WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Miodrag Bulatović Crveni petao leti prema nebu 1 MASLAČAK I POČETAK Bosa, polunaga, sva izgrebena i čupava, luda Mara leľala je na livadi. Izvaljena nauznak, s crnim kovrdľama u travi i cveću, gledala je večito plačnim očima u provaliju neba: činilo joj se da mu kraja nema, kao ąto ga nije bilo ni čvrstoj zemlji pod njenim plećima. Izgledalo joj je da se sunce u pomamnom obrtanju sve viąe zagreva. Podnevna vrelina dopirala je i do njenih slepoočnica i mutila joj misli. Ni o čemu vaľnom nije ni mislila. Samo je tako leľala, grickala kiselicu i gledala oblačak ąto se, poput jagnjeće koľe, rastezao između ąiljatog kamenog brda i sunca. Oblak je bio neľan i nije se mogao mnogo rastegnuti: pucali su mu ąavovi i on se raspadao kao ąto se raąčinja svaka koľa kad se tegli na sve strane. Prelazila je rukama preko mladih i joą jedrih grudi, stiskala ih, gnječila ih vlaľnim dlanovima, uverena da će joj se bolovi u utrobi stiąati. Ruke su klizile niz telo, prątile ga, mučile ga kao tuđe da je. Ali bolovi nisu prestajali, i ona je drhtala i ćutala. Ruke su se, najzad, sastajale na trbuhu i tu se hvatale i stezale. Ali bol na njih nikako nije hteo da pređe. I one su se, te dobre ruke pokrzanih noktiju, rastavljale i na slabinama savijale u grč. Krti i okoątali nokti grebli su koľu, ulazili u nju, sekli je: jači i oątriji bio je bol u mesu oko pupka. Misli na neąto drugo, reče sebi kad oseti da ju je popao hladan znoj, misli na neąto deseto. I zaboravi da postoje nevolje. Zamisli da nigde na zemlji nema bola. Eto, jesi li shvatila: nema viąe muka i patnji, i ljudi lakąe diąu i koračaju. Ni tebe viąe ne peče, zar ne vidią. Misli o tome kako ti je dobro i kako je i ostalima lepo. Niko nije nesrećan. Ljudska srca su puna, i nikome neće suze na oči. Hajde, jesi li već zamislila. Zamislila sam, reče opet sebi, sve sam zamislila. I lepo je. Na sve strane je mir. Ljudi su se odjednom prodobrili i neće jedni drugima oči da vade. To mi je bilo najteľe da zamislim. U početku nisam mogla da poverujem očima kojima sam ih videla. A sad su tu, preda mnom, krotki i meki. Ne misli na bol, kad ti kaľem, proąaputa u sebi. Nije toliko vaľan - proći će. Bolje podigni glavu i ąaraj očima po nebu. Gledaj u sunce. Eto, tako. Ako moľeą, zagledaj mu se pravo u oči. Vidi na kojoj mu je strapi srce. Ima li duąe, je li surovo, i moľe li iąta u svojoj ključaloj glavi da zamisli. Ako ti se učini da je dobro i lepo, poljubi ga u gornju zavrnutu usnu. A ako to nećeą, ne budi dokona i misli na ąta liči. Ima li kakve sličnosti s cvetom bele rade. Nema, ne liči na taj cvet. Da te ne podseća pa carevo oko? Da, baą me podseća na cvet carevo oko ąto raste po planinama. Ali zar ti se ne čini da liči i na bolesnog pauka koji, mučen glavoboljom, gunđa i prede, i baca oko sebe nevidljive smrtonosne konce. Jeste, i na tog pauka vatronoąu liči. Na nebu je videla oblačak. Topio se kao grudva snega u detinjoj ruci. Sunce je sve viąe hvatalo brzinu i njoj se opet mutilo u glavi. Sad je teľe mogla da zamisli ono ąto je htela. Nije je mučila glad iako od juče niąta nije jela. Drugi se jedan đavo motao njenom utrobom i terao je da drhti, da se savija i opruľa kao od gume da je. Oči su joj bile pune svetlosti. Nije znala ąto plače. Osećala je kako joj se o licu razlivaju suze. ®elela je da za večita vremena ostane tako izvaljena, tako rastavljenih nogu i unazad zabačene glave. Neću da hulim, pomisli, neću da hulim. Jer nije loąe kad se plače. Posle plakanja će mi olakąati, pa ću bolje podnositi batine i glad, i sve druge nevolje. Kako su bolovi rasli, tako je ona obema rukama privlačila sebi vlati trave i ćumice cveća i duvala u neokrnjene i okrugle glave maslačka. Gledala je kako se beli plodovi diľu a onda opet k njoj vraćaju. Duvala je jače i bele semenke, bezbroj njih, upadale su u struju vetra i letele sve viąe i viąe. Duvala je joą, i joą, dok je bol rastao; duvala je plačući, i kroz suze videla kako se odjednom celo nebo prekrilo plodovima maslačka. Ne, nema viąe neba, činilo joj se. Sve je to meka i golicava vuna maslačka. Ni sunce se viąe ne vidi - cvećem se pregrejani nebeski svod opleo. Ni ąiljatih brda nema - ąuma pobelela. Ni zemlja na kojoj leľi u ritama viąe nije tvrda - eto postelje nevoljnicima, prosjacima i skitnicama, onima koje je jutros sretala na ljeąničkom putu. Duvala je joą, ne briąući suze ąto su joj sve viąe golicale jagodice, i mislila kako bi bilo lepo svu zemlju i sve nebo maslačkom i drugim cvećem da okiti i prekrije. Bolova bi tada nestalo, računala je. Patnji viąe ne bi bilo, zamiąljala je. I sve bi bilo lepo i svetlo kao pre, ąaputala je. Leľala je na bregu, na proplanku, i gledala kako se roj belog semenja komeąa i okreće, kako se razređuje i opet guąća, noąen vrelim vetrom; kako se trava koju je i dalje razgrtala i čeąljala prstima guľva, već ľalosno obrąćena. A nije videla dolinu ąto je počinjala stotinak metara ispod nje; ni praąnjavi put koji je vodio u gradić; ni reku ąto se stalno i uzaludno prestizala s tom gadnom, s tom prljavom i dľombastom putinom, provlačeći se kroz joąja i vrbake. Nije videla, niti će ikada moći da vidi, kako se nekoliko najkrupnijih plodova poče da odvaja od svog uskomeąanog jata; i da se, praveći bele krugove, spuąta k zemlji. Prvi plod pade kraj puta i ukrsti svoju senku sa senkom divlje kruąke: tu će uskoro neko doći da ispruľi svoje umorne noge. Krvave, zatupaste i gotovo okoątale, noge će leľati jedna pored druge. Grejaće ih i peći praąina i sunce, i one će se micati i dodirivati. Tako ispruľene, tako ostavljene, podsetiće svakog prolaznika na izranjavljene i nerazumne guąterove koji ne mogu da miruju ni trena. Četiri praąnjave, četiri jogunaste, četiri ljudske noge tabana okrenutih na istok. Drugi plod, nalik na galeba, spusti se nasred muslimanskog groblja, koje je od puta branila samo ograda od zarđale ľice: tu će neki ljudi izgubiti ono ąto nikad viąe neće moći da nađu i povrate. Teąko će im pasti taj gubitak, pa će se, prvi put otkad se znaju, priljubiti jedan uz drugog. Biće zagrljeni tako čvrsto da će im se i suze meąati. Zateći će ih noć i prvi strahovi kraj belog maslačkovog ploda. Treći i dosad najveći plod, u kosom letu zabode se u trnje pokraj bleątavo bele kućice, pokraj vesele gomile: i tu će dugorepi đavo brzo doći po svoje. Rakija će ljudima okrenuti pamet naopako: čupaće se za perčine, vući će se za uąi i noseve; poigraće se s pogurenim nezvanim gostom koji se na njih neće naljutiti; pucaće za ľar pticom, olovom će joj raskomadati srce. Kad se s ljeąničkih bregova spusti noć, keziće se na mesec, pa čak i na zvezde. DJavo uvrnutih nogu i klempavih uąiju preskakaće veliki plod maslačka, cerekati se i nuditi ih rakijom, već polumrtve; ąaputaće im glasom slepog miąa da zna gde je odleteo crveni petao i ąta će s njim biti. Ljudi će blenuti u krastavog đavola i dajaće na mesec i na zvezde sve dok se ne razdani. Ostale pahuljice padale su po putu koji se, vijugajući ispod brega, guąio u nesvakidaąnje ąarenoj guľvi i meteľu. Tuda će, pre mnogih drugih, proći pogrbljen čovek crnih, velikih - najveselijih očiju. Svi će ga poznati po golotinji, po petlu, po kaąljucanju. Drľaće nos u petlovom perju; ľmirkaće ne stresajući sa sebe praąinu. I kad ga budu mučili, ľeleće da se izjednači s njima. Bosi čovek nosiće ľar petla i gaziti ovčje brabonjke i bele maslačkove pahuljice. 