih ovi u lokalnoj baš i ne mirišu. 
- Ti si cinik - nasmiješi se Berak. - Predugo radiš u novinarstvu. 
- Neću dugo, ako statistike ne la3/4u - kaza Lovro zamišljeno. - U ovoj profesiji čovjek rikne prije pedesete, tako barem ka3/4u. Premda, kad pogledaš našu redakciju, neki nikako da odapnu, premda su statistički već odavno mrtvi. Mo3/4da su i stvarno, samo se prave 3/4ivi, a? 
- Mračan si mi - reče Berak. 
- Nego - uozbilji se Lovro dok se Marijan Berak i dalje smijao - kako ti misliš da mi to furamo? Strogo dokumentarno? 
- Više kao fičer - smješkao se Berak kiselo. Kao dokumentamu dramu. To se danas tra3/4i. 
- A tko će ti dati fabulu? 
- Pa, smislit ćemo nešto na licu mjesta, kad vidimo kako izgledaju svi ti ljudi. 
- Uf, uf, uf - protezao se Lovro na suvozačkom sjedalu. - U što sam ja ulo3/4io svoj godišnji odmor! U neke improvizacije. 
- A u što bi ga inače ulo3/4io? 
- Improvizirao bih nešto s nekim mačkama. 
Bilo je tako toplo da je Berak malo otvorio prozor. Sad više nisu išli ravno prema suncu nego malo sjeveroistočno, pa je sunce udaralo više u Lovru. Mali "renault" kao buba se zavukao među raskošne prigorske vinograde. 
Glavna ulica u Kalmanvaru izgledala je kao blizanka one ulice kojom su se vozili izlazeći iz Zagreba, tako da je Berak gotovo počeo pogledom tra3/4iti poznati prozor. Drvored je završavao na mjestu gdje se ulica malo spuštala i širila u prostrani trg. Kuće su na tome trgu bile 3/4ute, kao da se netko osobito trudio da budu u tonu s jesenskim kestenovim lišćem. Takva je bila i zgrada u kojoj se nalazila lokalna radio-stanica, uredništvo mjesnih novina, još neki komiteti, konferencije i takve stvari. Crne ploče sa zlatnim slovima bljeskale su na suncu. 
Portir ih je uputio na prvi kat, čim je čuo da su iz Zagreba i da tra3/4e druga Vodopiju. Na stubištu je bio zelen tapison i bilo je dosta nekakvog bilja, pa je Lovro kimao glavom i pipkao listove, a zatim pogladio svoje serdarske brčine. O tim se brkovima mnogo pričalo u redakciji; govorilo se da mu više nitko ne bi prepoznao glas kad bi ib obrijao. 
Tajnica je s nekim razgovarala na telefonu, a iz susjedne, nešto veće sobe, u kojoj je bila redakcija, nije se čulo ni tipkanje pisaćih strojeva, ni zvonjava telefona, samo vrlo 3/4ivahan ali nekako prigušen razgovor. 
- Nećeš zaviriti tamo? - upitao je Lovro dok je tajnica još telefonirala. 
- Neka - reče Berak. - Prvo glavni. 
Tajnica je izgledala zabrinuta. Odmah se sjetila njibovih imena, malo se ušeprtljila. 
- Morat ćete malo pričekati - reče. - Imamo tu nekih. Drug Vodopija upravo ima jedan va3/4an razgovor. Izvolite sjesti. 
Lovro odmah sjede, a Berak ode do prozora. Drug Vodopija bio je čovjek od karijere. Počeo je kao nastavnik gimnastike, pa su ga izabrali u komitet, pa je postao sekretar komiteta, pa je prešao u Socijalistički savez, sad je bio šef Informativnog centra, a uskoro će biti još i nešto više. Vani, na trgu, bilo je malo svijeta. Još se sjedilo pred glavnom kavanom, domaćice s cekerima vraćale su se s tr3/4nice. Iza kuće nazirali su se pitomi bre3/4uljci na kojima je u to doba godine najljepše. 
Vrata Vodopijine sobe malo su se odškrinula. Čulo se kako Vodopija iznutra nešto govori nekome tko se, očito, već nalazi na vratima. Ton je bio oštar, potmuo: nije tu bilo vike, samo neko tiho zujanje, kao zujanje 3/4ice koja tek što nije pukla. 
Onda su se vrata otvorila do kraja i iz sobe je izašao zajapuren i mršav mladić. Kad ga je spazio, Lovro je odmah ustao sa stolice na kojoj je do tada sjedio zabavljajući tajnicu. 
- A, tako! - reče. - Ti si ta va3/4na stranka zbog koje mi ovdje dre3/4dimo, a, mali? 
- O, zdravo - reče mladić. 
- Vi poznajete našeg Tomicu? - procvrkuta tajnica. 
Mladić se zvao Tomislav Brodarić i bio je najmlađi novinar u kalmanvarskoj radio-stanici. Motao se i po Zagrebu, mo3/4da u 3/4elji da prijede onamo. Pokazivao je smiješno strahopoštovanje prema zagrebačka novinarima i zato su se često s njim šegačili. 
- (c)to je, pranje glave? - nastavio je Lovro dok su se Brodarić i Berak rukovali. - Bio si zločest? 
Mladić ga čudno pogleda. U njegovhn očima bilo je gnjeva, ali još više uvrijeđenosti, kao u djeteta koje su nepravedno optu3/4ili da je razbilo prozor. Lovro je pretjerao, opet. 
- Oprostite, 3/4urim - reće mladić i izletje iz sobe. 
Novinari se zgledaše, a Lovro sle3/4e ramenima. 
S Vodopijom su brzobili gotovi. On je toga dana bio toliko teorijski raspolo3/4en da su mu i najveće praktične stvari izgledale kao sitnica. Iza toga je morao stajati neki krupan praktični problem - da bi sebi objasnio ono što radi, i da bi se pred sobom opravdao, Vodopija je morao teoretizirati. Teoretizirao je o novinarstvu i o du3/4nostima novinara u odnosu na istinu. 
- Recite i sami - kazao je, izvadivši bocu viskija - kamo bi čovjek dospio kad bi o svemu govorio na radiju? Kamo bi dospio? Sirove činjenice u eter! Ma, nemojte mi reći! A zašto onda postojimo mi? Onda su dovoljni i magnetofoni, nije li tako? 
Njegova soba bila je namještena u arhaićnom birokratskom stilu, tako da je boca viskija u njoj izgledala kao televizor u krapinskoj spilji: ormari, blagajna, stol poput omanje katastarske čestice u tome kraju, zavjese što smrde po duhanu, pirotski ćilim koji je, mo3/4da, nekada ukrašavao kakvu tribinu. Slike, biste i ostalo. 
- Naljutio vas mali, vidim - reče Lovro, lijući u sebe besplatni viski. 
- A kako me neće naljutiti? On misli da je dovoljna dobra namjera. Dobar je on dečko, nije loš, ali ne vidi dalje od nosa. On bi htio sve odmah, i sve direktno. Ne ide to, brate. On misli, ako je nešto istina, da je to odmah i stav za eter. (c)to bi sa mnom bilo da emitiram sve što znam, kamo bih dospio? 
- U zatvor - reče Lovro cinično. 
- Zezate se vi, zezate - zagraja Vodopija - ali, nije ni to isključeno. Lako je vama, tamo u Zagrebu. Ovdje si svakome na oku. 
- Principi su isti - uzdahnuo je Berak, pa je i on ispio viski i podmetnuo čašu da mu je Vodopija ponovo natoči. 
- Ima situacija - nastavljao je Vodopija teoretizirati - u kojima od istine mo3/4e biti više štete nego koristi, shvaćate. Osim toga, i konzultirati se treba, postoje u ovoj općini faktori koji su za te stvari zadu3/4eni, koji ti mogu reći je li nešto za javnost ili nije. Zašto da ja brinem tuđu brigu, neka i oni malo podmetnu. 
- E, to je prava riječ - reče Lovro. 
Kao da je osjetio da je rekao previše, Vodopija se naglo umirio, njegov teorijski 3/4ar naglo je splasnuo. Već je bilo kasno i da ga pitaju o čemu je tu zapravo riječ. Ipak, Berak pokuša: 
- A što je, zbiva se nešto? Dečko je nešto iščačkao, ili što? 
- Ma, ništa - odmahnu Vodopija glavom. - Tu neke naše lokalne gluposti. Nego, recite vi meni, vi poslom, a? Zadatak neki? Nešto iz naše komune? Fino, fino! 
Berak mu na brzinu izlo3/4i zašto su došli: kane načiniti reporta3/4u (nije se usudio reći fičer) o privatnim radio-stanicama i o ljudima koji se time bave. Provest će tu neko vrijeme, navraćat će u lokalni radio. Vodopija je sve to mirno saslušao. 
- Sve ih je manje - samo je rekao. - Nekad je to bila moda. Osim toga, na to se i ne gleda baš povoljno, eto. Ali, vi znate najbolje. Navratite koji put, ja vam stojim na raspolaganju. 
U prednjoj sobi nije više bilo tajnice, pa su malo zastali. Zgledali su se. 
- Išlo je lakše nego što sam se nadao - reče Berak. - Interesira me što je s tim malim, zašto ga je Vodopija ribao. 
- Mene baš i ne zanima - sle3/4e Lovro ramenima. - Taj mali mi se nimalo ne sviđa. Naš Tomica. 
- Zašto? 
- Radikal. Stalno mu je na jeziku radnička klasa, samoupravljanje, udru3/4eni rad, dr3/4-ne daj. Vjeruje sve što piše u novinama. Shvaćaš? 
- Tako - tako - zakima Berak. 
- Ma, kako mo3/4e novinar vjerovati sve što piše u novinama, hej, čovječe bo3/4ji! Taj, ili je lud, ili misli da su drugi ludi. 
U sobi u kojoj je bila redakcija naglo su ušutjeli kad je Lovro gurnuo vrata. Četiri stola bila su raspoređena uz četiri zida, a na sredini se nalazio prazan prostor. Osim police pune papira, ormara s rolo-vratima i vješalice, ničega drugog nije bilo u golemoj sobi. Kroz prozor vidjelo se sivo dvorište, ali se kroz jedan procijep između zgrada nazirao lijep vrt s gredicama punim jesenske salate, i konopac s posteljinom što je lepršala na vjetru. Trojica novinara stajala su oko jednoga stola i razgovarala; okrenuli su se prema vratima i ušutjeli. Jednoga od njih Berak je znao bolje nego druge. Taj se zvao Čabrajec. Sa svina su se pozdravili, a onda je Čabrajec s njima izašao u predsoblje, gdje tajnice i dalje nije bilo. Na brzinu su mu rekli zašto su došli u Kalmanvar. 
- Znam ja neke od tih amatera - rekao je. Jedan od njih je moj susjed, tamo, u selu gdje imam klijet. Ako hoćete, odvest ću vas poslije podne do njega. 
- Tek poslije podne? - razočarano je uzdahnuo Lovro. 
- To bi bilo sjajno - reče Berak. 
Onda se Čabrajec iznenada namrštio, provukao rukom kroz kosu, pa boja3/4ljivo pogledao u dvojicu iz Zagreba. Vidjelo se da mu je teško progovoriti, ali onda se ipak odlučio. 
- Premda, u ovoj situaciji... - reče. - Mo3/4da ni za vas ne bi bilo baš najbolje... 
- U kojoj situaciji? - upade Lovro. 
- (c)to vam je rekao Vodopija? - upita Čabrajec. 
- Uglavnom ništa - uzdahnu Berak. - U svakom slučaju, on nema ništa protiv da to radimo. 
- Nije on odmah skopčao - nasmiješi se Čabrajec kiselo. - On i inače ima malo dau3/4i fitilj. Ali, uvijek shvati, kad-tad. 
Lovro je kuckao noktima po tajničinom stolu. Govorili su tiho, kao zavjerenici. Nešto je tu bilo u zraku, to je svatko mogao osjetiti. 
- To je, valjda, ista ona stvar zbog koje je Vodopija kefao maloga Brodarića? - upita Berak. 
Čabrajec ih je neko vrijeme gledao, kao da se pita ne pretvaraju li se mo3/4da kako ništa ne znaju. Onda je, valjda, zaključio kako zbilja ne znaju ništa, pa je odlučio da progovori. 
- Ovdje kod nas vam je cirkus - rekao je. Imamo jedan fini mali štrajk, znate. 
Lovro je prestao lupkati prstima po stolu i izvalio oči na Čabrajca. Njegova specijalnost bio je promet i turizam, ali je silno volio političke peripetije i tračeve. To je bilo u skladu s njegovim pogledom na svijet, prema kojemu uvijek netko nekome krvavo spušta, samo je pitanje tko kome, zašto i koliko puta. 
- A gdje to? - upita Berak, i sam spustivši glas. 
- U "Kalteksu". Samo, pazite - zastade Čabrajec - to je još prilično tajnovito, sve skupa. Nadam se da vi tu ne namjeravate sad nešto... 
- Čačkati? Hvala, badava ne - reče Lovro. 
- Ni govora - reče Berak. - Pa znaš i sam da u Zagrebu ne bi emitirali prilog a da se prethodno ne konzultiraju s lokalnim faktorima. A što je, ne daju to o štrajku u javnost? 
- Ni pisnuti - sle3/4e Čabrajec ramenima. - Potpuni muk. Rade na tome da to nekako zataškaju, shvaćate, premda... 
- A zašto se bune u tvornici? - upita Berak. 
- Zbog plaće, ne budi naivan - progunda Lovro. 
- Zbog plaće - kimnu Čabrajec ozbiljno. - Znate kako je to u tekstilnoj industriji. Ali, gadno je to što je ovdje skočila skoro cijela tvornica. Gadno su se nabrusili, mogu vam reći. 
- Koliko to već traje? - upita Berak. 
- Danas je drugi dan. 
Malo su pošutjeli: Čabrajec je čekao da ga još nešto pitaju, ako imaju, a Marijan Berak i Lovro gledali su svaki na svoju stranu, sređujući u glavi ono što su čuli. Povremeno su se osvrtali oko sebe, da vide ne dolazi li tkogod. Ali, posvuda je bila tišina, samo se čulo kako Vodopija u svojoj sobi govori nešto u telefon. 
- A onaj mali Brodarić je htio o tome štrajku dati vijest na radiju, je li tako? - upita Berak. 
- Da - kimnu Čabrajec. - On je htio da se to objavi. On misli da bi javnost o tome trebala sama stvoriti svoje mišljenje. Da bi to čak i na štrajkače povoljnije djelovalo, jer u tom bi slučaju bili pred javnošću, a ne samo pred političarima, shvaćate... U tom smislu. 
- A Vodopija, naravno, ne da - nacerio se Lovro zlobno. 
- A što mo3/4e Vodopija? I njega šarafe. Mi baš sad razgovaramo, tu u redakciji... Ne bi bilo dobro za maloga da sad napravi nekakvu glupost. 
Stajali su tako i gledali se u času kad je ušla tajnica i zbunjeno se nasmiješila. Po tome se moglo zaključiti da je čula barem dio njihova razgovora. 
Glavna kavana u gradu došla je u svome povijesnom razvoju do onoga stupnja kad je još vidljiv djelić njezinoga nekadašnjeg sjaja, ali je očito da će za koju godinu i toga nestati. Bili su tu nekakvi glupi rezbareni stolovi s još glupljim tokarenim stolicama, bio je cinčani šank i smrde3/4 gulaša iz kuhinje, bio je tapison i neke nemoguće drvene pregrade između separea. Ali, po zidu je, začudo, još stajala starinska štukatura s glavama široko otvorenih usta, i još je na stropu bila od dima pocrnjela slika grada i okolice izrađena u devetnaestom stoljeću. Suvremeni ukus osvojio je donji dio prostorije i pomalo se širio prema gornjem. 
Brodarića su našli u jednom separeu, a pred njim je stajalo duplo oštro piće. Buljio je preda se i grizao usne. Još je bio sav crven, jer mu je put bila vrlo bijela; nije bilo jasno dolazi li rumenilo od gnjeva, sramote ili od pića. Ne pitajući ništa, sjeli su do njega. 
- Hajde, hajde, malac - reče Lovro. - što prije shvatiš neke stvari, to bolje. 
- Kakve stvari? - di3/4e Brodarić oči prema njemu. 
- Pa tako, razne - reče Lovro, dok je Berak mahao konobaru. - Na primjer, da se ne mo3/4e baš sve emitirati što kome padne na pamet. 
Mladić se zabulji u Lovru; bilo je jasno da je odmah shvatio kako su se oni uspjeli informirati što je bio uzrok njegovu sukobu s Vodopijom. Reče: 
- Ne radi se tu o emitiranju. Radi se o principima. 
- O kakvom princpu? - di3/4e Lovro svoje kosmate obrve. 
- Ne o principu, nego o principima - lupi šakom mladić blago po stolu. - O principima na kojima počiva ovo društvo. 
- Opa, bato - reče Lovro, pa pogleda u Beraka, kao da od njega tra3/4i dopuštenje da bude malo okrutan. - O principima. I tako dalje. A što ako ja tebi ka3/4em da radio nema mnogo veze s tim principma? 
- Kako nema? - mladić je bio spreman da juriša na barikade za svoje uvjerenje, i bilo ga je tu3/4no gledati. 
- Pa tako - uzdahnu Lovro. - Radio postoji zato da pravi nekakvu buku, i zato da ljudi koji su tamo namješteni, kao ti i ja, dobiju plaću. Druge svrhe nema. 
Brodarić se toliko razgnjevio da više nije mogao ništa reći. Zato je samo nagnuo iz čaše i popio ostatak pića. Bio je posljednji trenutak da Berak intervenira. 
- Reci mi - upita ga - u čemu je zapravo stvar? šta to ti imaš, a što oni neće da emitiraju? 
- Imam ja svašta -ra3/4estio se mdadić. - Nemaju oni pojma što ja sve imam. Ali, stvar je u tome da oni neće da daju čak ni vijest. Shvaćate, ne daju ni da se zabilje3/4i da je tamo štrajk, čak ni toliko. 
- A zašto bi zabilje3/4ili? - upita ga Lovro, praveći se naivan na vrlo naglašen način. 
- Pa zato, čovječe - pjenio se mladić- što svi to znaju, što je pola radnika u udra3/4enom radu ove općine zaposleno u Kalteksu. Svaki od njih ima obitelj, i svaki je o tome govorio kod kuće! Cijeli grad tozna, a sredstva informiranja o tome šute! šuti se i na sastancima, svuda. Shvaćate li kakva je to politička šteta, i kakvo sijanje nepovjerenja u samoupravne mehanizme? 
Lovro je gledao u Brodarića s mješavinom sa3/4aljenja i odvratnosti. Postojala je opasnost da se opet javi. Berak preuze riječ. 
- A ti imaš nešto više od te vijesti? 
- Imam - lupi Brodarić šakom po torbi kraj sebe. - Imam tu. Sve tu imam. Trake. Snimio sam na licu mjesta. S radnicima sam snimio! 
Dvojica novinara iz Zagreba zgledaše se letimično. Bila je to zanimljiva priča i svašta je još tu moglo ispasti. Mo3/4da čak i nešto interesantnije od privatnih radio-stanica. 
- I što ćeš s tim? - upita Berak oprezno. 
- Naći ću načina da to emitiran - reče mladić s patetičnim uvjerenjem, s velikom gestom, kao u amaterskoj kazališnoj predstavi. Ipak, bilo je u tome neke tvrdoglavosti u kojoj se naslućivala silna energija. 
- Kako ćeš emitirati kad ti ne daju? - nacerio se Lovro cinično. 
- Ako ne ide drugačije - sad se i Brodarić nasmiješi pomalo ukočenim osmijehom - ako ne ide drugačije, onda preko privatne stanice. 
