SVETISLAV BASARA Srbijom vladaju najgori PRVI DEO Odmah napominjem: stvari koje su se dogadjale u centru Beograda, povodom mitinga "Za Srbiju" u utorak 24. decembra nemaju nikakve veze sa politikom(*). Uostalom, gradjanska pobuna - za koju su izborne manipulacije bile samo dugo ocekivani povod - u osnovi i jeste zahtev za uspostavljanjem istinske politike i ustanovljenjem realne drzave. Jer, vec vise od pola veka, a narocito u poslednjih deset godina, Srbija truli i raspada se u jezivom, derealizovanom ambijentu koji je progresivno degenerisao na sirokoj skali, pocev od staljinisticke vazalne satrapije sve do negativne utopije kao drustvenog uredjenja, stanja u kome je sacekala poslednje izbore. Dugogodisnja negativna selekcija komunistickih "kadrova" kao da je imala za rezultat stvaranje posebne podvrste ljudskog roda, genetskih mutanata (cak i fizicki nalik jedni na druge) koji su sistem vrednosti zapadne hriscanske civilizacije - bez kojeg nema ni prava, ni drzave ni politike - sistematski devastirali. U poslednjih deset godina u ovoj zemlji se ustolicila neprikrivena kakistokratija: vlast najgorih; vlast ljudi koji preziru istinu, cast, postenje, pravednost. Vlast ljudi obuzetih panicnom mesavinom straha i mrznje prema Evropi, slobodi i demokratiji. Veliko nezadovoljstvo gradjana Srbije, izazvano izbornim razbojnistvom "leve koalicije", ovdasnja masinerija za medijsko zaglupljivanje pogresno je kvalifikovala kao pokusaj destabilizacije drzave iz prostog razloga sto ovde ne postoji nikakva drzava. Ono sto je ovde na snazi - u doslovnom znacenju te reci - nije cak ni drzavni totalitarizam niti autokratija; u pitanju je klasicna istocnjacka despotija: grupa privrednih i politickih kriminalaca podredjenih vrhovnom sefu koji, uz pomoc parapolicijskih jedinica, eksploatisu i terorisu okupirano stanovnistvo Srbije. To se definitivno obelodanilo u krizi nastaloj posle izbora za lokalnu upravu. Odjednom je, mimo svih ocekivanja, doslo do nepredvidivog obrta: veliki gradovi su poverenje svojih glasaca poklonili opoziciji. Milosevic nije imao izbora; on je po samoj logici svoje vladavine morao izdati ferman da se rezultati preprave. Jer u istocnjackim despotijama vlast je ili apsolutna ili ne postoji. Vladar u ostavci! Vladar u penziji - toga u tako struktuiranim zajednicama nema. Tiranin je ili gospodar zivota i smrti ili mrtav covek. Ili u medjuvremenu, izmedju ta dva stanja, mrtav covek koji hoda uokolo i pokusava da izdaje naredjenja. Mesanje realne politike, politike koja podleze kontroli i koja polaze racuna, u ovdasnju quasipolitiku - sto bi se dogodilo da su izborni rezultati prihvaceni - neminovno bi dovelo do brzog urusavanja sistema mimikrija i simulacija. Beograd niposto nije smeo pasti. Ali Beograd, je, bez obzira na izbornu i sudsku farsu, pao u simbolickom smislu, sto je mnogo vise nego da je opozicija jednostavno preuzela okljastenu vlast. To je bilo presudno jer se vladavine poput Miloseviceve zasnivaju na manipulaciju pseudosimbolima. Sve se to u trenutku raspalo. Od sada nadalje, ma sta se dogodilo, Milosevic ovde vise nije nikakav autoritet ni vlast. Pogotovo ne posle fijaska kojeg je doziveo kontramiting "Za Srbiju". Svaka moguca represija je samo prikrivanje te cinjenice. Eventualna primena nasilja, cemu je izrazito sklon, samo jos vise uvecava njegovu nemoc. Ono najvaznije sto talas protesta donosi je