2 TU®NA BRAĆA Iąli su ruľnim, praąnjavim putem, k reci ąto je tiho ąumorila. Vukli su se tromo, sa zaveľljajčićima na plećima. Toliko su se znali i poznavali da im se nije otpočinjao novi razgovor. Pa su iąli bosi i dronjavi, prljavi i zapuąteni: takve ih nepregledni i svakojaki putevi znaju već petnaestak godina. Snaga im je bila pri kraju, videlo se, ali su koračali po navici, nesvesni lude ľelje da treba da stignu na kraj sveta. Nisu se osvrtali iza sebe, niti su oči skidali sa ľute i tvrde zemljurine puta. A imali bi ąta i videti - svet ih je gledao: bolesna i tankovrata deca, mahom gola i kriva; ąiljoglavi očevi varoąlije s kesama ispod očiju; krezube ľenetine razmekąanih trbuąina i ąotkastih nogu; beli starci i slinave babe bez glasa i teľine. Bilo je tu joą mnogo ljudi: svi su ih s čuđenjem gledali, jer poodavno njihovo Bijelo Polje nisu pregazile čudnije noge. Niko nije progovarao; samo su se podgurkivali i bečili oči. Ali kako su skitači odmicali, tako su se i oni oslobađali: čim strance izgubiąe iz očiju, vrati im se glas, i oni brzo počeąe da prevrću jezičinama, i da blebeću i o ľezi koja je sprľila pąenicu i ječam joą u klasu, i o tome kako će poskapati od gladi i nemaątine. Duľi i crnji čovek, onaj Petar, zgrabi Jovana za ruku i steľe ga. Iako je znao da taj stisak niąta ne znači, Jovan odozdo pogleda svog drugara i zinu očekujući reč. Dugonogi je čitav trenutak gledao rohavo Jovanovo lice. Nikako nije mogao da nađe pravu reč za misao koja mu je leľala na vrhu jezika. Pa ga je samo gledao, pa je samo blenuo. Njegove lepe oči izraľavale su umor, a pre vremena izrovano i naborano lice dosadu i gađenje. ®eleo je da pljune u pitomo i ąiroko Jovanovo lice, uokvireno riđom bradom, da pesnicom ulupi i smrska baburasti nos ąto mu se crveneo pred očima. Jovan se nije usuđivao da po drugi put podigne pogled do Petrovih očiju: gledao je neąto niľe. I video je kako se modre Petrove usne rasteľu, kako bubre od dobro mu poznatog besa. Jarost i gorčina često su obuzimale njegovog drugara - ni ovog puta nije hteo da mu se protivi. Petrovi prsti stezali su mu lakat i podlakticu, ali je on znao da će ga pobediti i nadmudriti samo trpljenjem i ćutanjem. Petar ga je sve viąe stezao. Jovan se malo uvi i zadrhta. Pogleda ga u oči i reče: - ©ta ti je? - Most - reče Petar bunovno i smrači se. - Pa ąta? - reče Jovan i pokuąa da osdobodi ruku. - Pa most! - bubnu Petar. - Zar ga ne vidią? - Vidim. - Pa ąta s tim? - reče Jovan. - I tebi on ne zadaje nikakvu brigu? - reče Petar. - Preći ćemo ga i - kvit - reče Jovan. - Zar je prvi? - Ali nije ni poslednji - reče Petar gnevno. - Hvala bogu ąto nije poslednji - reče bolno Jovan kad oslobodi ruku. Petar oseti da viąe ne steľe Jovanov lakat i obuze ga srdľba. Hteo je nečega da se dočepa, nečega čvrstog i oątrog. Ali kad spazi da u blizini ničega nema za ąta bi se uhvatio ili s čim bi se sudario, on odgurnu od sebe labavog Jovana i ujuri u reku. S crvotočnog mosta Jovan je gledao kako Petar gazi sve dublje i dublje - kao da su ga dole vukle zelene mahovine i mulj. Mlatarao je rukama oko sebe, tukao bezazlenu reku, tabanima pipao sumnjivo dno i povodio se za nejakom maticom. Voda mu se pope do pojasa - Ljeąnica je bila najdublja tu, pod mostom. Osećao je kako od njega, s vodom, odlaze bes i srdľba njegova praskava. I dah mu je postajao mirniji, lupanje srca ravnomernije, a pogled mračnih očiju blaľi i mekąi. Raskoračen i s rukama na trbuhu, Jovan je s mosta gljuckao u vodu. ®mirkao je i gledao kako se njegov drug igra s rekom, kako kvasi svoju ąiljatu i kosmatu glavu, i vrat svoj dugi i ľilavi, i ciči pri tom kao dete koje su iznenada bacili u vir s obale. Naąavąi se nasred reke, Petar stade. Voda mu je grgoljila oko rebara. Bio je miran, i nije viąe ľeleo da raąčepi ąiroke Jovanove vilice. Sunce mu je grejalo obnaľena ramena i laktove. Sve viąe se smirivao. Korio je sebe ąto je malopre onako grubo odgurnuo Jovana. Skot si, reče sebi, pravi si skot. ©to ga mučią. Ne zasluľuje to. Da njega nije, odavno bi krepao od gladi. Nemoj viąe to da radią. Oko Petrovih nogu počeąe da se obmotavaju zelene alge. Pristizale su i ribice, bedna gaovica, ribice nalik na punoglavce, i pokuąavale da ga načnu. Algi je bilo sve viąe. I ribice su u jatima nasrtale na nj. On se uznemiri. Poče da drhti. Zgadi mu se bistra Ljeąnica. Pogleda prema mostu i viknu: - Ej! - ©ta hoćeą? - reče Jovan i sav se iskrivi. - Gladan sam! - viknu Petar. - I ja - reče Jovan. - Ali ja sam gladniji! - viknu Petar i najeľi se. - Nisi - reče Jovan i ispravi se. -- Nisi. - Kako smeą da kaľeą da nisam gladniji! - reče Petar. - Kad dobro znaą... - Niąta ne znam - zakikota se Jovan. - Baą niąta. - Ako niąta drugo, treba da znaą da ne smeą da mi se protivią - reče Petar. - Dobro, gladniji si - reče trezveno Jovan i isturi trbuąčić napred. Pa ąta s tim? - Dokle ćeą da me secaą? - reče Petar. Jovan sleľe ramenima i zamalo ne prsnu u smeh. - Vek mi pojede, đavole debeli - reče Petar. - Budućnost i karijeru mi upropasti. Otkad sam s tobom, stalno me maleri prate. Baksuze. Raąirenih ruku i pognut, na mostu se crneo Jovan; i Petru se činilo kako hoće k njemu da skoči, da zaroni. Ali Jovan čitav trenutak osta tako razapet: niti polete, niti skoči u vodu, niti bilo ąta drugo uradi. Samo je gledao ribe i ribice koje su plivale iznad ljigavih i zelenih algi. ąutke podeliąe koru hleba i pođoąe putem. Iza njih je ostajalo samrtničko zapomaganje bjelopoljskog hodľe, lupanje zvona koje je opominjalo na glad i nesreću, i ľagor subotnje svetine na nedalekom stočnom pazariątu. Nisu dobro poznavali ovaj kraj, ali pođoąe pravo, putem uz Ljeąnicu. - Kad smo poslednji put ovuda proąli? - zapita Petar setno. - Ne sećam se da smo ikad ovde bili - reče ozbiljno Jovan i obuhvati Petra oko struka. - Ne ljuti se na mene - poče Petar tiho i s izrazom krivca u očima. - Nepravedan sam prema tebi. - Ne detinji - reče Jovan. - Ti na mene nemoj da se ljutią, a sa mnom ćemo lako. Petar prebaci ruku preko njegovih ramena. Primeti da su vrela. - Mnogo si bolji od mene - reče Petar. - Ja sam veliki gad - reče Jovan. - Stalno se smejem. I kad treba i kad ne treba. Gad sam, da znaą: meni je sve smeąno... a to tebe mnogo ľesti... meni se najviąe smeje kad, recimo, vidim pogreb... - I tebe ljuti ąto ja stalno vičem - reče Petar. - Ne - reče Jovan. - Sve ąto ti radią ja volim. - Pa i ja volim kad se ti smejeą - reče Petar iskreno. - Pa čak i kad sam gladan. Eto, sad bih voleo da se smejeą. Hajde, počni. Nek ti suze pođu... znaą kako se već ti smejeą... - E, sad baą ne mogu - reče tuľno Jovan. - Sad bih mogao samo da plačem, da ne suąim obraza do mrkle noći... - A ąto to baą sad? - upita nervozno Petar. - Ne znam - zacvile Jovan. - Moľda zbog sunca i vrućine. Ili zbog praąine. - Nećeą, valjda, na ovoj ľezi da plačeą? - ljutio se Petar. - Osećam da će se danas dogoditi neka nesreća - proąaputa Jovan. - Gde? - izbeči se Petar. - Gde mislią da će se dogoditi? - Ne znam - reče Jovan. - Negde na zemlji. Moľda čak i u blizini. Ali osećam. Ja uvek osećam. Mislim da mi se i zbog toga plače. - Moľda se ona već i dogodila - reče Petar muklo i tvrdo. - Ne misli na to. - Znaą već: nesreću osećam u vazduhu - reče Jovan. - Baą sam gad. I da nije toga, to da ne osećam, ja bih se toliko smejao da bih na kraju krajeva pukao od smeha. Baą sam gad. - Ne govori gluposti - reče Petar i namrąti se. - Da li ti mnogo smetam? - ąapnu Jovan. - Ako ti smetam... Petar je ćutao. Jovanova ramena bila su isuviąe vrela, ali on s njih nije hteo da miče ruku. - Ako ti smetam... - Manimo se tuľnih priča - reče odlučno Petar. - Nećemo, valjda, samo o tome kao tetke. Treba neki debeo hlad da nađemo, i da se lepo odmorimo. S obe strane puta raslo je trnje. Neąto dalje kočoperile su se praąnjava aptovina i kopriva u klasu. Na posnim strančinama ąto su se dizale odmah od reke i puta na dve strane, zelenile su se niske kleke. Glog i ąipurci smenjivali su se s bledim joąjem i jasenjem koje se crnelo oko razgrađenih i izgaľenih njivica brkatog