DVA
Prije nego što će krenuti na ručak, otišli su do auta da provjere je li sve u redu: oba magnetofona ostavili su na stra3/4njem sjedalu, pa je postojala mogućnost da nekome zapnu za oko. Oko podne, centar gradića bio je gotovo sasvim opustio; dućani su se zatvorili, bile su otvorene samo još slastičarnice, sve u bijelim pločicama poput kupaonica. (r)ute upravne zgrade nekadašnje varmeđe okru3/4ivale su trg. Kesteni su šuškali svojim crvenkastim lišćem; po cesti je bilo konjske balege; prošao je kamionet natovaren bačvama: berba je bila blizu. 
Brodarić ih je otpratio do auta: morao se vratiti u redakciju da pripremi nekakav prilog iz kulture za to poslijepodne. Malo se smirio, bio je mrk i zabrinut, ali i dalje rumen kao beba. Lovro više nije ni krio da mu mladić ide na 3/4ivce. 
Odmah do njihova auta bila su parkirana dva crna mercedesa. Vozaci su sjedili unutra, čitali novine i slušali radio. Registracije su bile zagrebačke. 
- A, evo i njih - reče Lovro sa smiješkom. 
- Od Partije i od Sindikata - zakima mladić. Nije se to više moglo kriti. 
- Da, da - potvrdi Lovro, koji se dobro razumijevao u kadrovske kri3/4aljke. - Stručnjaci za gašenje po3/4ara. 
- Ja u tome vidim svoju šansu - reče Brodarić, nakašljavši se. 
- U čemu? - upita Berak. 
- U tome što su oni došli. Siguran sam da će oni biti za to da se stvar objavi. Treba im samo predočiti situaciju. Tada će se vidjeti da sam ja u pravu. 
Lovro duboko uzdahne i zakoluta očima, a onda progunda nešto nerazumljivo, pa pogleda u Beraka molećivo, u smislu: "Učini ti nešto, ja sam tu nemoćan". Berak reče: 
- Osim ako ih ovi vaši ne obrade. 
- Nadam se da su oni iskusni - reče Brodarić uvjereno. - Treba samo da stvar stigne do pravih ljudi. Jer, ipak su pravi ljudi oni koji odlučuju, znate i sami. 
Da se više ne bi pleo u razgovor koji ga je nervirao, Lovro uze iz Berakove ruke ključ kola i otključa auto, a onda svoju vjetrovku prebaci preko magnetofona, tako da se ne vide. Ipak, Brodarić je opazio što on radi. 
- A, imate i "nagru"? - reče. - Čekajte, da vam poka3/4em što imam. 
Otvorio je smiješnu plastičnu aktovku koju je nosio u ruci, i izvadio kutiju s magnetofonskom trakom. Uvje3/4banim pokretima stavio je traku na magnetofon i uključio aparat tako da radi na baterije. Začula se najprije škripa i graja, a onda je jedan glas progovorio: 
- (r)elimo naglasiti da mi nismo ni protiv socijalizma ni protiv samoupravljanja - govorio je taj glas. - Mi ne štrajkamo protiv sebe, nego protiv onih koji umjesto nas odlučuju i koji su ovu tvornicu doveli u ovakvo stanje. A sad tvrde kako nema novaca za osobne dohotke! Ako je bilo novaca za stadion NK "Jedinstvo", gdje je naš direktor predsjednik, ako je bilo za kupnju onih strojeva iz Nizozemske, koji još i danas ne rade jer nema sirovine, ako je bilo za kupnju kompjutora koji ničemu ne slu3/4i, onda mora biti novaca i za naš rad. Neka nacrtaju novce, neka uzajme, ukradu, neka rade što znaju! Ovako se više ne mo3/4e! 
Počeli su zastajkivati rijetki prolaznici, šoferi u "mercedesima" naćulili su uši,pa Berak pru3/4i ruku i isključi magnetofon, a onda pusti da se traka premotava. 
- Znaju li na radio-stanici da si to snimio? upita on Brodarića. 
- Nemaju pojma. 
- Bolje za tebe - kimnu Lovro. 
Brodarić malo zastade dok je stavljao traku u torbu. Onda se odjednom okrene Beraku. Gledao je u njihova lica kao da ga je ozarila iznenadna ideja, pa reče: 
- A da ih dam vama? Hoćete? U Zagrebu bi to sigurno... Imali biste dobar materijal. 
- Sveti (r)ivko! - zakoluta Lovro očima. 
- Bolje ne - reče Berak blago ali odlučno. - To je tvoje. Mi smo ovdje zbog nekih drugih stvari. 
Ručak se otegao,tako da su tek oko četiri bili pri kavi, kad je stigao Čabrajec. Ručali su u restoranu "Pirovac", u jednoj od malih i strmih ulica popločenih kaldrmom, nedaleko od glavnog trga. Krčmu je dr3/4ao nekakav fanatični Dalmatinac, koji je nalazio načina da nabavi svje3/4e morske ribe. Potrajalo je poprilično dok su im ribu spremili, ali vrijedilo je čekati. Lovri se raspolo3/4enje popravilo od nekoliko vinjaka, a Beraku od dobroga jela. Međutim, Čabrajec se pobrinuo da ne ostanu predugo u tome bla3/4enom stanju. 
Čujte, meni je neugodno - rekao je čim je sjeo. - Ispalo je tako da su uveli de3/4urstvo u redakciji, Vodopija je to izmislio, a nije isključeno ni da su mu oni iz Zagreba to sugerirali. Moramo sjediti tamo dan i noć, sve po dvojica. Mene je zakačilo baš danas popodne. Evo, i sad sam pobjegao. Kad bi vama odgovaralo da vas odvedem do onog mog amatera? 
- A da nam daš njegovu adresu? - upita Berak. 
- Bolje ne - pognu Čabrajec glavu. - To su vam ljudi seljaci, nepovjerljivi, znate kako je. A i teško biste ga našli. Bolje je da ja budem s vama. 
Neko vrijeme su šutjeli. Čabrajec je dotle istrusio dupli vinjak i zatra3/4io još jedan. Prostorija je bila mala, u njoj su bila samo četiri stola, i nije bilo nikoga drugog osim njih. Kroz prozor se vidjelo kako blago jesensko sunce obasjava jabuku u vrtu, prepunu plodova, tako crvenih da čovjek naprosto nije mogao vjerovati da su pravi. 
- Dobro, a kada ti dečki uopće emitiraju? upita Lovro. - Da malo poslušamo, za informaciju. 
Po podne i navečer - reče Čabrajec. - Po podne su obično 3/4elje slušalaca. Nego, ja moram ići. - Ispio je vinjak do kraja. 
- Reci još nešto - zaustavi ga Berak. (c)to su rekli oni iz Zagreba o emitiranju vijesti o štrajku? 
- Ni čuti - napravi Čabrajec grimasu. - Bojim se da Tomica nešto... - Slegao je ramenima i zatim otišao. 
Mora biti da se na samim vratima susreo s Brodarićem. Mladić je ušao u prostoriju još crveniji nego inače, noseći u ruci vinjak koji je kupio još na šanku. Sjeo je i istrusio ga još prije nego što je išta rekao. Pogled mu je lutao po zelenim tapetama i po slikama koje su prikazivale prizore s mora, valjda iz Pirovca. 
- Onda? - upita ga Berak. Lovro je demonstrativno otvorio novine i zario u njih glavu. - Predlo3/4io si im da objave, a oni ni da čuju? 
- Nisam. Ja sam šutio. Sazvali su čak i partijski sastanak, na brzinu. Govorili su nam o zadacima novinara u ovakvoj situaciji, shvaćate... Ispada da je glavna zadaća novinara u ovakvoj situaciji da šute, a ne da govore. 
- I to mi je neka novost - zabrunda Lovro iza novina. 
- A Vodopija ih je pitao - nastavljao je Brodarić, koga je vinjak već dobrano uhvatio - doduše boja3/4ljivo, i sve... Ali pitao je to o emitiranju. Nisu htjeli ni čuti. 
A što mo3/4eš - reče Berak pomirljivo. 
- Vodopija je onda odr3/4ao govoranciju nastavi mladić i sve je u nekakvim aluzijama na mene nešto kao ciljao. 
Naglo je zašutio. Izvana se čulo glasanje grlice s one jabuke na suncu. Od šanka je dopirala nekakva prastara pjesma s radija, mo3/4da i s koje lokalne radio-stanice. 
- I što ćeš sad? - upita ga Berak. 
- Ja sam komunist i znam što mi je du3/4nost ispravi se mladić s komično ozbiljnim izrazom na licu. - Ako je njima popustila pa3/4nja, ako se oni nisu snašli u ovoj situaciji, ja jesam. Emitirat ću. 
- Najmit ćeš dobošara? - začu se iza novina. 
- Ne treba meni dobošar - reče Brodarić trijumfalno. - Preko radija ću ja emitirati. - Oči su mu se krijesile, valjda i od pića. - Moj ujak ima radio-stanicu. 
Lovro spusti novine, pa se on i Berak pogledaše dugo i zamišljeno. 
Zaustavili su se pred jednom kućom u drvoredu, pa je Brodarić izašao. Kuća je imala mali vrt, u vrtu su bile kugle od sjajnog stakla, a među jesenskim cvijećem stajali su obojeni glineni patuljci. Brodarić je pred vanjskim vratima zazvi3/4dukao neki komplicirani signal, i na prozoru se pojavila jedna mlada 3/4enska glava. 
- Ovdje se momci i cure još dozivaju zvi3/4danjem - reče Lovro pomalo sjetno. 
Brodarić je otišao do prozora i nešto rekao djevojci, a ona je brzo izašla i pošla s njim prema automobilu. Imala je na sebi traperice, hodala je meko i graciozno, nije trebalo mnogo iskustva pa da se zaključi kako je to najljepša cura u gradiću. 
- Situacija se popravlja - promrmlja Lovro gledajući je kako prilazi. 
- Ovo je Dubravka - reče Tomislav Brodarić ponosno, i novinari se rukovaše s njom. 
Mladić i djevojka sjeli su na stra3/4nje sjedalo, odmaknuvši magnetofone. Djevojka je, očito, znala za Beraka i Lovru. Govorila je malo koketno, a Lovro se očito spremao da joj se počne udvarati. Nekoliko puta je pogledao čas nju, čas Brodarića, kao da se pita što takva 3/4enska radi s takvim šmokljanom. I Berak je stekao dojam kako djevojka i sama zna da je zaslu3/4ila nešto bolje. 
- Samo ravno - reče Brodarić Beraku. - Ne mo3/4eš pogriješiti. 
Izašli su iz gradića i vozili se između bre3/4uljaka. Zapravo, na posljednje kuće gradića nadovezivale su se prve kuće najbli3/4eg sela, samo što je selo bilo raštrkano. Ipak, trebalo je paziti na jata gusaka i na babe što u najgorem trenutku pretrčavaju preko ceste. 
- Kako često emitira tvoj ujak? - upita Berak. 
- Ne emitira više. Prestao je čim su počeli govoriti kako to nije zgodno. 
- A što je emitirao? - zanimalo je Lovru. - Muziku? 
- Govorne emisije. Feljtonske. Povijesne feljtone. On vam je bio jedan od glavnih boraca u ovom kraju, pa je uglavnom o tome bila riječ. Skupljao je dokumente, pa onda svoja zapamćenja, išao okolo s magnetofonom i intervjuirao one koji su još 3/4ivi. Pravio je i reporta3/4e s mjesta gdje su bile bitke... I tako. 
I tra3/4ili su od njega da prestane? 
- Ne - odmahnu Brodarić. - Nisu tra3/4ili direktno od njega, nego... Onako, tvrdili su kako to baš nije zgodno, te privatne stanice. Da se tu uvlače razni elementi, i tako... Shvaćate, ima tu ljudi koji se u ratu baš nisu istakli, a danas drmaju, pa se iz ujakovih emisija vidjelo da ima i zaslu3/4nijih od njih... On je čak počeo misliti da i druge amatere gnjave zbog njega. 
- I prestao? 
- Prestao. Ali, ove druge sad nekako trpe. 
Lovro se vrpoljio na suvozačkom sjedalu, povremeno se osvrtao i gledao djevojku, pitao je za informaciju o nekoj kući ili vinogradu pokraj kojega su prolazili. Ona mu je odgovarala smijući se, jer je odmah shvatila da on pita tek toliko, radi razgovora. 
- Dobro, i kako ti to sed misliš izvesti? - upita Berak. 
- Pa ništa, pustit ću emisiju. Netko če već čuti. 
- Prepoznat će ti glas ubaci se odmah Lovro. 
- Neće. Neću ja ni govoriti. Zato i vodim Dubravku. 
Lovro otegnuto zazvi3/4di. Kimao je glavom i mrsio nešto u svoje goleme brkove. Lice mu se malo smrklo. Onda Berak reče: 
- Komentar ili snimka s lica mjesta? 
- Snimka i komentar. 
- Dobro, ali ako si snimio, onda radnici znaju da si to bio ti. A među njima svakako ima nekoga tko će te otkucati - reče Lovro, koji više nije bio tako bezbri3/4an kao prije. 
- Neće odmahnu Brodarić glavom. Ja sam njima podmetnuo mikrofon, priključio sam se na razglas. Pojma oni nemaju. Nisam čak ni bio tamo. 
Lovro zazvi3/4di. Na Brodarićev znak, Berak zaustavi kola ispred jedne kuće. Mladić i djevojka odmah izađoše. Onda se Brodarić vrati, pa se nagne prema prozorčiću automobila i reče: 
- Nemojte ujaku ništa spominjati. Emitirat ću kad on ode. 
Sjedili su u kuhinji i pili rakiju. Ujak se zvao Franjo i nosio je na ruci velik pečatnjak s monogramom. Kuhinja je bila namještena onako kako su se kuhinje namještale na početku pedesetih godina: zastakljeni kredenc industrijske izrade, sa zelenim površinama, lavor na stolici kod vrata, stol sa četiri hoklice, nad 3/4aruljom tanjur od porculana. Po sigurnosti s kojom se Dubravka kretala kroz kuću, moglo se zaključiti da ujak povremeno prepušta svoju nastambu nećaku i njegovoj djevojci kad osjete potrebu da budu sami. 
- Da, da - reče ujak Franjo, koji se mnogo trudio da Zagrepčanima poka3/4e kako ni on ni ostali u tom kraju nisu mačji kašalj. - Ja sam digao ruke od svega toga. Povremeno još koristim stanicu kao telefon. 
- Kako kao telefon? - raspitivao se Lovro. 
- Pa tako, imamo mi jednu frekvenciju koja nam slu3/4i za takve stvari - nasmiješi se ujak. - S brijega na brijeg. Kad stigne umjetno gnojivo u zadrugu, onda jedan drugoga informiramo. Dogovaramo se kad ćemo u lov. Kad ima nešto opasno, jedan drugoga upozorimo. I tako. Imamo mi svoje znakove. 
Lovro se veselo nasmija. Njemu se sve to svidalo, kao što mu se svidala i ujakova kuhinja. U njoj je bilo, po policama na zidovima, nekih stvari koje se više nigdje ne mogu vidjeti: nekih kutija za čaj i kavu, nekog kuhinjskog pribora, starih razglednica na staklu kredenca, a bila je tu i smiješna šara na zidu, izrađena valjkom. Nad ugašenim štednjakom stajala je papirnata kuharica s motivima iz obnove i izgradnje: vršalica vrše 3/4ito, mišićavi seljaci i rumene seljanke skupljaju ga, a daleko u pozadini vide se tvornički dimnjaci kako rigaju plavi dim. Taj komad papira morao je biti star više od trideset godina; čovjek je imao dojam da se vratio u vlastito djetinjstvo. 
Dok su oni razgovarali, Tomislav Broduvić stavio je na otoman, koji je također bio u kuhinji, veliki magnetofon i puštao na njemu jednu po jednu traku, praveći izbor materijala za emisiju. Tako se u njihov razgovor počeše miješati riječi što su ih još jučer izgovorili neki od štrajkača. 
- Ja mislim - kazao je jedan - da je ovo prilika da se i neke druge stvari izvedu načistac, shvaćate. Čast svakome, ali... Da ne govorimo koliko ima rođaka u našim zajedničkim slu3/4bama. A ima tu i va3/4nijih stvari. Pogledajte samo spolni, dobni i nacionalni sastav naših samoupravnih organa... 
Govornika je prekrio 3/4agor s vrpce. Na licu ujaka Franje pojavio se osmijeh nalik na smiješak starog sladostrasnika kojemu su pod nos gurnuli pornografske slike, koje mu se, doduše, sviđaju, ali koje je već vidio. 
- (c)to ti je to? - upita on nećaka. 
- Ma, tako nešto - zbuni se Brodarić, koji je mislio da nitko ne sluša magnetofon. Onda doda: Spremam nekakav prilog, znaš, iz Zagreba, to su mi rekli u jednom poduzeću tamo. 
Ujak ustade, pa je neko vrijeme gledao u magnetofon i kimao glavom. Onda potapša nećaka po ramenu - u tom pokretu bilo je i ljubavi i ponosa. Novinari su znali da ujak nema djece, a da Tomislav Brodarić nema oca. Onda ujak reče: 
- E, dobro, djeco, zabavljajte se vi kako znate. Rakija vam je tu, kuću poslije zaključajte... Ja sam za danas dogovorio kuglanje. 
Tako su se oprostili s njim. Lovro i Berak otpratili su ga do vrtne ograde. Dok su izlazili, s magnetofona se čuo glas neke 3/4ene: 
- Ja mislim - govorila je ona - da je osnovni problem problem odgovornosti. I to ne samo tu kod nas, nego i šire. Uvijek ispada da jedni isti odlučuju, a da smo onda svi krivi kad ispadne naopako. 
Vrt je bio lijepo uređen. U njegovu dnu rasla je prilićno visoka lipa. U prvom sutonu, dvojica novinara nazreše u njezinoj krošnji okruglu 3/4ičanu antenu. Nije bilo jasno da li ju je ujak Franjo namjerno zavukao među lišće, ili je ondje bila toliko dugo dok grane nisu narasle. Stajali su sami dok se ujak polako udaljavao. Onda Lovro upita: 
- Dobro, majstore, jesi li ti svjestan u što se mi upuštamo? 
Berak sle3/4e ramenima. 
- Kad ćeš početi emisiju? - upita Berak dok su stajali u vrtu i gledali kako se iz doline uz obronke penje zelenkast sumrak, kao da iz gro3/4đa već teče sok i preplavljuje sve na što naiđe. 
- U osam - reče Brodarić. - Imamo sreću, danas je na televiziji slab program, neka vanjska politika. A na drugom programu prijenos iz kazališta. Večeras će mnogi upaliti radio. 
Lovro je pušio cigaretu koja je, kad god bi u mraku povukao dim, osvjetljavala njegove brčine, pa su tada ličile na novogodišnji bor u koji je netko stavio crvenu svjetiljčicu. Kašljao je; zatim upita: 
- Čuj, a da ti mo3/4da ipak malo pričekaš? Mislim, nikad ne znaš, mo3/4da se oni tamo predomisle... Ako se štrajk nastavi, morat će s time u javnost, a u tom si slučaju sam sebe... 
- Nema čekanja - zavrtje Tomislav Brodarić glavom. Još je prvoga dana trebalo objaviti. Ljudi ovoga kraja treba da znaju istinu; već je i znaju, ali treba da znaju da tu ima nekoga tko je na liniji Partije i svih onih zacrtanih načela u koja se kunemo. 
- Ma čekaj... - zausti Lovro, ali Brodarić se više nije zaustavljao. 
- A kad ja počnem, onda će i oni morati objaviti, shvaćate? To ja 3/4elim postići! Sredstva javnog informiranja moraju spasiti obraz! Znam ja što radim, razmišljao sam ja o tome! 