definitivno razlucivanje azijskog i evropskog dela Srbije. Taj bliski susret dvaju oprecnih shvatanja zivota dogodio se na terazijskom grebenu sa koga - takodje simbolicki - puca pogled i na Bec i na Stambol. Ono sto se dogadja na ulicama sa jedne i TV ekranima sa druge strane nije sukob razlicitih politickih koncepcija vec otvorena konfrontacija tribalizma i civilizacije. Jer. Strogo uzev, SPS i sateliti nisu politicke organizacije; oni su postmoderna i postistorijska plemenska zajednica povezana, ne srodstvom po krvi, nego srodstvom po interesu koji se ukratko moze definisati kao udruzivanje osrednjih, nenadarenih, besprizornih i drskih u jaku paraorganizaciju koja uzurpira potencijal cele zajednice da bi svoju volju nametnula kao zakon. Ponaosob, delujuci kao licnost, svako bi iz te grupe tavorio na profesionalnom i drustvenom dnu. Udruzeni, pak, ne birajuci sredstva, oni na prividnu povrsinu socijalne zbilje izbacuju gomilu nepojamnih mutanata koji se legitimisu bezrezervnom odanoscu vodji. Ta odanost je, kao sto smo videli, jedini ustav koji je na snazi u ovoj ukletoj zemlji. Tamo gde nema politike, nema ni zakona. A ovde nema nikakve politike; svaki pokusaj da se Srbija uzdigne na nivo politicke zajednice sprecavan je i sprecava se u zacetku. U tu svrhu se koriste Skupstina, sudovi, policija; sve ono sto po prirodi stvari treba da bude temelj demokratske drzave, ovde je postavljeno kao brana koja sprecava prodor stvarne politike i stvarne zakonitosti u strukturu despotije zasnovane na usmenom naredjivanju i pseudoobicajnom pravu. Ni malo slucajno SPS-ovski boljsevici insistiraju na "resavanju sukoba u institucijama sistema", dakle u potpuno obesmisljenim simulakrumima, u bermudskom trouglu prava zakonitosti u kome nestaje i gasne svaka autenticnost. Opozicija ce pobediti zato sto ovoga puta nije nasela i sto je ostala na ulici. Nakon globalnog sloma komunizma, ovdasnji boljsevici - svakako ne svesno ili ne u celini svesno - izveli su jedan lukav manevar. Pod pritiscima strane javnosti, prinudjeni da pristanu na visepartijski sistem, da bi izbegli opasnosti politickog pluralizma, u kome nemaju sta da traze, spas pronalaze u jednom paradoksalnom resenju: Srbija ostaje jednopartijska drzava tako sto moc jedne partije vise ne rasprostiru duz cele teritorije drzave, vec novac, drzavnu infrastrukturu i monopol na medijski prostor "usisavaju" u partiju stvarajuci svojevrstan postistorijski klon: jednodrzavnu partiju. Izvan partijskog prostora ostaju ljusture institucija ispraznjene od svakog smisla. U tom okolnom prostoru vlada apsolutna anarhija i anomija. Gradjanska pobuna, ponovimo to, jeste izraz opsteg konsenzusa gradjanske Srbije da se zakonitorst jednom za svagda uvede. SPS taj prostor dozivljava kao stranu, okupiranu teritoriju iz koje se - pomocu kursnih manipulacija, fiktivnih zajmova i banaka - ubira harac i deli medju satrapima. Ovaj nacin vladavine ne samo da nema veze sa evropskim demokratskim standardima, nego ni sa Azijom u XX veku. Evropski i hriscanski orijentisan deo Srbije odlucno je ustao protiv ropskog mentaliteta koji SPS tezi da prosiri na sto je moguce siri krug ljudi. Panika koja se kao kuga rasirila boljsevickim redovima prouzrokovana je strahom od agore, od trga na kome je i nastala ideja i praksa demokratije kao zajednice slobodnih ljudi koji se slobodno dogovaraju o poslovima od opsteg