ječma i pitome pąenice. Peklo je sunce. Hlada pokraj puta nije bilo. Ljudi su gazili praąinu kao blato i gledali ľute breľuljke oko puta, s kojih su poplave, vetrovi i sunce odnosili sve ono za ąta bi se gladan i nesrećan čovek mogao uhvatiti: zevale su mnogobrojne ąkrape, belelo se kamenje, crnele su se vododerine - bile su to njive. Videli su i guąave čobančiće kako na vezama drľe poludivlje i baljeľave kravice koje nisu imale ąta da pasu, pa su rikale ili prosto-naprosto gledale u daljinu i sunce. Znoj im je obojici tekao niz lice, a hlada zaista nigde nije bilo. Petru se učini da će se sručiti u praąinu, pa se nasloni na svog niľeg druga. Jovan se nape i odrľa ga. Petru uzbuča u glavi: očne duplje mu ispuniąe praąina, opako sunce i ľuta kukuruzna kora o kojoj je mislio čak i kad mu se nesvestica okrenula oko glave. Sniza se pored raskoračenog Jovana, kleče pored njega i neąto smrsi. Jovan ga ąčepa za ramena. Podiľe ga. Petar je otvarao oči i gledao pogaľeno ľito pored puta. ©to su ga izgazili, suľeno je mislio, ąto su ga goruľnjali. Baą grehota. Surovi ti seljaci iz brda ąto idu subotom u Bijelo Polje za gas, so i braąno. Gaze ľito, gaze sirotinjski hleb. Vidi, to ľito je gaľeno i pre klasanja. Sramota. Ali pogledaj: ječam se opirao ljudskoj nepaľnji - koljenčio se, zametao zrno i utvrđivao ga. - Eda li igde hlada? - zapita Petar kad ustade. - Eno ga - reče Jovan kad ugleda drvo pokraj puta. - Je li daleko? - reče Petar bunovno. - Tu smo - reče Jovan brzo. - Gladan sam - reče Petar s prikrivenim besom. Jovan oćuta. Stadoąe ispod divlje kruąke. Petar neľno pogleda dugački plod maslačka ąto mu se nadohvat ruke beleo i reče: - I ti ovo nazivaą drvetom? - Ipak, biće hlada bar za glavu - reče Jovan. - A ostalo, velią, nek gori - reče Petar. - Pa i nek gori - reče Jovan i zacereka se. Vrlo vaľno. Opruľiąe se jedan pored drugog. Petar uplete prste ispod glave i vide muslimansko groblje preko puta. Gurave humke zarasle u čičak, divlji ovas i nanu. Natruli drveni ąiljci vire iz kupinjaka i oątre travuljine kojoj nisu mogli niąta ni stoka, ni rđava vremena, ni opako sunce. Beli i već krnji niąani s istočnjačkim ąarama i slovima. Jedan sasvim sveľ grob - velika gomila ľute i peskovite zemlje: kako li se uvijaju nesrećnikove kosti. Oko groba sijaset naherenog mramorja i običnog kamenja. Petar je gledao zapuąteno groblje. Dopada mi se, reče u sebi. Nema ni krstova, ni imena s datumima rođenja i smrti, ni smeąnih fotografija. Leľią dole, zemlja i kamen uvijaju ti rebra, a niko ne zna gde si. Niko ne dolazi da te oplakuje, kori, grdi i laľe. Baą divota. Samo nema smisla po sade duvan između grobova, ąto ąvercuju tako. Jovan je ľmirkao zračnim očima, naviknutim na sve, i video kako putem idu dva čoveka s nosiljkom. Ne, ne nose ranjenika, pomisli. Mrtvaca tegle. Uvijenog u belo platno nose ga na daskama. - Ej, donose nam mrtvaca - reče Jovan. - A ja mislim o hlebu, do đavola - reče Petar. - Pa misli i dalje, reče Jovan. - Okreni glavu i na drugu stranu - reče Petar. Na ąljunkovitoj ledini ąto se kroz joąje i vrbak spuątala rečici na obalu, belela se kuća. Ni mala, ni velika. Ali bleątava kao i sve kuće ąto su takve kad imaju sreću da čuče pokraj rđavog puta, i kad su pune ljudi koji piju i vesele se. Od plastova sena i slame, od gomila lanjske pleve i ąaąe, i od velike treąnje zaątitnice, ne vidi se baą sve. Glavno je da se pred kućom, u slabom hladu na brzu ruku sklepanog naslona, ąareni mlada. Njih dvojica dobro je vide: velika glava liči joj na neku čudnu zemljanu posudu. Crne joj se velike i pomalo kose oči. Kao grad stoji na teąkim nogama - ne bi je pokrenuo ni sam đavo. Iako je pod naslonom, greje je sunce: tope se pomade, boje i ulja kojima su joj namazali krute obraze, nabubrele usne, dugi vrat i crne i debele pletenice. Petar vide kako ona dvojica spustiąe nasred puta nosila s belim tovarom. Dugo je gledao kako su se ljudi klatili i grlili iznad dugačke i bele mrlje na putu. Seljaci su zaobilazili i ljude i njihov beli prtljag - skretali su s puta, lomili ogradu i gazili prezrelo ľito koje se prosipalo. On zatim pogleda Jovana čije je lice, okrenuto prema svadbarima i nevesti, bilo zadovoljno i razvučeno u velik, ąirok osmeh. - Imaćemo ąta da gledamo - reče Petar. - Neće nam biti dosadno. - Da - reče Jovan i protrlja riđu bradu. - Da. - Predstava - reče Petar. - Prava predstava. - Da - reče Jovan i opet ugleda ąarenu mladu. Sunce je prľilo retke grane divlje kruąke. Vetrić je ljuljao visoki plod maslačka. 3 BELI CVET Umorni i znojavi, grobari su se vukli s mukom tegleći tovar na daskama. Bosi i dronjavi, a povrh svega i jako pijani, s bocama rakije u dľepovima, njih dvojica su pleli korake putem i sve se viąe pribliľavali groblju. Posrtali su i spoticali se; tovar s dasaka se ljuljao, ali mu se joą nije padalo u praąinu. Petar je gledao prvog, onog Srećka. Bila je to crna i neobrijana ljudina, očiju sitnih, iskrljeątenih i nezgodno posađenih navrh lobanje. Masna i četvrtasta glava klatila se na neprijatno tankom vratu. Petar je zamatrao i proučavao njegovo mračno ali i nekako veselo lice: oči njegove, iako zapaljene i crvene, neprestano su se smeąile, pa se oko njih skupljalo mnoątvo bora i borica. Jovan je pratio drugog, Ismeta. Četvrtast i zdepast, niskog čela i isturenih viličnih kostiju, on se trudio da drľi korak sa Srećkom. Poąto od nosiljke nije mogao da vidi zemlju i put koji je gazio, klecao je i prevrtao očima. Kako je Srećko bio duľi i nepaľljiviji, to se zamotani i mrtvi đavo klizao daskom: bela stopala sve viąe su mu se primicala licu, i njega je počinjalo da obuzima gađenje. Pijan i balav, ugibao se pod nosiljkom, i koračao neveąto kao dete koje su tek izvadili iz dupka i pustili ga da samo hoda. Petar i Jovan videąe kako se Srećko spotače, i kako kleknu na kolena. Za nosiljkom sniza se i Ismet: zamalo mu u praąinu ne ispadoąe buljavo plave oči. On se pridiľe, opsova Srećka i vrati na daske beli tovar. Da su hteli da se podignu, skitači bi videli sve. S rukama ispod glave, i opruľeni preko puta, oni su videli samo dugačku belu mrlju na daskama, i dve ljudske glave koje su se primicale jedna drugoj. I niąta viąe, sem zaslepljujuće svetlosti, krľljavog trnja oko puta, strmih njiva, i praąine koja je kao mali oblak lebdela na mestu gde su Srećko i Ismet posrnuli. Ni čuti, tako leľeći, niąta nisu mogli: takva je ľega bila. 4 S DJAVOLOM IZMEDJU SEBE Već pijan, Srećko potegnu iz flaąe: bio je to gorki, triput pečeni i prepečeni ąljivovi otrov. Vatra mu prođe ľdrelom, i on zaľmirka očima. Onet povuče i, osetivąi novu toplinu negde u utrobi, pruľi bocu Ismetu. - Dobra je - reče Srećko - jača od one prve. Čitav trenutak gledao je mrdanje Ismetove jabučice, i osećao da s onih nekoliko gutljaja joą nije utolio ľeđ. - Nije - reče očajno Ismet i zasuzi očima. Niąta ne valja. - Tebi nijedna ne valja - reče Srećko. - Pio bih neąto jače - reče Ismet zlovoljno. Neąto kao benzin. - Danas ne bi trebalo toliko da pijemo - reče Srećko. Ismet zakoluta očima ľabe. - Ne polivaj je rakijom - reče Srećko. - Samo joj joą to treba. - Neće joj od rakije biti ni gore ni bolje - reče Ismet glasom propovednika. - Jadna ona - reče Srećko. - Doľivela je da je sahranjuju bitange za jeftine pare. - Biraj reči - reče Ismet i podiľe do nasred čela debelu obrvu. - Otkad te znam, gad si - reče Srećko. - Varaą se - reče Ismet brzo. - Ja sam dobar čovek. Fin čovek. Mana mi je samo to ąto ne mogu da ľivim dok ne uradim neąto loąe. Samo to. Ali sam, u stvari, jako dobar čovek. To svi znaju. - Ako i zbog kog propadnem, propaąću zbog tebe - reče Srećko kao za sebe. - ©ta ti mogu kad si kukavica - reče Ismet suvo i hladno. Srećko pokuąa da ustane. Ali samo kleče na kolena. - Jesu