SONJA BESFORD, "KAKO ULOVITI TALASONA", Prosveta 1992. Osecam da voda putuje. Iznad moje glave kopa hladan i cist tunel. Skodim. Uz psovku tajnog vojnika, razodarana voda udara trotoar. "Hvala ti, Vasilije... Uh, mislio sam, gotovo je!" "Sta ces ti ovde?" "Izvidnica..." "Kakva izvidnica kada ne vidis?" "Ponekad vidim!" Odgovara Bogoboje, smeska se. Poceo je da me nervira. Opalio bih mu samar, ali ne smem. Nos amamur. Osim toga, njegov otac je direktor televizije. "Tucas li ti nesto dete?" Bogoboje dodiruje svoje uvo, gleda nagore u most izmedju mojih ociju. Znaci i to je vec naucio. "U ljubaznim krugovima, to se sada zove opa-cupa," kaze i otkriva suvise pravilne zube. Da li vec nosi protezu? "Ma nije valjda! I? Opa-cupas li ti nesto?" "Normalno da ne!" Bogoboje odgovara s nestrpljenjem, gleda u lokvu vode kao u televizijski ekran. U njoj se presijava celava glava tajnog vojnika. Mislim da se znoji. "Eto, zato i ne vidis!" Zakljucim, boreci se uporno sa zeljom da ga izudaram. "Moj otac kaze da bi ti i ovce, ako bi ti ovce to dozvolile." "Tvoj otac! Veliki je pametnjakovic i balegar! Drzi se desne strane, razumes? I zaobidji Zeleni venac." Na cosku Hilandarske stoji starac. Zuri preko puta u Politikinu zgradu. Kao da ocekuje cudo. Ocigledno je da nista ne razume. Da ne zurim, verovatno bih mu objasnio. "Nece valjda i Politiku?" Pita me s ceznjom. Stanem. "Jedino ako nema cuvare, razumete?" "Ne...ne razumem... Ne znam vise ko je ziv a ko nije." Pogledam ga sa blagim interesovanjem. "Da li samo zato kupujete Politiku?", pitam ga tiho. Hologram je suvise blizu, mada ga ne vidim. "Svaki dan idem na groblje, za svaki slucaj... Na ulazu, grobar pita, da li si rodjak, ili drug? Ja mu kazem, kako bih znao kada ne znam ko je umro!? Znate sta mi odgovori? E, matori, to nije moj problem! Treba da dodjes na proziv, svakog jutra u pet! Ko zna, mozda ces i svoje ime cuti!" "Verovatno misli da je prilicno duhovit, mmm?" "Duhovit? To bese...da, da, u pravu ste! Misli da je duhovit! Dobro sam se setio! Ne vredi mu objasnjavati da ne mogu biti na dva mesta u isto vreme, na pijaci i na groblju, posto to opet nije njegov problem... Kazem Vam, sve je bilo drugacvije kada je Politika stampala citulje..." Ponovim svoje pitanje. Prvi put me pogleda. Oci su mu bistre i mrtve. "Ta ne mislite valjda da sam je kupovao da bih citao o politici? Vi se ne secate, ali nasa politika je otisla prva...unutra..." Vidim da izbegava da izgovori tu rec. U pravu je. Ne secam se. Bilo je to odavno. Progutana politika, ponovo izbacena, promenjena. Kazem mu zbogom.Trebalo je da mu izjavim saucesce, da mu kazem, "Kada sutra stignete gore, pozdravite mi poznanike, prijatelje, rodjake, oca, ako ga nadjete, ako je tamo" ali nisam smeo. Spijun je uvek onaj u koga najmanje sumnjas. Udjem u taksi. "Pijaca", kazem vozacu, "Sta je danas?", pitam ga. "Corba..." "Samo corba?" "I srz..." Glas mu drhti. Nisam iznenadjen. Bolje je da ga ne podsecam. Bolje je da cutim. Na stepenicama stoje dva milicionera. Predajem svoju licnu kartu. Srce mi lupa. Na ekranu se pojavljuje moja fotografija, broj, adresa, fizioloski detalji. Na kraju, uputstvo: odeljenje osam. Odahnem. Prolazim pored tezgi. Seljaci vicu na engleskom, nemackom, italijanskom. Stranci pokusavaju da spuste cene. Primecujem da su promenili sistem. Svaki seljak prodaje samo jednu vrstu krvi. Prolazim pored uredno poslaganih boca sa nalepnicama: A, B, O, AB, O negativ, O pozitiv... "No, it is far too much, objasnjava Englez u belom sorcu. Okay, how much you give?," pita seljanka sa strasnim, krezubim osmehom. "For hundred liters of O negative, l will give you three million and not a dinar more!" "Three million! You make me laugh! Five." "Three and two hundred." "Four and half." "Three and a half." Poslednja tezga prodaje kostanu srz. Ovde, primecujem nema cenkanja. Tegle menjaju frizidere brzo. Nad Takovskom bruji helikopter. Na krovu televizijske zgrade, gde ce uskoro sleteti, sigurno vec cekaju puni frizideri.