znacaja. Srbija je sada na agori i taj duh treba da se prenese u institucije koje su u ovom momentu potpuno obesmisljene jer su u funkciji odbrane partikularnih, nedovoljno definisanih interesa jednog coveka i grupe njegovih satrapa i pretorijanaca koji, ne samo da nisu u stanju da upravljaju drzavom, nego nemaju ni pribliznu predstavu sta drzava jeste i kakav je njen smisao. Bez ikakve distance oni i dalje sire famu o drzavi kao metafizickom entitetu, kao misticnoj sili, olicenoj u titovki i pendreku, koja se nadvija nad narodima, a sebe predstavljaju kao jedine posvecenike i tumace njene volje. Sva ta infernalna konstrukcija ne drzi se toliko na medijima (koji su, istina, dragocen dokument o neslucenim dometima ljudske bede) koliko na svesno izazivanom osiromasenju najsirih slojeva drustva, osiromasenju koje, sa stanovista SPS-a, ima dvostruko pozitivan efekat: najpre, novac tih ljudi se sliva u njihove dzepove, a siromastvo ih dovodi u zavisan polozaj, u ocajanje pogodno za najbezocnije manipulacije. Ali, distribucija volje jednog, ono sto grupama poput SPS-a daje izvesnu cvrstinu u derealizovanim i kontrolisanim okolnostima, potpuno ih paralise kada se okolnosti izmene i kada se suoce sa autenticnim istorijskim zbivanjima. Kao sto vampiri ne podnose svetlost, tako boljsevici ne podnose realnost. Nase pokolenje ima privilegiju da bude svedok takvih dogadjaja. Ljudi na ulicama Beograda, Nisa, Kragujevca i drugih gradova ne zele nista da ruse, pogotovo ne nepostojecu drzavu. Oni hoce realnost; zahtevaju da se drzava konacno konstituise i da se definitivno razveje magla boljsevickih, titoistickih i espeesovskih simulakruma koji su, na ovaj ili onaj nacin, za poslednjih deset godina odneli stotine hiljada zivota i u privrednom i kulturnom smislu unazadili ovaj prostor do gotovo beznadeznog nivoa. Pobuna evropske Srbije usmerena je protiv azijatske, amorfne mase ogrezle u komunisticku inerciju, jos uvek prilicno odlucne u odbrani nezasluzenih, mada vec beznacajnih privilegija. To je dosta sirok sloj iskorenjenih individua prispelih s koca i konopca na ivicu grada, sloj kome je komunisticka ideologija dala fiktivni dignitet i tako stvorila trajnu "bazu". Ti ljudi, uplaseni od Evrope i sveta, orijentisani iskljucivo na biolosku dimenziju egzistencije - koji su u medjuvremenu stekli svoje zastupnike u svim segmentima drustva, pa i u SANU - jesu istinski neprijatelj i prepreka za povratak Srbije u drustvo istorijskih naroda. U tom smislu otpor demokratske Srbije treba da bude usmeren ne prema gore, vec vise prema dole, prema tom neizdiferenciranom mnostvu ciji je najmilitantniji deo 24. decembra dosao u Beograd da pokusa da zavede diktaturu prostakluka i osionosti. U tome su odlucno spreceni. Taj dan je datum Milosevicevog pada; ono posle je setnja mrtvog coveka. Ma koliko to apsurdno zvucalo, ti ljudi su Miloseviceve marionete mnogo manje nego sto je on njihova. On je nastao i traje kao depersonalizovani fokus teznji tog sumracnog sloja; dali su mu apsolutnu moc da bi im bilo uzvraceno apsolutnom inercijom i oslobadjanjem od bilo kakve odgovornosti za sebe i za druge. I oni su dosli da brane pravo na pljacku, neodgovornost, nekompetentnost, neobrazovanost, nevaspitanje i drskost. I oni mu daju podrsku samo zato sto ih on podrzava u praktikovanju nabrojanog. Ali vratimo se na 24.XII 1996. Pre nego sto su tog tmurnog jutra poceli da