li je zaista toliko mučili? - Kako ne - reče Ismet. - Gledao sam sto puta kako je dever, onaj Ibro, tuče. Bio je zaljubljen u nju i dok joj je muľ bio ľiv. Jedva je dočekao da ostane udovica. Nije mu se dala, po svoj prilici. I on ju je svakodnevno mučio batinama i glađu. - Kako joj je bilo ime? - Zaboravio sam, pravo da ti kaľem - reče Ismet. - Gad - reče Srećko. - ©ta mu je sve to trebalo. Bolje da je pio. - Nikako mu se nije dala - reče Ismet. - A imao je merak na nju. - Gadna Turčuljina taj Ibro - reče Srećko. - Niąta gori od vaąeg Spasoja - reče Ismet. - Dao rođenoj ľeni konopac i naterao je da se obesi. Sve zbog jedne nosate i guzate ľenetine. A pravio se anđeo - hteo je pre rata i predsednik opątine da bude. Ibro bar nije izigravao sveca. Srećko gadljivo odmahnu glavom i pljunu u praąinu. - Vidią, i taj vaą Spasoje i danas nekog vraga traľi - reče Ismet. - Stalno se vrti oko vlasti. Na reveru nosi tri odlikovanja, iako na okupatora nije ni metka ispalio. Srećko je ćutao. - Koliko nam je ostalo para? - zapita Ismet. Srećko se sećao prepodneva. Svet, pravoslavni i muslimanski, trčao je oko troąne kućerine: svi su hteli da vide pokojnicu koju su za ľivota viąe ľalili nego sada. ®ene su vriątale i psovale, a ljudi su nadirali preko plota. Bilo je tu i dece i staraca. Otvarali su se prozorčići susednih kuća: na sve strane videle su se samo nekakve glave, nekakve ruke, nekakvi vratovi. Jedino su bili mirni neradnici, besposličari i skitnice kojih su bili puni jendeci. Najspokojniji od svih bili su njih dvojica: gledali su mnogoglavu rulju i mislili kako da dođu do malo hleba i rakije. Prosed, krupan i razjaren, Ibro je jurio u susret radoznalom svetu. Mahao je motkom oko sebe i sipao psovke. Ali je narod stizao sa svih strana, nadirao preko ograde koja je Ibrovu mračnu kuću delila od zaplaąenog i ne tako običnog ľivlja. Krkljao je nasred dvoriąta, hvatao se za glavu, tukao se sa susedima koji nisu hteli da ga ostave. Pridoąlice ni vrelom vodom nije bilo moguće rasterati. Tada su njih dvojica, sećao se Srećko, upali u Ibrovu kuću, izagnali iz nje ostale besposličare koji su se bili dali u pljačku. Zavili su leą belim platnom i krenuli prema ljeąničkom groblju. Za njima je dugo trčao veliki i glavati Ibro, i neuteąno plakao. Po svoj prilici, hteo je da ih stigne, da im se pridruľi, ali su oni poľurili. Pre no ąto su zamakli za breg, okrenuli su se i videli ga nasred puta: kričao je i tukao se pesnicama u glavu. Izgovarao je njeno ime. Veąti svom grobarskom, svom strvinarskom poslu, njih dvojica su, s bocama uzgred kupljene rakije, brzo nestali iz očiju zaprepaąćenog, radoznalog i uplaąenog sveta. - Odgovori kad te lepo pitam: koliko joą imamo para? - Ne brini - reče Srećko. - Tri dana ne moramo dolaziti k sebi. - Čuvaj dobro te pare - zareľa Ismet. Pogledaąe se s mrľnjom. - Kako su vam gadni običaji: joą se nije ni ohladila, a već je nosimo na groblje. - Ne bi, valjda, hteo da mrtve mećemo u salamuru - reče Ismet. - Nisam na to mislio - reče Srećko. - Mrzim vas ąto oboľavate mrtve - reče Ismet. Gadni ste: divite im se, ljubite ih, grlite ih. Pih! - Pa... ona je joą vruća - reče Srećko sa strahom. - To je od sunca - reče Ismet. - I mi smo vrući. - Čini mi se i da mrda - reče Srećko. - Mrda tebi u glavi - reče Ismet. Srećko otpi. Onda s mukom ustade i podiľe kraj nosiljke. Obuze ga ľalost koju je poodavno zaboravio. Sećao se davno preminulog oca, kom ni danas ne zna za grob, i majke, koja je proseći preminula negde pred nekom bogomoljom. U belom svetu imao je i brata, o kom za poslednjih dvadeset godina niąta nije čuo. - Kreći - reče Srećko muklo. - Ti bi tu i zanoćio. - Bih - reče Ismet. Pođoąe. Praąina im se usuka oko nogu. Ismet ga je merio sa zaviąću. Bilo mu je krivo ąto je manji. Ta činjenica uvek je u njemu podsticala zlobu i pakost, i on bi prestajao da se s njim ąali. Nije hteo da mu prizna koliko ga mrzi zbog toga, koliko mu zavidi, i ąta bi dao da su ga krstili u crkvi ili na bilo kom drugom mestu zemlje. Neravnopravan sam, ąaputao je u sebi, neravnopravan sam. Zato i činim prljave stvari: bar u nečemu moram prednjačiti. Kad puno prljavątina i gadluka učinim, siguran sam da će reći kako sam hrabar, kako sam opasan i vaľan. A dok ne postanem to čemu ľudim, ja sam za vas samo lojava, smrdljiva i podmukla Turčuljina Ismet. I niąta viąe. Nisu iąli - ljuljali su se. Bela pokojnica mogla je pasti svakog časa. - Jesi li siguran da znaą gde treba da je zakopamo? - upita Srećko. - Znaą gde se oni kopaju? - Pazi da ti iz dľepa ne ispadne flaąa - reče Ismet i oseti zavist prema ątrkljastom i prljavom pravoslavcu ispred sebe. - Ne pravi se lud - reče Srećko. - Čuo si ąta sam te pitao. - Nisam - slaga Ismet i obradova se. - U kom se delu groblja kopaju? - reče Srećko. - Znaą li? Ismet reče da zna. I oseti slast od laľi. Prevario sam ga, reče u sebi. Ne znam gde se kopaju. Jer odavno nikog iz njihove kuće nisam zakopao. Prevario sam te, i ąta mi moľeą. I stalno ću te lagati. Na kraju ću ti i glavu otkinuti i baciti je psima i mačkama. Razumeą li me. I ne idi tako brzo. Paąću. Lako je tebi - prvi si i vidią kuda gazią. Paąću, zar ne vidią. Samo mi joą to treba. Lakąe idi, kad ti kaľem. Ispustiću nosila i posle neću hteti da ih podignem. Stani za trenutak. Hteo bih da povučem malo, da gucnem. Da se napijem i da zaboravim da sam strvinar koji je kraći od svog drugara za čitave dve muąke glave. Obojica posrnuąe. Padoąe na kolena. Ali ne ispustiąe nosiljku. Bela klada se samo zaljulja, prevrnu i umiri. - ©to toliko ľurią? - reče Ismet zadihano. - Ostavi tu rakiju - reče Srećko ozbiljno. - Kako ti se već jednom ne ogadi! 5 PETAO - Kud se to spremaą, Muhareme? - upita seljak, zastavąi nasred puta. - U varoą - odgovori tiho sitni, neugledni i pognuti čovek. - U Bijelo Polje. - Pa da te pričekam? - reče čovek i zaturi na potiljak okruglu kapu. - Da idemo zajedno? - Neću ja tako brzo - reče Muharem. - Idi ti. Ne gubi vreme zbog mene. - Onda ćemo se videti dole, u kafani - reče čovek. - Da popijemo po koju. - Dobro - reče Muharem i od stida obori glavu. Kad čoveka nestade, Muharem reče sebi: vidią, ne preziru te svi. Ne budi nesrećan. Eto, komąija te pozvao. Nemoj da mu odbijeą čast Uvredićeą ga. I ne misli viąe kako te se svi stide. Nije tačno. Ovaj s kojim si malopre razgovarao viđen je čovek i pristaje da s tobom u kafani sedi za istim stolom. Kad to moľe i hoće on, činiće i drugi. Jer ti nisi najgori. Ti si samo sitan, bolestan i ćutljiv. Ako ti se jezik razveľe, sve će biti u redu. Oprostiće ti ąto si nejak i ąto kaąljeą. Jer nisi ti jedini bolestan. Skoro svi su bolesni. Boluju najviąe od glave i od srca. To je, po svoj prilici, najgore. A ti samo kaąljeą i izbacujeą neąto rumeno. Samo to. Da bi izbegao kapalj, prisloni se uz ąljivovo deblo. Umiri se. Opruľenih ruku i bez ijednog pokreta, gledao je u mutno prozorsko okno. I odraz njegov bio je pognut i skamenjen. A on sav tanak i pljosnat. Video je svoju dugu i koąčatu glavu, i crnu kosu očeąljanu i zalizanu nadole. U dnu kolibe ľutela se gomilica slame u kojoj je spavao. Nazirali su se joą sto od bukovine, patuljasta tronoľna stoličica i furuna bubnjara koju je proletos zaboravio da odnese na tavan. Niąta viąe njegovo oko nije moglo da nađe. Njegova pojava, slabo odraľena u oknu četvrtastog prozorčića, krenu se. Sekiru i druge alatke ubaci u kolibu, a onda zaključa vrata. Treba se uvek osigurati, pomisli i ključ zavuče pod kamen, u koprive. Jer moľe naići neka lopuľa ili neka skitnica, i odneti mi sve ąto imam. Tamnim očima tridesetogodiąnjeg grudobolnika i osamljenika gledao je svog crvenog petla. Krupan, sjajan i kočoperan, petao je peruąao kokoąku. ©irio je muąka i topla krila i dizao