DAVID ALBAHARI PELERINA Knjizevna omladina Srbije, 1993 Urednik: Sonja Besford Vise ne pises price o meni, tuzno kaze moja zena. Pogledam je: sve je na njoj ostavilo tragove: deca, bolest, zivot, rat, smrt. Vise uopste ne pisem price, kazem. Nije je utesila ta recenica. Nastavlja da se krece, sporo, tesko, kao da nesto gura pred sobom. Tako se kretala kada je bila trudna, kada sam spustao ruku na njen stomak, ili uho, da osetim pokret ili cujem novo srce. Njen stomak se belasao u mraku, a moja ruka se priblizavala kao svemisrki brod, zastajuci ponekad tik iznad koze, na granici toplote. Tih dana, secam se, uradio sam dobar dil: za relativno skromnu sumu kupio sam sto grama hasisa. Prodao sam cetrdeset, povratio veci deo ulozenog novca, deset poklonio prijateljima, i ostao sa pedeseticom, oblim komadom lepinje od sita. Nisam ostao, ostali smo. Nas stan, stari stan, ne ovaj u kojem sada zivimo, ovaj je jos nov, hladan, nenaviknut na ljude, ali stari stan je tada stalno ispustao slatkasti vonj, mek kao sto sam hasis ume da bude mek, i u isto vreme, ostar, precizan, ako se tako moze reci za miris. Stondirali smo zajedno, ispred televizora. Iako nije pusila za vreme trudnoce, moja zena nije odbijala pruzeni dzoint. Drzala ga je palcem i kaziprstom, i uvlacila dva duga dima, uvek dva dima. To je ogorcilo njenu prijateljicu, Elizabetu. Rita se, rekla je moja zena i dotakla bok. Elizabeta se nasmesila. Trebalo bi, rekao sam, svi da sedimo zatvorenih ociju dok led okiva planetu. Led vraca svetlost, rekla je Elizabeta. Led ne osvaja. Sta je ovo, rekla je moja zena, kratka prica ili vezba iz metafizike? Zatvori oci, rekao sam, pa ces videti. Zatvorila ih je. I sta sad, pitala je moja zena. Cuti, rekla je Elizabeta, neko jos uvek gleda. Ne gleda, slagao sam. Ne, rekla je Elizabeta, gleda. Gleda i oduzima svetlost od leda. Od neba, rekla je moja zena. Svejedno, rekla je Elizabeta. Svetlost je svetlost, i tu se nista ne moze izmeniti. I kada sam napokon zatvorio oci, sve sam video: svetlost, presto, ruku, dodir.