pristizu konvoji autobusa i vanredni vozovi sa pristalicama S. Milosevica, prostesti u Beogradu i velikim srpskim gradovima bili su usli u drugi mesec. Za to vreme reakcija SPS i medija vec su bile prosle tri faze: fazu potpunog ignorisanja krupnih dogadjaja; fazu njihovog minimalizovanja i - na kraju - satanizovanja. Sporost tih reagovanja ukazuje na potpunu zbunjenost, a razvojna linija nezapamcenog dezinformisanja, koje se sunovratilo u pravo informaticko divljastvo, svedoci da je ono bilo samo medijska artikulacija promena Milosevicevog raspolozenja. Gledajuci Drugi dnevnik RTS svih ovih dana, pazljivi posmatrac je kao na dlanu mogao pratiti njegov dusevni zivot, pocev od nepristajanja da se suoci sa realnoscu, preko bagatelisanja i potcenjivanja, sve do panike koja ga obuzima u trenutku kada je konacno shvatio da je gradjanski protest sasvim realna opasnost za njega. Iz veceri u vece otklon prema realnosti postaje sve veci. Milosevic se povlaci sve dublje i dublje u virtualnu teritoriju koju RTS panicno emituje u pokusaju da zagusi autenticni zivot koji buja na ulicama. Zbog toga, mada ne samo zbog toga, odlucuje (ili prihvata neciju sugestiju) da se organizuje serija kontramitinga koja ce kulminirati megalomanskim skupom na Terazijama. Taj skup treba da ga uveri da jos predstavlja autoritet i tamo, na neprijateljskoj teritoriji fizickog prostora i vremena. Medjutim, vec na mitinzima u provinciji stvari idu traljavo. Jednostavno, SPS nigde ne uspeva da dosegne cifru koju opozicija svakodnevno okuplja na trgovima i ulicama. Ali prave razmere disfunkcionalnosti etatizovane partije postaju potpuno transparentne prilikom organizovanja zavrsnog mitinga. Ako neko raspolaze celokupom logistikom jedne drzave i neogranicenim finansijskim sredstvima, a pri tom mu podje za rukom da umesto planiranih 500.000 ljudi dovede - i to delom na silu - oko 60.000 do 70.000 onda to govori da stvari idu u krajnje nepovoljnom smeru. U izvesnom smislu, oni koji su bili na mitingu jesu sve na sta Milosevic moze da racuna u ovom trenutku; oni koji su za SPS glasali iz oportunizma ili oni koji ce uvek glasati za onoga koji je na vlasti, nisu dosli i na njihovu podrsku tesko da moze racunati. Milosevic i njegova klika imaju veliki problem: virtualna, simulirana realnost koju su izgradili (u koju su se greskom i sami preselili jer na kraju krajeva onaj koji zavodi biva zaveden), ta realnost vise jednostavno ne funkcionise iz prostog razloga sto joj je isteklo vreme. Vreme je faktor kojeg autoritarne despotije poput Miloseviceve nikada ne uzimaju u obzir. Totalitarizam uz pomoc sistema satrapa i sluga pokriva sva kljucna mesta u svim domenima ljudskog zivota, obezbedjuje se hipertrofiranom policijom koja prerasta u pretorijansku gardu, ali propada na banalnim stvarima kao sto je neobaziranje na trivijalnu cinjenicu da sve pojave imaju trajanje, strogo odredjeno svrhovitoscu njihovog istorijskog smisla ili besmisla. Vreme u kojem zivimo je fluidno, povrsno i multirealno, ali ono sto su socijalisti, prevareni sopstvenom propagandom, radili i jos pokusavaju da rade, uveliko nadilazi okvire unutar kojih funkcionise stvarnost ovog sveta i ove epohe. Milosevic i SPS su se odrzavali na povrsini istorije tako sto su neprestano izazivali serije krvavih konflikata koji su silinom tragicnosti odvlacili paznju sa ocigledne cinjenice da su oni samo savez