WORDTHEQUE - Word by word multilingual library Logos' Croatian eBooks Project Gutenberg Consortia Center http://www.Gutenberg.us and the World eBook Library Collection http://www.WorldLibrary.net Bringing the world's eBook Collection Together Project Gutenberg Consortia Center is a member of the World eBook Library Consortia, http://WorldLibrary.net The mission of the Project Gutenberg Consortia Center is to provide a similar framework for the collection of eBook collections as does Project Gutenberg for single eBooks, operating under the practices, and general guidelines of Project Gutenberg. The major additional function of Project Gutenberg Consortia Center is to manage the addition of large collections of eBooks from other eBook creation and collection centers around the world. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us Filip David Čuvaj se, Benjamine! EPITAF Čitav moj raniji život bledi pred onim što se sada sa mnom događa. Dugo sam se kolebao dok nisam rešio da ostavim ovaj zapis o sopstvenoj propasti, o paklu koji me sve dublje uvlači u sebe. Što upornije pokušavam da sve sagledam u pravoj svetlosti, splet događaja postaje zamršeniji, neizvesnost veća, strava potpunija. Kraj moga Uzglavlja ravnomerno otkucava časovnik; svaki otkucaj mehaničkom jednoličnošću pomera u gotovo neprimetnom hodu dve velike skazaljke kao dve velike ruke; u određenom trenutku nastupiće trenutak moga konačnog pada. Uveren sam da će mi biti lakše ako sve ispričam; tako ću onome što se zbiva oduzeti bar deo tajanstvenosti i neverovatnosti. Ne mogu a da ne zadrhtim pri samoj pomisli na ono što me svakog trena očekuje. Sve je počelo jednog prodvečerja kada sam posle napornog rada izašao u šetnju. Vazduh je bio suv, tišina potpuna. Bilo je tamno i čudio sam se zašto se svetla već ne pale; okrenuh se i poželeh da se vratim kući, tada videh da sam zalutao. Pošao sam brže, ali me je obuzeo jak osećaj da idem u prazno i da se ne vraćam, već naprotiv odlazim sve dalje. Kao za inat ne beše nijednog prolaznika; hodao sam ivicom bezdanog kotla i mada sam pokušavao da se orijentišem činilo mi se da je svaki pokušaj ove vrste bezuspešan; ja sam zalazio sve dublje i dublje u neprozirnu tminu. U ovoj neočekivanoj situaciji obuzeše me prvo panika i strah; ali događaj je bio toliko čudesan da sam odmah zatim poverovao da sanjam. Ubrzo mi je, međutim, postalo jasno da sam zaista zalutao. Bio sam potpuno svestan svakog svog pokreta. Mogao sam trezveno da razmišljam i gospodarim svim postupcima, ukoliko se uopšte nešto pametno i korisno moglo u ovom potpunom mraku učiniti. Iako oko sebe nisam ugledao nijedan predmet imao sam savršeno osećanje prostora. Iznenada, sasvim neočekivano, u beznadežnom tumaranju, kada mi je već dolazilo na pamet da vičem ne bi li me ko čuo, nađoh se pred samim ulazom jedne zgrade koja je izronila iz najdublje tame. Gusti pramenovi magle raspršili su se, i prema zvezdanom noćnom nebu pružiše se visoka krila zgrade. Prozori su bili mračni i neosvetljeni, a čitava zgrada i zid oko nje behu opasani čudnim puzavicama sa širokim debelim listovima krupnim kao ljudske šake. Zastao sam opčinjen ovom neočekivanom slikom kao što zastaje žrtva koja oseti da je uhvaćena u klopku. Bio sam uzbuđen, stajao sam pred kućom kao pred zabranjenim ulazom u opasno podzemlje, kao pred tajnom sopstvene svesti, pred opasnošću da sledećim učinjenim pokretom uništim samoga sebe. Sumnje nije moglo biti: ovu kuću i ovu kamenu ogradu video sam negde pre ovoga. Nije trebalo da mnogo razmišljam gde i kada. Njena slika živela je na samome dnu moje svesti kao tajna škrinja u kojoj čami nekakav demonski duh; živela je kao sasvim bleda slika koja nije u meni izazivala čak ni neku određenu strepnju. Ali, sada je ovo bio stvarni događaj. Slika je postojala u spoljašnjem svetu. Kuća