- Da - uzdahnu Lovro rezignirano. - Vidim ja da si ti lukav kit. 
Ušli su u radionicu. U njoj je bila stolarska klupa puna strugotina, bilo je polica s alatom, alat je visio i sa zidova, po podu su bile razasute limenke s tutkalom i kutije pune čavala i kojekakvih drangulija. U dnu se nalazila velika, politirana komoda koja je vjerojatno nekada stajala u nekom otmjenom salonu. Brodarić joj pride i otključa je. Zatra3/4i da zatvore vrata i upale svjetlo. Berak ode do vrata i okrenu prekidač. Iz kuće je dopirao miris jela, to je Dubravka nešto pripremala, na brzinu. 
U komodi je bila radio-stanica. Bila je dobro očuvana. Brodarić skide s nje navlaku od gumiranog platna, pa otvori poklopac. Okrene nekoliko prekidača i na stanici zasvijetliše signalne 3/4aruljice. Na ampermetrima zaigraše kazaljke. 
- Dobra stvar reče Tomislav Brodarić. - Nije više moderna, ali mo3/4e poslu3/4iti. 
Obavi sve potrebne pokuse; pokaza se da je stanica u redu. Njih su dvojica dotle stajali i zamišljeno ga promatrali, nije im išlo u glavu da mo3/4da prisustvuju nečemu što će imati dalekose3/4ne posljedice, mo3/4da i po njih. Brodarić je več prije bio prenio u radionicu magnetofon, pa ga je sad instalirao pokraj radio-stanice. Stavio je traku i uštartao je na pravo mjesto. Oči su mu sjale, ali je radio mirno i odlučno, kao čovjek koga više ne muče dileme. 
- Eto, tako - reče. 
Zatvorio je komodu, pa su izašli iz radionice. Dvojica novinara išla su naprijed, pazeći da ne gaze po njegovaninm gredicama. Lovro je bio nemiran, češkao se iza uha i osvrtao se za sobom. Malo su ođmakli dok je Brodaić zatvarao vrata radionice. Nije ih mogao čuti. 
- (c)to ti misliš - upita Lovro tiho - kako je on to njima mogao podmetnuti mikrofon? 
- Valjda je spretan - reče Berak. 
- Hm, hm - reče Lovro. - Tu se sav raspada od revolucionarnosti, a gledaj ga, na sve unaprijed misli. I na sastanku šuti ko kurva. 
- Ne znam sle3/4e Berak ramenima. 
- I što ćemo mi u svemu tome? 
Berak zastade i nazmija se. Uvijek je Lovro bio taj koji je druge peckao, pa je bilo slatko zadirkivati ga kad bi sam bio uplašen ili bar zabrinut. Berak reče: 
- Jesi li zaboravio zašto smo ovdje? Snimat ćemo. 
- (c)to ćemo snimati? 
- Kako čovjek emitira svoj program. I to je amaterska radio-stanica, zar ne? 
TRI
U pet do osam sve je već bilo spremno: pojeli su kajganu što ju je Dubravka pripremila, popušili cigaretu, popili malo ujakova kiseliša koji nije bio ni sluga njegovoj rakiji, a zatim su prešli u radionicu i priredili sve što je potrebno za emisiju. Brodarič je udesio kalibraciju, provjerio sve još jedanput i instalirao mikrofon, a zatim dao znak Dubravki da priđe bli3/4e. Djevojka je imala tremu, pa ju je on pogladio po mišici. Iza njihovih leđa čučao je Lovro i priređivao svoju "nagru" i mikrofon, da snimi sve ono što će se događati. Berak je sjedio na stolarskoj klupi, u piljevini, i promatrao sve to. Lovri je iz brčina visila upaljena cigareta, a oko glave mu je lebdio dim. Dubravka se okrene njemu i upita: 
- Dobro, a zašto vi to sad snimate? 
- To ide uz naš projekt - reče Berak s klupe. Ono što smo vam pričali. Snimamo amaterske radio-stanice, o tome pravimo reporta3/4u. Ja sam siguran da je ovo najzanimljivija stanica u ovom kraju. 
- Pazi samo da ti ne postane previše zanimljiva - progunđa Lovro prčkajući po magnetofonu. 
Na Brodarićevu kvarcnom satu bila je minuta do osam. Dubravka je već čučala ispred mikrofona, dr3/4eći u ruci papirić na kojemu je bio ispisan tekst. Brodarić joj je dr3/4ao ruku na ramenu. Izgledali su kao zavjerenici u filmovima. 
- Sad tišina! - reče Brodarić. 
Pomakao je jednu polu3/4icu i malo pričekao. Prigušeno su disali u mirisu piljevine i tutkala, pod škiljavom 3/4aruljom. Brodarić dade znak djevojci da još malo pričeka, pa uključi magnetofon. Odande se začu signal: bio je to instrumentalni dio neke popularne pjesme iz toga kraja. Kad signal utihnu, Brodarić dade znak djevojci. 
- Ovdje Radio Sava - reče djevojka ponešto nesigurnim glasom. - Točno je dvadeset sati. Dajemo vijesti. - Na trenutak je zastala, a onda nastavila: - Najva3/4niji događaj u našoj općini svakako je obustava rada u tekstilnoj industriji "Kalteks". Kao što je poznato, radnici ovoga kolektiva obustavili su jučer rad u znak protesta zbog zakašnjenja u isplati osobnih dohodaka. Problemi toga kolektiva, međutim, počinju mnogo prije. Većina strojeva nabavljena je iz uvoza, za kupnju rezervnih dijelova potrebne su devize, a njih tvornica, pa ni naša općina, trenutno nemaju. Nemaju ih zato što tvornica nije uspjela udovoljiti svojim izvoznim obavezama. Prema ugovoru sklopljenom prošle godine, naime, "Kalteks" je u SR Njemačku trebao izvesti velik kontingent robe iz svoje proizvodnje. Nijemci su, međutim, odbili da tu robu prihvate i plate, jer je bila nekvalitetna, a roba je bila nekvalitetna zato što su strojevi bez rezervnih dijelova radili loše. Kako smo saznali na licu mjesta, radnici tra3/4e da se utvrdi odgovornost struktura koje su inzistirale na nabavci upravo takvih strojeva i na preuzimanju obaveza za koje se već unaprijed znalo da se neće moći izvršiti. 
Djevojka je zašutjela. Brodarić pritisne dugme na magnetofonu i tada krene snimka iz tvornice. Za to vrijeme, njih četvoro su u radionici sjedili i gledali se. Lovro je, sjedeći na podu, buljio u vršak svoje cigarete. Djevojka je jedva disala. Onda, kad je snimka stala, ona se opet javi: 
- Nema sumnje - reče - da je obustava rada ozbiljna stvar, i u političkom i u ekonomskom pogledu. Bilo bi dobro kad bismo je iskoristili kao priliku da raskinemo s nekim našim navikama. Da ne bude pokušaja, kao prilikom posljednje obustave, prije nekoliko godina, da se revolt radnika u tvornici objasni kao djelatnost neodgovorne grupice bukača. A pogotovo bi trebalo iskorištiti ovu prigodu da se o svemu javno i otvoreno progovori. Ovo drugo mo3/4da je i va3/4nije. 
Brodarić potapše djevojku po ramenu. Ona malo zastade, a onda progovori ponovo: 
- Bile su to vijesti. Radio Sava javit će se opet sutra. Do slušanja. 
Brodarić pokrene magnetofon, začu se signal, a potom on odmah ugasi uređaj. Djevojka je ustala i njih dvoje se poljubiše. Lovro je potezao iz boce koju je sa sobom donio iz kuhinje. Berak se zamišljeno smješkao. Onda Brodarić reče: 
- Ne znam kako vi to zovete u Zagrebu, ali mi za ovako nešto ka3/4emo kajla. 
Dok su mladić i djevojka spremali radio-stanicu i pospremali po radionici, dvojica novinara odoše do auta da spreme svoj magnetofon. Na cesti je bio mrak i samo su im cigarete osvjetljavale lica. Izdaleka je dopirao lave3/4, bili su duboko u provinciji. Lovro je neprestano nešto gunđao u brkove. 
- Hajde, reci - potaknuo ga je Berak. 
- Meni tu nešto smrdi - reče Lovro. - Najviše od svega na svijetu mrzim ispasti ovca, a ne pokušati ništa da to izbjegnem. Tebi tu nije ništa čudno? 
- Ne znam. Sve je vrlo čudno, pa zato mo3/4da ništa nije čudno. 
- Ne filozofiraj, ako ti je 3/4ivot mio. Ja razumijem zašto Brodarić Tomislav, zvan naš Tomica, radi sve ovo. On je manijak. On će završiti u zatvoru i još će vjerovati da je to nesporazum, da oni kojima on vjeruje ne znaju pravo stanje stvari. Ali, za3/4to ova mačka to radi? Pa, to je ipak opasno, hej, čovječe! što bi bilo da se stari ujak vratio, što misliš? 
- Mala je mo3/4da bedasta - reče Berak. - Mo3/4da i ne zna koje su konzekvencije. A da se stari vratio... Pa, ne znam. 
Lovro je duboko uzdahnuo. Smjestio je magnetofon na stra3/4nje sjedalo i zašuškao ga kao dijete: Lovro je pokazivao nevjerojatnu ljubav, za tekniku, i to sve veću kako je stario i gubio vjeru u ljude. 
- Čudno, čudno - reče. - A najviše od svega se čudim nama. Zapravo, tebi se i ne čudim, ti si isto neki manijak, kao i onaj Tomica, samo na drugi način. Nego se čudim sebi. (c)to ja tu radim? 
- Mora biti da postoji neki razlog - reće Berak filozofski. 
U kuhinji su već upalili radio. Brodarić je sjedio kraj njega i polako vrtio skalu srednjeg vala. Radio je bio starinski, sa zelenim magičnim okom i okruglom skalom u obliku sata. Činilo se da je eter nevjerojatno napučen, jer su se stanice smjenjivale na svakom milimetru skale, kao na kratkom valu. 
- (c)to je to? - upita Lovro. 
- To su naši, lokalni - reče djevojka, ne bez ponosa. 
- Slušajte, sLušajte - reče Brodarić. 
Sjeli su za stol i prihvatili čaše. Nad njima je bila svjetiljka s tanjurom, kutovi sobe bili su u polumraku i radio je bio u centru pa3/4nje. Bilo je to kao prije tridesetak godina, kad su se ljudi iz susjedstva okupljali oko radija da slušaju Vedro veče. 
Brodarić je polako vrtio skalu. Najviše je bilo glazbe, ali se ponegdje čulo i govor. Govor je bio nepravilan, glasovi hrapavi, jasno se razaznavao lokalni dijalekt, i pored naprezanja da se govori knji3/4evno. Najviše je bilo 3/4elje i pozdrava: netko je nekome čestitao kupnju novog traktora, drugi je nekoga ispraćao u vojsku, treći nekome naprosto 3/4elio laku noć. Najviše vremena u tim čestitkama odlazilo je na potpise, jer bi se izredale cijele obitelji. Muzika je ponajviše bila narodna, ali bilo je i šlagera, i to onih koje je već i vrag zaboravio. Naišli su i na jednu rock-emisiju, gdje je disk-d3/4okej zavijao i prenemagao se, nastojao biti neposredan i nalikovati na Radio Luxemburg, sve je to izgledalo kao namjerna karikatura, a nije bilo. Kao da se, u igri pokvarenih telefona, sve nekako iskrivi dok stigne do tih bre3/4uljaka. 
Djevojka je povremeno okretala glava i provjeravala na licima Zagrepčana učinak onoga što se čulo. Njezino lice odavalo je čudnu mješavinu ponosa i stida, kao da ni sama ne zna za što da se opredijeli. Brodarič je igrao vodiča: 
- Ovo je Ferenčak, gore, s Kokotovog brega reće. -On emitira najviše. - Pomakne skalu. - Ovo je Laci iz Stričeve utrine. On pušta samo narodnjake. - Još malo dalje na skali: - Ovro je Po3/4gaj, on ima nekoliko radio-drama. 
Vrtio je tako dalje, skala je bila puna kao šipak. 
- Pa dobro, koliko to njih ima? - upita ga Lovro. 
- Tko zna - sle3/4e mladić ramenima. - To je cijeli kraj, u radijusu od sto kilometara. 
- I koliko emitiraju? 
- Po nekoliko sati dnevno. Neki i po noći. 
Kad su sjedali u auto, Lovro je, uz pomoć različitih manevara i dijaloških smicalica, uspio urediti stvar tako da su on i djevojka sjeli otraga, a Brodarić se smjestio kraj Beraka. Njih dvoje su se odmah dali u nekakav tihi razgovor: po sadr3/4aju se vidjelo da je to nešto banalno, ali je već i spuštanje glasa značilo nekakvu intimnost. Berak upita: 
- Kamo hoćete da vas odvezemo? 
- Ja ću otpratiti Dubravku kuči - reče Brodarić. - Reći ću ti gdje da staneš, ako nisi zapamtio kuću. Poslije se mo3/4emo naći u gradu, premda... 
- Premda? 
- Ma, ne znam. Mo3/4da nije dobro da se suviše pokazujemo zajedno. 
- Da se ti pokazuješ s nama, ili da se mi pokazujemo s tobom? - upita ga Lovro sa stra3/4njeg sjedala, a zatim, ne dočekavši odgovor, nastavi ćućoriti s djevojkom. 
- I jedno i drugo - reče Tomislav Brodarić zamišljeno. - Siguran sam da su bar neki čuli emisiju. Ja ću prvi biti sumnjiv. A s druge strane, nije dobro ni da se ja pokazujem s vama. Jer, vi pravite reporta3/4u o privatnim radio-stanicama, a njima će sad jedna takva stanicu biti problem. Ako i ne pomisle odmah na mene, pomislit će kad vide vaz i mene skupa. 
Bilo je to vrlo logično, mo3/4da čak i odviše, s obzirom na okolnosti. Doista, i Lovro je to opazio, pa se zato javi sa stra3/4njeg sjedala: 
- Suviše si logičan za nekoga tko je odlučio da svima sve skreše u brk. 
- Biti odlučan ne znači biti bedast - reče Brodarić, i dalje logično. Zatim se okrene Beraku: Čekaj, čekaj, stani malo ovdje, hoćeš? 
Berak prikoči i okrene se Brodariću. Bili su usred polja, nigdje nije bilo ničega, samo su svijetlili prozori jedne osamljene kuće uz cestu. 
- (c)to je? javi se Lovro. 
- U ovoj kući 3/4ivi jedan amater. Mislim da sad radi. Mo3/4da ga mo3/4emo vidjeti sa ceste. 
Berak prebaci u rikverc i vrati se desetak metara. Cesta je bila malo uzdignuta, a kuća se nalazila nešto ni3/4e, u polju. Tako su, doista, mogli vidjeti što se unutra zbiva. Zavjesa je bila sasvim prozirna. 
- Vidi, vidi javi se Lovro otraga. 
Kroz prozor se vidjela soba, u sobi je, za okruglim stolićem, sjedio postariji, ćelav čovjek. U jednoj ruci dr3/4ao je mikrofon, u drugoj komad papira. Bilo je očito da je sam u sobi, pa se mo3/4da zato ponašao onako kako se ponašao: pomalo je imitirao televizijskog voditelja. Dr3/4ao se uspravno, gestikulirao rukom kojom je dr3/4ao papir, smiješio se i odmahivao glavom. Gledali su taj prizor kao očarani. Bilo je očito da čovjek, sam u sobi, u toj kući usred pustog polja, uspostavlja sa svojim slušateljima kontakt mo3/4da i bolji nego što bi izravno mogao uspostaviti. Završio je, pritisnuo dugme magnetofona, naslonio se i slušao. U3/4ivao je u pjesmi kao da je čuje prvri put. Bilo je teško odvojiti oči od njega. 
Napokon su ipak krenuli. Neko vrijeme vozili su se šutke, čak nije bilo ni ćućorenja na stra3/4njim sjedalima: bilo je očito da je i Lovru, koji nije bje3/4ao od toga da je cinik, prizor impresionirao. Onda se Marijan Berak okrene mladiću: 
- Reci mi jednu stvar. Zapazio sam da ste najavili emisiju vijesti kao da je to nešto uobičajeno. Znači da i drugi emitiraju vijesti? 
- Emitiraju - kimne Brodarić - ali ih ne zovu tako. Javljaju da dolazi veterinar, gdje se mo3/4e kupiti modra galica, i tako. Ali, to ne zovu vijestima. 
- A o političkim događajima nikad? - upita Lovro otraga. 
- Nikad. 
- A ti imaš političke događaje, pa si zato to nazvao vijestima? 
- Da. Da bude više nalik na pravu radio-stanicu. 
Mjesta je u hotelu, doduše, bilo, ali se sobe baš nisu mogle birati, kako su se oni nadali; nešto gostiju ipak je bilo. Bilo je to zbog berbe i svečanosti u vezi s njom, to je u ovim krajevima glavni događaj u godini, tvrdio je Berak. To je zbog štrajka, tvrdio je Lovro, a štrajk je u svim krajevima glavni događaj u godini. Dok su ih upisivali u hotelski registar, Lovro je zvjerao po predvorju i zavirivao u restoran. U predvorju sjedila su u različitim kutovima dva čovjeka čitajuci novine. U restoranu večerala su još trojica, tiho razgovarajući. Mogli su biti poslovni ljudi koji su došli da obave nešto u ovdašnjoj industriji, ali i nisu morali. Lovro se zadovoljno nacerio: volio je da se sve njegove prognoze ostvare, pa makar bile i najcrnje. 
Soba je bila dvokrevetna i gledala je na trg. Lovro je zario ruke u d3/4epove i stao kraj prozora. 
- Čuj - rekao je - vidi ono tamo! 
Berak priđe i stade kraj prozora. Preko puta, u 3/4utoj, velikoj zgradi odmah do radio-stanice, u sobi na prvome katu, odr3/4avao se nekakav sastanak. Na sredini je bio zeleni stol, oko njega su sjedili neki ljudi, uglavnom muškarci, nalakćeni i podbočeni, olabavljenih kravata. Neki su i zijevali. Soba je bila puna dima. Jedan sijed čovjek na čelu stola vatreno je nešto govorio. 
Neko su ih vrijeme promatrali. Onda Berak sle3/4e ramenima i vrati se svojim stvarima, koje je upravo počeo raspakirati. 
Sastanče - reče. - Ali, ne mora biri da je u vezi sa štrajkom. 
A nego s čim? iščudavao se Lovro. - (c)to ti pada na pamet? 
- (c)ta ja znam. Običan sastanak. 
- U pola deset navečer? Ccccc! 
Sišli su dolje. U predvorju su ona dvojica i dalje čitali novine, a oni u restoranu sad su čačkali zube, i to sva trojica. Izadoće na trg. 
Ulica je bila gotovo sasvim pusta. Pred kinom se još motalo dvoje-troje ljudi, jer još nije završila posljednja predstava. U izlogu su bile slike i plakat nekakvog domaćeg filma. Plakat je bio crn, poškropljen crvenim mrljama. Slike troje glumaca bile su montirane tako kao da se vide kroz nišan snajperske puške. 
Dok su hodali preko trga, iz one zgrade u kojoj se dr3/4ao sastanak ispao je Vodopija i uputio se prema ulazu u radio-stanicu. Bio je veoma u3/4urban, sako je samo zagrnuo, vidjelo se da je samo skoknuo i da će se odmah vratiti. Kad iz je spazio, na trenutak kao da se kolebao treba li da im se javi ih da se pravi da ih ne vidi. Onda je ipak odlučio da ih primijeti. 
- A, vi ste tu - rekao je. Onda? 
- Ništa reče Berak. - Malo razgledamo. 
- A ja tu imam nekakav sastanak - pokaza Vodopija palcem preko ramena, spremajući se da krene dalje. 