praąinu. Izbolovano i zapuąteno Muharemovo lice ozari stidna radost. Joą čučeći kraj plota, on se nasmeąi petlu koji je mlatarao krilima, zaklanjajući tako potpuno srećnu ľrtvicu. Ali se brzo rastuľi i reče: - To ti je poslednji put... Muharem otvori ąaku s ječmom. Prva priđe kokoąka. Kad petao s njegovog dlana poćuka i poslednje zrno, Muharem ga pomilova i uze u naručje. Petao se nije branio. Naviknut na ovakve zagrljaje, samo je rakolio i odmicao glavu od Muharema, koji mu je tepao načetim glasom. Čovek je bez prestanka zujao, i petao ga je gledao očima pripitomljenog jastreba. Ali moram da te prodam, reče Muharem glasno i pogladi vrat plamene boje. Moram. Gasa nemam. Ni soli. Pedeset dinara duľan sam susedu. Gazda Iliji već drugu godinu dugujem trista dinara, red je da mu ih vratim. On stalno govori da mu ih ne moram vraćati. Ne znam ąto mi praąta. Moľda zato ąto me ľali. E, bogami, neću viąe da me ľali i da prelazi preko mojih dugova. Kao da sam poslednja ąuąa. Prodaću te, petliću, i pare mu baciti na sto. Mora ih uzeti. A ti nemoj na mene zbog toga da se ljutią. Obećaj da nećeą. Muharem izbi na ljeąnički put. Propusti brkate i namrgođene seljake s crnogorskim kapama, skloni se buljuku plavom bojom markiranih ovaca i jagnjadi, pa reče petlu: Moľda te budući gazda neće odmah zaklati. Moľda ćeą mu trebati za kokoąke. ©ta ga znaą. Ala bi to bila uľivacija. Ti jedan, a njih desetak. Bolje no kod mene, samo s jednom. Sluąaj, poče opet Muharem. Potrebne su mi pare i joą za jednu stvar. Otići ću s njima u kafanu gde će me čekati komąija. Rekao je da hoće da me časti. I ja ću primiti čast. A onda, kad se ljudi iz komąiluka iskupe, ja ću početi da plaćam. Lupaću pesnicom u sto i kelner će drhtati preda mnom. Napiću sve. Nudiću ih s čim budem mogao. Tamo u kafani, danas, moram postati čovek. Vreme je već da uđem među ljude. Kad se začovečim, biće mi lakąe i ľivot i bolest da podnosim. Eto, kao ąto vidią, moja budućnost prilično zavisi od tebe. Biće mi te ľao, ali ničeg na svetu nema ąto se ne bi moglo preľaliti i zaboraviti. Stiľe ga druga stoka, novi buljuci. Bilo je tu i krava, i volova, i junaca. Da ne bi gutao praąinu, on sakri nos u toplo i meko petlovo perje, i seti se peruąanja pred kućom, i mirne kokoąke s kljunom zagnjurenim u travu i koprive. ®alost ga obuze. Pomilova petla i produľi da kaąljuca: Za mene mnogo ne brini. Mučiću se i dalje. Gledaću da postanem čovek: tada bih glad, nemaątinu i bolest lakąe podnosio. Ako ikako mognem, i ako ne umrem jesenas, nas suąičave obično s jeseni kosi, gledaću da se vratim u vodenicu. Bolestan sam ti mnogo, i iznemogao, i nisam viąe ni za kakav teľi rad, a ponajmanje za napolicu. Gazda Ilija ne traľi od mene mnogo, sve mi praąta, ali to je ono ąto me najviąe čudi i vređa. Vidi da mu upropaąćujem imanje, da nema od mene vajde, a ćuti. I stalno me gleda i ispituje ćutke. Izbeči na me oči pa po čitav sat ne trepće. I mene je pomalo strah od njega. Volim ga kao da mi je otac, ili stric, ali ga moram napustiti - sram me ľivog pojede ąto mu imanje upropastih. Ići ću u vodenicu, odakle me i doveo. Ne znam ąta će on na to reći. Neka misli ąta hoće, ali neka zna da ja ľelim da postanem čovek, i da radim ono za ąta imam snage. A to je vodenica... Bosi Muharem gazi praąinu i ovčje brabonjke, a petao sve viąe izduľuje ąiju i gleda sve nova i nova stada ovaca i jagnjadi. Petao zbog nečega strepi i ľmirka, a Muharem prebira po glavi hiljadu puta lomljenu misao: upali li mi kec s vodenicom, i ako me i na proleće preskoči smrt, ići ću da prosim devojku. Preturao je po mislima i sećanju sve one koje bi smeo da zaprosi. Ismetu Hasanovu neću, jer je previąe vesela i raskalaąna, pomisli. ©ačiru takođe. Hajru ću zaobići zbog jedne druge stvari. Te tri bi me htele. Sudeći po onome ąto sam čuo da su govorile o meni, zameraju mi samo bolest. Hajra je, čak, rekla da to nije tako straąno ąto sam suąičav. Ali nju neću, jer je tri muľa pod zemlju oterala, pa ja lako mogu biti četvrti: zato joj ne smem prag prekoračiti - godine mi njene pogoleme ne bi smetale, dosta je starija od mene, počele su glavu da joj osvajaju bele, i mislim da se ne bi hvatala za tuđ gatnjik. Odmičući putem, dođe do greąne misli, do Ivanke. To je dugački, beloputi i brkati anđeo s ľućkastim ľilicama u očima. Iz susednog je sela, s onu stranu Ljeąnice. Niąta ąto je usedelica, reče sebi, niąta za to. I ąta s tim ąto smo drugih vera. Ti, Muhareme, nikad ne bi dirao njenog Hrista, a ni ona tvog Muhameda. I sve bi bilo lepo. I ako bi ti zamerala ąto si bolestan, na nju se ne bi ljutio. Osećajući kako se vreli petao miče u njegovom naručju, Muharem se seti kokoąke i njenog ľalosnog poloľaja: nije se videla, zaklanjala su je crvena i raąirena krila njegovog petla. Kad god bi ugledao to veselje, Muharema bi obuzeo i stid, i neka čudno tiha radost, i ľelja da promeni svoje samotničko ľivotarenje u čiča-Ilijinoj kolibici, u koju su, pre njegovog useljenja, spraćali goveda. ®eleo je da se u paprati, u slami svoje izbice, ili na bilo kom drugom mestu zemlje, nađe nasamo s Ivankom. Udenuo bi se nekako između njenih okruglih kolena, i ispričao joj otkad ľeli da su tako na gomili. Samo bi joj istinu govorio. Kazao bi joj da misli na nju, i danju i noću, i kad motikom kriľa tuđu zemlju, i kad se zaburuče u usitnjenu slamu svog skroviąta. Rekao bi joj da mu u san dolazi, i da mu dreąi čakąire. Ne smem ni u snu da budem do kraja čovek, rekao bi joj. Jer čim me se dotaknu tvoje svete ruke počinjem da gubim ljudske oblike. Izgubim sve ąto moľe da ima čovek. Brzo se pretvorim u svog crvenog petla. Ti se zavučeą u koľu kokoąke i odeneą se njenim lepim perjem. Onda trčim za tobom, gonim te po koprivama i korovu. Pa kad se posle peruąanja probudim, dugo mi se čini da nikako neću moći da se preobratim u čoveka. Kazao bp joj joą: ej, gledam te već punih deset ili petnaest godina, i znam kako diąeą. Ti si moja kraljina, i ne ljuti se ąto hoću da te preko Ljeąnice prevedem, i da te za večita vremena zatvorim u moju kolibu... I ko zna koliko bi joą kaąljao i vezao, klečeći na kolenima, nesigurno uglavljen između njenih debelih i modrih nogu. Muharem ubrza hod. Izgleda da sam poprilično zadocnio, zaključi i obuze ga strah pri pomisli da će za sat-dva neko drugi drľati u naručju, njegovog petla. ©ta ću ja onda bez njega, zapita se. Kad njega ne bude bilo, neću moći da sanjam da sam čovek. S Ivankom će onda biti gotovo: ni u snu neće mi biti blizu. A poąto ni s jednom drugom neću da se ľenim, poąto nju čekam... Tada se sledi. Po svoj prilici već mi je kasno za pazar, pomisli i vide veliko sunce kako iznad njega lebdi kao dečji zmaj. Ali, moľda je i dobro ąto sam zakasnio, reče u sebi pa nastavi: baą je dobro to te neću prodati, petliću, baą je dobro. Zaceniću te. Traľiću za tebe dvesta hiljada. Onda ću i dalje gledati kako rakolią i kako opkračeą kokoąke. Pa zaąto te onda nosim čak u Bijelo Polje kad nikako ne ľelim da te prodam. ©ta ću s tobom u onoliku subotnju graju na pazariątu. Uostalom, i ti vidi malo sveta. Biće tamo i kokoąaka, pa moľe biti svaąta. A nisi mi teľak. Seti se Ivanke. Obično čuva stoku oko Ljeąnice. Legne na leđa, raąiri ruke i noge, i čupka travu. On ide putem, pa čim je ugleda, čučne u joąje i posmatra. Vidi joj okruglu glavu i sve druge izbočine s prednje strane. Otvorenih usta ona blene u oblačiće ili sunce ąto se kloni smiraju, i leľi dugo kao mrtva da je, kao peruąana da je, kao da čeka samo nebo da se na nju svali. On puzi po zemlji i oseća da ga počinje obuzimati neko čudno, roditeljsko osećanje prema brdu od mesa, prema kladi od krpa i stidnih izbočina. Tada samo ľeli da joj priđe i neprimetno podvuče pod nju svoj kaput - da se zamiąljeno i ľalosno dete