Milovan Danojlic' Z"ivot je tu, ili nije nigde Ovaj covek bas dobro pise - verujem da clanak koji sledi (iz Politike od 31 avgusta) odgovara razmisljanjima mnogih od nas; vec sam naslov govori sve. Pitanje sto ga novi narastaj, od pre nekoliko godina postavlja sa neobicnom ostrinom, prisutno i kad nije jasno artikulisano i do kraja izreceno, glasi: moze li se uopste, na ovom tlu, urediti mesto za pristojan i dostojanstven zivot? Mi, koji smo se i nadali i ocajavali, uredjivali nasledjene parcele zemlje i bezglavo jurili na kraj sveta, bezali i vracali se, izbegavamo da na to pitanje odgovorimo. Kome su izravni saveti otvorili oci i pokazali put? Kolektivna iskustva se prenose sporo i posredno, a neposredni prethodnici su najnepozeljniji savetodavci, njihovi promasaji su odvc vidljivi, da bi im reci imale tezinu. Sta smo sami doterali do kraja, sta smo izveli po sopstvenom osecanju i znanju, za koju smo vrednost svim srcem i bez uzmicanja zalegli? Sta da mladjima ponudimo za ugled? Bili smo konformisti, sa nesto vise opravdanja nego danasnja omladina, pa i to pod uslovom da se kukavicluk i strah uzmu kao prirodni i neotklonjivi cinioci ljudskog ponasanja. Olaksavajuce okolnosti mogle bi nam se, pri svodjenju racuna, okrenuti u otezavajuce: konformizam je veliki vestak u pronalazenju samoopravdanja. Izvesni ustupci nisu nas pomirili sa svetom, a zavadili su nas sa nama samima. Nije dobro odlagati sa iznosenjem svojih najjacih aduta: u skrivanju i uzdrzavanju oni se najcesce obezvredjuju i iznakazuju do neprepoznavanja. Ako se s istinom ne stize daleko, sa lazju se svakako zavrsava u bespucu. Da, i mi smo se nadali da se sva ta pitanja mogu zabasuriti, da se od njih moze pobeci: preko Okeana ili u duboku cutnju. U donosenju najvaznijih odluka, nas nevoljne saputnike, ionako niko ni zasta nije pitao. Nijedna pobeda, i nijedan poraz, nisu bili nasi; ni revolucija, ni kontrarevolucija, nisu bile nase; nismo verovali, niti smo bili razocarani. Gledali smo sta se radi i slusali sta se prica, i tako nam, u batrganju postrance i gledanju sa rastojanja, prodje glavnina veka. Iz pozicije pasivnog prisustvovanja tudjim i nerazumljivim zbivanjima, na koja nije mogucno uticati, napisano je Simovicevo "Uzice sa vranama". Nismo bili ni sa gospodarima vremena, ni sa njihovim protivnicima, pobedjenim, oklevetanim i osramocenim. Cutali smo i u cutnji gutali sramotu. Nicim nismo upravljali, i zato smo stigli ni u sta, to jest, u bilo sta. Isli smo kuda nas je vodio glavni tok; to se zvalo pristajanje na napredak. Hteli smo da zivimo, kako-tako, a posto nismo imli snage - ili bezobzirnosti - da se ukljucimo u sredisnji tok i da urlamo sa vukovima, zivotarili smo kao marginalci: i sa zlom, i protiv zla, u svakom slucaju, u njegovoj blizini. Nismo bili dobri ni mocnicima ni sebi, a uspeli smo jedino da se uprljamo, bez koristi i bez razloga, tako reci... Godine su se srucile na put kao zemljani odron. Natrag se ne moze, a i buducnost racuna sa nekim drugim izabranicima. Hoce li te dve strane stupiti u vezu, ili ce se jos jednom promasiti? Nije mogucno da tu buducnost najavljuju novi bogatasi koje sam ovog leta gledao na plazama oko Svetog Stefana: zlato na rukama i na nogama, zlato na usima i vratovima, neki su se zakitili i zlatnim krstovima, racunaju da se i sa te strane obezebede. Medju njima, brojna su nekadasnja braca sa juga: ovajdise se od nase nesrece, zaradise na blokadi nase istorije i nase pameti. Je li to primer za one koji dolaze, je li to ono sto im se nudi kao uzor? Ako jeste, onda bi zaista valjalo negde drugde okusati srecu: nase se podneblje nikad nije odlikovalo jakom valutom. Gde je protivprimer koji im se nudi? Cime ce ih nadahnuti, cemu ce ih pouciti nas celozivotni kukavicluk? Dovoljno ce im biti da pogledaju pokoji arhivski snimak - recimo, neki prenos sa predaje Stafete - da bi nas otpisali za sva vremena. Izgubili smo samopostovanje, i samopouzdanje, umislili smo da je pravi zivot uvek negde daleko, onamo gde mi nismo, pa kao da druge usmeravamo ka vrednostima za koje se nismo borili, u koje nismo verovali, Za dugorocniju usredsredjenost duha nismo znali, sa najvisim sudijom smo, u najboljem slucaju, odrzavali tajnu vezu; Posmatrali smo kako jedno, po svim pravilima neodrzivo ustrojstvo, traje i traje i traje; verovali smo da ce nas nadziveti. Ono je jos tu: ono ne smeta ni novim bogatasima. Naprotiv. Promenise se mnogi cinioci, pa i smisao postavljenih problema, a od boljitka i dalje - nista. Na mestu gde je trebalo da se sretnemo sa slobodom zinula je praznina; Slabeci i umiruci, zlo je sa sobom povuklo u bezdan i nadu. Mladic koji je, daleke 1957, objavio zbirku stihova "Urodjenicki psalmi", vec je slutio da je sve unapred propalo. Jedva sam bio usao u devetnaestu, a stanje mi je, u sustini, bilo jasno: u tudjem programu istorije mogao sam ucestvovati jedino kao mehanicka lutka. Ostalo mi je da pravim grimase iza ledja, da istinu pohranjujem u stilske figure, da se radujem malim stvarima i da se smucam po svetu. Nemam, dakle, nijednog argumenta protiv novog beznadja i duha dezerterstva, sem sto znam da je taj izbor stetan i pogresan. Sudbinu coveka i usud tla tesko ce iko u doglednom vremenu promeniti, ali ponesto se dade uciniti. Vrlo malo, i to vrlo malo istovremeno je vrlo mnogo; Zivot je tu, ili nije nigde. Greh je ne pokusati. Stari Ezra, u pizanskom zatocenju, ispljuvan od vojnika, ostavio je najlepse optimisticko zavestanje stoleca: Here error is all in the not done all in diffidence that faltered Novi bogatasi su to, na svoj nacin, razumeli; ostaje da i oni koji teze nekim drugim bogatstvima prihvate pouku.