U gradu se priča da je tu kod vas nekakav štrajk - dobaci Lovro drsko. 
Vodopija zastade, okrene se i namjesti sako na ramenima, a onda se vrati do njih, s čudnim osmijehom na licu. Taj osmijeh znacio je više nego išta drugo prijetnju. 
- Tko to priča? - upita. 
A tko ne priča? - ubaci se sad i Berak, kad je Lovro već potegao mačka za rep. - Gdje god dođeš, svuda se samo o tome govori. 
A je li? - Vodopija kao da se na trenutak zbunio, kao da do tada nije bio svjestan u kojoj je mjeri ta stvar postala javna. - Dobro, dobro, vidjet ćemo reče. To mu je valjda bila direktorska poštapalica. A vi? - odlučio je promijeniti temu. Kako vaša reporta3/4a? 
- Tako-tako - reče Berak. - Zasad se još upoznajemo sa situacijom. 
- Ne znam, ne znam - odmahivao je Vodopija glavom. - Baš se pitam je li baš pametno da to sad radite, u ovom trenutku... 
- Zašto? - upita Lovro. 
- Pa tako, s obzirom na situaciju... Premda, to je ipak va3/4na stvar, te radio-stanice... A i po pitanju bezbjednosti... Uostalom, razgovarat ćemo sutra - reče pa odbrza, vukući svoj preuski sako na ramenima. 
Gledali su za njim. Onda Lovro poče gladiti brkove širokim pokretima, kao starac iz narodne pjesme, i reče: 
- Dosad je sve to moglo izgledati kao sprdačina i dječja igra onog šmokljana, Brodarić Tomislava, zvanog Tomice. Sad je druga stvar. 
- Da - reče Berak. - Uhvatili su emisiju. 
Dok su hodali tihim ulicama prema tvornici, Berak je zapodjeo ozbiljan razgovor. Hodali su polako po starinskoj kaldrmi, na prozorima bili su lonci sa cvijećem, jer je jesen bila sunčana, iz soba su svjetlucali televizori. Prošli su kraj restorana "Pirovac", iznutra se čula pijana deračina nekakvih veseljaka. Brodarić im se pridru3/4io odmah nakon razgovora s Vodopijom. Berak je rekao: 
- Uhvatili su tvoju emisiju. 
- Nisam ni mislio da neće - reče mladić. Ovdje se sve čuje, ne samo u 3/4ivotu nego i na radiju. 
- Da sam ja na tvom mjestu - reče Lovro pljucnuvši - ja bih se zabrinuo. Ne misliš valjda da je Vodopija išao lično slušati radio? Ili netko od onih faktora što sad tamo sastanče? Ja bih prije rekao da je to uhvatio netko kome je i inače du3/4nost da sve uhvati. 
- To mene ne zanima - okrene se mladić nekako borbeno Lovri. - Mene zanima samo to da se čuje i da se društveni principi poštuju. A tko će to pokrenuti, tko će hvatati emisije, to me ne zanima. 
- Blago tebi - pljucnu Lovro opet. 
- A koliko misliš da će to trajati? - upita Berak. 
Ne mo3/4e dugo - reče Brodarić. - Mo3/4da će već sutra biti sve gotovo. Mo3/4da prekosutra. Najprije će i drugi privatnici početi o tome izvještavati, a onda će se javiti i naša radio-stanica. A to i jest ono što sam htio postići. Tada će se vidjeti da sam ja u pravu. 
- A ako štrajk dotle prestane? 
- Opet će trebati govoriti o tome. O svemu treba govoriti, u tome je cijela stvar. 
Stigli su do tvornice. Tvornica je bila u starim zgradama, a nije stajala na osami. Tako su joj se mogli pribli3/4iti a da to nikome ne izgleda sumnjivo: bili su obični prolaznici. Prozori su imali velika, rešetkasta okna. Unutra je gorjelo fluorescentno svjetlo, ali se nije čula lupa strojeva. Kad bi se čovjek propeo na prste, vidio bi strojeve kako miruju. 
- Dođite još malo - reče Brodarić. 
Na tvorničku halu nadovezivala se upravna zgrada. Pred njom je stajao jedan crni "mercedes". Upravna zgrada bila je prilično niska, tobo3/4e moderna prizemnica, i kroz prozore se moglo vidjeti unutra. I tamo je gorjelo svjetlo. Portir je sjedio u svome sobičku i nešto čitao. Ni po čemu se nije moglo zaključiti da se tu događa nešto neobično. 
- Da vidimo - reče Brodarić. 
Stajali su na suprotnoj strani ulice i propinjali se na prste. U osvijetljenoj sobi sjedilo je samo nekoliko ljudi, njih mo3/4da pet-šest, ali je i soba bila puna dima. Gledali su tako neko vrijeme. Portir nije obraćao pa3/4nju na njih. 
- Akciona grupa - reće Lovro znalački. 
- Da - kimnu Brodarić. - To su neki iz tvornice, neke i ne poznajem, valjda su iz Zagreba. 
- Neki iz Zagreba unutra, neki na ulici, tako je to - reće Lovro pomalo zagonetno. - I što sad? Čekat ćemo da izađu? 
Brodarić nije stigao odgovoriti: kraj njih je promakao nekakav čovjek. Prilično se 3/4urio i jedva da ih je okrzuo pogledom. Odbrzao je dalje niz ulicu. 
- Bolje da idemo - reče Brodarić. 
- Čekaj, čekaj - reče Lovro zamišljeno. - Čuj okrene se Beraku - nije li to jedan od onih iz hotelskog restorana? 
- Ne znam - reče Berak mrzovoljno. - (c)to ako i jest? Zar je zabranjeno prolaziti ulicom? Ovo je mali grad. 
- Ništa, ništa, samo pitam - reče Lovro. - A vama to ide na poštovane 3/4ivce? 
Okrenuli su se i vratili prema gradu. Neko vrijeme hodali su šutke. Onda Berak opet nače istu temu: 
- Reci mi - okrene se Brodariću - što ćeš ti ako cijela ta stvar ne krene onako kako si planirao? 
- U kom smislu? 
- Pa tako. Ako privatnici ne počnu emitirati o štrajku, ako lokalna radio-stanica i dalje bude šutjela... (c)to ćeš onda? Ako ostaneš sam? 
- To se ne mo3/4e dogoditi - reče Brodarić i nasmiješi se, kao da razgovara s nekim tko je nerazuman ili ne poznaje dovoljno situaciju. 
- Ali, recimo, ipak, onako, na priliku? - pridru3/4i se sad i Lovro. 
Mladić malo zastade, pa razmisli. Gledao ih je, čas jednoga, čas drugoga, kao da pristaje na dobru šalu. Ipak, vidjelo se da ozbiljno razmišlja o takvoj mogućnosti. Onda reče: 
- Ja ću emitirati i dalje. 
- Dalje? Dokle? 
- Dokle stignem. Sad više nema natrag. 
ČETIRI
Malo prije devet stajali su uz prozor u krčmi blizu tvornice. Sjalo je blago jesensko sunce, 3/4ute kuće imale su boju zrelog voča kojemu je upravo bila sezona, prolaznika je bilo dosta. Berak i Lovro pa3/4ljivo su ih gledali: svaki seljak na traktoru, svaki lola u nakrivljenom šeširu mogao je biti vlasnik amaterske radio-stanice, dakle čovjek kojeg tra3/4e. 
- Baš nešto mislim - reče Berak, glasom hrapavim od prve cigarete - kakva bi to reporta3/4a bila da sad mo3/4emo snimiti što se sve tu zbiva. 
- I ti bi potajno uvaljivao mikrofone? - upita Lovro, gleđajući ga kao manijaka. 
Krčma se brzo punila ljudima. Dolazili su od tvornice, ulazili i naručivali ponajviše piće, neki su za stolovima jeli gulaš. (c)alili su se s pipničarkama, tapšali konobare po ramenu: čovjek koji nije znao što se zbiva, ne bi nikada pomizlio da su to štrajkači. Izgledali su tako obično, domaće i pitomo, da promatraču naprosto nije išlo u glavu da su to ljudi koji su lokalnim i drugim faktorima zadali toliko glavobolje. 
- Sviđa mi se ova rulja - reče Lovro. 
Njih dvojica zapravo su došli da malo onjuše atmosferu, jer drugoga posla nisu imali: i Brodarić i Čabrajec bili su toga jutra zauzeti, a nisu poznavali nikoga drugog tko bi ih mogao odvesti do nekog amatera. A nije bilo pametno ni da se previše raspituju, s obzirom na situaciju: nakon Brodarićeve emisije, svatko bi odmah pomislio da su nekakva slu3/4bena lica. Tako su došli da vide što se zbiva oko tvornice. I u prvi mah gotovo da su bili razočarani mirom i vedrinom tih ljudi. Taj mir mo3/4da je bio znak njihove odlučnosti, i najava da se još svašta iza brda valja. 
Ljudi su grajali i smijali se, govorili su o sasvim desetim stvarima: jedni su pričali o izgradnji neke kuće, drugi o skorašnjoj berbi, treći o nogometu. Među njima bilo je i 3/4ena, pa je bilo i udvaranja. Krčma je funkcionirala kao tvornička kantina i plaćalo se u bonovima. 
- Dobri su, dobri - reče Lovro opet. 
Beraka je netko dotaknuo po ramenu. Osvrnuo se i spazio pru3/4enu ruku. Supijano lice smiješilo mu se ustima, očima i nosom, koji je već bio gotovo ljubičast. 
- O! - uzviknu Berak. - To si ti! Zdravo! 
- Otkud ti? Poslom? - upita ga čovjek. 
- Poslom, poslom - zabrza Berak, pa se okrene Lovri. - Čuj, ovo je moj stari znanac Ferdo. Nekad smo čak bili i cimeri u domu. 
Ferdo promrsi neko nerazumljivo prezime koje se završavalo na -ek ili -ec. Bilo je očito da je pijanac, premda to dobro podnosi i razmjerno vješto krije. Imao je pomalo uvrijeđeno lice provincijalca koji razgovara s ljudima za koje se čuje i za koje on misli da su više od njega uradili u 3/4ivotu. 
- Ja sam s Marijanom studirao - reče on Lovri, govoreći strogo štokavski. - Predajem ovdje hrvatski, a usput radim i neke druge stvari, uređujem naš časopis, i tako. 
Lovro se nije ni potrudio da se ne opazi koliko je nezainteresiran za taj razgovora. Rekao je: 
- Zanimljivo, zanimljivo. 
- Nije vrag da ste došli zbog štrajka? - spusti Ferdo glas, osvrćući se preko ramena. - Zar se već i do Zagreba čulo? 
- Ne - reče Berak. - Tu smo zbog nekoga drugog posla. Ali, i ovo nas zanima. Baš sad gledamo kako oni to. Kao da se ništa ne događa. I gablec imaju. 
- Da, da, tako je to - reče Ferdo stručno. - Dolaze u šest, ostaju do dva i idu kući. Čak i ne mitinguju. Igraju šnapsl, i tako. To da se vidi da nemaju nikakve druge namjere, nego samo da postignu ono što tra3/4e. 
- Tko ih vodi? - upita ga Lovro iznenada. 
- E, to... - ote3/4e Ferdo. - Ne znam, zapravo. Izgleda da je to više spontano. Kao nekakvo samoupravljanje u čistom obliku - naceri se. - Svaki put idu drugi na razgovore s faktorima. 
- Lukavo - reče Lovro. 
- Da - kimnu Ferdo supijano. - Ja pomalo proučavam sve te stvari, mene to zanima, znate, nešto pomalo i pišem, znate, ovo je sjajan materijal. 
Lovro prevrnu očima, ali ovaj put ne reče ništa. Berak se namršti. 
- Prozu pišeš? - okrene se Ferdi. 
- Da. Osim toga, znate - nastavio je Ferdo toliko već toga znam o ovome gradu da mi je strašno drago kad se nešto dogodi. Ovo je kao neka renesansa, ti boga! 
- I humanizam - progunđa Lovro. 
Pokazalo se da Ferdo toga dana ima poslijepodnevni turnus i da je pomalo sklon da se do ručka nacvrcka, pa je trebalo da ga se nekako otarase. Ali, to nije išlo nikako drugačije nego da mu ka3/4u zašto su tu. Tako je ispalo da on vrlo dobro poznaje problematiku privatnih radio-stanica, da je čak nekada nešto o tome pisao u lokalnom časopisu za knji3/4evnost, umjetnost, društvena pitanja i sve ostalo. Odmah se ponudio da ih odvede do kojeg amatera. Usput su svratili do njega kući, oni su pričekali u autu a on je donio časopis. Unutra je bio tekst o radio-amaterizmu kao o uzvišenoj i plemenitoj stvari, u smislu: kad bi svi momci svijeta, a razvijale su se i misli o va3/4nosti te djelatnosti za obranu i zaštitu, kao i o njezinim umjetničko-kreativnim aspektima. Ukratko, u tom se članku (ili što je već to bilo) nastojalo ugoditi svima i svakome, a bio je sentimentalan toliko da je čovjeka hvatao gnjev dok bi ga čitao. Sve je vrvjelo od uskličnika i trotočki. 
Ferdo ih je odveo u prilično udaljeno selo, sve se usput kočopereći, što zbog članka, što zbog svoje čičeronske uloge. Kuća se nalazila na vrhu brijega, i "renault" se našao u prilici da poka3/4e svoje terenske karakteristike. Iza kuće bio je velik voćnjak, kokoši su kljucale u dvorištu. S brijega se pru3/4ao pogled na obli3/4nje bre3/4uljke, gdje su ljudi nešto radili u vinogradima i čula se pjesma. Bilo je vrlo lijepo. 
Jedna 3/4ena, što je u dvorištu iz pregače hranila piliće, nadvila je ruku nad oči i gledala tko to dolazi. Onda je prepoznala Ferdu, pa je obrisala ruke o pregaču i pošla prema njima. 
- O, dru3/4e - rekla je. - Dobar dan. 
Ferdo je valjda nekad nešto predavao djeci te seljanke, pa se zato dr3/4ao pokroviteljski i samouvjereno. Rekao je: 
- Ovo su drugovi iz Radio Zagreba. Došli su vidjeti vašu stanicu. 
- A je li to...? - upitala je, bojeći se valjda da su Marijan Berak i Lovro neka vrsta revizora za pretplatu ili inspektora. 
- Oni su novinari - umirivao ju je Ferdo. Prave reporta3/4u o radio-amaterima. 
- Ali, mog mu3/4a nema doma - smješkala se 3/4ena u neprilici. - A ni djece. A javam se u to ništa ne razumijem. 
- Samo vi drugovima poka3/4ite - reče Ferdo. - I, ako imate malo one vaše fine jabukovače. 
(r)ena se pomirila sa situacijom; bili su u kraju gdje je nastavnik nekakva bud3/4a. Iznijela je rakiju i pokazala stanicu. 
Stanica je bila u štaglju. Tu je bila uređena jedna mala prostorija iz koje je dopirao miris sijena. Tu je bio magnetofon, uredno slo3/4ene trake s natpisima ispisanim nevještom rukom, primitivan gramofon. Radio-stanica bila je sličnoga tipa kao i u Brodaićeva ujaka. To je valjda bila nekakva lokalna moda. Na malom stolu bio je i plan budućih emisija, ispisan olovkom koja je i sad tu stajala: bila je crvena i plosnata, pinterska. 
- Vidiš, vidiš - govorio je Lovro hodajući naokolo i odmahujuci glavom. - Ovo mi se sve više sviđa. - Opipavao je stvari, razgledao ih i smješkao se. - Otkad vaš mu3/4 emitira? - upita 3/4enu. 
- Pa, ima već oko deset godina - reće ona. Otkad smo prodali onaj drugi vinograd. Sad ima manje posla pa se time zanima. 
Sjeli su u dvorištu oko hoklice na kojoj je bila rakija, i uzeli lagano pijuckati. Ferdo se dr3/4ao ponosno, kao da je sve to njegova zazluga, a Zagrepčani su gledali oko sebe i nastojali što više toga zapamtiti. 
- Recite, gospođo - upita Lovro iznenada zašto vaš mu3/4 to radi? I uopće, zašto se ljudi time bave? 
(r)ena je neko vrijeme razmišljala. Očito, ili se nikada nije pitala o razlozima, ili su joj oni izgledali toliko logićni da i nije bila u stanju da ih obrazlo3/4i. (r)mirkala je na suncu i namještala na glavi svoj šareni rubac. Pjesma se čula s okolnih bre3/4uljaka. 
- Pa, tako - rekla je napokon. - Kad mogu drugi, zašto da i mi ne pokušamo? 
- Tko drugi? Susjedi? - upita je Ferdo. 
- Pa i oni, ali i inače, pravi radio. Čovjek često nije zadovoljan programom. A kad ima svoju stanicu, onda mo3/4e pokazati kako to zamišlja. Osim toga... - zastala je. 
- Recite, recite - sokolio ju je Ferdo. 
- Zašto se čovjek ne bi oglasio, ako mo3/4e? 
To je bilo točno. Zašto se čovjek ne bi oglasio? Premda su se novinari zapravo uvijek pitali: za3/4to bi se čovjek oglasio, ako baš ne mora? 
- Jeste li čuli emisiju o štrajku, jučer? - upita je Lovro iznenada. 
- Jesmo. 
- I? (c)to vam se čini? 
- Čujte, ja vam to ne znam. Ali, moj mu3/4 misli da tu nešto nije u redu. Da tu netko nešto muti. 
Druga emisija počela je točno u tri. Oni su se našli u dva, na izlazu iz grada, ondje ih je, na autobusnoj stanici, čekao Tomislav Brodarić s radio-stanicom u velikoj kartonskoj kutiji u kakvima se dostavlja roba u sanoposlu3/4ivanja. Odlučio je da više ne emitira iz ujakove kuće, nego da naprosto uzme radio-stanicu. Tvrdio je da ujak neće ništa opaziti, jer nikad i ne otvara onu komodu, a ako i opazi, on će mu već nešto zamutiti. Tako su se odvezli u klijet u nekom vinogradu, prilično daleko od grada. Pokazalo se da je klijet također ujakova i da je prilično dobro uređena, premda je bila napola drvena i niska tako da je čovjek u njoj morao stajati pognut. Trebalo im je desetak minuta da instaliraju antenu, a onda su se pripremili za emisiju. U okolnim vinogradima nije bilo nikoga. 
Dok su pripremali sve što treba, Brodarić je nervozno šetao ispred ulaza u klijet, Dubravka je čitala tekst da ga dobro zapamti, a Lovro je, petljajući nešto oko svojega magnetofona, bio blizu Dubravke, pa je udešavao tako da se svaki čaz s njom sudari, ili da je bar dodirne. Berak reče: 
- Kad pomisliš koliko ljudi u ovome času pali radio. 
- Prestaju zveckati 3/4licama i umiruju djecu doda Lovro. - Kad ćemo mi to postići na pravom radiju? 
Komentar je ovaj put bio nešto oštriji, ali i malo konstruktivniji od prethodnoga. Osim toga, Brodarić je osjetio i potrebu da objasni razloge za pojavu nove radio-stanice i da izlo3/4i nekakav njezin plan i načela. Nakon najave, Dubravka je pročitala: 
"Obustava rada u Kalteksu se nastavlja. Kako saznajemo, jučer su vođeni temeljiti pregovori između radniza i rukovodećih struktura naše općine, pa i šire. Do sporazuma, međutim, nije došlo. Mi ka3/4emo: i bolje što nije. Evo zašto: i do sada je bilo obustava rada, ponajviše zbog niskih osobnih dohodaka, ili zbog zakašnjenja s njihovom isplatom. Čim bi se potrebna sredstva namakla, štrajk bi prestao. Ovaj put, međutim, radnici ne pristaju na to da se zadovolje takvim privremenim rješenjem. Oni zahtijevaju da se goruća pitanja tvornice, pa čak i općine, riješe dugoročno. Prije svega, inzistiraju na pitanju odgovornosti, a zatim na pitanju stručnosti. Ta su dva pitanja u naju3/4oj vezi. To se vidi i iz slijedeće izjave." 