ne prehladi. Nikad s njom nije progovorio ni reči. A često mu se za to pruľala prilika. Jer je stoka koju je čuvala stalno prelazila preko reke i harala čiča-Ilijine njive. Jednom se njihovo ľdrebe ujurilo u gazdin ječam. Doąla je da ga vrati Ivanka. On ga je uhvatio i doveo do blizu nje. Nije smeo da joj priđe. Samo je drľao ľdrebe za grivu. Milovao ga je po glavi, po toplim plećima, po trbuhu. Ivanka se čudila iskraj plota: nije pominjao ątetu, niti je bilo ąta progovarao. Zadihana, prsata, bosa; raskoračena, kao da se za trku spremala, mokra od rose; s tankom haljinom koja joj se pripijala uz usedelički jaka bedra. Obuzeo ga je strah. Osetio je koliko je slab i nejak prema njoj, namrątenoj i naroguąenoj. Zaľeleo je da padne pred njene noge, da joj tankim rukama obgrli gola i od rose mokra kolena, da joj kaľe kako se ne ljuti ąto je njihovo ľdrebe načinilo ątetu - vrlo vaľno, ječam je ionako pregust - i kako je srećan ąto je baą ona doąla da ga vrati. Ali nije imao hrabrosti ni da joj nazove dobar dan. Drľala je suknju koja joj je otkrivala i kolena i neąto viąe, i bila malo izbočena, tako da su joj laktovi zalazili u rosnu paprat. Pobrkale su mu se misli. Mokar i musav, gledao ju je preko ľdrebeta. Ivanka mu se čudila. Nije se micala, niti je suknju spuątala preko kolena. ®drebe se odjednom okrenulo, ąčepalo ga za ruku, negde za koąulju na plećima, ugrizlo ga i odgurnulo. Sa zemlje, iz trave i kupina, gledao ga je kako trči, ľeleći i od Ivanke da pobegne. Ali ga je ona zgrabila za ćubu i brzo zaularila. Video je kako je đipila sa zemlje i kako se brzo naąla gore, na ravnim ľdrepčevim leđima. Udarala ga je nogama u slabine i ątapom po sapima. I jurila je tako, povijena napred, pripijenih golih nogu uz ľdrepčeve bokove. Proleteli su pored njega i brzo nestali. Vadeći se iz kupina i trnjaka, rekao je sebi: Eto, ne da ti se nikako da postaneą čovek... Danas se sećao samo trenutka kad joj je vetar zadigao mokru haljinu i obnaľio joj debele i miąićave noge sve do sastavaka. Nikad mu se viąe za razgovor s njom nije pruľila bolja prilika. Praąnjav, znojav i iznuren, Muharem izbi iza okuke i spazi belu kuću pokraj puta. Svezani za plot i dovoljno udaljeni da bi se grizli i ujedali, konji su se tukli zadnjim nogama. Bleątava kućica tresla se od pesme i vike. Nasred puta se okretalo crnogorsko kolo. Ispod naslona, ali uglavnom sva na suncu, ąarenela se mlada. Činilo mu se da je zgodna. Bravo, Kajice, reče glasno, bravo, Kajice. Ti se, bogami, oľeni. Lepo. I ja ću uskoro. Sram te bilo, nisi me zvao u svatove. Ja ću tebe zvati - nismo uzalud odrasli zajedno. Kad se bliľe primače gomili, Muharem se ohladi. Zaľmuri i zaustavi dah. Zapamti poslednji kliktaj pesme, ukipi se i oseti da će mu se iz naručja, ne prestane li da drhti, oteti petao, i da će onda poleteti na suprotnu stranu, prema nebu. Pognuta i s izrazom bola i patnje na licu, luda Mara stajala je u ąipraľju kraj puta. Gledala ga je očima koje viąe nisu mogle da plaču. Pratila ga je budno i pitala se ąto toliko ľuri. Ne bi mu se glasnula da je nije primetio. Pustila bi ga da prođe, i da diľući za sobom praąinu sam sa sobom razgovara. - A ti na svadbu, Muhareme? - reče luda Mara. Muharem zbunjeio zatrepta očima. - Pa zar se na svadbu ide sa ľivim petlom? - opet upita luda Mara. - Ne idem ja ni na kakvu svadbu, luda Maro - reče Muharem. - Proći ćeą pored nje hteo ne hteo, Muhareme - reče luda Mara. Muharema proľe studen. Upitno je pogleda u oči. I ona reče: - Kajicu danas ľene. - Pa neka ga ľeie. - Eh - jeknu luda Mara. - A valja li mu ąta mlada? - upita Muharem. - Ima u njoj sto kila - reče luda Mara. - Sto kila. - Uh - ote se Muharemu. - Izgledaju kao mačka i mią - reče luda Mara. - Moľe ga nositi u zubima kao niąta. - Uh, uh - nastavi Muharem s izrazom ľaljenja na licu. - Siromah Kajica. - Hajde da se ja i ti uzmemo, Muhareme - prostenja luda Mara i usne joj iskrivi bol. - Na drugu sam bacio oko, luda Maro - reče Muharem toplo. - Ima li i u toj tvojoj sto kila? - upita luda Mara sklonivąi s lica crne kovrdľe. - Ima i viąe - reče Muharem spontano i odmahnu rukom. - Pa udaviće te, jadan bio - reče ona tuľno. - Neće, duda Maro, neće, - reče on kaąljucajući. - Ne da se Muharem tako lako udaviti. I rekavąi to, Muharem produľi. Gledala ga je kako, umoran, zastajkuje, propuąta ispred sebe markiranu stoku, i rukavom slobodne ruke briąe znoj s lica i s čela. 6 STARAC I OSTALI Krupan, mrk i podbuo, starac Ilija stajao je prislonjen uz krilo kuće. Leđa je okrenuo dugačkoj i prepunoj trpezi oko koje su se gloľili i veselili siti i pijani svadbari. Grebla mu je po mozgu kreątava i neujednačena svadbarska pesma, i on je ľeleo da bude ąto dalje od te ąarene i dosadne rulje. Bilo mu je tesno u novom crnogorskom odelu, u tom trobojnom oklopu, i nije znao kako te neugodnosti da se oslobodi: pljunuće ubuduće na sve trobojke, makar bile i zastave. Oči njegove velike, nekad kose i pune vatre, a sad poprskane krvavim ľilicama i umorne, strogo su merile poslugu koja je s punim sudovima trčala iz kuće prema trpezi, ąto se ugibala pod pićem i jestivom. Sunce mu je udaralo pravo u teme i njemu je počinjalo neąto da ąumi u uąima. Bojao se tog zujanja, te tanane i neľne piske; poslednjih godina, otkad mnogo jede i pije, to zujanje obično je prethodilo kratkim nesvesticama i ubrzanim lupanjima srca. I nemoć za koju nikad nije znao počinjala je da mu se javlja: posle nje dolazile su glupe, meke i vlaľne tuge i otrovne misli koje su ga dovodile do straąnih zaključaka i crnih ideja; i teskobe, kad je najviąe ľeleo da nečim prekine svoje ľivotarenje, da noľevima izbode svoju punu i trulu telesinu, i da se nekako u nadljudskim bolovima izgubi i zaboravi; i gađenje, jezivo gađenje nad samim sobom, nad svoji gnusnim i laľnim ľivotom, i nad svetinom koja ga je okruľivala. Trebalo mu je samo da popije nekoliko rakija, pa da oseti ono ąto je sad osećao: hladnu pustoą u srcu, krvavu izmaglicu u prostranoj lobanji, i veliku, opipljivu mnogoglavu laľ pred očima i na domaku ruku. I isto kao i danas, uvek se gnuąao svadbarskih, neukusnih i odvratnih pesama; izbegavao je takve skupove, ľalbe i parastose, jer je znao da neće moći da se odbrani od rakije i o~gavne sete koja je za njom dolazila. Pa je zato najviąe voleo ~da se iz gomile izdvoji, usami, i na miru nagleda neba, sunca, bilja i zemlje. U oku mu se zaiskri suza. On se tome začudi: ni o čemu ruľnom nije mislio. ®eleo je samo nekoliko trenutaka da bude sam. Oseti i drugu suzu. To ga joą viąe zbuni. Teąkom rukom pređe preko očiju i mrkih obraza. Ne oseti nikakvo olakąanje. Dođe mu da zgromi ąaku koju je malopre podigao i otvorio: najradije bi pljuvao i poniľavao tu podmuklu, tu osramoćenu ruku: toliko bi je pljuvao i vređao da joj nikad viąe ne bi palo na pamet da se podiľe i da time pridaje vaľnost suzama. Starac se obradova kad vide mladoľenju. Sitan i zakrľljao, zelen u licu, ruku jako dugih i opuątenih niz krhko telo, i potpuno nezainteresovan za veselje priređeno u njegovu čast, Kajica se igrao s dečacima pored rečice. Golobrad, utučen, neveseo i povučen u sebe, Kajica se samo po smehu razlikovao od svojih drugova u igri: smeh njegov bio je načet, suzdrľan nekako, viąe krt no iskren. I tek kad bi se nasmejao i borice mu zrakasto napale sive i bezizrazne oči, videlo se da je neąto stariji od dečaka njegovog rasta. - Kajice! Bilo je u tom pozivu, u tom poviku, i mrľnje, i gnjeva, i roditeljske strogosti, i ljubavi od koje se oko srca hvata leden krug. Tuľan je bio starčev glas. A joą ľalosniji njegov izgled: zaljuljao se kao staro, kao debelo drvo koje godinama truli iznutra i sa strahom i jezom očekuje prvi snaľniji vetar. Kruti obrazi se malo nabraąe, iskriviąe. Na oči se