nesposobnih, nekompetentnih i podlih. Oni su, naravno, opet spremni da izazovu rat, ovoga puta u Srbiji, pa ga medijski prikazu kao boj sinova svetla i levice protiv sinova tame. Naravno tako da bitku svojih pristalica, sludjenih nesrecnika, posmatraju iza policijskog kordona, iz udobnosti njihove partije-drzave. To je bio jedan od razloga organizovanja mitinga "Za Srbiju". Ali pokazalo se da njihove pristalice nemaju premoc. Premalo je tu militantnih, spremnih da za Vozda poloze zivot; svi su oni uglavnom bili u Beogradu i prosli su kao bosi po trnju. Uveren sam da Milosevic u ovom trenutku ima samo jednu opsesiju: kako po bilo koju cenu izazvati totalni haos i bratoubilacku borbu. Jer, to je samo na prvi pogled jednostavno. Najpre, postoje jaki otpori i u samom SPS-u, jer oni trezveniji (verujemo da su vecina) znaju da je na kraju ulice kojom bi Milosevic da ih povede jedan zid, pred zidom oni, a pred njihovim ocima otvori puscanih cevi. Ni velika vecina policajaca, sasvim izvesno, nije sklona takvom resenju. Oni, uostalom, dobro znaju da je ovde do juce bio rat, da su u Srbiji svi naoruzani i da ne postoji nikakva prednost u ljudstvu ili u oruzju. Sasvim je izgledno, medjutim, ocekivati da u dogledno vreme najodaniji Milosevicevi ljudi organizuju ubistvo nekolicine policajaca kako bi razjarili sastav milicije i naterali ga na nekontrolisane akcije. (KRAJ U SLEDECEM BROJU) (*) Kao sto sa politikom nikakve veze nema ni Slobodan Milosevic ni njegova klika. Ceo njihov projekat, pocev od "antibirokratske revolucije", preko mitinga za Kosovo i ratova na tlu bivse Jugoslavije, bio je i ostao pokret protiv etabliranja politike u njenom izvornom znacenju; politike kao tehnologije realne distribucije moci, kapitala i informacija. Srbijom vladaju najgori DRUGI DEO Milosevic cak i svoje satrape, vazale i sluge shvata kao statiste i dekor. On se obraca samo virtualnom i zacaranom svetu Televizije Srbije [Picture: Svetislav Basara] No, vratimo se opet na Terazije. Mnogi analiticari su skloni sazaljevanju pristalica SPS-a i Slobodana Milosevica. Ali, ako apstrahujemo izvestan uticaj medijske manipulacije, suocicemo se sa cinjenicom da oni "vole" Milosevica zato sto vole njegova dela, njegov prezir prema sakralnim vrednostima, prema vrednostima civilizacije i njenih normi; zato sto obozavaju njegovu prostacku oholost i isprazno samozadovoljstvo. I sam depersonalizovan, on je idol i autoritet za depersonalizovane, osrednje a drske, ljubitelje velikih prica bez glave i repa. To se videlo cim je ta subkulturna horda zakoracila u Beograd. Prevareni TV deluzijama, misleci da idu u pobednicki mars protiv hiljade ili dve "fasista", pevajuci svoje urodjenicke psalme o "Slobi, Slobodi i Obilicima", pripadnici levice, pobornici "ideala", "slobode", "rada" poceli su da maltretiraju devojke i decake sa bedzevima koalicije "Zajedno". Ovlasan pogled na te grupe koje su uprkos "organizovanom" nastupu delovale kao rulja bio je dovoljan da se zakljuci: onaj kome je potrebna podrska takvih ljudi mora da je u velikoj nevolji. Tragedija je, medjutim, visila u vazduhu. Spontani pokret otpora gradjana Beograda bio je odlucan u sprecavanju varvarizacije metropole. Pridoslicama je jasno stavljeno do znanja da nisu rado vidjeni gosti. Zasto bi bili? Ljudi koji dolaze da daju podrsku jednoj grandioznoj kradji, prevari i azijatskim marifetlucima ne zasluzuju