Brodarić je pritisnuo dugme na magnetofonu i tada se začuo glas nekog radnika koji je govorio spretno i suvislo, jer je, očito, mnogo razmišljao o toj temi. Rekao je: 
"(c)to mi imamo od toga da se nas pita treba li nešto uraditi, kave strojeve treba kupiti? Govorim o sebi, ja ne znam ni kakvi sve strojevi postoje na tr3/4ištu, ni koji su od njih bolji za našu tvornicu. Prema tome, kakve ćemo strojeve kupiti, o tome odlučuje netko drugi. Ali, što je najgore, ni taj drugi ne zna ništa bolje od mene kakvi i koji strojevi nama trebaju. Ipak, on odlučuje, jer je na takvom mjestu. Reći će netko: imamo mi i za to stručnjake. Imamo, to je točno, ali posljednju riječ ipak imaju oni koji ne znaju, koji nisu stručnjaci, ali su zato na polo3/4ajina. Oni odlučuju, zato da bi se znalo tko je gazda. Njih zanima vlast, a ne proizvodnja. A što je od svega najgore, na kraju ispadne da smo svi mi odgovorni, jer oni su nama došli na zbor radnih ljudi s prijedlogom da se uradi to i to, da se kupi to i to, i mi smo glasali, naravno, jer šta ja znam o tim strojevima? I tako smo sad fino svi krivi. Ja se, drugovi, tu osjećam prevaren." 
Tu je bio kraj izjave, bilo je očito da je traka kraćena i montirana, mo3/4da je govornika negdje malo dalje prekinuo 3/4agor, jer sve je to izgovoreno na sastanku u tvornici. Dubravka je malo pričekala, a potom je nastavila čitati tekst komentara. 
"Smatramo da ovo što ste upravo čuli najbolje svjedoči o tome kako razmišljaju u Kalteksu. Duboko smo uvjereni da razmišljaju ispravno. Oni govore otvoreno, misle zdravo i komunistički i postavljaju zahtjeve koji su na liniji najboljih tekovina ovoga društva. Međutim, druga strana nije spremna da se dogovori s radnicima. Tko je u pravu, ne treba posebno naglašavati. I to još nije sve nego se pred javnošću taji što radnici čine, zašto štrajkaju i koji su njihovi zahtjevi. Još uvijek se od javnosti skriva i sama činjenica da obustava rada postoji. Upravo zato javila se stanica Radio Sava, drugih razloga osim ovog nema. Radio-stanica javljat će se kad god bude potrebno i dokle god bude potrebno." 
Nakon toga, Dubravka je najavila slijedeću emisiju, pa su pustili signal. Svi su odahnuli. Djevojka je ustala i Brodarić ju je poljubio. Lovro je isključio magnetofon. 
- Kako vam se čini? - upita Brodarić. 
- Dobro je, dobro - reče Berak. 
- Je li vam 3/4ao što ste tu i što ste se u ovo upustili? 
- Upustili? - zgranu se Lovro. - Ti si se upustio, mi se ne upuštamo. 
- Čuj - upita Berak. - Imaš li kakvih vijesti? Kako se stvari razvijaju? 
- Nemam pojma - reče mladić. - Danas je u redakciji bila mrtva tišina, čak ni Vodopije nigdje nije bilo. Ali, to ništa ne znači. Danas je odlučujući dan. 
- Zašto? - upita Berak. 
- Uf, uf, odlučujući dan - frknu Lovro. 
- Tako - reće mladić. - Danas će se znati sve. Hoće li drugi amateri početi govoriti o tome, kako će to primiti štrajkači, kako će to utjecati na pregovore... Sve će se danas znati. 
Kuhinja je bila velika poput oveće dnevne sobe, u njoj je sve blistalo od raznih strojeva i aparata, na podu su bile skupocjene pločice, na zidovima nevjerojatne tapete koje su prikazivale hrastovu šumu, sa stropa visio je ventilator. Sve je pokazivalo da tu stanuje netko tko je pun novaca i tko je spreman da i drugima ka3/4e kako da do novaca dođu. U istom stilu bila je i kuća, dvokatnica s gara3/4om za dva auta. 
Na stolu su stajala dva magnetofona. Za jedan se brinuo Lovro, taj je snimao, oko drugoga se trudio domaćin a na njemu su se nalazili zvučni efekti: šum kiše, pucketanje vatre, topot konja, škripa vrata. Oko stola sjedile su dvije 3/4ene i jedan mladić. U rukama su dr3/4ali tekstove i čitali ravno u mikrofon. Kroz prozor se vidjelo blago sunce ranog poslijepodneva. U kući je vladala neprirodna tišina. 
Emisija je bila u toku. Jedna 3/4ena govorila je sitnim, dječjim glasom: 
- Tata, tatice, nemoj nas ostaviti! 
Druga je 3/4ena napadno i histerično ridala, dok je mladić govorio krupnim i drhtavim glasom: 
- Kćeri moja, ja se mo3/4da više nikada neću vratiti u domovinu! Rana u mom srcu je teška, i ja bih umro da se ona opet otvori! 
- Tata, tata! - vapila je druga 3/4ena. 
- Kćeri govorio je mladić - moja su ti vrata uvijek otvorena. Ja ne znam što će sud odlučiti, ali što zna sud o ljudskom srcu? 
Druga je 3/4ena ridala. Ona što je igrala djevojcicu sad je progovorila, drhtavin glasom: 
- Ja 3/4elim biti s tobom, tata! 
- Jednog dana, kćeri - javi se mladić, još dublje, i kao malo štucajući - mi ćemo biti skupa. Pravda i ljubav moraju pobijediti. A sad zbogom! 
Začuo se zvuk vlaka, lupa kotača s magnetofona; u to se miješala odjavna glazba. Kad je sve to završilo, nastala je stanka od nekoliko sekunda, a onda je domaćin rekao u mikrofon: 
- A sada malo muzike pa je pritisnuo dugme i krenula je zabavna glazba. 
Na trenutak su u kuhinji svi sjedili šutke. Obojica novinara bili su impresionirani i dobro su razumjeli da i slušaocima treba da malo predahnu. Drama je opisivala raspad gastarbajterskog braka, zbog nevjere 3/4ene koja je ostala kod kuće. Radnik se vratio kući zauvijek i tek tada saznao što se zbiva, pa je zato odlučio da se vrati u Njemačku. Premda je sve bilo vrlo patetično, nevješto napisano i još nevještije odigrano, imalo je velikog učinka, osobito na one koji su poznavali takve slučajeve. 
- Bilo je vrlo dobro - rekao je napokon Berak kad su mu se oči susrele s upitnim domaćinovim pogledom. - Vrlo, vrlo dobro: gospon Po3/4gaj. 
- Meni se sve ovo sve više sviđa - kimao je Lovro zamišljeno. - Pa čak i... - prekinuo se. Očito je htio spomenuti Brodarićeve emisije, ali se na vrijeme suzdr3/4ao: prvo, zato što je to bila tajna, a drugo zato što je Brodarić bio s njima. On ih je i doveo k Po3/4gaju, kojemu su specijalnost bile radio-drame. 
Po3/4gaj je bio povratnik iz Njemačke. Bio je riđ, proćelav i pjegav, i sam je pomalo ličio na nekoga švabu. Za razliku od drugih arbajtera koji, kad se vrate, nastoje u3/4ivati u onome što su stekli, Po3/4gaj je, kako je vrijeme prolazilo, sve više bio zaokupljen onim što je u Njemačkoj vidio i do3/4ivio. Strašno ga je 3/4deralo što je morao ići onamo, to je do3/4ivljavao kao neku trajnu ljagu i biljeg na svom licu. Zato je stalno o tome govorio i pisao. 
- Je li to sve iz 3/4ivota? upita ga Berak. 
- Sve - kimnu riđi čovo. - Ništa ja nisam napisao što se nije dogodilo. Sve su to slučajevi ljudi koje sam poznavao, sami su mi pričali, na radnom mjestu, i noću, u baraci, dok sam bio tamo. Ponešto ima i od mog iskustva. 
- Imate li mnogo drama? - upita Lovro. 
- Puno. Ne mogu sve ni zapisati, koliko znam reče Po3/4gaj. 
- Kako ste počeli? - upita ga Berak. Mislim, s radijem. 
- Vidio sam od drugih. Zašto ne bih i ja? A zapravo, najviše zato da mogu praviti te drame, našao sam ovdje i glumce, eto, vidite. A muziku ja onako, usput. 
Kad je spomenuo glumce, 3/4ene su pocrvenjele, a mladić se malo isprsio. (r)ene su bile seljanke, mladić mo3/4da učenik, slu3/4benik u zadruzi, prodavač, ili nešto slično. Nisu govorili dok ih se ne bi pitalo, znalo se tko je tu gazda, to više što su svi oni bili u nekom rodu s Po3/4gajem, a Po3/4gaj je, dabome, obilato novčano pomagao bli3/4u i dalju rodbinu, tvrdeći da sve to Njemačka daje. 
- Znači, vi ste radi drama i počeli s tim? - upita ga Lovro. 
- Da. Shvaćate? Moram te stvari nekome ispričati, vidite. - Po3/4gaj je govorio tako sigurno kao da je već mnogo puta i mislio i govorio o tome. Kad te stvari pričate ljudima, onda neće da vas slušaju, misle da pretjerujete, i tako, a poslije brzo zaborave. A kad im to dadete kao pravu priču, kao dramu s glumcima, onda slušaju, i te kako. Onda i plaču, znam da plaču. 
Kad su odlučili da skoknu do Vodopije, mislili su da će samo malo onjušiti zrak, tek poslije se pokazalo da se stvari i dalje zapetljavaju. Berak i Lovro znali su sve uredničke štosove, s lijepo je kad nekoga čitaš, a on ti ne mo3/4e ništa, jer nije za tebe nadle3/4an. Ali, ispalo je drugačije. 
Najprije u redakciji nisu našli Brodarića, premda je bio de3/4uran te večeri. Kad su otišli od Po3/4gaja, rastali su se s mladićem, on je otišao kući da se pripremi, a oni u hotel da malo prilegnu. Zvjerali su po praznim prostorijama, onda su shvatili da je momak u Vodopijinoj sobi jer su se odande čuli glasovi. Vodopija je bio u redakciji po cijeli dan, i njemu su se tresle gaće. Pokucali su i ušli ne čekajući odgovor. Uspjeli su čuti posljednju Vodopijinu rečenicu. 
- Bilo bi jako dobro za tebe da nemaš ništa s tim! Jako dobro! Inače... 
Ja sam na trenutak pomislo, zbog stila... Ali, ako ti ka3/4eš... 
- Ka3/4em - odgovori Brodarić. Još je trenutak čekao, a onda izašao, kimnuvši glavom Zagrepčanima. 
Ostali su sami s Vodopijom. Berak se upinjao da mu glas zazvuči što veselije i neposrednije. 
- Evo nas - reče. - Rekao si jučer da 3/4eliš s nama razgovarati? 
- A, rekao sam - gnijezdio se Vodopija na stolici, sav crven, zbog čvrsto vezane kravate, a mo3/4da i zbog gnjeva ili čega drugog. - Ali, bolje da nismo jučer razgovarali. 
- (c)to je? Predomislio si se? - upita ga Lovro drsko. 
- Pa, nisam se baš predomislio, nego. Uočio sam i drugu stranu te stvari, shvaćate. 
A o čemu si htio da.? - upita ga Berak. 
- Pa o tome, brate, o tom vašem poslu, o toj reporta3/4i. Vi znate kakva je situacija, tu je obustava rada, je li tako, škakljiva stvar, došli su i drugovi iz Zagreba. A onda se, na sve to, jučer pojavila i neka amaterska stanica koja sad javlja o tom štrajku. Jeste li čuli za to? 
Novinari se na trenutak zgledaše, a onda Lovro sa3/4e glavu, odbijajući tako da prihvati odgovornost bilo za la3/4, bilo za istinu. 
- Priča se - reče Berak neodređeno. 
- Eto - dahnu Vodopija. I šta sad? Neugodno, u bo3/4ju mater! Amateri javljaju, a mi šutimo. Ja sam čak mislio da bi mo3/4da trebalo. Ali, u dogovoru s drugovima, odlučili smo da šutimo i dalje. 
- A, je li? - di3/4e Lovro svoje nakostriješene brkove prema purpurnom Vodopiji. 
Na trenutak nastade tišina. Čulo se kako kuca golemi sat na Vodopijinoj ruci i kako vani netko parkira auto. 
- I sad, mislio sam jučer, znate - nastavio je urednik - s obzirom da postoji ta stanica, a mi ne znamo tko je... Mo3/4da ne bi bilo pametno da baš sad vi idete čačkati po tim amaterima, praviti reklamu... Kad vide vas, osjetit će se va3/4ni, i šta ja znam... A to baš, politički... 
Zašutio je. Kucnuo je cigaretom po politiranoj plohi stola, prije nego što će pripaliti. (c)kiljio je lukavo prema njima, vidjelo se da očekuje efekt od onoga što će reći. 
- A sad si se predomislio? - priupita ga Berak. 
- Predomislio - raspilavi se Vodopija što stvari teku točno po njegovu predviđanju. - Raćunam ovako: dobro je što vi radite. Mogli biste mo3/4da nešto i saznati. 
- Aha! - graknu Lovro kao gavran u basni, pa nastavi buljiti preda se. Taj zvuk pao je u tišinu sobe i ostao visiti u zraku; značio je da je Lovro već smislio cijeli sistem. 
- Kako sazvati? - upita Berak. 
- Pa, tako. Vi ćete sad hodati od jednoga do drugog amatera, razgovarat ćete, vama će mo3/4da reći ono što nama ne bi... Mo3/4da ćete i sazvati tko je taj tko emitira. 
- Aha - reče sad i Berak. 
Vodopiji svakako nije promaklo njihovo snebivanje, ali on se nije dao zbuniti: imao je svoje planove i za svaku rupu imao je čep, a za svaki vjetar jedro. Znao je kako kome mo3/4e doskočiti. Zato je sad nastavio ovako: 
- Shvaćate? Ne 3/4elimo gu3/4vu oko toga. Dabome, uz pomoć aparata bila bi igrarija otkriti odakle se emitira. Ali, to ne 3/4elimo jer tu stvar ne treba napuhavati. Najbolje ako se mo3/4e diskretno, a za to ste vas dvojica kao stvoreni. Baš mi je drago što ste došli. 
- Oduvijek sam pri3/4eljkivao nešto takvo - ne izdr3/4a Lovro. 
Onda su ušutjeli. (c)utnja je, dakako, bila neugodna. Vodopija svoja očekivanja nije iznio u formi prijedloga, nego je o njima govorio kao o gotovoj stvari. Da razbije tišinu, Berak reče: 
- Tako, dakle. 
- Hoćete li da skoknemo na piće? - uzvrti se odjednom Vodopija i poče zaključavati ladice. Bilo je to otprilike kao da treba zaliti uspješno sklopljen posao. 
Obojica novinara ustadoše, pa im Vodopija otvori vrata sobe i propusti ih. Berak ga upita: 
- Onda vi još ne sumnjate tko bi to mogao biti? 
- Sumnjamo, sumnjamo - reče Vodopija sa smiješkom. 
Oni se lecnuše, Lovro čak zausti da nešto ka3/4e, a donja mu se usna objesi daleko ispod epskih brkova. Berak brzo upita: 
- Na koga? 
- To mo3/4e biti samo netko iz tvornice - reče Vodopija uvjereno. - Kome bi drugome bilo toliko stalo da se za to čuje? Sad ispitujemo koji su sve tamo radio-amateri. 
Njih dvojica se zgledaše. Izašli su u tajničku sobu, a Vodopija otvori vrata redakcije da Brodariću rekne kad će se vratiti. Tu priliku iskoristi Lovro da šapne Beraku: 
- A što će sad mali seronja, kad drugi počnu nadrapavati zbog njega? 
PET
Dok je razgovarao preko telefona sa svojom bivšom 3/4enom, Marijan Berak je stajao kraj prozora. Vani je bilo oblačno, odnekud se odjednom zaletjela teška jesenska jugovina, bilo je čak i magle, i to nikako nije bilo dobro za vinograde. (r)ute kalmanvarske kuće, koje su inače izgledale tako zdravo i veselo, sad su nalikovale na gnjile kruške i smrdljive dinje. 
Kroz prozor, Berak je vidio Lovru koji je, zlovoljan i natečenih očiju, izašao kad je shvatio da Berak namjerava telefonirati. U razgovoru, to se znalo unaprijed, nije moglo biti ničega tajnog, ali Lovri se naprosto nije dalo da sluša ozbiljne razgovore sa 3/4enama. On osobno više je volio 3/4enama pričati viceve, malo im tepati i voditi ih u krevet. U svojoj trideset šestoj godini još je uvijek bio ne3/4enja, i to prilično uspješan. Ipak, i kod njega su se počeli zapa3/4ati znakovi umora. Sad je stajao kod kioska i čitao novine dimeći kroz brkove. 
- To sam ja - reče Berak u telefon, gledajući kroz prozor magličaste bre3/4uljke oko grada. 
- Zdravo - rekla je. - Otkud ti tako rano? 
Mogao ju je zamisliti: vjerojatno je već spremljena za posao, mo3/4da ju je izvukao iz kupaonice, mo3/4da je doručkovala ili spremala maloga u školu. Za razliku od drugih 3/4ena, dobro je izgledala ujutro, mo3/4da čak i bolje nego s večeri. 
- Na terenu sam - reče. U Kalmanvaru. Ne znam kad ću biti pri telefonu u toku dana. 
- Nešto veće? - upita ona. 
Ostat ću desetak dana. Neka reporta3/4a mljeo je odsutno, kao i uvijek kad su razgovarali: najprije su dolazila konvencionalna raspitivanja za zdravlje. Kako je mali? 
- Dobro, uglavnom. Imao je prekjućer neku temperaturicu, od grla, ali to je prošlo. 
- Fino. 
- Hoćeš ga čuti? 
- Mo3/4da bolje ne. Vjerojatno bi se rastu3/4io. Obećao sam mu da ću ga voditi prvi put kad budem išao na put. Objasni mu nekako za idući vikend. 
- Dobro. 
Uostalom, mo3/4da ja skoknem u Zagreb. A za onaj drugi sigurno ću več biti kod kuće. 
- U redu. 
Uvijek je bila pristojna i nikada nije dizala glas. Berak još malo pričeka, hoće li ona još štogod reći, ali ona je šutjela kao sekretarica koja hvata bilješke u rokovnik. Vani je Lovro smotao novine i sad se šetkao po trgu, na kojemu je vladala uobičajena jutarnja vreva. Najviše je bilo biciklista. Lovro je uvalio ruke u d3/4epove, stao preko puta radio-stanice i zabuljio se u prozore. Ponekad se ponašao sasvim suludo. 
- Još nešto - reče Berak 3/4eni, koja je slu3/4beno još uvijek bila njegova supruga. Neće te smetati da ti lovu pošaljem odavde poštom? Mislim, ne znam hoću li dolaziti u Zagreb, i ako hoću, kad ću. Bilo bi se teško dogovoriti. 
- Meni to ne smeta - rekla je. - Ali, ne moraš ni slati ako ti je trenutno nezgodno. Mo3/4e i pričekati - bila je diskretna, kao i uvijek. 
Onda dobro - reče Berak. Poslat ću još danas. 