opet navukoąe teąki, namreąkani i crni kapci. I tako nepokretan, s tupim bolom u potiljku, vide kako se njegov sinovac Kajica prenu. - Kajice! To viąe nije bio glas kojim se neko drag i blizak poziva. Bila je to kruta, hladna, predsmrtna opomena posle koje se nije moglo ni s kim igrati. Velika i brkata starčeva glava malo se prikloni grudima. I tek kad oseti da pred njim neko sipljivo diąe, otvori oči i kroz toplu maglu predsna spazi mladoľenju. - Tu sam, striče. - Dobro je ąto si tu - reče starac. Kajica ovo shvati kao ąalu i razvuče tanke usne. Ukazaąe se sitni, nareckani zubi ribe. I tek kad se starac uvređeno nakaąlja, Kajica usnama pokri modre desni i kratke zube. - Sluąaj - reče starac i poloľi ruku na mladoľenjino rame. Sluąaj. - Sluąam - ąapnu Kajica. - Dobro zapamti ovo ąto ti govorim - reče starac. - Govorim ti u ime oca, koji me na samrti zakleo da vodim brigu o tebi. Jesi li me čuo? Jesi li razumeo? Kajica klimnu glavom. - Danaąnji dan vaľan je za sve nas - reče starac mračno. - Za tebe je najvaľniji. Devojku smo ti doveli. I te kakvu devojku. Svaki drugi na tvom mestu bio bi srećan. Kajica se kiselo isceri. - Uozbilji se već jednom - reče starac muklo. - Krajnje je vreme. Ne brukaj nas. Gledaj kako nas njena rodbina motri. Treba da se pokaľemo. Bar danas... - Hi-hi, hi-hi - zacereka se Kajica. - Ne uzimaj mi obraz, Kajice - reče starac strogo. Kajica ga nije shvatao. ©arao je očima levo-desno - nije znao na koju stranu da strugne. - Nemoj viąe da kradeą - procedi starac kroz zube. Bije te glas da si najobičnija jajara. A počeo si i piliće da diľeą. Jeste, jeste, sve znam. Sve mi je tvoja majka rekla. I mene zbog svega toga srce boli. Da znaą. Hteo bih da jednom postaneą čovek. Imaą punih trideset godina a ne rastavljaą se sa decom. Ali sve to moľe da se popravi. Uvek moľe da se postane čovek. je l' da je tako? Kajica ga je uplaąeno gledao. - I kakvog smisla ima ąto stalno beľią od kuće! hrupi starac uplaąivąi se da ga je neko čuo. Samo ludi ljudi i krajni nesrećnici beľe ispod svog krova. Kajica se spremao da zaplače. Starca to dirnu, pa produľi malo neľnije: - Sramota, sine moj, sramota. Spavaą po tuđim kućama kao skitnica, a tvoj lepi dom pust. Bruka! Umesto da vodią kuću i da zamenią oca, ti čuvaą tuđa goveda. Sva sreća ąto prijatelji to sve ne znaju. - Znaju - promuca Kajica. - Uverićemo ih da su to klevete - planu starac. Je l' da hoćemo? Dok je tebi strica - ne boj se. - Ali ja volim da skitam - ąapnu Kajica. - To je zato ąto si bio bez ľene - reče starac. Odsad nećeą. Vezaće te ona za svoju sisu, ne boj se. Nje se drľi, sine, nje se drľi. Vidi samo kakva je - grad čitav. Planina! - Ne volim ąto je onolika - reče Kajica glasno. - Zaąto ne volią? - izbeči se starac. Zaąto? - Tako... ne volim, oteľe Kajica. - Bojim se... - Nema čega da se bojią, sine - raskravi se starac. Vaľno je prve noći da budeą dobar. Posle joj neće pomoći ni da je joą onolika. U to budi siguran. Nigde je neće biti. Biće mala i nemoćna kao ľaba izvrnuta na leđa. - Ja sam se nje oduvek bojao - reče Kajica iskreno i glasom koji je drhtao. - Zaąto da se bojią? poče starac tuľno. Kad je kod tebe na donjem spratu sve u redu. Zaąto? je l' da je sve na svom mestu? Znaą na ąta mislim. Ne stidi se. Reci stricu slobodno. Kaľi. Oslobodi se. Zamisli da sam ti drugar. Kaľi da je kod tebe kao i kod drugih. Obraduj strica... - Jeste, reče Kajica i pocrvene. Baą kao kod drugih. - I nije kao ľir? reče starac ne gledajući sinovca u oči. - Nije kao ľir - reče Kajica. Starac se izmače i udari ga po ramenu. Kajica se uvi, zanese, ali ne pobeľe. Starac se grohotom zasmeja, lupi ąakom o belo krilo kuće, i poče: - Pa kad je tako, neću viąe da mi govorią o strahu. Tu reč da nisam čuo iz tvojih usta. Ne govori mi viąe o tome. Takva momčina, pa se boji. Bruka! Hoću da mi govorią o drugom. Da mi pričaą kako ćeą doveče da je usučeą i opleteą. Kako ćeą da je čerečią i uniątavaą. Kako ćeą da joj pravią decu. To stricu da pričaą. I deca će da je doje i razvlače kao vučicu. To ti meni pričaj. Sit je tvoj ~stric bljutavih i tuľnih priča. Sad hoću neąto masno... i to od tebe... od moje krvi... naslednika da nam napravią - jednog crnpurila... jer nam se krv razvodnila, pa svi očekujemo da nas ti spaseą... za nju ne brini - zdrava je i jaka kao ľdrebica... sad samo ti da stisneą petlju i da ukreąeą - nema ko drugi, da znaą... Starac se zagrcnu. Crven u licu i znojav, on se prisloni uz ćoąak kuće. Kajica pokuąa da se izvuče ispod njegove levice, ali ga on joą viąe privuče k sebi. - Obećaj da ćeą me posluąati, poče starac tiho kad oseti da mu se krati dah. Obećaj stricu svom. Hajde. Ponovi sve ono ąto sam ja malopre govorio. Hoću iz tvojih usta da čujem one reči. Starac mu se unosio u lice. Bečio je oči, drhtao i ąaputao: - Počni. Kaľi ąta ćeą doveče da joj radią. Ispričaj mi to pravim rečima, onako kako se to kaľe. Sve mi natenane ispričaj. Ne stidi se. Stric tvoj sve zna i sve razume. i ni od čega ga viąe nije sramota. Pa se ni ti ne stidi. Ostavi to babama. Deder, počni, muąkiću moj... - Sve sam zaboravio, priznade tiho Kajica i brada mu zadrhta. - Pokuąaj da se setią, reče starac i oseti kako mu se preko očiju navlače kapci koje neće moći lako da podigne. Govorio sam ti kako ćeą doveče da je razapneą, i kako ćemo pre ovog doba godine dobiti naslednika... Starac zadrhta. Ruka kojom je drľao uza se Kajicu pade mu niz telo. Primeti kako Kajica odskoči u stranu. Moľeą reći i odatle, ąapnu starac. Sluąam te. Samo niąta ne preskači. Pričaj sve. Izgovaraj sve reči. Kajica se osvrnu oko sebe: u blizini nikoga nije bilo. Kad shvati koliko je starcu stalo do njegovih reči, poče ąapatom: _ Striče, sve ću ovo ponoviti ako mi neąto priznaą... - A ąta to, sine? - upita starac podigavąi glavu. ©ta to? - Prvo da mi u poverenju kaľeą: ąto ste mi je doveli - zamuca Kajica. To da mi objasnią... Starac izbeči oči. I vide kako Kajica, tiho cvileći, odjuri u joąje. Iz kuće izađe Kajičina majka, sredovečna ľena sastavljenih crnih obrva. - O čemu onoliko pričate? zapita ona bojaľljivo priąavąi starcu. - Zna se o čemu, Anđelija, procedi starac. - Pa reci mi, reče ona. - Govorili smo o onim stvarima, ľeno, reče starac muklo. Pričao mi je kako se naoątrio za doveče. Kaľe da jedva čeka noć. Smotaću je, veli, striko moj, i zguľvati kao krpu. A meni lupa srce od sreće. Lom ću, veli, da napravim. Satreću je, kaľe i stiska zube. Rusvaj će to da bude, veli. I dođi, kaľe mi, sutra, da vidią kako će izgledati. DJavo mali! - Eh, poče majka razdragano. Snaľno je ono kao zemlja. Jedina mu je mana ąto je malen. - Snaľan je i veąt, da znaą, reče starac gledajući u zemlju. - Ako se na strica bude metnuo, znaće i gde đavo spava, reče majka i oseti da joj se vraća pouzdanje. - Veli on meni, ľeno: striko, dva sina ću odjednom da napravim. Da nadoknadim, veli, izgubljeno vreme. Jer mnogi moji vrąnjaci imaju već odraslu decu. I ja mu, Anđelija, sve verujem. Naąa je to krv. Ne da se naąa kost! Smrači mu se pred očima. Utroba poče da mu se prevrće. Da ne bi grunuo u plač, on grubo prisloni čelo uz ivičnjak kuće. I tu, učini se Anđeliji, zareľa. Zaąkrguta zubima i zaľele da na najstraąniji način sebe osramoti i ponizi. ©to je laľeą, reče sebi, ąto je tako laľeą. ©to ti je to trebalo. Najgore je to ąto će poverovati. I doveče će, čim se gosti i prijatelji raziđu, da traľi po tavanu staru kolevku - nek bude spremna. Neće moći da scava. Obigravaće oko njihovih vrata i prisluąkivati. A loma i rusvaja neće biti. Jer on je joą zelen i nejak. I sutra ujutro, kad uđe u njihovu sobu, neće ga zateći među njenim kolenima, ni na krevetu uopąte. Leľaće iza vrata kao premlaćeno kuče koje je neko pustio pod krov da ne kisne. ©to si to uradio, ludi