drugaciji tretman, pogotovo kada pocnu da se ponasaju nasilnicki. Ponavljam: uticaj televizije je bitan, ali ne presudan. Svako ko je hteo da sazna istinu mogao je to uciniti. Ti su ljudi dosli da potpuno svesno podrze izbornu kradju iz prostog razloga sto i oni, kao i njihov predsednik, misle da je ona dozvoljena kada su u pitanju "ideali": dakle pljacka, samovolja i bezobrazluk. Televizija Srbije nije smela da se suprotstavi predvidjanjima organizatora mitinga, pa je objavila da je na prostoru izmedju Gradske skupstine i hotela Moskva stalo svih 500.000 ljudi. BK televizija kao moto jedne od svojih informativnih emisija, pusta telop sudar sa stvarnoscu. Ono sto se dogodilo SPS-u, RTS-u i mrezi vazalnih gradskih televizija jeste upravo sudar sa stvarnoscu, sudar u doslovnom smislu, kao sudar vozova. Posmatrati TV program tokom proteklim dana istovremeno je i komicno i tuzno. Neverovatno je koliki trud ulazu novinari i spikeri i sa koliko odlucnosti odbijaju da priznaju da nista od onoga sto emituju, ukljucujuci i njih same, ne postoji. Da je sve izvrnuto, izopaceno, bedno. Dikcijom, gestovima, lose prikrivenom panikom, pokusavaju da nekako podupru masne lazi. Pritisnuti teskom strepnjom, urednici parapsiholoskim metodama nastoje da pogode kakvu tog dana stvarnost zeli i kakve vesti gazda hoce da cuje i vidi. Oscilacije njegove nedoumice - priznati izborni rezultat ili pobiti opoziciju - sasvim su transparentne. Sa TV ekrana danima kulja bujica smrti, mrtvih reci i jos mrtvijih faza. Na taj poziv na oruzje odazvali su se ostaci nekadasnje mitingaske mase neobavesteni da je to sto gledaju izvestaj o smrti jedne nazadne, promasene koncepcije zivota. Sve sto su uspeli bilo je da jednog coveka tesko rane, a jednog da ubiju. Onda su se pokunjeni razisli do autobusa koji su ih vratili u njihove Nedodjije. Oni koji ovde povlace konce gube iz vida (ili pre: ne znaju) da se prizvodnja nesigurnosti i straha nikada ne moze ograniciti na odredjeni segment drustva; nesigurnost prekriva celu zajednicu. Strah i agresivnost rastu sa obadve strane policijskih kordona; ovlasan pogled na istoriju pokazuje da se agresivnost uvek, visestruko uvecana, vraca na mesto odakle je potekla. To nije izraz nikakve vise pravde vec posledica fizickih zakona. U tom smislu, strepnje od mogucnosti izbijanja gradjanskog rata u Srbiji su potpuno bespredmetne. Gradjanski rat niskog intenziteta ovde kontinuirano traje od dolaska Milosevica na vlast. Ta nesporna cinjenica je zamagljena predominacijom jedne povrsne predstave o ratu kao pozicionom sukobljavanju regularnih jedinica, predstava koja - posle Drugog svetskog rata - nema nikakvo uporiste u stvarnosti. Postmoderni postistorijski rat je difuzan, kao sto je i globalna realnost difuzna. Slican rat decenijama je tinjao na prostorima bivse Jugoslavije; upravo su primitivne ode miru koje su decenijama odjekivale tom subrealnom drzavom, jasno ukazivale na militaristicki koncept boljsevicke vladavine kao unutrasnje okupacije vlastitog naroda. Velika je greska smatrati da Milosevic gubi glavu i da ne zna sta radi. Njegova racunica je - unutar njegovog sistema - kristalno jasna i savrseno logicna: dovodeci 24. decembra svoje pristalice na Terazije, on je nameravao da pokrene odsudnu, otvorenu bitku desetogodisnjeg pritajenog rata. Posle ogromnog haosa i krvoprolica, medjunarodna zajednica bi prihvatila bilo kakvo