sa neosvetljenim prostorijama, sa spuštenim kapcima na prozorima zagledana u samu sebe, učini mi se da je opasna zamka u koju se hvata moja budna svest. Približih se još nekoliko koračaja i svaki od tih mojih pokreta uvlačio me je dublje u opasan predeo u kojem su um i razum nemoćni i slabi zaštitnici. U svesti ponovo obnavljam sliku te noći i osećanja koja su me prožimala. Hodao sam kroz prostor koji je postojao izvan mene, a istovremeno na neobjašnjiv način postajalo mi je jasno da prodirem sve niže ispod granice svoje svesti. Ono što je iznenada unelo haos u moja trezvena razmišljanja bilo je baš to neverovatno saznanje da se slika moje podsvesti projektovala u spoljašnji svet i da sam ja upravo prolazio kroz takvu izvrnutu i paradoksalnu sliku. Besmisleno je tako nešto poverovati; to bi značilo da je moja skrivena misao postala jača od čitave svesne usmerenosti moga organizma, da sam žrtva i igračka sopstvenih potisnutih sila; ali, ja sam imao to osećanje koje je graničilo sa bezumljem; sva moja spoljašnja čula uverila su me da ova kuća i ograda oko nje postoje kao i sve druge stvari u svakodnevnom i stvarnom životu. Tako sam se našao u žiži jednog istinitog događaja, inače sasvim fantastičnog i za uobičajen razum neprihvatljivog. Ovo nije bio san, to je bila java, mada se činilo da ta kuća izvire pravo iz sna. Nešto me gonilo da kroz kapiju uđem u kuću. Izgledalo je, na prvi pogled, da je kuća pusta. Međutim, nisam mogao da se oslobodim utiska da me neko skriven iza ovih prozora posmatra i da je taj ludački pogled u stvari ono sto me je i dovelo ovamo. Taj nevidljivi čudak stajao je u nekoj od tih zamračenih prostorija i sugestivnom snagom primamio me do same ograde. Obuze me jeza kada pokušah sebi da predstavim kako to biće izgleda. Crno kao i ova noć, kroz spuštene kapke zuri u svoju žrtvu koju je privuklo upornim fiksiranjem. Stojeći kao senka pred ovim zidinama što su preda mnom iznikle iz mraka bivao sam sve uvereniji da sam izašavši iz svoje kuće krenuo kroz mračnu jesenju noć nekim tajnim izokrenutim putem ka svojoj propasti, jer čovek je svoj jedini pravi neprijatelj, a jedina prava smrt je ona koju sebi zadaje sopstvenom rukom. Okrenuo sam se na suprotnu stranu od ove kuće za koju bih najviše želeo da je samo priviđenje. Krenuo sam na drugu stranu beskrajnog prostora; ni sam ne znam da li sam silazio ili se penjao; bio sam jedino svestan da se vraćam. Docnije da bih se smirio, počeh sebe da uveravam da sam svakim korakom sve dalje od one aveti koja me vreba iz velike kuće, da mi više ne preti nikakva opasnost. Želeo bih da je bilo tako, ali sam znao da nije tako. Od te noći zapravo počinje strašna priča koja još ni do danas nema svog pravog kraja. Nastupali su izvesni trenuci kada me je obuzimala obamrlost; u svesti mi se javljao samo jedan svetli krug u čijem je središtu bila slika zamračenih prozora koji su pod zvezdanom svetlošću sijali kao velika ogledala. Svakoga dana u određeno vreme javljala se ova moja bolest, samo što je krug postajao širi i veći, a slika, u ovom slučaju obična iluzija, oštrija i upečatljivija. Gde je trebalo tražiti pravi uzrok ovim napadima vrtoglavice i opčinjenosti? Nikada do tada nije mi se ništa slično događalo. Moje biće je naglo bilo uzdrmano teškim i muklim udarcima koji su izvirali iz najvećih dubina organizma. Da bih se oslobodio opsesije, zatvarao sam oči i smirivao se koliko je to bilo moguće u ovom stanju. Pokušavao sam da se zagledam u samoga sebe, da u ponoru svoga razumnog bića sagledam pravi začetak svih neobičnih slika koje su u izvesnim momentima postajale oštre i jasne kao sama stvarnost. Moja nada da ću na ovaj način iskoreniti svoju bolest i osloboditi se svih slabosti bila je neostvarljiva; ništa, ništa nisam video sem potpune tame koju presecaju povremeni krugovi svetla