stari. Anđelija ga povede stranom. Pao bi, sruąio bi se na zemlju da ga nije, onako sitna i kočoperna, drľala za ruku. Upita ga: - ©ta ti je, stari? Bolestan si? - Nisam, poče neubedljivo starac. Malo mi se zavrtelo u glavi. Niąta viąe. Proći će to, ľeno. - Zovu te, stari, reče Anđelija briľno. Prijatelji te zovu. - ©ta ću im? reče starac i protrlja lice ąakom. - Da se kucneą s njima, stari, reče Anđelija kočoperno. - Ne pije mi se viąe rakija, reče starac tvrdo. - Hoće zdravicu da drľe, stari, reče Anđelija. Neko im s naąe strane mora otpozdraviti. Ko će ako ti nećeą. - Bojim se da neću imati ąta da im kaľem, reče starac. - Moraą, stari, reče ľena. Ti si sad glava naąe porodice. Sve ostalo je tanko i mrąavo. ®ena ga privede trpezi. Uzbuča mu u glavi. Nije mu bilo jasno otkud im snaga da onoliko viču, i da onoliko urlaju. I pre no ąto ga posadiąe u čelo sofre, on mučno podiľe flaąu s rakijom. - Zdrav si, glavni prijatelju! iskezi se s onu stranu trpeze brkat, nosat i crven starac. Zdrav si! Čitav trenutak starac Ilija gledao je kroz paru ąto se dizala s jela svog krezubog prijatelja. I niąta nije mogao da mu odgovori. Izgledalo mu je da mu se jezik u pet čvorova zavezao. I dok je krezubi kreątao i bulaznio, ljuljajući se, starčeva ruka s crnom bocom ątrčala je nad mnogoglavom trpezom kao ugljenisana da je. Podli očni kapci prevlačili su se preko zenica, i gusti mrak sve viąe se zguąnjavao oko reči ąkrbavog prijatelja nazdravičara. 7 MLADOJ JE IME IVANKA Nepokretna ispod naslona, Ivanka je gledala Muharema. Gledala ga je ispod oka i ovlaą, kao da to on uopąte i nije bio; gledala ga je pogledom kojim je malopre traľila Kajicu. Videla je kako je, priljubivąi se uz plot pored puta, zavukao pljosnati i zaąiljeni nos petlu u perje ili negde pod krilo, i kako je celo ąareno veselje posmatrao iznenađenim očima. Pognut napred, kao da se spremao za kaąalj, dronjav i bos, propuątao je pored sebe seljake glava velikih, četvrtastih i brkatih: u odelima od crnog sukna i u goveđim opancima, zajapureni i neumorni, gonili su stoku. I njih je Ivanka gledala pogledom bezbriľnog čobanina. U stvari, ni njih nije gledala - samo ih je videla. Začudi je pogurena Muharemova nojava. Boľe, ąto je onako iznenađen, pomisli Ivanka, pa produľi tromo i bezvoljno: zaąto onako zeva u nas; ąta li mu je to toliko neobično. Ne vidi, valjda, prvi put svadbu i veselje. Oh, kako je gadan i čudan taj naą komąija Muharem. Zapuąten i ľalostan, pa joą i s petlom u naručju. Uopąte, ąta će njemu petao - nije ovo prvi put da ga vidim s tim crvenim đavolom u naručju. I joą se ovom čudim: ąto se bar ne obrije? Ovako izgleda da se sprema za hodľu. Boľe dragi, kako su mu krupne i tuľne oči. Pa on, po svoj prilici, hoće da zaplače. Od vrućine verovatno. Drľala je teąke ruke skrątene na trbuhu. Niz njeno ąiroko lice slivao se znoj. Pomerala je pogled udesno. I videla je veselje, nodnapite i sasvim pijane svadbare. Trčali su oko nje, jurili na sve strane, psovali i pevali na sav glas. U obesnim vragolijama prednjačio je Kajičin rođak, zubati Mrkoje: nije se smirivao, i velika usta neprestano su mu bila razjapljena. Jakih, ąirokih leđa i krivonogi, njeni rođaci, mahom stariji ljudi, vodili su toboľ vaľne razgovore sa starcem Ilijom: između njih se cerilo nekoliko neoglodanih jagnjećih glava. Sitan i bezvoljan, dever njen, Kajičina daljna svojta, leľao je pod plotom; pokuąavao je da ustane, blebetao neąto i pruľao joj neljudski tanku ruku. Pogledom je traľila Kajicu. Nije ga bilo. Nije bio ni u znojavom i pijanom kolu u kom se orila nesloľna i ąkripava pesma, ni u kući iz koje je izbijao otuľni miris kuvane ovčetine i zapaljenog sira, a ni među ljudima koji su iza nje govorili i kuckali se kilenjačama. Baą me briga ąto ga nema i ąto je onakav, pomisli Ivanka. Vaľno je da nisu sirotinja, i da neću morati da idem u tuđu njivu. Uostalom, za mene kao usedelicu i ovaj je dobar. Bolje iąta no niąta. Moľda će i ovako biti lepo. Ako on iąta bude mogao, nakotiću im pun tor dece. I biću gazda u kući. Bogme, skupo ću ih koątati. Povući će mačka za rep ąto im je Kajica onako nesojast... a moľda će porasti kad ga ja budem počela hraniti... Čula je kako ga njeni stričevi, rođaci i komąije zovu. Nazdravljali su mu i čestitali. Nije joj bilo jasno ąto je Ilijino ąiroko lice bilo onako crno. Kajicu su opet svi, s podignutim čaąama i bocama, zvali da dođe i primi čestitanje. Rodbina nevestina htela je joą jednom da ga vidi, da se s njim rukuje i malo bolje upozna: zanimala ih je najviąe zemlja koju je njegova majka nameravala da kupi odmah posle venčanja. Sam u ąiblju i ąevaru, pokraj rečice, Kajica se igrao s punoglavcima i ribicama. Draľio je i tu mačke koje su na nj kidisale. Čuo je kako ga svadbari zovu, najgrlatiji je bio čupavi Mrkoje sa zubima nalik na kukuruzna zrna, kako ga mole da dođe i primi zdravicu glavnog prijatelja, Ivankinog strica. Zvala ga je i majka, glas joj odmah poznade, i starac Ilija. Zvali su ga svi, činilo mu se, dok je mačkama bacao vodozemce, i dok je strepeo od noći koja ga je očekivala kao crno i tvrdo brdo preko kog je, bez dovoljno snage i volje, trebalo da pređe. Kroz svetinu se probijala luda Mara. Svadbari su je zadevali i napadali dok je prolazila pokraj belog maslačkovog pera. Nije se branila, i oni su je nepoątedno hvatali i ątipali.. Ivanki se činilo da k njoj ľuri, da ima neąto da joj kaľe. Pa oka s nje nije skidala. Gomila je brzo zakloni, a ljudi je negde povedoąe, i Ivanku to raľalosti. Dođe joj da napusti dosadno mesto na kom je straľarila i premeątala se s noge na nogu, kao zavladičena da je, kao pred oltarom da je, i da rastera pijanu rulju koja se povela za opipljivim tragom nerazumne i nezaątićene ľene. Ivanka je gledala kako se putem miče čudna slika: dva čoveka nose neąto belo i čisto među sobom - kao na svadbu s poklonom da su se namerili. Teturaju se i klecaju, praąinu silnu diľu, dok sunce peče dasku na kojoj se ljulja leąina. Ljudi, po svoj prilici, pevaju, pevaju ili se svađaju; ili, prosto-naprosto, govore glasno i o običnim stvarima po starom strvinarskom običaju. Izgleda da su bili zadovoljni ąto im do groblja nije ostajalo joą mnogo, pa nisu ni pazili hoće li se ugruvati u krpe i čarąave zamotano telo. Ni skitači nisu bili daleko od nje. Leľali su pod divljom kruąkom i kroz trecavice gledali put neba i sunca. Bose noge dosezale su im do nasred puta. Izgleda da niąta ne progovaraju; pomisli ona. Kao da su nemi. Otkad su se onde zaustavili, po svoj prilici nisu progovorili ni reči. Misleći o skitačima, spazi Kajicu. Čučao je u ąevaru i trski. Bio joj je okrenut licem. Na suncu se sijalo njegovo malo i čvorugavo čelo. Ne sekiraj se ąto se igra s mačkama i ribicama, reče ona sebi. Ne misli o tome. Neka se igra s čim god hoće. ©ta te se tiče. Vaľno je da si se udala, da ćeą biti sita, i da ti u novoj kući niko neće motkom brojati rebra. A njemu eto i ribica i punoglavaca. I svega mu eto... ne bilo primenjeno, baą mi se čini kao da je Muharemov brat. Obojica su ćutljivi, stidljivi i sipljivi. Slično i idu, i govore, i mrdaju obrvama. Videla je i prosjake i jurodive ąto su izvirali sa svih strana, nicali iz ąiblja, i primicali se trpezi. Ljudi su im bacali kosti, i oni su se, mnogo njih, jagmili i tukli. Kljasti i sakati, guąavi i nakaradni, sve viąe su se primicali i njoj i trpezi. I nju je počinjalo da obuzima gađenje. Majčice moja ľalosna, pomisli, majčice moja tuľna. Gde si danas da vidią u kakvom sam ti narodu, u kakvom gadluku. Sve neki nakaradni ljudi. Nigde zdravog uveta. Kao da ih je sve joą u utrobi grom spalio. Opet joj se nametala oku slika dvojice mirnih, dostojanstvenih i čudnih putnika. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us