smirivanje situacije da bi se sprecilo sirenje sukoba na Balkanu - policijski teror i tenkovi na ulicama bili bi dobrodosli. Milosevic bi opet - tu taktiku je primenio i u bosanskom sukobu - prisilio medjunarodnu zajednicu da ga prihvati kao mirotvorca i u apsurdnom miljeu kraja milenijuma ni malo ne bi zacudilo ako bi predlog giganta postistorijske "politike" Mileta Ilica bio ozbiljno uzet u razmatranje u Nobelovom komitetu. Razvoj te bitke Vozd je posmatrao - tvrdi stampa - iz apartmana u hotelu "Moskva". Pre tri godine, u romanu "Ukleta zemlja" opisao sam sluzeci se neobuzdanom fantazijom devetomartovske demonstracije iz subjektivne, predsednikove optike. Na jednom mestu u romanu, u monologu, Predsednik kaze da je licno pucao na demonstrante iz puske-relikvije. Njegovo prisustvo u neposrednoj blizini potencijalnog poprista ukazuje da ne bi bio s raskida da opali koji hitac, da je nekim slucajem razvoj dogadjaja krenuo u, za njega, zeljenom pravcu. Sve to dokazuje da ovde vise ne vaze nikakvi dokazi niti argumenti; da ovde vazi samo logika irealnog. Jer nedaleko odatle, na ili u zgradi "Komgrapa", tacno preko puta prostorija Demokratske stranke i koalicije Zajedno, u pripravnosti su cekali snajperisti. Medjutim, mobilizacija je zakazala, a otpor gradjana je bio izuzetno jak. Do totalne eskalacije gradjanskog rata u Srbiji nije doslo samo zahvaljujuci tome sto pristalice SPS-a i Slobodana Milosevica nisu imale brojcanu prednost. Opasnost od uvodjenja vanrednog stanja - koja je tih dana bila u opticaju - nije bila povezana sa neuspehom kontramitinga, sto se na kraju i pokazalo, vec obratno: da se opozicija povuka sa ulica, da je rent-a-crowd ostala sama na Terazijama, to bi ohrabrilo Milosevica u pokusaju da zavede "red". Takav ishod bio je jedan od rukavaca tog haoticnog plana. Ali, velim, izjalovilo se. Otpor je bio odlucan i uspesan. Lepo se to dalo videti u direktnom prenosu mitinga "Za Srbiju" koji je u startu bio medijski utemeljen na grandioznoj lazi o prisustvu 500.000 mitingasa. Reditelj "spektakla" Jovan Ristic, dao je sve od sebe da upotrebom specijalnih objektiva "rastegne terazijski plato" do neslucenih razmera. Nedostajala je samo kompjuterska animacija, ali ne treba sumnjati da bi i ona bila primenjena da je reditelj mogao nadici ogranicenja koja nemace low-tech totalitarna svest. Dok je total proizvodio utisak izvesne grandioznosti, siroki i srednji plan odavao je sasvim drugi utisak: snimci pristalica fokusirani su na srazmerno uzak krug najgorljivijih obozavalaca Slobodana Milosevica koji neprestano skandiraju otrcane populisticke parole i zahteve za hapsenje opozicionih lidera. U tom urlanju, osim fascinacije Milosevicevom pojavom, znatnog udela ima i razbijanje straha. Jer, od tog tvrdog jezgra prema periferiji, odusevljenje prisutnih opada geometrijskom progresijom; mitingasi na obodu vec uopste ne gledaju prema tribini okupanoj sablasnom svetloscu reflektora. Drzeci pokisle zastave i transparente, oni u neverici posmatraju pripadnike opozicije koji su zaobisli policijsku blokadu i, uz zaglusujucu pisku pistaljki, izvikuju pogrde upucene Milosevicu. Licno sam, u drustvu gospodina Leona Kojena, prisustvovao tom prizoru stojeci u prolazu kod Robne kuce Beograd. Opoziciona buka u potpunosti je zaglusivala Milosevicev govor koji i nije bio upucen ljudima koji su prevalili stotine kilometara i pretrpeli