što se gube kao zvezde u beskrajnoj dubini. Ali i to je bilo užasno saznanje da sam i sam ponor bez dna, da moje oči i moj razum nisu u mogućnosti da prodru u taj prokleti pakao. A dok postoji i najskriveniji deo moga bića kojim nisam u stanju da gospodarim u potpunosti, dok postoji i najbezazleniji pokret koji izmiče mojim zapovestima i kontroli, ja sam prepušten svim strahotama i svim rušilačkim energijama, mogu očekivati da me prva zla sila dohvati i raznese. I sama pomisao da bi se moglo dogoditi da se ponovo nađem pred onom kućom sasvim me je onespokojavala. Prestao sam da izlazim; čovek začas zaluta, posle nema vremena za kajanje. Nikada nisam osetio želju da još jednom osmotrim utvarnu zgradu. Kunem se da nisam i svako mi mora verovati da je tako; pa ipak ja sam otišao tamo, otišao sam protiv svoje volje. To se dogodilo tako nerazjašnjivo da i u trenutku dok ovo pričam ostajem zapanjen. Nisam želeo da idem, ali jednoga popodneva moje noge se same pokrenuše. Uhvatio sam se za naslon stolice, međutim svaki predmet koga sam se prihvatio predstavljao je slab oslonac u ovoj suludoj borbi. Što je moja svest upornije zahtevala da se nikud iz ove sobe ne pomerim, to je unutrašnja sila u meni postajala jača, jedno moje drugo biće posezalo je za prostorom i slobodom. Pokret se izmicao mome razumu. Vikao sam, ubeđivao sebe da je ludo, manijački opasno bilo kuda krenuti, ali taj moćni pokretač u meni nezavisno od svakog svesnog uticaja upravljao je čitavo telo u nepoznatom pravcu. "Čuvaj se Benjamine!" govorio sam glasno i usplahireno sam sebi. Pade mi na pamet da bi bilo dobro da se zaključam u stanu i kljuć bacim negde napolje; no ni to nije značilo da ću savladati svoju duboku težnju; kroz zid, kroz prozor, kroz svaku prepreku probilo bi se moje unutrašnje biće. Ovaj probuđeni i tajni deo bića pružao je svoja skrivena čula na sve strane kao velike pipke. Moj pokušaj otpora pretvarao se u histeriju; besneo sam, vikao, preklinjao. A opet, hodao sam, sve brže, sve sigurnije, sve strasnije, vođen nagonom. Video sam sve oko sebe razgovetno i jasno. Hodao sam samom ivicom visokog zida stavljajući nogu pred nogu, klatio se između neba i zemlje, izlažući sebe opasnosti da se srušim i nastradam. Tada sam ugledao one oči. Izbuljene, radoznale i nemirne oči. Moje oči. Zurile su u mene kroz velike prozore. Nikada ne bih prepoznao ni jedan deo svoga tela, ali oči uvek. One su me posmatrale pažljivo, ispitivački, one su bile spolja. Tada sam osetio da je dubina u koju sam utonuo strašna i da je moj razum zauvek potisnut snagom koja je jača od njegove. Ni u čemu više ne mogu da nađem neki sistem, red, logiku. Pokušao sam da skočim sa vrha zgrade. Odbacio sam se, padao, padao i kada sam pomislio da sam mrtav ponovo sam stajao na nogama, a oči su me podrugljivo posmatrale sa strane. Pokušao sam da bežim, mlatio sam i rukama i nogama, pokretao sve mišiće u ritmu pokreta, ali nisam uspeo da se maknem s mesta. Bio sam paralisan. Sam sam sebe uništavao i proždirao; nije u tome bilo moje volje, a još manje moje želje. Gledao sam sebe svojim očima, tim velikim životinjama koje su igrale u mraku kao dva razjapljena plamena. To je sve. Vratio sam se u svoju sobu. Sve snage naprežem da zaštitim sebe u ovoj samoubilačkoj borbi. Ali, moja ruka je već podignuta, sečivo se već blista u zraku; u trenutku kada najviše budem želeo da živim, "ono" će izdati sudbonosnu naredbu, zadaću sebi poslednji, smrtonosni udarac, ruka će mi zariti nož u leđa. Inače, već gubim razum. Ja visim u prostoru. Ne mogu da ga izmerim ni sa jedne strane. S obe je beskrajan, i na jednu i na drugu stranu se pada dugo bez nade da će se ikada dosegnuti do dna. For great classic literature visit: Project Gutenberg Consortia Center Bringing the world's eBook Collection Together http://www.Gutenberg.us