Gledao je kroz prozor. Vani, na trgu, nešto se događalo. Iz zgrade u kojoj su bile smještene društveno-političke organizacije, izašla je skupina ljudi na kojima se odmah vidjelo da su slu3/4bena lica. Ispraćali su jednoga od njih i uputili se prema crnom "mercedesu". U onome koga su ispraćali Berak je prepoznao partijskog funkcionera. Bio je otprilike Berakovrih godina, počeo je od omladine, a sad je već oprilično visoko dogurao. Očito, bio je tu u ulozi vatrogasca. Berak je buljio u njih. 
- Onda, to je sve? - upita ga 3/4ena dok je telefonsko vrijeme teklo. 
- Da. Zdravo. 
- Zdravo. 
Oni dolje, domaćini i gost, veselo su se smijali i tapšali po ramenima, rukovali se i mahali, kao da im je štrajk deseta briga. Nedaleko, na pločniku, stajao je Lovro i buljio u njih kao tele u šarena vrata. 
Kad je Berak stigao dolje, svi su već bili otišli: "mercedes" je otprašio niz ulicu, još se vidjelo kako prolazi kroz 3/4uto na jedinom semaforu u glavnoj ulici. Oni iz zgrade vratili su se unutra. Lovro je i dalje stajao na pločniku, samo što sad više nije bio sam, upravo se rukovao s jednim čovjekom u smeđoj vjetrovci, kovrčave crne kose i s fotogra3/4skim aparatom preko ramena. U njemu Berak prepozna zagrebačkog dopisnika jednog beogradskog lista. Prišao je pa se i on porukovao s čovjekom, koji se zvao Avakumović. On kao da je bio zadovoljan, ali i malo zbunjen što vidi Lovru i Beraka. 
- A kad ste vi stigli? - upita odmah. 
- Ima već dva dana - reče Lovro i isprsi se poput starosjedioca. 
- Isto zbog štrajka? Kad ste pre saznali -? 
- Ne - reče Berak. Mi smo tu slučajno. Radimo na jednoj stvari u vezi s radio-amaterima. 
- Pa to je u vezi, zar nije? - čudio se dopisnik. Ima štrajk, a ima i radio-stanica, koja je glasnogovornik toga štrajka, je li tako? 
Lovro je dočekao svoj trenutak. Oči su mu bile još krvavije nego prije, mo3/4da i zato što je nešto trgnuo u hotelskom bifeu. 
- Miško moj - rekao je - to ti je slo3/4enije. Postoji štrajk, ali za stanicu se ne zna čija je. Mo3/4da govori u ime štrajka, a mo3/4da i ne. To još nije utvrđeno. A ti si zbog štrajka došao? 
- Zbog štrajka. 
- Naravno - kimnu Lovro znalački. - Tko će drugi nego beogradska štampa. A zagrebačka ni zuc. Za tebe ovdašnji drmatori nisu nadle3/4ni. 
- A šta mi to vredi? - vrpoljio se Avakumović. - Dođeš da izveštavaš o obustavi rada, to je tvoje ustavno pravo i profesionalna du3/4nost, a oni ti ne daju. 
- A, ne daju? - 3/4ivnu Lovro. - Vidi ti njih! 
- Ne daju. Već sam kod portira zapeo. Mere bezbednosti: ne pušta pa ne pušta. Treba specijalno odobrenje od direktora, a direktora nema jer je u komitetu. 
- Hoće to, hoće - kimnu Lovro. 
- A poznajete li vi nekoga ovde? 
- Poznajemo - kimnu Berak. - Ali, to nam malo vrijedi. Uostalom, mi smo izvan toga, ne petljamo se. A tko je tebi javio za štrajk? 
- Rekli su mi u dopisništvu. Ko je njima javio, nemam pojma. Valjda neko odavde. 
Lovro je i dalje zlurado kimao. Kad je bio loše raspolo3/4en, moglo ga je raspolo3/4iti samo to da apsolutno sve ide krivo i naopako, pa makar i na njegovu štetu. 
- Inače, kako ti se čini situacija? - upita Berak. - Mislim, s obzirom da si bio tamo, u tvornici? 
- Ne znam - reče Avakumović. - Kad gledaš spolja, nikad ne bi mogao da pogodiš da se tu nešto dešava. 
- To se i nama učinilo - reče Berak. - Jedino što strojevi stoje. 
Avakumović je zaškiljio preko cigarete. Tokom cijelog razgovora nije mu bilo jasno zezaju li se oni s njim ili nešto kriju iz profesionalnih razloga, a oni su naprosto osječali odgovornost zbog konspiracije s Brodarićem. 
- Nemoj da me zezaš - reče dopisnik. - Kako, stoje? Pa ne stoje mašine. Ja sam ih pre deset minuta čuo kako lupaju. 
Berak i Lovro se zgledaše. Lovro se izbulji na Avakumovića, pa zahropta: 
- Lupaju? 
- Trešti cela ulica. 
Lovro lupi šakom jedne ruke po dlanu druge. Oči mu se još više podliše krvlju: nije bilo jasno shvaća li to što je čuo kao dobru ili kao lošu vijest, i da li ga to veseli ili ljuti. 
- Aha - riknu. - Zato su se oni tu toliko smijuckali i tapšali po ramenima! Još su se na kraju i poljubili, pederi! 
Avakumović je gledao u Lovru, iščuđavajući se njegovu gnjevu; pokušavao je razumjeti što se tu zbiva. 
- Ko to? - upita. 
- Neki političari su upravo otišli - reče Berak. Bili su tu da smire stvar, razumiješ. 
Onda se okrene i priđe kiosku u kojemu je postariji čovjek bez ruke upravo sređivao netom prispjelu štampu. 
- Kuda ćeš?, - viknu Avakumović za njim. 
- Recite - nagnu se Berak nad prozorčić kioska - znate li mo3/4da je li prestao štrajk u "Kalteksu"? 
Invalid ga odmjeri pogledom i malo razmisli, a onda valjda zaključi da mu se ništa neće dogoditi ako ka3/4e istinu, pa reče: 
- Od jutros rade normalno. 
Na tonskom pultu presnimavali su nešto s reporterskog na studijski magnetofon. Tu je sjedio tonmajstor koga su zvali Tonček, tko zna da li zbog posla ili zato što se doista tako zvao. Kraj njega je bio Čabrajec, koji je u ruci dr3/4ao nekakav tekst, prečitavao ga i kimao. Nikoga drugog nije bilo u blizini: ni tajnice, ni Vodopije, pa čak ni Brodarića. Čabrajec je digao glavu kad su Berak i Lovro nahrupili u prostoriju. 
- O - rekao je. - To ste vi. Zdravo! - Malo se ušeprtljio, jer se, valjda, sjetio svojega obećanja da će ih odvesti do nekog amatera. Odmah je prešao na to: - Evo, mislim da ću danas po podne biti slobodan. Izgleda da će ukinuti de3/4urstvo. 
- (c)trajk je prestao? - upita ga Berak. 
- Jest. Od jutros rade. 
- Kako im je to uspjelo? - pitao je Lovro, zvjerajući oko sebe. 
- Ne znam - sle3/4e Čabrajec ramenima. - Ali naslućujem. Cijelu noć su sastančili. Evo, upravo pripremam prilog o tome za današnji "Dnevnik komune". 
- Prilog? - uzvi Berak obrvama. - Znači da će se o tome ipak i slu3/4beno progovoriti? 
- Više alegorijski - reče Čabrajec, a Lovro se nasmiješi, s gorkom ironijom čovjeka koji sve zlo unaprijed predviđa. - Onaj tko zna, znat će, onaj tko ne zna, i dalje neće znati. Evo, tu je i Vodopijin komentar. 
- Kad ga je prije napisao? - rivnu Lovro. 
- Daj, pročitaj - zamoli Berak. 
Čabrajec pogleda u njih, pa u Tončeka, koji je i dalje mirno radio svoj posao, pa zatim sle3/4e ramenima. Onda reče: 
- Prilično je dugačko. Evo vam samo nekih značajnijih i eksplicitnijih mjesta. Na primjer, ovo: "Poznato je da privreda naše općine, zbog teške ekonomske situacije u kojoj se našlo naše društvo u cjelini, povremeno do3/4ivljava zastoje i prazne hodove, kako zbog nedostatka repromaterijala tako i zbog nedostatka rezervnih dijelova, ili iz drugih razloga. Takvi su zastoji prolazne naravi, ali izazivaju i nove poteškoće. U takvim situacijama, radni ljudi ula3/4u maksimalne napore da te poteškoće prevladaju. Ipak, ponekad se javlja i te3/4nja da neki od radnika u udru3/4enom radu ekscesno reagiraju na takve situacije. Nekad prikriveno, a nekad otvoreno, nekad iz najboljih pobuda, a nekad zlonamjerno, oni tra3/4e da se stvari riješe na brzinu i radikalno, često čak i mimo samoupravnih mehanizama u kolektivu. Nedavna krizna situacija u tekstilnoj industriji Kalteks, koja je prevladana zahvaljujuci maksinalnom zalaganju svih zainteresiranih struktura, pokazuje da je iz ekonomskih, pa i političkih poteškoća moguće izaći jedino jača njem samoupravljanja. Inače, Kalteks je prošle godine sudjelovao u deviznom prilivu naše općine sa 23,2 posto" - čitao je Čabrajec, pa dodao: - I bla, bla, bla, tako to ide dalje, samoupravljanje uopće, kao što i priliči, a onda ovo: "Zabrinjava, međutim, činjenica da se, čim iskrsnu ekonomske poteškoće, javljaju samozvani zagovornici i branioci radničke klase, koji se silom 3/4ele domoći pozicije onoga tko će arbitrirati i ocjenjivati, stavljajući se iznad društva, ne prezajući ni od ataka na sredstva javnog informiranja". 
- Čista poezija - reče Lovro. - Da se topiš od miline. 
- Ako niste znali - reče Čabrajec - to vam na hrvatskom znači otprilike ovo: ovaj posljednji ulomak odnosi se na onu radio-stanicu koja je javljala o štrajku, a sve skupa je komentar štrajka kao metode političkog ponašanja na ovom stupnju samoupravnog razvoja. 
- Razumjeli smo, hvala - reče Berek. - Od nas iz Zagreba je Vodopija i naučio takav stil. 
- Od mene nije - nakostriješi se Lovro. 
- Nego, reci mi - okrene se Berak Čabrajcu. (c)to je bilo s tom radio-stanicom? Jesu li otkrili čija je? 
- Nisu - odmahnu Čabrajec. - Ali, ja mislim da se više neće ni truditi da to saznaju. Nije više interesantno. 
- Sumnjaju da je to iz tvornice? - nastavljao ga je Berak ispitivati. 
- Izgleda - kimnu Čabrajec. - Zato ovaj njihov faktor i govori ovako. 
I pritisnu dugme na magnetofonu, pa malo pričeka. Čuo se 3/4amor, zatim izjava nekoga iz tvornice snimljena toga jutra. Očito je to bio jedan od onih koji su sudjelovali u štrajku, ili bar bili na strani štrajkača. 
- Osobito bismo 3/4eljeli - govorio je čovjek - da se distanciramo od nekih pojava koje su se javile u vezi s poteškoćama u našoj organizaciji udru3/4enog rada. Opazili smo da se neke političke snage, neprijateljske socijalizmu i samoupravljanju, pokušavaju prikačiti uz akcije naših radnika, i svoje ciljeve prikazati kao naše. Čim smo uočili kakva nam opasnost prijeti od takvih elemenata, odlučili smo da se od njih oštro distanciramo i da na djelu poka3/4emo kako nemamo s njima ništa zajedničko. Zbog toga smo tome prilagodili i svoje ponašanje i odmah poduzeli potrebne akcije. 
- Prevedeno na normalni jezik - uzdahnu Lovro - to znači da su prekinuli štrajk zato što se pojavila neprijateljska radio-stanica, iza koje stoji tko zna kakva međunarodna reakcija, i s kojom se oni ne 3/4ele identificirati, je li tako? 
- Tako nekako - slo3/4i se Čabrajec. 
- Samo, ako 3/4eliš čuti moju prognozu - smješkao se Lovro, sad sve bolje raspolo3/4en- ja mislim da se ni to neće emitirati. I to previše govori. 
Brodarića je trebalo tješiti. Bio je još rumeniji nego inače, i stalno je potezao iz boce vinjaka koju su ponijeli sa sobom. Sjedili su u hotelskoj sobi, mladić je došao k njima, smatrali su da u tome nema ništa loše, sad kad je štrajk završio. Tranzistor je bio uključen i namješten na lokalnu radio-stanicu. Na programu je bila emisija koja se zvala "Dnevnik komune". Brodarić je bio nesretan; on je i inače bio kenjkav, a sad je postao sasvim mek. Ipak, ta je mekoća bila relativna: mek je bio u sitnicama, a čvrst, kako se činilo, u velikim stvarima s kojima se ne treba igrati. 
- Čuj, objektivno uzevši - okrutno je preo Lovro, mršteći čupave obrve i mičući brčinama objektivno uzevši, ti si najzaslu3/4niji čovjek za prestanak štrajka. 
- Nemoj me zezati - odmahnu momak. 
- Tko te zeza? Gledaj ovako. Po svemu ispada da je glavni razlog za prestanak štrajka to što se oni ne 3/4ele identificirati s neprijateljem. Taj neprijatelj si ti. Da nije bilo tvojih emisija, to bi sve skupa i dalje trajalo, i tko zna što bi sve još bilo. 
- Lijepa utjeha - zdvojno uzdahnu Tomislav Brodarić. 
- Ima nešto u tome što Lovro govori - uključi se sad i Berak, koji je sjedio na prozorskoj dasci. Iza njega, nebo je bilo olovno i kiša nikako nije počinjala. Bilo je tri sata po podne, a jugo je davilo već od rane zore. 
- Kako ne razumijete? - uspravi se Brodarić odjednom. - Ne shvaćam kako vi to postavljate stvar! Kao da je meni u interesu da se štrajk ne prekine, nego da traje dalje! 
- O, pardon! - isturi Lovro uspravljene dlanove prema Brodariću i malo se odmače. 
- (c)to vi mislite, da sam ja lud pa da 3/4elim da ljudi ne proizvode? -pjenio se momak. - Da tvornice nazaduju i šta ja znam? Zar vi mislite da sam ja zbilja neprijatelj, ili što? 
- Ne mislimo - odmahnu Berak rukom. 
- Ali, ti misliš da mi jesmo - zahripa Lovro, jer je u mladićevim riječima doista postojao i takav prizvuk. 
- Ne ka3/4em ja ništa - nastavijao je Brodarić. Ja se nisam javio zato što bi mi bilo drago što je izbio štrajk, nego zato što mi je bilo 3/4ao i što sam bio zabrinut. Ja sam se javio zato što smatram da o tim stvarima treba javno govoriti, u skladu s principima ovoga društva, upravo zato da ih ubuduće ne bi bilo! 
- Sveti (r)ivko! - uzdisao je Lovro. 
- Smiri se! - reče Berak. 
- Ja vjerujem u temeljne vrijednosti ovoga društva! - reče mladić, pa zamuče. 
Lovro je napola le3/4ao na krevetu, njegova griva bila je tamna mrlja na svijetloj podlozi zida, i svaki je čas prinosio bocu ustima. Pokreti su mu postajali sve bla3/4i i polaganiji, ali mu je zato jezik bio još poganiji nego inače. Reče Brodariću filozofski: 
- Nisi ti loš kit, ali koji put ne podnošljivo sereš s tim svojim temeljnim vrijednostima. I Vodopija je za temeljne vrijednosti, i oni vatrogasci iz Zagreba. I oni iskreno u to vjeruju. I što rade? 
- To je drugo - pognu Brodarić glavu. 
- Ne mo3/4eš reći - umiješa se sad i Berak. Tomica je ipak nešto ozbiljno poduzeo s tom radio-stanicom. To je bio pošten čin. 
- Jest, jest, to je bila sjajna ideja! - graknu Lovro. - I ishod je veličanstven. Svaka čast, kapa dolje! - bio je već prilično pod gasom. 
Berak ustade s prozorske daske i prošeće se po sobi. Svi su jednim uhom slušali što se govori na radiju. Pribli3/4io se i kraj emisije, išao je upravo nekakav Brodarićev komentar o kulturnim zbivanjima u općini, a o štrajku nije nitko rekao ni riječi, ni u kojem obliku, ni izravno ni alegorijski. 
- Ni riječi - huknu Tomislav Brodarić kad je krenula glazba. 
- A što mo3/4eš? - tješio ga je Berak. - Stvari nisu išle onako kako si se nadao, ali nešto si ipak uradio. U svakom slučaju, sad te valjda Vodopija više neće sumnjičiti da imaš neke veze s tom radio-stanicom. 
Mladi je novinar ukočeno buljio preda se, a rumenilo mu je sve više osvajalo lice, pa je sad prešlo i na čelo. Oko usta i nosa mišići su mu bili neobično zategnuti. Onda reče: 
- Ne znam baš da me neće sumnjičiti. Ne znam. 
- Neće imati priliku - reče Berak. 
Brodarić je gledao u njega zamišljeno. Ličio je na čovjeka koji spava, ili na čovjeka pod hipnozom, koga je putujući hipnotizer uspavao pa sad više ne zna što bi s njim. Progovori polako, rastavljajući riječi: 
- Zar misliš da to mo3/4e samo tako ostati? Pogotovo sad, kad opet o tome šute! 
Nastao je trenutak tišine. Berak je gledao kroz prozor, Brodarić i dalje pred sebe. Lovro je 3/4ivnuo: stvari su opet krenule loše, a to je njega uvijek tješilo. Reče: 
- O! I još jednom: o! Kako je ono govorio Ostap Bender? Sjednica se nastavlja! 
- Emitirat ćeš i dalje? - upita Berak preko ramena. 
- Hoću - odgovori mladić. 
Kiša je počela dok su se vozili kroz vinograde prema klijeti. Počela je diskretno, jedva primjetno, tiho, jedva da je orosila "renaultova" stakla, a onda je počela padati sve jače i odlučnije. Bila je to prava jesenska kiša, i postojali su dobri izgledi da pada barem dva dana. Donijela je olakšanje nakon jugovine. 
- Dobro - gunđao je Lovro u brk dok su se truckali. - Ja tebe zbilja ne razumijem! - Lovro je bio odspavao sat i pol u hotelskoj sobi pa se rastrijeznio, ali je bio vrlo mrzovoljan. - Sve se lijepo završilo, štrajk je popapala maca, nisu nas ćopili, okej. I mi, umjesto da budemo sretni što smo se izvukli, sad pratimo tu budalu dalje. Pa taj tip srlja ravno u Stenjevec! 
- Zato ćemo dobiti dobar materijal - reče Berak mirno. 
- Materijal? što mo3/4eš početi s tim sranjem? Tko će ti to objaviti? 
- Zašto ne? Ako izre3/4emo imena... Čuj, pa to je... - razvezao je Berak neobično dug govor, s obzirom na njegov standard. - Mi smo išli raditi dokumentarnu dramu, je li tako? Zar ovo ne bi mogla biti odlična fabula? To, da čovjek emitira vlastite vijesti u vrijeme kad slu3/4beni radio šuti? Meni se to sviđa, mogu ti reći. 
- Tu ćeš fabulu pričati onome tko će te strpati u buksu - gunđao je Lovro. 
- Ozbiljno ti govorim - ostajao je Berak pri svome. - Ozbiljno. Ja mislim da je to materijal od kojeg mo3/4emo početi. Makar to poslije i s glumcima snimili. 
- Samo mi još reci da je to odlična tema za knjigu, pa ću te puknuti. Mo3/4eš slobodno dati ruku onome tvom Ferdi, ili kako se već zove. Zamijenite mjesta, nitko neće ništa opaziti, on neka ide na radio, a ti uči djecu o Stanku Vrazu. 