mnoga ponizenja da bi ga culi. Ne, on se obracao virtualnom i zacaranom svetu RTS-a. Videlo se kristalno jasno da Milosevic i sopstvene pristalice - cak i svoje satrape, vazale i sluge - shvata kao statiste ili dekor. Osnovna greska analiticara je sto u pokusajima tumacenja Miloseviceve licnosti koriste pojmovni aparat modernog doba. Jer on je osoba opsednuta necastivim silama; njegov "govor" nije ostavljao ni tracka sumnje u to. Taj mesija opustosenja, naime, ima naopaku misiju koja se moze sazeti u nekoliko reci: unistiti sto vise, bilo cega, bez ikakvog cilja. Gotovo deset godina les jugokomunizma uspesno je odrzavan u prividu zivota uz pomoc medijske sminke i neprestane proizvodnje novih, konkretnih leseva koji su odvracali paznju. Sva "strategija" srpskih boljsevika isla je u smeru odvracanja i skretanja paznje na spoljne i unutrasnje "neprijatelje". Vremenom je to simuliranje preraslo u klinicku sliku paranoidne sizofrenije nastale iz nesublimisane malogradjanske ksenofobije. Ovo, dakle, nije pocetak gradjanskog rata vec njegovo finale. Miting "Za Srbiju" je u simbolickom smislu bio kapitulacija "leve koalicije", kruna niske fatalnih promasaja. U nameri da prikazu snagu, organizatori te irealne maifestacije pluskvamperfekta u prezentu, prikazali su beskonacu slabost: marionete socrealistickog lutkarskog pozorista (student, radnik, domacin, itd.) koje citaju tipske tekstove napisane u istoj radionici. Mozda i istom rukom komitetskog famulusa. Sve to se kao na dlanu videlo proteklih dana u dnevnicima RTS. Iz veceri u vece simulakrumi objektivnosti, uljudnosti, levicarske leprsavosti i "duhovitosti" sve su vise pucali po savovima iz kojih je kuljala neskrivena mrznja, pokvarenost, inferiornost i panika. U tom galimatijasu, u tom vrtlogu pomahitalih deluzija, nestajala je elementarna logika, cak i hronologija i jasno se videlo da se tu u stvari ne vodi borba protiv nekakve desnice vec protiv realnosti i golih cijenica. Novinari i spikeri televizije dobili su nalog da rusenje boljsevickog sveta zasnovanog na lazima i pritvornosti posto - poto prikazu kao rusenje drzave. Isuvise je, medjutim, ljudi istovremeno postalo svesno da te drzave nema, da se umesto fukcionalnih institucija emituje jedan los privid. Taj se program sada emituje u prazan prostor. I to prema unutra. Od nedavo TV ekrani vise nisu referencijalne tacke virtuale teritorije, koja je zamalo prekrila realni prostor Srbije, vec otvori kroz koje gledamo direktan prenos raspadanja ibijevske, kriptoboljsevicke, informaticko-policijske tiranije. Odsustvo drzavnog autoriteta koji je - umesto da se prostire duz cele teritorije Srbije - ogranicen na kordon oko Takovske 10 i oko Dedinja, imalo je za rezultat destabilizaciju nacionalnih teritorija koje su zrtvovane zarad "prosperiteta" privatne, porodicne banana-republike. Ako se korozivnom dejstvu boljsevicke disolucije enrgicno ne stane na put, proces raspadaja fizickog i duhovnog integriteta srpskog naroda tesko da moze biti zaustavljen. Kako stvari stoje: jos uvek ima nade. Najznacajije nacionalne institucije, kulturna i umetnicka elita, zajedno sa studetima i gradjanima, protestuju i zahtevaju promene. Srbima, kao ponovo sazrelom istorijskom narodu, vise nikakav vodj nije potreba. Niti levica niti desinca. Smer Srbije koja koraca ka demokratskoj zajednici odgovornih i slobodnih ljudi treba da bude - pravo. (Kraj)