Ipak, Lovro se nije dalje bunio. 
Brodarić ih je dočekao sam: Dubravka je dobila temperaturu i nije mogla iz kuće. To je Lovru još više oneraspolo3/4ilo. Brodarić je već imao napisan komentar. Ali, prije nego što su ga počeli čitati, pod svijećom, dok je kiša bubnjala po krovu klijeti, zastali su nad pitanjem kako će bez Dubravke. 
- Onda ćeš sam čitati? - upita ga Berak. 
- To ne smijem - reče mladić odlučno. - Prepoznali bi me. 
- Onda što? 
- Ne znam - odmahivao je Brodarić glavom. Mislio sam da zamolim nekoga od vas. 
Nastala je na trenutak tišina, a onda iz kuta, iz polutmine, dopre Lovrino graktanje: 
- A, ne, hvala! Izuzetno sam počašćen, ali ovaj put ne bih mogao. - Obratio se Beraku: - Jesam li ja tebi rekao da je on lud? 
Berak ne reče ništa. Spusti pogled na papir koji je dr3/4ao u ruci, pa se primače svijeći i poče čitati. U komentaru je pisalo: 
"Kao što je poznato, danas je prekinuta obustava rada u tekstilnoj industriji Kalteks. Radnici, koji do jučer nisu pristajali da se vrate na posao prije nego što se dogovorno riješe svi problemi, a osobito problem odgovornosti, danas su popustili pod pritiskom rukovodećih faktora općine i republike. Nećemo ulaziti u to koliko je ispravna njihova odluka, jer štrajk, na kraju krajeva, nije ni po3/4eljna ni osobito efikasna mjera u samoupravnom socijalizmu. Svakog dobronamjernog promatrača, međutim, smetaju dvije stvari. Prvo, to što se u pregovorima s radnicima naša stanica spominjala kao nekakav glasnogovornik neprijatelja socijalizma, pa se od radnika zahtijevalo da se distanciraju od njezinih stavova. Drugo, to što se u slu3/4benim sredstvima informiranja o izbijanju štrajka i dalje šuti. Kako Radio-Sava mo3/4e biti neprijateljska stanica kad nije činila ništa drugo nego samo obavještavala o postojanju obustave rada kao o činjenici, uzdr3/4avajući se od svakog zaključka? A s druge strane, zašto se istina smatra opasnom za socijalizam kad je socijalizam najveći prijatelj istine, i kad je istina njegovo najjače oru3/4je? Je li to razlog što slu3/4bena sredstva informiranja šute o štrajku i danas, kad on više ne postoji? Radio - Sava i dalje će biti uz istinu. Obavještavat će samo o činjenicama. I to sve dotle dok to ne počnu činiti i drugi; tada će nestati razlog za njezino postojanje". 
Berak podi3/4e pogled s teksta i zamišljeno se zagleda u Tomislava Brodarića. Po vanjštini i ponašanju toga čovjeka nije se moglo zaključiti je li lukavac ili fanatik. Ili mo3/4da oboje? 
Brodarić pogleda na sat: bilo je blizu vrijeme za početak emitiranja. Onda pogleda uvis: po krovu je bubnjala kiša, i postojala je velika vjerojatnost da će to bubnjanje ući u eter. Pogledavao je čas jednog, čas drugog novinara, ali oni nisu gledali u njega. Vidjelo se da ga pomalo hvata zdvojnost. 
Onda iz tame, iz kuta klijeti, dopre Lovrin glas: 
- Evo ti, miško. 
Brodarić se okrene. Lovro mu je pru3/4ao mikrofon, preko kojega je bio navučen tanak papir, a bilo je na mikrofonu još nekih dodataka. 
- (c)to je to? - upita mladić. 
- Tako mo3/4eš čitati. Neće te prepoznati ni Dubravka, ako te bude slušala - progunđa Lovro, a zatim doda zlobno: - Ako sad ne le3/4i u krevetu i radi nešto pametnije od slušanja tvojih emisija. 
Brodarić mu ne odgovori. Okrene se i poče pripremati radio-stanicu za emitiranje. 
(c)EST
Kad je opazio Ferdu kako se pribli3/4ava njihovu stolu, Lovro je razvalio usta od zijevanja, nije se čak potrudio ni da ih zakloni rukom. Zapita kroz zijevanje: 
- Zašto se taj toliko mota oko nas? 
- Slutim da mi 3/4eli uvaliti nekakav tekst da mu ga emitiraju na Trećem programu - reče Berak tiho. - Ko bog, neka novela. 
- Ili, još gore, esej - naceri se Lovro. 
Sjedili su nakon ručka u hotelskom restoranu i gledali kroz prozor kako pada kiša. Tu ih je Ferdo našao; već je otprilike znao kakav im je dnevni raspored, i ponašao se sasvim domaćinski. Odmakao je stolicu i sjeo. 
- Onda? - upita. - Kako napredujete? 
- Tako, tako - reče Berak. - Obišli smo već nekoliko amatera. Imaš li ti kakav dobar prijedlog? 
- Imam koliko hoćete - reče Ferdo - samo što se sad moram vratiti u školu na sat, danas sam jako zauzet. Došao sam vidjeti treba li vam nešto. 
- Snaći ćemo se - reče Lovro osorno. 
Ferdo pošuti, petljajući nešto oko cigareta i šibica. Vidjelo se da ga 3/4dere neka tema o kojoj 3/4eli diskutirati, samo ne zna kako da počne. Napokon reče: 
- Jeste li vidjeli ono sa štrajkom? 
- Pa da - reče Berak. - (c)to se priča? 
- E, znao sam ja da će to tako završiti - reče Ferdo s mnogo hinjene rezignacije. - Lukavi su oni. 
- Tko to? 
- Pa ovi naši drmatori iz općine. Nemate vi pojma kakvi su to tipovi, to vam je kao kod Zole. 
- Kojeg Zole? - iščuđavao se Lovro. 
- Ili kod nekoga još goreg - nije se Ferdo dao smesti. - Da vi samo znate te ljude, vi u Zagrebu ne mo3/4ete to ni zamisliti. Niti znaju svoj posao, niti se razumiju u politiku. Ali su seljački lukavi, to ih dr3/4i na površini. 
Lovro se namršti, jer on je u svemu tome naslućivao neku mutljavinu ili barem provokaciju; malo se ispravi na stolici. 
- Ima toga svuda - reče Berak. 
- Ima, ima, ali kad vidiš izbliza... Čista literatura. Predsjednik općine počeo je svoju karijeru tako što je ušao na pogrešna vrata. Časna riječ! Bila su u općini dva sastanka u isto vrijeme, jedan je bio u Socijalističkom savezu, a drugi je bio godišnja skupština odbojkaškog kluba. A on je bio nekakav funkcioner u odbojci i išao je na taj odbojkaški sastanak. I pogriješio vrata. U prvi mah nije odmah ni shvatio, jer, naravno, sve ih poznaje, ovo je ipak mali grad, pa sad, tko će ti znati tko sve sjedi u kojem odboru. A dok je on shvatio da oni tu ne pričaju o odbojci nego o nečemu drugom, bilo je već kasno i bilo mu neugodno da izađe. A oni, kud će, šta će, izaberu njega. On, dabome, prihvati. To je bilo prije dvadesetak godina. I tako, malo-pomalo, mic po mic, i vidi ga sad! Brine brigu o radničkoj klasi i bdi nad narodom. 
- Vidiš, vidiš - smješkao se Berak. Zapravo, nije mu bila smiješna ni Ferdina priča ni Ferdo sam, nego Lovro koji je tvrdoglavo šutio. Ta je šutnja značila: znam ja tebe, cinkerska njuško! 
- Nemate vi pojma šta je to - nastavljao je Ferdo. - A znate li kako se odnose prema intelektualcima? Bili smo tu osnovali nekakav klub, Klub prijatelja umjetnosti, nas nekoliko, slušali smo ploče, dr3/4ali predavanja o umjetnosti, povijesti, znanosti, i tako. I mislite da nas nisu razjurili? Čim im se pru3/4ila prilika. Kao, intelektualci se odvajaju od naroda, zatvaraju se, i tako. A iskoristili su to što smo slušali neke Bachove mise. Kao, religiozno. I još katoličko! Tobo3/4e se okupljamo na nacionalnoj osnovi. 
Ferdo je toga jutra doista bio nakrivo nasaden, obojici novinara bio je već pomalo i neugodan. Po čemu je on to zaključio da su oni nabrušeni na sve oko sebe? To je doista dovoljno da se čovjek zabrine, ako se to toliko vidi. 
- Događa se - promrsi Berak. 
- A znate što je najgore od svega? - pjenio se dalje Ferdo. - To što iza toga stoje sasvim obične i banalne stvari, tko je ukrao koliko cementa, tko se gdje ogrebao za večeru i za putni trošak, shvaćate? Još da oni doista misle da čuvaju narod, pa makar i od istine, još hajd-hajd. Ali, njih je uhvatila trta da se ne otkriju njihovi prljavi poslovi, da štrajkači to ne potegnu, to je njih strah. To je ono glavno. 
- Kakvi prljavi poslovi? 
- Pričat ću vam jednom. Izgradili su vikendice na staroj šljunčari, sve o narodnom trošku. 
- I to bi bio dobar literarni motiv, a? - upita ga Lovro cinično. 
- Odličan - odgovori Ferdo ozbiljno. 
Po kiši su se odvezli do amatera o kojem im je govorio Brodarić, a koji je 3/4ivio u nekom prilično udaljenom selu, na vrhu brijega s kojega se pru3/4ao pogled na dolinu i na grad. Truckajući se makadamskom cestom punom rupa, zaključili su da to mora biti onaj isti brijeg koji se vidi s njihova hotelskog prozora. Cesta je bila 3/4uta, usjeci 3/4uti, voda u lokvama 3/4eta, jer su vinogradi kroz koje su se vozili rasli na ilovači. Svaki put kad bi se auto nagnuo ili poskočio, Lovro bi glasno prostenjao, kao da ga sve to neizrecivo boli i smeta. 
Ali, raspolo3/4enje mu se popravilo čim je ušao u sobu iz koje je amater emitirao. Fašcinirao ga je i čovjek i njegova oprema, tako da je rekao: 
- Vidiš, vidiš, onaj drmotres ipak se isplatio. 
Čovjek je bio čudan. Bilo mu je negdje između dvadeset pet i trideset godina, kosa mu je bila duga i masna, brada čupava i puna mrvica, a oči sumnjivo sjajne. Kuća je bila u lošem stanju, napola srušena, a za čovjeka su još u gradu bili čuli da u3/4iva glas narkomana, rokera i kvaritelja omladine. Ipak, nikad mu ništa nisu našli. Poslije se pokazalo da u kući ima još nekoliko takvih tipova, pa čak i nekoliko djevojaka, ali se oni nisu miješali u razgovor, samo su po kući tumarali. Svi su oni navodno studirali u Zagrebu. 
- Gledaj ti, molim te - mumljao je Lovro motajući se po maloj prostoriji. 
Oprema je bila doista fascinantna, bila je skupa, znalački odabrana i dobro odr3/4avana. Ali, najviše je od svega impresionirala muzika. Lovro je samo razgledao i kimao. Sve je vrvjelo od ploča najnovijeg datuma, s najnovijim muzičkim trendovima o kojima je Lovro čitao u "Melodgy Makeru" i drugim takvim listovima. 
- Gdje ovo nabavljaš? - upitao je domaćina. 
- (c)alje mi stari - sle3/4e onaj ramenima. - (c)ljaka u (c)vabiji. 
Pokazalo se da neće moći snimiti emisiju, jer čovjek emitira samo navečer. Odlučili su se zato za razgovor s njim, na što je on rado pristao: glas o dvojici iz Zagreba koji intervjuiraju amatere već se bio proširio među posjednicima privatnih radio-stanica, mo3/4da i kroz eter. Bilo je očito da nitko, pa ni ovaj momak, nema ništa protiv toga da u mikrofon govori o svojim razlozima. 
Slučaj je bio pomalo nalik na ono što je riđi Po3/4gaj opisivao u svojim radio-dramama. Mladićev otac radi u Njemačkoj već petnaestak godina; majka mu je u međuvremenu umrla, i to je razlog što kuća izgleda onako kako izgleda. Otac se u Njemačkoj ponovo o3/4enio, ali ga, valjda, muči gri3/4nja savjesti zbog sina, pa mu spremno šalje muzičke časopise i ploče, prema popisima koje mu sin dostavlja. To je, uostalom, bio glavni sadr3/4aj njihovih pisama, ta muzička problematika. 
- Kako inače 3/4iviš? - upita ga Berak. - Kad nisi ovdje? 
- Uglavnom sam tu - odgovori momak. - Čak ni dolje u grad ne idem. Povremeno skoknem u Zagreb, radi ispita, ako nešto spremim, ili na kakav koncert. Čovjek ne mora biti na svim mjestima da bi bio u toku. 
- Ti misliš - razvijao je izvro njegovu misao - da odavde, s ovog brijega, mo3/4eš komunicirati s ljudima jednako dobro kao da si u Zagrebu ili u Londonu? 
- Zašto ne? Bio sam ja i u Londonu, pa znam - nasmiješi se bradonja. - Radio imam, slušam što hoću, malo emitiram, i tako. Ovo, kako ja 3/4ivim, to je upravo ono za čim u Zagrebu i u Londonu čeznu, a ne mogo ostvariti. 
- Onda si ti roker s brijega? 
- Ako vam je tako dra3/4e. 
Kiša je kapala kroz krov i strop i posvuda po kući bile su raspoređene šerpe, lavori, lonci, pa se čulo kako kapi bubnjaju o njihova dna ili pljuskaju o površinu natalo3/4ene kišnice. 
- A zašto inzistiraš da tvoje pjesme budu najnovije? - upita Berak. 
- Mora čovjek biti u nečemu prvi - reče momak. - Kako ćeš inače? Moraš biti drugačiji. Osim toga, zar to nije nešto, imati pjesme koje ni Radio Zagreb još nema? To daje smisao mom emitiranju. Ljudi u cijeloj okolici namještaju antene od deset metara da bi me čuli. 
- Onda si ti moćan? 
- Svakako. 
- Nisi nikad osjetio potrebu da tu moć nekako upotrijebiš? 
- Kako to mislite? 
- Pa eto, šta ja znam - otezaše Berak. - Javio se jedan amater koji emitira vijesti o štrajku u "Kalteksu". Mislim, s obzirom da si ti moćan i da ti se vjeruje... Nisi pomislio na takvo nešto? 
- Nisam - odmahnu bradonja glavom. - To me ne zanima. To nema nikakve perspektive. Sve je to isto sranje, tamo dolje. 
Do razgovora sa sekretarom došlo je slučajno, ili se barem dvojici novinara tako činilo. Svratili su u radio-stanicu da vide što tamo ima novo, da se jave Vodopiji i potra3/4e Brodarića. 
Ali, Brodarića nisu našli, a tek što su ušli u Vodopijinu sobu, zazvonio je telefon, i on je s nekim počeo slu3/4beno razgovarati. Nisu od toga razgovora mnogo razumjeli; naćulili su uši tek kad je Vodopija rekao u slušalicu: 
- Jesu, jesu, baš su kod mene. 
Tako se ispostavilo da je to na telefonu partijski sekretar i da bi 3/4elio s njima dvojicom razgovarati. Vodopija im je to prenio topeći se od milja. Sve je to, naravno, mogao biti i slučaj, ali ih je drug sekretar mogao vidjeti i dok su prelazili preko trga. Nisu imali kud nego da se odazovu njegovoj ljubeznoj molbi, pa su prošli u susjednu zgradu i popeli se na prvi kat. 
Sekretar je bio mlad čovjek, u vjetrovci, zvao se Janković. Na zidu je visio nekakav šareni plakat, soba se nije doimala birokratski, a on se ponašao nekonvencionalno. Zato je sve izgledalo nekako vedrija i bolje, tako da su njih dvojica počeli pomišljati da mo3/4da sve i nije onako sumorno kako se njima činilo. Do tada su slušali samo autsajdere; a sad im je govorio čovjek iznutra. I bio je šarmantan. 
- Slušao sam vaše emisije - rekao je. - I vrlo mi se sviđaju. Znate, ne bih htio da shvatite kako ja vas sad nešto politički obrađujem... Ma, što ćemo okolišati, vi znate da smo tu imali neka sranja. 
- Više nemate? Mislim, sranja? - upade Lovro drsko, očito u3/4ivajući prostačiti kad je već sekretar nametnuo takav ton. 
- Imamo - reče onaj smijući se. - Sad je štrajk završio, ali imamo još neke sitnice. 
- S Radio-Savom? - upita ga Berak ozbiljno. 
- Pa, da. Dabome, nije to ništa veliko ni strašno, i nema potrebe da vas ja sad tu nešto obrađujem, nego... Pa, znate i sami, iz tako nečeg uvijek mo3/4e ispasti još veće sranje. - Sekretar se zakačio za tu svespasavajuću riječ. 
- Mo3/4e, mo3/4e - kimnu Lovro poput mudraca. 
- E, vidite - nastavi sekretar mirno. - Vi sad o amaterima pravite reporta3/4u... Mi se u to ne mislimo miješati, naravno. 
- Ja mislim da nema ni razloga - reče Berak. 
- Nema, ako čovjek trezveno gleda - reče sekretar. - Međutim, ako bi se procjenjivalo drugačije... Pa, znate i sami. Ako nam sad netko nešto politički petlja s radio-stanicama, onda nije dobro da se tome pravi reklama, i tako dalje, i tako dalje... 
- Ali, to je dugoročan projekt - objašnjavao je Berak strpljivo. - Mi to ne mislimo sad emitirati. Mi zasad samo skupljamo materijal. 
- Znam - kimnu sekretar. - Ali, s druge strane, opet, nije dobro ni da javnost osjeti kako se tome pridaje prevelika va3/4nost. Ja vam samo prenosim što misle naši ljudi ovdje. Ja intimno mislim da to nema veze. Ali, prenijeti moram. 
- (c)to još ka3/4u? Mislim, ako se smije pitati? upita ga Lovro drsko, kako je uvijek razgovarao sa slu3/4benim osobama koje mu ne mogu ništa. 
- Smije se pitati - nasmija se sekretar. - Ovo je neformalan razgovor. - Ja vam, dečki, govorim za vaše dobro. Nemojte misliti da se naši nisu odmah raspitali o vama. 
- Nećemo, nećemo misliti - reče Lovro, premda se malo lecnuo. 
- Raspitali su se - tumačio je dalje sekretar. Odmah su se raspitali jeste li u Partiji. Saznali su da drug Berak jest, i to ih je donekle umirilo. 
- Onda nas neće sprečavati...? - upita ga Berak, dok je Lovro nabirao svoje obrve poput gusjenica i pravio smiješne grimase. 
- To ovisi o vama. Raspitali su se oni temeljito, znate. I saznali su da ovdje niste po zadatku niti slu3/4beno, nego da radite na svoju ruku. 
- To je istina - reče Berak. - Ali, to nikada nismo ni krili. Uostalom, ovo što radimo, radimo opet s namjerom da se jednog dana emitira preko radija, najnormalnije. 
- Da - nasmiješi se sekretar. - Ako bude prihvaćeno za emitiranje. 
Malo su pošutjeli. Kišica je i dalje padala i bubnjala po čemu pred prozorom sekretarove sobe. Berak je razmišljao, a Lovro je sjedio u naslonjaču kao mumija. Vijesti nisu bile sjajne, ali mo3/4da i u Kalmanvaru ima simpatičnih ljudi. Mo3/4da ipak nije sve tako crno-bijelo. 
- Prema tome - zapita Berak - što se sad od nas očekuje? 
- To je vaša stvar - polo3/4i sekretar oba dlana na stol. - Naravno, ne bi valjalo da se sad odjednom povučete, da ispadne da vas je netko otjerao. Mi zapravo samo tra3/4imo da to što radite, radite pametno, eto tako. 
- (c)to znači pametno, ako nije tajna? - upita Lovro iz naslonjača. - To me cijelog 3/4ivota muči. 
- Znači - nasmiješi se sekretar - da treba da radite u dogovoru s nama, da se konzultiramo. Ali, sve ovisi prije svega o vama. 
- Lijepo je to kad znaš da o tebi nešto ovisi progunđa Lovro. 
Premda su bili tu već nekoliko dana, Berak i Lovro bijahu izlo3/4eni stalnim šokovima koji su dolazili odatle što su stalno zaboravljali da se nalaze u malome gradu, pa ih je svaki susret iznova iznenađivao. Kad čovjek 3/4ivi u Zagrebu, mora ulo3/4iti dosta napora da se s nekim poznatim nađe, a ako koga susretne slučajno, onda je to takav događaj da se obično proslavlja odlaskom na kavu. U malom mjestu poput Kalmanvara, ljudi su se kretali stalno istim putanjama i susretali se po nekoliko puta dnevno. Njih dvojica, pak, sa svojim zagrebačkim navikama, do3/4ivljavali su to kao bogzna kakvu podudarnost, čak povremeno i kao zavjeru. 
Zato su i zastali sa 3/4licama na pola puta kad je u restoran "Pirovac" ušla Dubravka. Stresla je kosu, jer nije imala kišobrana a padala je kiša, uvalila ruke u d3/4epove vjetrovke i prišla njihovu stolu. Izgledala je lijepo, tako da Lovro nije mogao skinuti pogleda s nje, a poslije ga je mučila ljubomora, jer je djevojka obraćala više pa3/4nje Beraku nego njemu. 
- Dobar dan - rekla je. - Mogu sjesti? 
Ustali su i pridr3/4ali joj stolicu; mahnuli su konobaru da joj donese piće. Bila je rumena i ozbiljna. 
- Otkud ti? - upita Berak. - Kako angina? 
- Bolje, hvala. Nosim Vam poruku od Tomice. 
Zagledali su se u nju. Bio je to nov stil, jer do tada je Brodarić redovito izravno komunicirao s njima, a Dubravku je pomalo ljubomorno skrivao. 
- Opa, bato - reče Lovro. - Počele su i poruke. To je sad prava konspiracija. (c)to je Tomica? Carlos? šef Orvenih brigada? 
- Nije nikakva konspiracija - nasmiješi se Dubravka strpljivo - nego vas nije mogao naći, a morao je otići da napiše tekst, pa je zamolio mene da vam poručim neka dođete navečer do ujaka Franje. 
- (c)to je, vraćamo se tamo? - Lovro je micao brkovima kao da su naelektrizirani. - Nema više konspiracije? 
- Mislim da je on u lovu i da ćemo biti sami reče djevojka. - Tomica 3/4eli razgovarati s vama. O ovome danas. 
Oni se zgledaše. Zbog nečega, djevojka je mislila da oni znaju što se Brodariću dogodilo toga dana, mo3/4da zato što su se nalazili u malom gradu, a mo3/4da i zato što su njih dvojica imala taj privilegij da u svakome času mogo banuti kod Vodopije. A ono što se dogodilo, zacijelo se moralo dogoditi između Vodopije i Brodarića. Oni, pak, nisu ni o čemu imali pojma. 
- Opet su ga ribali? - di3/4e izvro svoje čupave obrve. 
- Jesu - kimnu Dubravka. - I to ozbiljnije nego prije. 
- Sumnjaju na njega? 
- Ne znam. Ne ka3/4u ništa. Sad nešto petljaju oko njegovog dr3/4anja u proteklim događajima. 
- Dr3/4anja u događajima? - izvali Lovro očurde čvačući salatu. 
- Takva je formulacija - kimnu Berak zamišljeno. - Mogu zamisliti što je. On je tra3/4io da se emitira istina, a tok događaja je pokazao da nije bio u pravu. Tok događaja to još uvijek pokazuje: tra3/4eći da se stvar objavi, Tomica se našao na istoj liniji s neprijateljskom radio-stanicom. Njega i nju mo3/4e se tako identificirati. Je li tako, mala? 
- Tako je - kimnu ona. - Otkud znate? 
- Zna ti on svašta - ubaci Lovro. 
- Za to mogu imati dva razloga - razmišljao je Berak glasno. - Ili im je već otprije u nosu, pa je ovo zgodna prilika da mu još nešto natovare, ili sumnjaju da i inače ima veze s Radio-Savom. Ni jedno ni drugo nije baš zgodno. 
Lovro je ritmično 3/4vakao salatu i smijuckao se. Njemu je bilo drago što Brodarić dobiva po prstima, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što mu se Dubravka strašno sviđala. 
- Mislim da je ono prvo - reče djevojka zamišljeno. - U svakom slučaju, on ka3/4e da se prema njemu dr3/4e kao prema neprijatelju. Kao da je već definitivno dokazano da je napravio tko zna kakvu političku grešku i da treba da snosi posljedice. 
- Snage pora3/4ene na tom i tom plenumu? cerio se Lovro. 
- Tako nekako - rekla je djevojka, gledajući kraj njegove glave u vrt, gdje je kiša prala one nestvarno crvene jabuke tako da su se sad sjale kao ušećerene. 
- I koje su konzekvence? - upita je Berak. (c)to će biti dalje? 
- Izgleda da če to doći na partijski sastanak reče Dubravka. - To je jedino sigurno što se u ovom času znade. Zasad su ga suspendirali. 
U pogledu koji je uputila Beraku bilo je molbe i koketerije. 
Zbog kiše, tama se rano spustila, i nešto poslije šest, kad su zasjeli u ujakovoj kuhinji, bio je već naveliko mrak. Pijuckali su rakiju i ozbiljno razgovarali. Pod ujakovom škiljavom svjetiljkom, Dubravka je izgledala nekako starija i uplašenija nego po danu. 
Atmosfera je, naravno, bila pomalo zavjerenička: pusta kuća u tmini udaljenog sela, škiljavo svjetlo, poluglasan razgovor. Situacija je postala ozbiljna: sve ono prije moglo se shvatiti i kao igra, a sad se doista počelo raditi o nečijoj sudbini. Dvojica Zagrepčana su se, i protiv svoje volje, osjećali nekako odgovornima za Brodarića, jer su i do tada bili uz njega, pratili ga, čak i sudjelovali u radu s njim, i sad je bio red da se zainteresiraju što će biti dalje, pa da mu mo3/4da čak i pomognu. Došli su u Kalmanvar da naprave emisiju koja će biti sva protkana 3/4ivotom; emisija je, doista, pomalo napredovala, ali je 3/4ivota u njoj bivalo sve više i više, toliko da je ona to sve te3/4e podnosila. 
- Bilo kako bilo - reče Brodarić - ja sad više ne mogu odustati. 
- Tko ti brani? - pobuni se Lovro. - Čojstvo i junaštvo? Daj, budi pametan! Ako te šarafe zato što si demokratski predlo3/4io da se vijest emitira, na što imaš pravo, što će tek biti ako saznaju za Radio-Savu? 
- Mo3/4da je zbilja tako - slo3/4i se Dubravka s njim. 
- Nije tako, i ne mo3/4e biti tako - sve se više zagrijavao Brodarić. - Ja ne mogo i ne smijem prihvatiti ulogu krivca, jer nisam kriv! 
- A tko te pita jesi li kriv? - huknu Lovro. - Pitanje je tko će koga. 
- Nije to pitanje - odmahivao je Brodarić svojom crvenom glavom vrlo temperamentno. - Pitanje je hoće li pobijediti istina ili la3/4. Je li u pravu onaj tko tra3/4i da se govori istina, ili onaj tko sve zataškava. Istina je uvijek politički bolja. 
- Barem na duge staze - kimnu Berak. - Ali na duge staze već se i zaborave oni koji su se za nju zalagali. 
- Potrebno je stvoriti situaciju u kojoj će istina biti bolja za svakoga. 
- Aaaameeen! - otpjeva Lovro. 
Pošutješe. Čulo se kako vani pada kiša, a radio je tiho svirao. Da su igrali rauba, umjesto što su vodili takve razgovore, sve bi bilo kako treba. Brodarić je nešto razmišljao, a onda reče: 
- Meni ostaje još samo jedna stvar. Da odem u Zagreb. 
- Na promjenu zraka? - spremno dočeka Lovro. 
- Na više forume. Da im izlo3/4im situaciju i da im svoju verziju, prije nego što me ovi ovdje do kraja ocrne i sasvim onemoguće. 
Bila je čudna ta priča. Gledajući sa strane, čovjek bi lako stao na Brodarićevu stranu i navijao za njega, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je bio sam protiv svih. Smetalo je jedino to što je on bio tako fanatičan i stoga djelovao nekako odbojno, uobra3/4eno i cmizdravo. 
- (c)to ti vrijedi tvoja verzija - reče Berak - ako ti ovdje nešto napakiraju. A to nije teško. 
- Dragi moj Robespierre, valjda si i ti nekad nešto zasrao, svakom se to dogodi - reče Lovro. - Ili si štogod rekao na sastanku, ili si krao trešnje kad si bio mali. 
Brodarić se malo zamisli. Onda mu se čelo polako razvedri, oči mu sinuše i obrazi postadoše još sjajniji, baš kao da mu prija razmišljanje o vlastitim starim grijesima. 
- To je točno - reče napokon. - Samo, imaju i oni toga. 
- Tko oni? 
- Bud3/4e. Imam ja o njima takve materijale da će se samo vrtjeti. Ako zatreba, ja sam tu. Govorimo li o starim grijesima, da vidimo kome će se tresti gaće! 
Lovro zaškilji na njega, mičući brkovima kao hajduk u nijemom filmu, i di3/4e jednu obrvu. 
- A dokazi? 
- Imam i to. 
(c)utjeli su. Brodariću je opet pošlo za rukom da djeluje kao monstrum. 
SEDAM
Krenuli su oko pola sedam, tek što se bilo razdanilo. Lovro je svaki čas razvaljivao usta zijevajući, ne toliko zato što bi mu bilo teško ustati koliko da poka3/4e kakve sve 3/4rtve podnosi zbog Beraka i zbog gluposti koje on pravi. U sporednoj ulici pokupili su Brodarića - čekao ih je pred ulazom u svoju sivu i ru3/4nu četvorokatnicu, s malim, plosnatim kovče3/4ićem u ruci. Obukao je bio odijelo i svezao kravatu. Odijelo mu je bilo malko tijesno, košuIja bijela, a kravata vezana nakratko i preširoka - nedostajao mu je samo trbuh pa da liči na svojega šefa Vodopiju. Kad je on ušao u auto, Lovro je 3/4ivnuo, jer je sad imao koga zezati. 
- Pametna ti je ta odluka - rekao je. - Zagreb, Zagreb, nema ništa bez Zagreba. Tako je i sluga Jernej išao u Beč. 
- Zezaj ti, zezaj - reče Brodarić mirno. 
- Ima neke sličnosti s Jernejem, ima - pridru3/4i se i Berak, mimo običaja. 
Brodarić se malo naroguši, ali ne reče ništa. Gledao je kroz prozor vla3/4ne livade i vinograde što su čekali berbu, bre3/4uljke, klijeti i bijele crkvice. Gledao je nekako pa3/4ljivo, kao da se oprašta od svega toga; očito, tu se osjećao siguran i miran, a sve drugo bijaše svijet, dakle: opasnost. Udaljavanje iz zavičaja, ispresijecanog valovima amaterskih radio-stanica, očito mu je teško padalo. 
- Čuj, Jernej - reče Lovro zijevajući. - A ako su informacije stigle prije tebe? 
- Reći ću im svoju verziju. (c)to drugo mogu? 
- Zvuči dobro - kimnu Lovro ozbiljno. 
Vozili su se glavnom cestom, koja je bila vla3/4na, valovita i puna neravnina. Vidljivost je bila tako slaba da je Berak morao upaliti svjetla. Iako se morao koncentrirati na vo3/4nju, upita momka: 
- Dobro, reci ti meni jednu stvar. Rekao si da imaš neke podatke kojima bi mogao nauditi tim tvojim bud3/4ama. I što ćeš s tim podacima? Ucjenjivati ih? Mislim, ako ti inzistiraš da to ostane tajna... 
- Ne inzistiram - odmahnu glavom Brodarić, koji je bio blijed i očito uzbuđen, ali odlučan. - Vama mogu reći. Samo, to čuvam kao posljednje oru3/4je, i ne jedino. Imam ja toga više. Na primjer, bila je jedna prometna nesreća... 
- Kakva nesreća? - okrene se Lovro njemu sa suvozačkog sjedala. 
- Prije točno dvije godine, u vrijeme Berbenih svečanosti, kad je kod nas veliki blagdan. To se odr3/4ava i u selima, i oni su u jednom takvom selu bili gosti... 
- Oni? - priupita Berak. 
- Predsjednik općine, sekretar komiteta i još jedan koji više nije u Kalmanvaru, a tada je bio u sindikatu. Išli su slu3/4benim autom, shvaćate, sa šoferom, je li. I kad su se vraćali, po mraku, padala je kiša, baš kao sad... Kad su se vraćali, pregazili su neku babu u jednome selu. 
- I kako je ispalo? - upita Berak. 
- Ispalo je tako da je baba bila pijana, da je vidljivost bila slaba, cesta vla3/4na, tragova kočenja nije bilo, malo su se i klizali, i na tome je i ostalo... 
- Aha - reče Lovro. - A ti, lukavac, znaš i više? 
- Znam - kimnu Brodarlć stiskajući usnice. - Znam da je bilo velike 3/4urbe da se istraga zaključi, vozač se brzo preselio u Zagreb, isto tako navrat-nanos, premda je njegov nalaz krvi bio u redu. Ali, to nije bitno. 
- Nego? 
Brodarić malo počeka i pogleda u Beraka, pa se okrene i Lovri, pripremajući se da poka3/4e svoj veliki adut. Reče: 
- Bitno je to što vozač uopće nije vozio. Vozio je predsjednik, shvaćate? Oni to vole malo probati, kako ide ta mrcina od "mercedesa". 
- A otkud ti sve to znaš, čuj, Jernej? - upita ga Lovro otraga. 
- Znam - dahnu Brodarić. - Slu3/4beno, nije bilo nikakvih očevidaca, shvaćate, bilo je dosta kasno. Ali, ja sam poslije našao čovjeka koji je sve vidio, on stanuje točno nasuprot mjestu gdje je to bilo i toga je časa buljio kroz prozor. Znam ga otprije, nekad smo skupa igrali nogomet. I lani smo dva-tri puta zasjeli zajedno, on je malo popio, a i ja, i tako mi je pričao o tome. Tvrdi da je auto jurio bar sto na sat kroz selo. 
Malo su pošutjeli dok se Berak probijao kroz sve gušći promet prema Zagrebu, a kiša šibala po stakliza, predočavajući im jasno kako je sve to moralo izgledati te noći kojom Brodarić ucjenjuje bud3/4e u svome gradu. Onda Lovro doda: 
- A ti si snimio toga tvog prijaška? 
- Jesam - kimnu Brodarić. - Potajno. 
- Kako si došao na to? - upita Berak. 
- Ne znam - reče mladić. - Je li to novinarski nos? Kao da sam znao da će mi jedanput zatrebati. 
Zagreb im je izgledao nekako drugačije. Tu više nije padala kiša, čak je zasjalo i sunce, promet je bio umjeren i sve je izgledalo prilično veselo, a ipak nekako nisu prepoznavali grad u kojemu 3/4ive. Zbog Brodarićeve prisutnosti u autu, bilo im je kao da gledaju grad iz neke druge perspektive, kao kad čovjek motri svoj grad iz bolničkih kola ili iz zatvorskog furgona - uloga u kojoj se našao sasvim mijenja perspektivu. Mo3/4da su zato jedva čekali da se otarase mladoga novinara. 
Iskrcali su ga na Zrinjevcu, jer je tako tra3/4io. Nije rekao kamo ide, samo su se dogovorili da se vide po podne. Odmaglio je čim su se zaustavili pred semaforom. 
- Da znaš da bih ga najradije pratio - progunđa Lovro. 
- Ne budi lud - reče Berak. 
- Zar misliš da će on doista obijati pragove i moliti da ga poštede? Tip koji potajno tura ljudima mikrofon pod nos, sigurno će se već snaći. Tko zna za koga taj radi! 
Dok su još gledali za Brodarićem, iznenada se ispraznilo jedno mjesto za parkiranje u Amruševoj. Bilo je to gotovo nevjerojatno, i taj je dar trebalo prihvatiti. Berak odmah utjera auto na prazno mjesto, dok su jedan "audi" i jedan "citron" 3/4alosno 3/4migali. Izađoše iz auta i krenuše prema Trgu. 
- Za koga bi radio? - upita Berak. 
- A šta ja znam! Ja ti ka3/4em da je to mutan tip. 
Kao po dogovoru, nisu otišli ni u jedan od onih kafića u kojima se inače skuplja društvo s radija. Pošli su Ilicom, skrenuli lijevo i našli se na Cvjetnom trgu. Tu su ušli u bife i naručili dvije duple kave. Dok su stajali i buljili kroz izlog, Berak reće: 
- Sumnjiv ti je mali, a? 
- A ti još o njemu? - pobuni se Lovro. - Goni ga! Ja ga nastojim zaboraviti. 
- A što misliš, da mo3/4da ne la3/4e da je snimio tog očevica? I sve drugo što tvrdi da ima? što ako j sve to izmislio? 
Lovro se zagleda u njega, počeša se po glavi i premjesti se s noge na nogu. Puhnu, pa reče: 
- Tko bi tebe razumio! Ja o malom seronji mislim loše, ali opet ne toliko. Zašto bi izmislio? 
- Zato što je fanatik. Čovjek koji u nešto toliko vjeruje i iza takve ideje, taj je u stanju svašta izmisliti. 
- Čekaj, čekaj - reče Lovro zainteresirano i donekle likujući. - Ti, dakle, njega tako procjenjuješ? Kao manijaka? A kad sam ti ja govorio... 
- Ti si opet bio vidovit - potapše ga Berak po mišici. - Ne, ne mislim ja da je on manijak - reče uozbiljivši se. - Mislim samo da je mlad i da je jako zagrizao u tu stvar. Ja vjerujem da on nešto zbilja ima, ali to ne mora biti ni toliko spektakularno ni toliko va3/4no koliko se njemu čini. 
- Ukratko - reče Lovro prateći pogledom neku lijepu djevojku u tijesnim hlačama - mali je govno. Ili je lud pa izmišlja, ili je špicl pa potajno snima ljude. U tom slučaju, zašto se mi njega dr3/4imo? 
Berak uzdahnu, sle3/4e ramenima, kucnu prstima po svojoj praznoj šalici, pogleda u Lovru i odmah skrene pogled. 
- Zato što smo se upleli - reče. 
- Kako upleli? 
- Ne onako kako ti misliš. Ne mo3/4e nama nitko ništa, bar zasad, sve su to njihove tamo lokalne seračine. Drugačije smo se upleli: suviše znamo o svemu tome. A kad nešto znaš, ne mo3/4eš se praviti da ne znaš. Mislim, sam pred sobom. 
- Mogu, hvala na pitanju, kako da ne! Ako je to tebi novost, meni nije: to je jedna od glavnih vještina u našoj profesiji. 
- O tome se baš i radi, o profesiji - reče Berak. - Taj klinac, bio on lud ili ne, špicl ili ne, radi svoj posao upravo onako kako smo ti i ja nekada 3/4eljeli raditi, a ne radimo. 
- Pa što? 
- Pa ništa. Zar ne misliš da je i t